Put jednostavnosti http://blog.dnevnik.hr/putjednostavnosti

petak, 02.11.2012.

Drugačiji doručak

ili
Smoothie "Schwarzwald torta"


Od kada su curke krenule u školu, počela sam nam raditi doručke kod kuće.

Sjećam se dok smo sestra i ja bila djeca, mama bi nam uvijek davala doručak kod kuće, prije nego bismo krenule u školu. Najčešće je to bila šnita kruha namazana nečime i velika šalica čaja s medom. Pa i za vrijeme faksa, nije bilo šanse da izađem iz kuće a da nisam barem nešto pojela. Čak i kada sam išla na planinarenje i izlazila u 5 ujutro, par zalogaja prije izlaska je bilo obavezno, bez toga sam cijeli dan bila izgubljena.

Kasnije, kako sam se odselila od roditelja i zaposlila se, postala sam lijena dizati se ranije kako bih si napravila doručak. Uostalom, na poslu smo svi pili zajedničku jutarnju kavu i uz nju jeli peciva, ponekad i voće ili kolače. Čak i kada su cure krenule u vrtić, nisam ništa mijenjala. Ta imale su doručak u vrtiću, čemu ih gnjaviti da jedu i doma, bolje neka duže odspavaju. I tako je doručak kod kuće ostao nešto rezervirano za vikend. Naravno, ako ne idemo negdje. Jer ako se ide negdje, doručak je i opet gubitak vremena, bolje i praktičnije je uzeti nešto u pekari - štrudlu, pizzu, što god, i pojesti to u autu za vrijeme puta. Nije zdravo, ali već ću ja to potrošiti, barem sam uvijek aktivna.

Vjerovatno bi tako i ostalo bez obzira što cure kreću u školu jer idu u boravak što znači da imaju u školi doručak prije početka nastave. No, ovo ljeto sam lutajući bespućima interneta tko zna više za čime naletjela dvije stranice koje su malo pomalo, uz puno čitanja, razmišljanja i isprobavanja promijenile moj pogled na prehranu. Obje su govorile o vrlo sličnoj prehrani iako pod različitim imenima: paleo / primal, odnosno LCHF (low carb high fat). Najviše me navukao ovaj tekst u kojem sam prepoznala puno onoga što i sama radim, kako živim, i što me čini sretnom. Jedino što je drastično drugačije je prehrana. I onda sam se zapitala, ako sve drugo provjereno dobro radi kod mene, možda bi bilo tako i s prehranom. Odlučila sam napraviti eksperiment na samoj sebi. Djece taman nije bilo, bile su s tatom na moru, i to mi je bila idealna prilika za probu promjene prehrane.

Do tada sam se većinom pokušavala hraniti prema raširenim modelima zdrave prehrane, znači koristiti što više cjelovite žitarice i njihove prerađevine, jesti manje količine mesa (dapače čak sam koketirala i s makrobiotikom i imala bezmesne periode) i naravno paziti da mi je unos masnoća što niži. Kutija od 10 jaja nam je znala trajati po 2 tjedna pa i duže.

Sada sam pak smanjila žitarice u svim oblicima za preko 80%, poneke dane ih uopće ne jedem. Slatko sam gotovo skroz izbacila, osim crne čokolade i povremeno nekog maminog kolača (sentimentalna hrana ;)). Jedem puno više mesa i jaja, dodala sam masnoće (maslinovo ulje, maslac, kokosovo ulje, čak i svinjska mast), domaće punomasno nekuhano mlijeko. Povrća sam uvijek puno jela pa tu nije došlo do neke promjene. Općenito što više domaće i/ili organski uzgojene hrane, ali tome sam i ranije težila. Onda još i dosta voća, zamjenjuje mi drugo slatko, uzimam riblje ulje... Dosta promjena.

I koje su posljedice tih promjena? Pa, začuđujuće ih je puno, i začuđujuće su pozitivne. Kao prvo, iako sam uvijek bila vitka s relativno dosta mišićne mase, trbuh mi je vrlo često bio napuhnut. Čak i kada bih se ujutro probudila s ravnim trbuhom, već nakon prvog obroka bi iskočio. Nije to bilo ništa strašno, ali me je živciralo. Sada mi je trbuh puno ravniji i primjećujem da je to najvećim dijelom proporcionalno unosu žitarica - ako neki dan pojedem više žitarica eto i trbuščića, nema žitarica - nema niti trbuščića nakon jela. Nije to samo stvar estetike, nisam toliko sujetna, nego kompletan osjećaj težine u želucu, napuhnutosti, ponekad i grčeva... Znači definitivno poboljšanje. Sada mi je cilj gotovo potpuno ukloniti žitarice.

Nadalje, tek sam sada shvatila koliko sam ranije svako malo bila gladna i svako malo trebala nešto grickati. Sada rijetko imam potrebu između obroka nešto prigristi. Također, vrlo često sam nakon obroka imala padove energije što se također prilično smanjilo.

Izgubila sam oko 1,5 kg u odnosu na višegodišnju konstantu bez da sam to uopće namjeravala, što se na mojih 50 i sitno kila čak i vidi. A jedem koliko želim, i uživam u hrani.

Općenito imam puno više energije. Ujutro se budim odmorna, bistra, ne-usporena. Sve mi je lakše.

