Put jednostavnosti http://blog.dnevnik.hr/putjednostavnosti

četvrtak, 04.08.2011.

Muke po HEP-u

ili
Ne želim više kreditirati državne firme


Da li se i vama desila ovakva situacija? Dobijem jučer polugodišnji izvještaj dragog nam HEP-a gdje se vidi da smo u prošlom razdoblju platile, prema izdanim uplatnicama za mjesečne rate, X kuna. Istovremeno, prema očitanom stanju brojila, u tom razdoblju smo zapravo potrošile struje za Y kuna. Y < X, odnosno preplatile smo. Naravno, preplaćeni iznos nam neće isplatiti u gotovini osim ako osobno ne predam zatijev u poslovnicama Elektre, u roku od 15 dana. Vjerujem da to gotovo nitko ne napravi, nego prihvatimo ponuđenu varijantu da nam rate u idućem razdoblju umanje za preplaćeni iznos, nije ni to loše. Očekujem naravno da će nam rate za idućih 6 mjeseci biti smanjene jer vidi se, trošile smo stvarno manje nego što smo plaćale. Ali eto iznenađenja na drugoj strani izvještaja – nove rate ne da nisu smanjene u odnosu na prošle nego su još povećane skoro 20%!!! E pa tko tu koga je...?

Nekada bih gotovo sigurno progutala i to, i pokorno platila taj besmisleni iznos, samo usput prigovarajući i živcirajući se, ali sumnjam da bih išta probala promijeniti – ropski mentalitet je preduboko ukorijenjen :S

Ali već mi je previše pare izašlo kroz uši radi raznih besmislenosti, da ne kažem idiotarija i koju još ružniju riječ. I odlučila sam! A ne, ovaj put vas više neću ja kreditirati. Dosta mi je igranja uloge glupe pokorne ovce koja sve prihvaća pognute glave.

Nakon konzultiranja s kolegom s posla i pretresanja mogućih varijanti:
ad 1) ne platiti 1 ratu, ili čak 2, pa vidjeti na idućem polugodišnjem izvještaju da li još koju siću trebam doplatiti ili sam nešto, ali ipak manje, opet pretplatila
ad 2) platiti svaki mjesec, ali ne ovu propisanu nego manju ratu koja bi prema dosadašnjoj potrošnji bila realna, pa opet vidjeti idući izvještaj....
na kraju sam odlučila biti fina i pristojna i prvo nazvati HEP i s njima to probati riješiti.

Sinoć sam već dalekovidno očitala novo stanje brojila te ponijela na posao njihov izvještaj sa šifrom kupca i svim ostalim potrebnim podacima.

Prvi pokušaj: zovem besplatni potrošački telefon. Javlja se automat i nabraja mi koji broj na telefonu trebam stisnuti, ovisno o tome što mi treba. Slušam do kraja ali ni spomena nekoj reklamaciji ili bilo čemu sličnome. Prekidam.

Drugi pokušaj: zovem neki drugi broj naveden na izvještaju kraj ovog besplatnog. Zvoni, zvoni, zvoni, već mislim prekinuti kada netko digne napokon slušalicu, ali je isti tren i spusti. Uf, oblačić pare izlazi na uši.

Treći pokušaj: zovem ponovo besplatni potrošački telefon, odlučujem stisnuti bilo koji broj pa neka me spoji s nekim a taj će me onda spojiti s osobom koja može riješiti moj problem. Odslušam poruku automata, stisnem broj koji bi mogao iza sebe skrivati nešto koliko-toliko blisko onome što trebam, ali ništa se ne dešava. Nakon par sekundi glas automata: niste birali niti jednu uslugu, ili vaš telefon nema tonsko biranje. Uključite ga pritiskom..... Probam, nema nikakvog učinka. Ponovo odustajem.

