Put jednostavnosti https://blog.dnevnik.hr/putjednostavnosti
utorak, 02.08.2011.
Djeca - alibi za pasivnost ili inspiracija?
Od kad smo dobili dijete više nigdje ne stignem ići. Zanemarila sam prijateljice radi djece. Ne stignem se baviti sobom/ udebljala sam se/ nemam frizuru radi djece. Ne znam kako sam uopće preživjela ovih prvih 2 / 3 / 5 / umetni prema želji/ godina s djetetom. Uopće nemam života od njih. A biti će još gore kad uđu u pubertet.
Ne znam niti nabrojati koliko puta sam čula ovakve i slične izjave. Zar je stvarno takva muka, jad i čemer imati djecu? Zar stvarno time što postanemo majke (i očevi, ali ovdje prvenstveno gledam sa ženske strane) prestajemo biti žene, odnosno općenito prestajemo biti svoje osobe i pretvaramo se u majke=kuharice=spremačice=služavke=patnice...? Zar nije moguće biti istovremeno i majka i žena i prijateljica? Zadržati svoje interese i aktivnosti, i samo im dodati nove? Rasti kroz majčinstvo, a ne smanjivati se?
Ovakve izjave su me smetale još i prije nego sam i sama postala majka. Sumnjala sam da zapravo služe za prikrivanje vlastite inertnosti, manjka volje i/ili ideja. Djeca kao odličan izgovor za opću neaktivnost, nešto čemu se ne smije prigovoriti jer bi to bilo diranje u svetinju. Ne smiješ mi prigovarati što sam se fizički i intelektualno i društveno zapustila, jer je to žrtva koju podnosim radi svoje djece. Ma moš misliti! Kako na primjer Slovenci mogu s malom djecom u nosiljkama-ruksacima planinariti po 2-tisućnjacima, a mi s našom djecom ne možemo ni na Sljeme?
No, dok nisam imala vlastitu djecu nisam smjela ništa govoriti jer Lako ti je sada teoretizirati, vidjeti ćeš kada ćeš ih sama imati.
Pa žao mi je ljudi, pogriješili ste. Sada sam dokazano apsolutno i definitivno sigurna da djeca nisu razlog za prestanak života. Ne, nisu muka. Ne koče nas. Ne moramo se zapustiti radi njih. Ne moramo prekinuti veze s drugim ljudima. Ne moramo postati kućanice. To što smo majke definitivno ne briše ništa od onoga drugoga što i inače jesmo i što smo bile.
Da li je majčinstvo žrtva? Biti će da to zavisi od toga što smatramo pod žrtvom. Naravno da s djecom više ne možemo živjeti na identičan način kao što smo prije živjeli. Naravno da nam se život mijenja, da se puno toga treba prilagoditi. Naravno da ćemo manje spavati. Naravno da ćemo se više brinuti. Naravno da ćemo neke aktivnosti, dok su djeca još sasvim mala, možda privremeno obustaviti ili ih provoditi sa smanjenim intenzitetom. Ali dobivamo toliko toga novog, toliko divnih i svježih stvari. Dobivamo čitav svijet ponovo kroz dječje oči, čist i sjajan i pun izazova i smijeha. Dobivamo priliku ponovo učiti i otkrivati. Najdivnije od svega, imamo priliku (i dužnost) tim malim čistim bićima pomoći da otkriju svijet i život, pomoći im da rašire krila, pomoći im dok uče mahati njima i letjeti. Dajemo puno, ali i dobivamo neizmjerno puno.
A što je najdivnije, u svemu tome ne moramo zaboraviti na sebe. Dapače, to bi bilo loše i žalosno jer kakav primjer djetetu daje roditelj bez cilja i interesa, bez unutarnje vatre?
Možda će zvučati kao samohvala, možda se stvarno malo i hvalim, ali želim pokazati da je i uz djecu moguć itekako aktivan život. Imam 5-godišnje blizanke, imam prijatelje i prijateljice s kojima se družim, idem u kino, kazalište, na koncerte. Planinarim, bicikliram, idem na izlete. I to dobar dio nabrojanoga radim s djecom. Naravno, curke nisu „pupčanom vrpcom“ vezane sa mnom. Ponekad ih navečer pričuvaju baka i deda, ponekad su s tatom (razvedena sam).