I ono najfascinantnije, i moje raspoloženje se popravlja. Ranije sam povremeno znala imati bezvoljne melankolično-depresivne dane, sada sam stalno optimistična. I smirenija sam, kako na poslu tako i s curama. Na poslu se ne živciram, cure me ne uspijevaju tako lako izbaciti iz takta i puno manje vičem na njih čak i kada me ljute.

I kakve to sad sve ima veze s naslovom? Pa, shvatila sam da su nam doručci nutritivno najgori obroci u danu. Moje pecivo-kava, dječji vrtićki a sada školski kruh-namaz/salama. I da ću tu najlakše unijeti pozitivnu promjenu. Prvih dana škole probala sam s varijantama jaja na razne načine ali nije se pokazalo uspješno. Cure su ujutro dosta pospane i ne jede im se ništa konkretno što treba žvakati, pa je doručak trajao po pola sata što je katastrofa.

Onda sam od par poznanika čula da rade smoothi-e, pa sam i ja odlučila probati te smutije ;) I smutila ih ja, što se pokazalo kao uspjeh bez premca! Nutritivno bogat doručak, vrlo ukusan, a pojede se tj. popije za najviše 5 minuta. I svaki dan je drugačiji, ovisno o mojoj inspiraciji i namirnicama koje u tom trenutku imam kod kuće.

Za kraj evo recept od neki dan koji nas je totalno oduševio: Smuti a la Švarcvaldica ;)

Možda će neki sastojci zvučati čudno, ali u nekom od idućih postova ću objasniti svoju logiku izbora sastojaka.

Sastojci za cca 3 čaše:
1 šalica višanja (koristila sam one zamrznute očišćene od koštica, veče prije ih izvadila da se odlede, ali tko voli hladno može i smrznute direkt)
1 velika jabuka
1-2 žlice kakaa (čisti kakao, ne oni instant s razno raznim dodacima)
3 velika lista kelja
1 dl kokosovog mlijeka
2 dl domaćeg punomasnog kefira
1 sirovi žutanjak
1-2 žlice proteina sirutke u prahu s aromom vanilije
(da sam imala, dodala bih i slatko vrhnje, odlično bi se uklopilo)

Postupak:
Sve sastojke ubacim u posudu i miksam štapnim mikserom dok ne dobijem ujednačenu mješavinu bez vidljivih komadića, fine kremaste teksture. Nalijem u lijepe čaše na stalku i uživamo - 5 minuta mira i druženja prije jutarnje jurnjave svatko na svoju stranu.

Sada bi bilo lijepo da ovdje ubacim i sliku, ali toliko luda nisam da ujutro još i slikam što sam smućkala.

02.11.2012. u 13:28 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 18.10.2012.

Ispričnica, valjda

Danas je bilo zeleno-zlatno jutro! Trava zelena kao u rano proljeće, zelena kao na dječjem crtežu, nemoguće blještavo zelena. A sunce nisko i zlatno. Kada bi mi ušlo u oči, stisnula bih ih i kroz trepavice pretvorila u kolutove prelijevajućih sjajnih boja.

Da, znam da nije lijepo da ovako iznenada nestajem i onda se ponovo pojavljujem, nonšalantna kao da između nije prošlo dobrih 6 mjeseci. Nije da zapravo vjerujem da ima puno ljudi koji su to primijetili, ali svejedno... U svakom slučaju, najbolje da to pripišemo mojoj neozbiljnoj i neodgovornoj naravi. Ispričavati se da sam preintenzivno živjela da bih stigla i pisati... znam da to nitko neće popušiti.

Svejedno, ako ima znatiželjnih, voajerizmu sklonih i sličnih, kratak pregled što se dešavalo:

1. Vrt
Narasla je prava džungla, čudo jedno. Paradajzi su prednjačili, gušili smo se u njima cijelo ljeto, i malim cherry-jima, i velikim volovskim srcima i još nekim starim ružnim prefinim velikima. Čak sam ga i kuhala pa sada zimnica čuči na polici špajze. Bilo je i luka kozjaka, i češnjaka, blitve, rukole, salate..., raštika i dalje buja a mi je tamanimo. Tikvi i tikvica svih vrsta kile i kile i kile- jeli, smrznuli, tikve na hladnom čekaju da dođu na red... Ciklu su sredile voluharice, mrkvi nije išlo, ali to je sitno u usporedbi s ovim što je uspjelo. Sada imam novu jesensku blitvu, krenuli su i špinat, salata, daikon... Ludnica!
Za usporedbu, istovremeno je u maminom vrtu udaljenom 10ak koraka sve jedva životarilo od vrućine i suše iako smo oba vrta jednako zalijevali. Paradajz gotovo ni jedan na biljkama upola nižim od mojih, a od istih presadnica.
Također, usprkos suši jabuke ludo rodile pa smo nakon beskonačnih pita i štrudli odlučili raditi i jabučni ocat, ako sve bude ok terebalo bi ga ispasti kojih 20-25 litara.
Definitivno vrt pod slamom i iduće godine!