Četvrti pokušaj: opet zovem onaj broj gdje su mi malo prije spustili slušalicu, ovaj put odlučna u namjeri da zvoni dok god mi se netko ne javi. Ako prekinu, zvati ću opet i opet dok nekoga ne dobijem. Nema šanse da odustanem, majčicu im njihovu.... (i sve u tome stilu). Telefon zvoni. I zvoni. I još zvoni. I zvoni. Zvoni već dobrih par minuta, ali nema šanse da odustanem. Nekome će prije ili kasnije dosaditi da ga sluša i javiti će se. I eto ga! S druge strane se javlja glas vidno (ili slušno, kako bi se to već reklo ;)) iznervirane gospođe.
Ja (ljubazno): Dobar dan, zovem u vezi korekcije mjesečne rate za struju.
Ona (otresito): Za to morate osobno doći u poslovnicu.(koja, usput rečeno radi do 15 sati, a ja do 16 i vrlo mi je teško izaći iz firme prije tog vremena)
Ja (malo manje ljubazno ali i dalje pristojno): Zar stvarno to nije moguće drukčije riješiti?
Ona (reži): Onda nazovite naš potrošački telefon broj...
Ja (duboko udahnem da ostanem smirena): Ali već sam ga zvala. Nemam tonsko biranje, a uostalom tamo mi ne nudi opciju za ovo što ja trebam.
Ona: Ne treba vam tonsko biranje.
Ja: Kako mi ne treba? Pa zvala sam, i kaže mi..
Ona (prekida me u pola rečenice i samo što ne viče na mene): Ne slušate me! Ne treba vam tonsko biranje! Poslušajte poruku do kraja.
Ja: Dobro, pokušati ću ponovo.

Peti pokušaj: zovem i opet besplatni potrošački telefon, iako pretpostavljam da ću uskoro opet morati zvati ljutitu gospođu. Automat ispriča svoje, ja opet ne mogu izabrati jer nemam tonsko biranje, automat mi daje još jednu šansu i ponovi mi sve opcije, ako valjda nisam shvatila koji broj je za koju uslugu, ja i dalje čekam pitajući se koliko puta će se to ponoviti, automat me upućuje što stisnuti na telefonu da aktiviram tonsko biranje pa mi opet nabraja sve opcije, pokušavam i opet ne pali, i nakon toga, o čudo! mijenja priču i obavještava me: prebacivanje na tonsko biranje nije uspjelo ili vaš telefon ima brojčanik, pričekajte i spojiti ćemo vas sa dežurnim operaterom. Javlja se drugi automat: svi operateri su trenutno zauzeti, možete pričekati dok se neka linija ne oslobodi ili pokušati nazvati kasnije. A ne, nikakvi kasniji pokušaji, ne prolazi mi se kroz sve ovo ponovo! Čekam. Novi automat: dobili ste radno mjesto operatera broj X, treći ste na listi čekanja. Možete pričekati na liniji ili ako želite ostaviti pokruku pritiskom na broj... Čekam, nema odustajanja. Malo mi puštaju neki valcer a onda onaj zadnji automat ponavlja svoju poruku. Ama čekam, ne ponavljaj više! Opet valcer, pa opet automat, i tako nekoliko puta. I onda napokon ljudski glas!
Ja: Sva sretna ispričam gospođi o čemu se radi.
Ona (poslovno): Žao mi je ali ne možete to telefonom riješiti. Najbolje da dođete u našu poslovnicu.
Ja (sva očajna): Ali zar se stvarno u današnje doba to ne može drugačije riješiti? Ne mogu vjerovati.
Ona (iznenađujuće ljubazno): Pa može se pisanim putem, faxom, internetom...
Ja (oduševljeno): Odlično! Sad mi samo molim Vas recite proceduru, što kome trebam poslati...
I za tren sam dobila e-mail adresu na koju, kako je gospođa rekla, potrebno samo poslati svoju šifru kupca, stanje brojila, te što i kako želim da bude promijenjeno, uz rečenicu- dvije obrazloženja. I onda će to oni napraviti kako Vi želite, možda već danas dobijete odgovor.

Tako je rekla, ja sam poslala i sada čekam odgovor. I baš me zanima kakav će biti. Ako mi ne smanje ratu? E onda ću uzeti u obzir one druge opcije o kojima sam pričala s kolegom.

Poanta priče: Ako ste i vi u sličnoj situaciji, i ako vam je dosta da od vas prave ovcu, kozu, magarca... onda:
1. naoružajte se strpljenjem, s puno puuuuuuuuno strpljenja i
2. ne odustajte!
Sretno!

A ja sad odoh na godišnji, čitamo se ponovo za 3 tjedna!

04.08.2011. u 14:06 • 5 KomentaraPrint#^

utorak, 02.08.2011.

Djeca - alibi za pasivnost ili inspiracija?

Od kad smo dobili dijete više nigdje ne stignem ići. Zanemarila sam prijateljice radi djece. Ne stignem se baviti sobom/ udebljala sam se/ nemam frizuru radi djece. Ne znam kako sam uopće preživjela ovih prvih 2 / 3 / 5 / umetni prema želji/ godina s djetetom. Uopće nemam života od njih. A biti će još gore kad uđu u pubertet.

