Vraćam se tu...

Priznajem. Ušutila sam se. Stvari se vraćaju na svoje mjesto. One u glavi (te su najgore). One koje su se pomakle davno, prije desetak godina i više.
Tada, prije desetak godina, uspavala sam jedan dio sebe. Prekrila ga zaštitnim najlonom i pomakla u meni skriveni kutak. Onda ga je prekrila prašina. Ona fina, gusta. I taman kad sam pomislila da se počeo raspadati i pretvarati u ništavilo (bolje rečeno kad sam uopće prestala o njemu misliti), oživio je, probudio se.
Valjda je čekao da postanem spremna, da ojačam, da prebolim i zaliječim.

I evo me opet. Na starim mjestima. tamo gdje prostorije imaju težak miris umjetničke nervoze, duhana, ustajalog zraka, gdje slike na zidovima pričaju moju mladost, gdje miris kokica kroz širom otvorene prozore nosi miris davnih ljeta.
I sretna sam. Presretna. Što sam ozdravila. Što hodam podignute glave. Što se smijem od srca. Što radim ono što volim. Što to dobro radim.

Ima mjesta gdje se lijepo vratiti.



Bog je dobar prema meni.

Od važnih stvari u životu ne treba odustati, ako trenutno i nisu baš najbolje složene, ono važno, naći će put da nam se opet vrati.
Kad sam imala dvadeset činilo se da je sve konačno i da se nikad neće vratiti. Ne žuri djevojčice luda, kaže pjesnik...i točno tako, što je deset godina u mom životu, tek period, mali, ali važni kojeg su ispunile neke druge stvari, za to vrijeme važnije od svega.
Važno da se dobro posložilo.





O čemu su zapravo radi pričat ću vam, kad zahladi.