2. Djeca
Školarke.
Nakon što su 3 mjeseca provele slobodne i divlje, mjenjajući lokacije selo – more – gore – vrlo malo grada – pa ukrug, te skrbnike jedni deda i baka, drugi deda i baka, mama, tata,.... suvišno je reći da su ludo narasle, protegnule se, omišićavile, i prava su sretna djeca preplanule kože i glasnog smijeha. Trče bose po svim terenima, penju se po drveću, imaju energije kao osrednja nuklearna elektrana... i još uvijek mi se vole uvući u krevet i zaspati u zagrljaju. I sve su lutke žive, i moramo se dobro brinuti o njima.
A škola je super ali malo dosadna jer „ništa ne uče“. Dečki su im glupi i privlačni u isto vrijeme, pažljivo biraju odjeću svaki dan, važne su i frizure. I gumice, rajfovi, kopčice (sezona cvjetova i leptirića), ogrlice.... Plešu i dalje.

3. Dragi
Dragi mi je postao muž. I dalje živimo razdvojeno, zajedno vikendima i ponekad preko tjedna.
Ponekad ličimo na normalnu obitelj. On dođe preko tjedna, idemo u šetnju, knjižnicu, šoping. Navečer čita djeci 5 prijatelja. Idući dan ujutro doručkujemo, vješamo veš, poljubimo se prije odlaska na posao... A onda se ponovimo vidimo za 2-3 dana.
Puno putuje. Puno me voli. I cure. Tu je za mene, nas, kada god ga trebam(o).

4. Ja
Sretna sam. Zadovoljna. Puna ljubavi. Mirna u srcu. Aktivna u svim drugim vidovima života.
Promijenila sam prehranu. Smršavila kojih 1,5 kg u odnosu na višegodišnju konstantu (na mojih 50 i sitno kg nije neprimjetno). Imam više mišića, izgledam si bolje. Izgledam si jako dobro, zapravo. I ten mi je bolji.
Puno vozim bicikl. Povremeno odem na jogu. Puuuuuuuuno smo planinarili ovo ljeto, i s djecom, i s prijateljima, i u dvoje. Ići ćemo i na jahanje uskoro, meni prvo nakon pauze od par godina, dragome prvo u životu.
Čitam. Učim. Kuham.
Imam naravno i loših trenutaka- nervoze, vikanja, nesigurnosti... nisam postala superžena ;) Posvađam se s dragim, ljtim se na djecu, sve normalne stvari. Ali prođe brzo.
Nisam se riješila minusa na računa, ali trudim se.
Ne pridajem pažnju glupostima na poslu.
Postala sam teta najdivnijoj maloj djevojčici u koju smo svi zaljubljeni.
Uživam u životu, svaki dan.

18.10.2012. u 13:40 • 10 KomentaraPrint#^

srijeda, 17.10.2012.

Iz magle

Jutros. Gusta magla, ulice obavijene sivim plaštom s preljevima sivih nijansi. Sitne kapljice u zraku, svježina koja štipa obraze.

Rukavice, jakna čvrsto zakopčana do brade. Moj stari crveni bicikl što svakoga dana škripi sve više.

Brzi poljubac djeci pred školom u smrznute obraščiće. Osmjeh, mahanje, cika i trk. U parku velika lokva.

Ulica mokra kao nakon pljuska. Čistači sa šmrkovima, propuštaju me.

Okrećem pedale sve brže, dah je sve brži. Vlaga pročišćava, razbuđuje... oživljava.

A onda Sava. Veličanstvena u magli. Žute i zelene krošnje, i crne grane. Od nekuda poletjele dvije patke, crne siluete uzdižu se i odlaze. Ispod se valja žuta voda, blatna, moćna, nosi granje, vrtloži se, prelijeva preko trave.

U mojoj glavi kolona automobila na mostu nestaje. Ostajemo samo magla, rijeka i ja. Predivno je! Vozim, osmijeh se širi licem, oči sjaje, nema grada, nema posla, dodir s prirodom tako izravan iako usred grada. Sloboda. Pjevam. Na glas. Ja koja pjevam samo kod kuće ili rijetko dok hodam prirodom. Dobro jutro džezeri! Nisam je čula godinama, od kuda je samo izronila? Svašta nosi magla.

Na posao stižem rumena i nasmijana, kose posute srebrnim kapljicama i rastopljene maskare.

17.10.2012. u 15:04 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 05.04.2012.

Fešta od kopriva

Image Hosted by ImageShack.us

Početkom proljeća nas sa svih strana bombardiraju pričama o proljetnom pročišćavanju organizma. Uz to treba i pobijediti proljetni umor. Preporučuju nam razne dijete ili nam pokušavaju prodati neki skupi čarobni preparat. Možda i može pomoći, ali čemu gutati kapsule kada nam priroda sama pruža sve što nam je potrebno za ugodno i bezbolno proljetno buđenje? Naravno, radi se o samoniklom bilju - divljim vitalnim biljčicama koje vitaminima i mineralima pršte daleko više od bilo koje uzgojene na vrtu.

Moji proljetni favoriti koje redovno beremo i jedemo su: kopriva, list maslačka, kiselica i medvjeđi luk (srijemuš). Naravno, pazim da ih beremo daleko od prometnica i drugog zagađenja. Također na tržicni često kupim dalmatinsku mišanciju i divlje šparoge. Sve nabrojano pročišćava organizam tako što potiče rad bilo jetre (maslačak) bilo bubrega (većina ostalog nabrojanog), a također je prava vitaminsko-mineralna bomba, da ne spominjem visok sadržaj klorofila, enzima i tvari jakog antioksidativnog djelovanja.