Ne znam niti nabrojati koliko puta sam čula ovakve i slične izjave. Zar je stvarno takva muka, jad i čemer imati djecu? Zar stvarno time što postanemo majke (i očevi, ali ovdje prvenstveno gledam sa ženske strane) prestajemo biti žene, odnosno općenito prestajemo biti svoje osobe i pretvaramo se u majke=kuharice=spremačice=služavke=patnice...? Zar nije moguće biti istovremeno i majka i žena i prijateljica? Zadržati svoje interese i aktivnosti, i samo im dodati nove? Rasti kroz majčinstvo, a ne smanjivati se?

Ovakve izjave su me smetale još i prije nego sam i sama postala majka. Sumnjala sam da zapravo služe za prikrivanje vlastite inertnosti, manjka volje i/ili ideja. Djeca kao odličan izgovor za opću neaktivnost, nešto čemu se ne smije prigovoriti jer bi to bilo diranje u svetinju. Ne smiješ mi prigovarati što sam se fizički i intelektualno i društveno zapustila, jer je to žrtva koju podnosim radi svoje djece. Ma moš misliti! Kako na primjer Slovenci mogu s malom djecom u nosiljkama-ruksacima planinariti po 2-tisućnjacima, a mi s našom djecom ne možemo ni na Sljeme?

No, dok nisam imala vlastitu djecu nisam smjela ništa govoriti jer Lako ti je sada teoretizirati, vidjeti ćeš kada ćeš ih sama imati.

Pa žao mi je ljudi, pogriješili ste. Sada sam dokazano apsolutno i definitivno sigurna da djeca nisu razlog za prestanak života. Ne, nisu muka. Ne koče nas. Ne moramo se zapustiti radi njih. Ne moramo prekinuti veze s drugim ljudima. Ne moramo postati kućanice. To što smo majke definitivno ne briše ništa od onoga drugoga što i inače jesmo i što smo bile.

Da li je majčinstvo žrtva? Biti će da to zavisi od toga što smatramo pod žrtvom. Naravno da s djecom više ne možemo živjeti na identičan način kao što smo prije živjeli. Naravno da nam se život mijenja, da se puno toga treba prilagoditi. Naravno da ćemo manje spavati. Naravno da ćemo se više brinuti. Naravno da ćemo neke aktivnosti, dok su djeca još sasvim mala, možda privremeno obustaviti ili ih provoditi sa smanjenim intenzitetom. Ali dobivamo toliko toga novog, toliko divnih i svježih stvari. Dobivamo čitav svijet ponovo kroz dječje oči, čist i sjajan i pun izazova i smijeha. Dobivamo priliku ponovo učiti i otkrivati. Najdivnije od svega, imamo priliku (i dužnost) tim malim čistim bićima pomoći da otkriju svijet i život, pomoći im da rašire krila, pomoći im dok uče mahati njima i letjeti. Dajemo puno, ali i dobivamo neizmjerno puno.

A što je najdivnije, u svemu tome ne moramo zaboraviti na sebe. Dapače, to bi bilo loše i žalosno jer kakav primjer djetetu daje roditelj bez cilja i interesa, bez unutarnje vatre?

Možda će zvučati kao samohvala, možda se stvarno malo i hvalim, ali želim pokazati da je i uz djecu moguć itekako aktivan život. Imam 5-godišnje blizanke, imam prijatelje i prijateljice s kojima se družim, idem u kino, kazalište, na koncerte. Planinarim, bicikliram, idem na izlete. I to dobar dio nabrojanoga radim s djecom. Naravno, curke nisu „pupčanom vrpcom“ vezane sa mnom. Ponekad ih navečer pričuvaju baka i deda, ponekad su s tatom (razvedena sam).

Da, neki su mi rekli da je meni sada razvedenoj lakše nego ženi u braku, jer ja imam 2 popodneva tjedno i pokoji vikend godišnje kada su djeca s tatom, a kada je sve „normalno“, moraš uvijek biti s djecom. I opet smatram da je to krivo. U normalnoj zdravoj vezi, i muž i žena bi trebali biti svjesni da im oboma treba neko vrijeme koje će biti samo za njih. I da je normalno da je nekada mama s djecom a tata s prijateljima, ali isto tako da je normalno i da je nekada tata s djecom a mama s prijateljima. To je jedini način da oboje ostanu psihički zdrave i zadovoljne osobe. I u braku, i u obitelji zadržati određeno vrijeme za sebe i svoje aktivnosti.