Da, neki su mi rekli da je meni sada razvedenoj lakše nego ženi u braku, jer ja imam 2 popodneva tjedno i pokoji vikend godišnje kada su djeca s tatom, a kada je sve „normalno“, moraš uvijek biti s djecom. I opet smatram da je to krivo. U normalnoj zdravoj vezi, i muž i žena bi trebali biti svjesni da im oboma treba neko vrijeme koje će biti samo za njih. I da je normalno da je nekada mama s djecom a tata s prijateljima, ali isto tako da je normalno i da je nekada tata s djecom a mama s prijateljima. To je jedini način da oboje ostanu psihički zdrave i zadovoljne osobe. I u braku, i u obitelji zadržati određeno vrijeme za sebe i svoje aktivnosti.
Naravno, dok su cure bile skroz male i dok sam ih dojila bilo je puno manje prostora za to. Ali taj period je bio toliko divan i ispunjavajuć sam po sebi, da nisam niti imala potrebe „pobjeći“ negdje drugdje. Dojenje svakih 1,5 sati JE fizički iscrpljujuće, ali je predivno. Buđenje x puta svaku noć je naporno, ali taj period zapravo brzo prođe (što je godina dana u životu?), a istovremeno daje toliko neponovljivih momenata koje ništa drugo ne može zamijeniti. Uostalom, već smo tada dobar dio dana provodile u šetnjama, čak sam jako puno išla s prijateljicama po kavama. Cure su spavale u kolicima na svježem zraku, u hladu suncobrana. Kada bi se probudile, podojila bih ih (da, ja sam jedna od onih groznih nemoralnih žena koje doje svoju djecu na javnim mjestima), one bi malo mahale ručicama, gugutale, popiškile se, promijenila bih im pelene, i brzo bi opet spavale u kolicima, sretne i zadovoljne.
Najteži period mi je bio zapravo kada su prohodavale. Znatiželjne, nesvjesne opasnosti a nesigurne na nogama – tada stvarno nije bilo sekunde za predah.
Kako su sve više rasle, otvarale su se nove i nove mogućnosti za zajedničko provođenje vremena – krenule smo u kazalište (iznenađujuđe koliko ima dječjih predstava koje funkcioniraju na dvije razine, i za djecu, i za odrasle), pa u kino, idemo u parkove, na vikendicu, na izlete, od ove godine i na planinarenja, često idemo prijateljima u goste ili oni dolaze kod nas, bile smo zajedno u par muzeja, evo sad su i Yamato bubnjare poslušale cupkajući meni i dečku na ramenima. Uživamo zajedno. Da, bolila su nas ramena nakon što smo dva sata cupkali s dignutim curama, ali to je nebitno. Dobiveno je više od uloženog. Planinarenje s djecom? Da, zahtijeva puno više planiranja nego da idemo bez njih, puno više stvarimo trebamo nositi, ali i opet dobivamo svi neusporedivo više takvim zajedničkim aktivnostima.
Teže je, priznajem, ali daleko od toga da je nemoguće. I da, stan mi je većinom u manjem ili većem kaosu, ne stignem uvijek skuhati savršena jela. I da, jedne stvari sam se skroz odrekla – gledanja televizije, ali time samim sam puno više dobila nego izgubila. Ne živim više kao u studentskim danima, ne izlazim cijelu noć, ali nemam niti potrebe za time. Imam obaveze, trebam puno više planirati nego ranije, novce ne trošim samo na sebe i ne mogu si priuštiti financijski sve što poželim i nije uvijek lako. Ali ne doživljavam to kao žrtvu, niti je izvor frustracija. Uzimam i vrijeme samo za sebe, radim na sebi i bavim se stvarima koje volim, družim se s ljudima koje volim, a djeca cijeloj toj priči samo dodaju još i još kavliteta i vrijednosti. Jer gledati svijet ponovo kroz dječje oči je neprocjenjivo, i gledati djecu kako u divljenju šire oči i dobivati njihove zagrljaje i poljupce je najdivnija stvar na svijetu.
| < | kolovoz, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (3)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Opis bloga
Crtice iz potrage za jednostavnošću, smirenošću i zadovoljstvom u kompliciranom svijetu zaposlene razvedene majke.
Padawana = naučnica Jedi vitezova, uči ovladati Silom (za sve neupućene, pogledati Star Wars ;)), nema nikakve veze s bilo kojom postojećom religijom
sunceiklonovi@gmail.com
Misli vodilje
What lies before us
and what lies beyond
are tiny compared to
what lies within us.
***
Tko hoće, nađe način.
Tko neće, nađe izgovor.
***
Iskustvo je ono što dobiješ
kada ne dobiješ ono što želiš.
***
Ne slijedi stazu.
Kreni kuda staze nema
i ostavi trag.
***
You can never get enough
of what you don’t really need
to make you happy.
***
1. Reduce
2. Repair
3. Reuse
4. Recycle
***
Samo je promjena stalna.
Koliko pogleda?
od 28.09.2011:
Free Web Counter