Prošli vikend sam tako nabrala vrške mladih kopriva pa ovaj tjedan imamo pravu feštu od kopriva. Nije na odmet spomenuti da samo 100 g kopriva sadži više nego dvostruku dnevno preporučenu količinu (RDA) vitamina C i K, gotovo cijelu dnevno preporučenu količinu folne kiseline i beta karotena, 3/4 dnevne količine kalcija i 1/3 željeza. Tu je još i dosta magnezija, cinka i vitamina B skupine. Kada tome pridodamo i pročišćujuće djelovanje kroz pojačan rad bubrega, trebalo bi nam svima biti jasno da je kopriva pravo blago koje nam priroda nudi da se što lakše aktiviramo i napunimo baterije.

Kod konzumacije koprive samo treba spomenuti da je prvo treba kratko prokuhati (2-3 minute je sasvim dovoljno) jer bi inače mogla djelovati nadražujuće za probavni sustav.

Evo par jela u kojima smo mi uživali ovih dana, sva su vrlo brza i jednostavna. Recepti ispod slika su okvirni, namirnice se mogu mijenjati prema željama i mogućnostima pa ih svatite samo kao prijedlog. Ja ionako uvijek kuham "kako mi dođe" tj. prema osjećaju. Čak i kada si zapišem recept za neko jelo koje mi je odlično ispalo, idući put barem nešto malo promijenim. Čemu jesti uvijek isto kada su mogućnosti nebrojene? Da ne filozofiram više, evo naše koprivo-fešte :)


Omlet / nabujak / zlevka (kako vam drago) od kopriva

Image Hosted by ImageShack.us

Sastojci: domaća jaja, domaće kiselo vrhnje, slanutkovo i pšenično brašno, ljutika (može i luk), blanširana nasjeckana kopriva, sol, svježe mljeveni papar (mješavina crni, bijeli, zeleni i crveni), maslac (za namastiti posudu za pečenje)

Priprema: sve pomiješati i peći u pećnici prethodno zagrijanoj na 200 °C dok se lijepo ne digne a rubovi se počnu odvajati od posude, oko 15 min ako je tanko kao moje na slici, do pola sata ako je deblje

Prilog: miješana salata (zelena, maslačak, rotkvice i mladi luk)

Piće: domaće kiselo mlijeko


Integralni rižoto od kopriva

Image Hosted by ImageShack.us

Sastojci: prethodno skuhana integralna riža, ljutika ili luk, češnjak, blanširane koprive, domaće kiselo vrhnje, maslinovo ulje

Priprema: na maslinovom ulju podinstati ljutiku pa dodati sve ostale sastojke i nešto vode pa kuhati uz miješanje još 10ak minuta da se prožmu okusi

Prilog: hladno carsko meso (od dan ranije) i miješana salata (zelena + maslačak + pera mladog češnjaka)

Piće: Enjingi eko graševina


Juha od kopriva

"seljačka" varijanta
Image Hosted by ImageShack.us


"profinjenija" varijanta
Image Hosted by ImageShack.us

Obje juhe su iste, samo sam pola stavila u tanjur kakvo je , a drugu polovicu sam izmiksala čime se dobije elegantniji izgled, ali i nešto drukčiji okus.

Sastojci: mrkva, celer, krumpir, blanširane koprive, domaće kiselo vrhnje, maslinovo ulje

Priprema: na ulju se kratko podinastaju ribani mrkva, celer i krumpir, zalije vodom, začini, kad zakuha dodaju se koprive i vrhnje i kuha još koju minuticu


I to je to!

05.04.2012. u 14:50 • 6 KomentaraPrint#^

utorak, 20.03.2012.

Početak vrta


Negdje iza Nove godine pod ruke mi je došla knjiga "Zeleni kvadrat" Kornelije Benyovsky Šoštarić. Pročitala i zakačila se za ideju. Sada čitam "Bio vrt" od Marie Luise Kreuter, pročitala sam hrpu tekstova na internetu uključujući i neke brošure o permakulturi što mi se također jako svidjelo.

Imamo komad zemlje blizu Čazme, djedovina koju koristimo kao vikendicu. Kuća, bunar, travnjak, cvijeće, nešto voćaka i tkz. šumski dio s lješnjacima, kestenima i nešto šumskog drveća (hrast, grab...). I dio livade iza svega toga. Mama i prije nje baka su uvijek radile i nešto malo vrta (povrtnjaka), koliko znam bez upotrebe raznih -cida ali s klasičnim okopavanjem i kupovnim sjemenom. Ja bih im tu i tamo uskočila za štihanje, ali inače to nije bilo moje područje. Vrt je moram priznati prilično slabo uspijevao. Obično bi u proljeće ok krenuo, ali kada bi krenule vrućine, počela bi i stagnacija i sušenje. Jednostavno, koliko god se zalijevalo preko vikenda, nije bilo dovoljno. A preko tjedna smo svi u Zagrebu, znači nije moguće češće.

Koliko sam pročitala, malčiranjem tla se između ostalog postiže da se zemlja ne isušuje i potrebno je puno manje zalijevanja. Na tu ideju sam se zakačila. Također, odlučila sam koliko god bude moguće sijati stare sorte povrća koje su otpornije i manje zahtijevne. I biti što više samoodrživa tj. maksimalno koristiti resurse koje imam na raspolaganju.