Naravno, dok su cure bile skroz male i dok sam ih dojila bilo je puno manje prostora za to. Ali taj period je bio toliko divan i ispunjavajuć sam po sebi, da nisam niti imala potrebe „pobjeći“ negdje drugdje. Dojenje svakih 1,5 sati JE fizički iscrpljujuće, ali je predivno. Buđenje x puta svaku noć je naporno, ali taj period zapravo brzo prođe (što je godina dana u životu?), a istovremeno daje toliko neponovljivih momenata koje ništa drugo ne može zamijeniti. Uostalom, već smo tada dobar dio dana provodile u šetnjama, čak sam jako puno išla s prijateljicama po kavama. Cure su spavale u kolicima na svježem zraku, u hladu suncobrana. Kada bi se probudile, podojila bih ih (da, ja sam jedna od onih groznih nemoralnih žena koje doje svoju djecu na javnim mjestima), one bi malo mahale ručicama, gugutale, popiškile se, promijenila bih im pelene, i brzo bi opet spavale u kolicima, sretne i zadovoljne.

Najteži period mi je bio zapravo kada su prohodavale. Znatiželjne, nesvjesne opasnosti a nesigurne na nogama – tada stvarno nije bilo sekunde za predah.

Kako su sve više rasle, otvarale su se nove i nove mogućnosti za zajedničko provođenje vremena – krenule smo u kazalište (iznenađujuđe koliko ima dječjih predstava koje funkcioniraju na dvije razine, i za djecu, i za odrasle), pa u kino, idemo u parkove, na vikendicu, na izlete, od ove godine i na planinarenja, često idemo prijateljima u goste ili oni dolaze kod nas, bile smo zajedno u par muzeja, evo sad su i Yamato bubnjare poslušale cupkajući meni i dečku na ramenima. Uživamo zajedno. Da, bolila su nas ramena nakon što smo dva sata cupkali s dignutim curama, ali to je nebitno. Dobiveno je više od uloženog. Planinarenje s djecom? Da, zahtijeva puno više planiranja nego da idemo bez njih, puno više stvarimo trebamo nositi, ali i opet dobivamo svi neusporedivo više takvim zajedničkim aktivnostima.

Teže je, priznajem, ali daleko od toga da je nemoguće. I da, stan mi je većinom u manjem ili većem kaosu, ne stignem uvijek skuhati savršena jela. I da, jedne stvari sam se skroz odrekla – gledanja televizije, ali time samim sam puno više dobila nego izgubila. Ne živim više kao u studentskim danima, ne izlazim cijelu noć, ali nemam niti potrebe za time. Imam obaveze, trebam puno više planirati nego ranije, novce ne trošim samo na sebe i ne mogu si priuštiti financijski sve što poželim i nije uvijek lako. Ali ne doživljavam to kao žrtvu, niti je izvor frustracija. Uzimam i vrijeme samo za sebe, radim na sebi i bavim se stvarima koje volim, družim se s ljudima koje volim, a djeca cijeloj toj priči samo dodaju još i još kavliteta i vrijednosti. Jer gledati svijet ponovo kroz dječje oči je neprocjenjivo, i gledati djecu kako u divljenju šire oči i dobivati njihove zagrljaje i poljupce je najdivnija stvar na svijetu.

02.08.2011. u 14:40 • 9 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2011 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (3)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)

Opis bloga

Crtice iz potrage za jednostavnošću, smirenošću i zadovoljstvom u kompliciranom svijetu zaposlene razvedene majke.

Padawana = naučnica Jedi vitezova, uči ovladati Silom (za sve neupućene, pogledati Star Wars ;)), nema nikakve veze s bilo kojom postojećom religijom

sunceiklonovi@gmail.com

Misli vodilje

What lies before us
and what lies beyond
are tiny compared to
what lies within us.

***
Tko hoće, nađe način.
Tko neće, nađe izgovor.

***
Iskustvo je ono što dobiješ
kada ne dobiješ ono što želiš.

***
Ne slijedi stazu.
Kreni kuda staze nema
i ostavi trag.

***
You can never get enough
of what you don’t really need
to make you happy.

***
1. Reduce
2. Repair
3. Reuse
4. Recycle

***
Samo je promjena stalna.

Koliko pogleda?

od 28.09.2011:
Free Web Counter
Free Web Counter

Zanimljivo i / ili korisno:

Zen habits
Green guide
Energetska efikasnost

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se