28

srijeda

veljača

2007

Dan

Nekad je bitno, samo da prođe dan, da završi...
da legnem u krevet i da ga se ne sjećam...
da pustim vremenu da ga preradi, analizira...
i da taj dan smjesti u zaboravljene...

U tom trenutku to mi se čini kao najbolje rješenje,
najjednostavniji način odbrane od lošeg dana.
Kada prođe neko vrijeme, u tom danu iznenada
iskrsne neka mala slatka rečenica...
tepanje moje miljenice...

Prvi put je nešto rekla toga dana
i taj dan dobije na cijeni,
prebaci se na listu blistavih,
sve loše, obično, dosadno postane zaboravljeno,
a taj zanemareni dan postane dan za prepričavanje.


To me sad podsjetilo...slikala sam se davno
za neke dokumente dok je još moj sinčić bio mali...
Fotografije su mi bile grozne,
donijela sam ih kući, a maleni kad ih je ugledao
prislonio ih je na obraz i rekao "mama",
znate li koja je moja najdraža slika?...

16

petak

veljača

2007

put ka svjetlu...za one koji su otišli...

Prijatelji dragi,...

svi koji ste prošli mojim putem, hvala Vam,
što ste svratili tu,
što ste prošetali mojim srcem,
ostavili trag, poneku suzu, poneku ljubav...
pregršt uspomena.

Hvala Vam što sam od vas mogla učiti...
i što je ponekad boljelo...

A vi što ste otišli,
i ne navraćate više, znam da znate...
da vas čekam... da svratite...
da ostavite komadić srca...na mom stolu,
dođite, spremit ću vam nešto fino...

Vrijeme je da se opet malo ispričamo.
Šapućem Bogu tihe molitve za vašu sreću,
tamo gdje ste otišli...
znate da vas čuvam...u duši...
kao najveću dragocjenost.

13

utorak

veljača

2007

Put ka svjetlu...kao dijete?

S vremenom mi je srce malo okamenilo pa se ne mogu više onako djetinje radovati...
i nemam povjerenja više u ljude kao dijete
i ne vidim u ljudima samo dobro... iako bih htjela,
ali zato u svojoj djeci ponekad vidim sebe,
jel se to važi?

09

petak

veljača

2007

Prvi poljubac

Trebalo je 35 godina da to shvatim.

Tek kad sam zadnji put rodila postalo mi je jasno.

Onda sam testirala prijateljice...

Pitala sam ih, tko ih je prvi poljubio...

kakvih sam se sve priča naslušala, ali od točnog odgovora ništa...



Prvo nas je poljubila mama,

onako ružne, krvave, uplakane...

ljubila je i ljubila sam, presretna što te napokon držim u rukama,

živo, preljepo, savršeno, neiskvareno...

moje.


I zbog tog saznanja nisam narasla ja,

narasla je zauvijek, Ona,

i moja mama,

a ja sam tek iduća u nizu...

07

srijeda

veljača

2007

Koliko osjećaja može stati u moje srce u jednom danu?

Dan je sasvim dobro započeo,
bila sam puna mira i potpuno odmorna,
nisam zavirivala u "zajedničke" prostorije
da ne bi čula "mama" stotinu puta u sekundi.
Sve sam obavila u sobi i kupaonici.
Onda sam čula mog srednjeg, spremnog za vrtić,
da pita, jel ide mama s nama,
pa mi je bilo žao.
Pokupila sam ga i dovela u vrtić.
Došla na posao,
tamo su me dočekali neki baš dragi ljudi
i bila sam jako vesela.
Smijali smo se i šalili,
brzo sam obavila posao,
i otišla švrljati na omiljeni forum,
toliko topline na jednom mjestu
me potpuno raznježilo
a neke izjave koje nisam očekivala
strašno su me obradovale,
a tek četiri sata ovog dana prošlo...

Sad je već prošlo malo više,
još uvjek je sve u redu,
maloprije je ušao onaj najstariji,
kad ga vidim
redovito osjetim zabrinutost,
danas je izgleda bio dobar u školi,
ali s njim se nikad ne zna.
Skuhala sam dobar ručak,
dogovorila s mužem
da popodne odem do frizera,
on će pričuvati malenu,
kad samo pomislim na nju
obuzme me čista sreća.

Osjećam
ovo bi mogao biti
sasvim dobar dan...

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se