Dogovorila sam s mamom da ove godine radimo svaka svoj vrt pa ćemo vidjeti što će kojoj kako ispasti.

Izabrala sam dio zemlje od cca 25 kvadrata (ipak je to početak od 0 iskustva, ne želim se zaletiti s previše, lako iduće godine proširim). Manji dio te površine je prošlo proljeće preštihan, prije je tu bila livada, i na njoj su lani rasle rukola i kupus. Ostatak je bio livada. Cijelu površinu sam u veljači prekrila slojem lanjskog djelomično raspadnutog sijena.

Plan je na jednom dijelu probati uzgoj krumpira pod sijenom. Ostali dio za početak neće biti baš bez motike, ali mislim sve malčirati. S obzirom da imamo solidan komad livade i trave uvijek da ne znamo kuda bismo s njom, vjerujem da ću imati dovoljno materijala za malčiranje.

Također krećemo s kompostiranjem. U petak sam iz firme uzela 4 palete u dobrom stanju, i u subotu smo dragi i ja sastavili komposter. Paletama smo skinuli donje dijelove i međusobno ih učvrstili čavlima (3 stranice) koristeći za to i one četvrtaste komade što kod paleta razdvajaju gornji i donji dio. 4. stranicu smo samo privezali, to će biti vrata da nam bude lakše vaditi humus kada za to dođe vrijeme. Impregnirala sam ga lanenim uljem, odnosno potrošila sam 1 L ulja za 3 stranice. Idući vikend ću kupiti još litru pa dovršiti. Evo i slikice:



Sa zapadne strane, od kuda obično puše vjetar, je zaštićen živicom, a ono dvce je južno od kompostera i trebalo mu praviti hlad dobar dio dana.

U subotu sam također stavila i krumpire pod slamu. Dobila sam 24 sjemenska krumpirića iz Like. U slami sam napravila rupe do zemlje, međusobno udaljene kojih 30-40 cm (odokativno), djeca su unutra ubacila krumpiriće, i samo sam ih prekrila s tankim slojem slame, znači ostale su vidljive rupe gdje su. Sloj slame je dubok 20ak cm, možda i malo dublji.

Također smo posijale i rotkvice. Odgrnula sam slamu s jednog dijela. Tu je lani bio vrt pa sam samo zabola vile par puta da zemlja dobije zraka i prešla grabljama da izvadim korijenje onih par biljčica što su jesenas tu počele rasti. Posijale smo sjeme, prekrile ga zemljom, zalile i ostavile otkriveno. Stelju mislim vratiti čim biljčice niknu.

I to je za sada to. Doma sam u teglice posijala zelenu salatu, paradajze (volovsko srce, šljivar i "divlje" cherry), raštiku, peršin lišćar, bosiljak. Također i rotkvice koje mislim paralelno probati i doma uzgojiti, i češnjak za korištenje kao mladi češnjak. Od onog prije većina će završiti u vrtu, vjerovatno ću si još samo začine ostaviti i za po kući. Zelena salata i češnjak su nikli već nakon par dana, rotkvice isto kreću već nakon 4-5 dana, čini mi se i da paradajzi kreću.

Evo jutros novih beba rotkvica. Ove koje su noćas nikle još imaju žute listiće, one jučerašnje su već razvile klorofil i pozelenile:



Ostalo još čekam. Imam još nekih vrsta sjemena koje čeka svoje vrijeme, također i par vrsta cvijeća. Tu su mi posebno zanimljivi neveni i kadifice koji će dobiti mjesto u vrtu, ostalo će vjerovatno oko vrta.

To je za početak. Moram tj. želim nabaviti još neke vrste sjemena. Nisam još do kraja isplanirala gredice, nešto se premišljam. Muči me da li ih usmjeriti sjever-jug ili istok-zapad. A također tu je i faktor x odnosno vrste kojima još nisam nabavila sjeme pa ne znam da li će ili neće biti na kraju ove godine.

Čista uživancija! :)

20.03.2012. u 14:49 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 01.03.2012.

Škaklja me... proljeće :)

Uhvatio me nemir, škaklja me ispod kože, teško mi je sjediti na mjestu, titram. U glavi se kovitlaju ideje i želje, mišići mi viču za aktivnošću, pluća žele svježi zrak, koža vjetar i sunce.

U meni se budi proljeće. Budi se ili se već probudilo, ali još nije probilo van.

Vjerujem da se i zemlja sada tako osjeća. Možda to zapravo i osjećam škakljanje ne u sebi nego u zemlji oko sebe. Škakljanje probuđenog korijenja koje se sprema poslati prve zelne izbojke na površinu. Škakljanje unutar sjemenki koje se isto bude, u kojima bubre klice, i evo ih - probijaju opne, polagano kreću put sunca i zraka. Mislim da cijelu zemlju ludo škaklja i vjerovatno se veselo smije od toga.

Tako je i moje raspoloženje prštavo i nasmijano.

I ova kišica danas - tako blaga, tako ugodna, mlaka, poput laganog tuša kakvim se često ujutro razbuđujem dok mi kapi klize niz tijelo, odnose sanjivost i razbuđuju mogućnosti.

Ovu zimu sam sanjala svoj vlastiti mali eko vrt. Čitala sam, inspirirala se, upijala ideje i iskustva. Ideja je pomalo rasla poput klice u sjemenki, i sada se probila van privučena suncem i toplinom. I sada me škaklja želja da se čim prije uhvatim posla, da počnem sijati i saditi, da moje vlastite biljčice otvore svoje listove...

Uzbuđena sam od proljeća i novog života koje nosi, i mogućnosti koje su otvorene na sve strane.

Dobro nam došlo!

01.03.2012. u 14:47 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 08.02.2012.

Kraj jednog razdoblja – misli, dileme, strahovi, želje...


Moje male vile I i Z će za par dana navršiti 6 godina.

Počeli su im ispadati mliječni zubići. I je prije par dana ostala bez donjih sjekutića, trajni već izbijaju na njihovom mjestu, kod Z se također sve jače klimaju.

Šestice imaju već par mjeseci.

Idući tjedan idu s vrtićem na 5 dana u Grad mladih, po prvi puta negdje duže bez mene, tate ili bake.

Neki dan smo u vrtiću imali roditeljski sastanak o pripremi djece za školu.

Dan kasnije su doma donijele bilježnice s prvom domaćom zadaćom.

Morale smo raskrčiti brda crteža s radnih stolova i osloboditi prostor za rad.

Više-manje su naučile pisati i čitati velika tiskana slova. Gotovo same. Samo su me tu i tamo znale pitati kako se piše neko slovo. Sad crtaju i pišu svoje slikovnice od par listova. Slova nesputano idu i s lijeva na desno, i s desna na lijevo, ili jedno iznad drugoga, gdje već ima mjesta između slika. Ima i slova okrenutih na krivu stranu, i preskočenih u riječi. I nastavka rečenice red iznad početka. Ali pišu.

Na gore spomenutom sastanku su nam rekli da moramo naučiti dijecu da uvijek i automatski pišu od lijeva na desno, od gore prema dolje na stranici.

Čitamo priče. Pričamo o njima. Objašnjavamo, diskutiramo.

Na sastanku su nam rekli da moramo naučiti djecu što su: naslov knjige, autor, poglavlje, odjeljak...

Kreativne su, puno kreativnije nego sam ja ikada bila. Crtaju i izrezuju slike od mnogo dijelova, ljude i životinje visine gotovo metre, s 3D detaljima.

Plešu i plešu i plešu.

Kada ih nešto zanima, posve se tome prepuste. U tim trenucima ih je teško (odnosno bez vike i svađe nemoguće) otrgnuti od toga i raditi bilo što drugo.

Znatiželjne su. Ispituju pa pričamo o ljudskom tijelu – stanicama, organima... Smiju se kao lude kad se spomenu krv i žile, to ih fascinira. Pričamo o svemiru, planetama, kruženju. O povijesti, postanku svemira, počecima života na Zemlji, evoluciji, praljudima. O nicanju sjemeki, rastu biljaka. O potrebi kiše. O korijenju koje drži zemlju. O Uskršnjim otocima. O osjećajima, načinu ponašanja, pomaganju. O zdravoj prehrani, kretanju, mišićima, zdravlju. Mogla bih ovako nastaviti unedogled.

To o čemu pričamo uvijek je u vezi s onim što negdje gledamo ili gdje jesmo. Sve je uvijek konkretno, opipljivo, čak i apstraktniji pojmovi. O šumi pričamo u šumi, o špilji u špilji ili nakon što smo bili o njoj, o praljudima npr. u Muzeju neandertalaca. Uvijek konkretno. Uvijek što i kada im je zanimljivo.

U školi će ih, kažu, naučiti redu, radu, disciplini, ispunjavanju obaveza. Naučiti će ih da mirno sjede i slušaju. Da izvršavaju zadatke. Kako su sami roditelji rekli: naučiti će ih da zauzmu svoje mjesto u društvu. Naučiti će ih kompetitivnosti. Naučiti da se dokazuju, bore, natječu, da budu (naj)bolji. (citiram riječi roditelja sa sastanka)

Zašto ih ne nauče da si međusobno pomažu? Da dijele ideje i znanje. Da zajedno istražuju. Da budu i dalje i još više znatiželjni, i da se trude sami naći odgovore na svoja pitanja. Da više razmišljaju, a manje prihvaćaju servirane odgovore. Da propitkuju. Da se vesele znanju. Da im učenje i saznavanje novoga bude radost i izazov a ne obaveza.

Šašava sam. Bojim se.

Bojim se da će škola ograničiti njihovu kreativnost. Bojim se da će im stvoriti averziju prema učenju. Bojim se da će im biti dosadna.

I koliko god sam sretna što su velike (dobro ne baš velike, ali definitivno zatvaramo razdoblje male djece), zdrave, pametne, sve samostalnije... svejedno je jednom iracionalnom dijelu mene žao što je taj dio djetinjstva pri kraju.

I zato ih jako jako grlim kada mi se uvuku u krevet, i puno ljubim i opijam se mirisom djetinjstva koji im se širi iz kože i kose.

Malene moje. Moje ljubavi. Zlata, srećice. Moje vile. Leptirići. Mišići, bubice i sva ostala sitna i nježna bića.

Ostanite uvijek ovako divne, čarobne, pune boja i svjetlosti i smijeha i čiste radosti i ljubavi, znatiželjne i zaigrane. I u školi, i kada ćete jednog dana i vi biti mame i uživati sa svojom djecom, i još kasnije svojim unucima... Ne dopustite da vam sputaju duše.

Ja ću vam pomagati u tome koliko god i do kada god će biti u mojoj moći.

08.02.2012. u 15:48 • 14 KomentaraPrint#^

četvrtak, 19.01.2012.

Sanjala sam najčudniji san

Prije dva dana sam napokon bila kod direktora na razgovoru oko problema koje imamo sa šeficom i njenim miljenikom. Iznenađujuće, razgovor je protekao vrlo ugodno. Da li će se išta sada nakon njega promijeniti? Ne znam. Možda. Možda i ne. Ali zadovoljna sam što sam ga obavila, zadovoljna što mi je rečeno da su neke stvari koje nam se pokušavaju nametnuti (posebne ovlasti miljenika) čista glupost i da će se o tome razgovarati sa šeficom. Zadovoljna sam što mi je rekao da, iako se šefica žalila na mene, on zna da sam u redu osoba i da dobro radim svoj posao. Zadovoljna što mi je rekao da mu se bez straha obratim ako ponovo bude problema. Nije on čovjek koji će baš rješavati stvari, vjerojatno će sve pokušati primiriti i pomiriti, ali moglo bi i to biti dovoljno. Ako ne, barem su neki mitovi razbijeni. Dovoljno za sada.

A san? Sanjala sam ga u noći nakon razgovora.

Pustila sam to večer curke da spavaju sa mnom, kao što povremeno činimo. Zaspale smo tako zajedno, ja u sredini kreveta, one svaka s jedne strane, isprepletenih ruku i nogu. Probudile smo se u nekom trenu, jednako zagrljene. Bila je još noć, a kroz prozor iznad našeg uzglavlja je dopirala jaka mjesečina. Shvatile smo (sjetile se?) da nismo kod kuće i izašle van. Našle smo se na duuugačkoj pješčanoj plaži. Iza nas je bio niz podjednakih drvenih kuća podignutih na visoke stupove, poput nekakvih sojenica. Ispred nas pješčana plaža. More s velikim valovima. Sve je bilo u srebrno-sivim tonovima. Plaža je bila puna ljudi koji su stajali i gledali prema moru odnosno iznad mora gdje je na nebu bio ogroman svjetlucavi žuti puni mjesec. Ne, ne mjesec, shvatila sam. Mi smo na mjesecu, a to što gledamo je naša Zemlja (iako nije bila bijelo plava nego zlatasto svjetlucava). "Gledajte cure, to je naša Zemlja" rekla sam zadivljeno, a onda je Zemlja naglo zapala ispod horizonta da bi samo koji trenutak kasnije izronila na drugome mjestu, a onda se brzo počela kretati preko neba i približavati nam se. Neka žena koja je stajala kraj nas me je pogledala i rekla: "Izabrala je tebe" i svjetlucava kugla promjera metar, metar i po je dolebdjela do iznad moje glave. Ljudi su mi pokazali neko mjesto na pijesku par koraka dalje gdje sam stala i podigla raširene ruke iznad glave, a lebdeća sjajna kugla koja je Zemlja se spustila na njih. Bila je lagana, jedva osjetna. "Gledajte cure, moja kosa je među oblacima". One su podigle ruke i očarano doticale Zemlju i smijale smo se od sreće.

Probudila sam se potpuno sretna, mirna i zadovoljna, a taj osjećaj me još i danas cijeli dan prati.

19.01.2012. u 22:37 • 6 KomentaraPrint#^

četvrtak, 05.01.2012.

Pospremanje godine i početak nove

Završila sam godinu lagano, vrlo lagano, okružena mojim najdražima, toplinom, ljubavlju... daleko od posla, obaveza, žurbe i nervoze, kako fizički tako i psihički. Čini se da mi napokon uspijeva isključiti posao iz glave onoga trena kad prekoračim ogradu koja nas izolira od ostatka svijeta.

A da je godina na poslu završila mirno – sve samo to nije. Završila je vrlo burno, dapače. U x godina koliko ovdje gutam sve i svašta od čega bi svaki iole normalan i ne mazohistički nastrojen čovjek davno povratio sve uključujući i vlastitu utrobu, napokon mi je pukao film. (Ne kažem da imam mazohističkih sklonosti, barem ih nisam svjesna, ali kada gledam što sam sve i koliko dugo trpila, počnem se brinuti za svoje psihičko zdravlje.) U svakom slučaju, tome je kraj. Prokuhala sam i sasula šefici u lice (vrlo mirno, sabrano i hladno) sve što gledam, slušam i prešutno prihvaćam sve ovo vrijeme. I zatražila razgovor s višim direktorima radi prijetnji koje sam dobila od šefičinog miljenika. Može se reći da to nije bilo pametno, dirati u svetinju, iznositi na glas gadosti koje svi znamo i svi o njima šutimo, pa vrlo vjerojatno će dovesti do osvete. Bio je jednom sličan pokušaj, prije više godina dok sam ja bila na porodiljnom, i završio je loše za one koji su pokušali podići glave. Ali iskreno, baš me briga. Ne bojim se ničega. Da ne bi ispalo da je sve ovo samo moja seljačka buna, pridružila mi se i prijateljica koja je u istoj situaciji. Možda kasnije požalimo, možda ispadne loše, ali sada još uvijek uživam u osjećaju lakoće koji je uslijedio nakon tog „razgovora ugodnog“. I još jednog sličnog dan kasnije. Sada čekam daljnje razgovore, treba to istjerati do kraja inače će ispasti da smo se uplašile i odustale, a to više nije opcija.

Sada kada gledam ovako malo iz udaljenosti, slično je bilo i s mojim neuspjelim brakom. Dugo su stvari išle loše, bila sam strpljiva, pokušavala popraviti, gutala svašta, gledala kako druga strana ništa ne mijenja i dapače me sve više stišće i ponižava, ali u jednom trenu je prijeđena granica nakon koje nema povratka i onda sam presjekla. Kraj. Gotovo. Nisam požalila ni u jednom trenu, iako je proces bio bolan i mučan.

Tako i ovdje, imam osjećaj da smo prešli granicu nakon koje stvari više nikada ne mogu biti kakve su bile. Bilo to za dobro ili za loše. U krajnjem slučaju ću promijeniti posao, sreća pa mi je struka takva da relativno lako mogu naći novi. Možda bi to bilo najbolje jer me ova bolesna atmosfera već predugo truje. Ali otići bez da pokušam raščistiti stvari, to bi bilo prešutno priznavanje poraza. Ovako, otišla na kraju ili ne, barem sam pokazala (sama sebi) da me se ne može beskonačno gaziti i možda ipak uspijem malo popraviti stanje. Sumnjam, ali iskra nade postoji. A u svakom slučaju mi ostaje dobar osjećaj da ću napraviti sve što mogu. Tako da sam ovime što sam otvorila zabranjene teme i pokazala zube dobila neopisiv osjećaj lakoće, doslovno me stiskalo to što sam šuteći vukla sva ta sra... Eto, probila sam nevidljive okove, samo par dana prije kraja godine. I onda otišla na godišnji :D

Sada sam opet na poslu, ali bez onog mučnog osjećaja koji me ne znam više ni sama koliko dugo pratio. I idem dalje, pa kud puklo.

Osim što sam ovako „s velikim vatrometom“ završila poslovnu godinu, kada malo prolistam po sjećanju, fotografijama i sličnom, moram priznati da mi je prošla godina u gotovo svim područjima bila više nego dobra. Crna točka je jedino naša bebica koja se predomislila i otišla, da nije toga bilo bi i presavršeno.

Pa što je to sve bilo toliko dobro?

Ljubavni život. Dopustila sam si da se potpuno i do kraja otvorim i prepustim osjećajima što mi je otkrilo do sada skroz nepoznate prostore povjerenja, smirenosti, zadovoljstva, leta i opijenosti. I znam da je obostrano tako.

Moja djeca. Rastu, zdrave su, sretne, imamo odličan odnos, razgovaramo o svemu, puno se mazimo i uživamo u zajedno provedenom vremenu. Naučile su plivati bez pomagala. Počinju rolati. Plešu. Kreativne su – crtaju, slikaju, izrezuju i lijepe slike i likove ljudi i životinja divovskih dimenzija (skoro pa moje veličine) s 3D detaljima. Jedna je naučila čitati i pisati, druga samo što nije. Postaju samostalne, ponekad ih ostavim same po pola sata i odem u dućan, na plac...

Ja osobno. Smirenija sam, s više samopouzdanja, veselija, „lakša“. Nakon duže pauze ponovo sam počela češće fotografirati. Više čitam. Pišem ovaj blog. Bila sam na par sati salse. Probala zumbu. Bila na refleksoterapiji stopala što je bilo jedno neopisivo iskustvo, ali o tome možda nekom drugom prilikom, definitivno nešto što moram bolje upoznati i ponoviti. Obnovila sam prijateljstvo s dragim ljudima s kojima dugo nisam imala kontakt. Bila na par zanimljivih predavanja. Na wellness vikendu. Čak se i s bivšim ok slažem, dođemo si koji put i u goste, razgovaramo, zapravo imamo bolji odnos nego dok smo bili u braku, valjda zato što više nemamo nikakvih očekivanja jedno od drugoga.

Aktivni život. E da, tu je i druga crna točka godine, kupila sam si divan bicikl i taman počela ići na biciklističke izlete, ali ukrali su mi ga nakon par mjeseci. Pa sam se vratila starom bicu i vožnjama doma – posao. Nakon i opet duge pauze (višegodišnje), ponovo sam se učlanila u planinarsko društvo. Napokon sam obišla sva Triglavska jezera, što mi je bila želja skoro 10 godina. Obišla gotovo cijelu 1. dionicu Goranskog planinarskog puta, i to u komadu, dan za danom hodanja. Napokon sam odvela curke na Velebit. Pa još Učka 2x, od toga jednom s curama. Pa po Samoborskom, Medvednici, onda Hahlić i Pakleno, s curkama Zeleni vir i Vražji prolaz, isto s njima područje „mjeseca“ na Krku iznad Baške, pa cijeli dan kanuiranja po Mrežnici, isto s djecom, pa obilazak Lonjskog polja i vožnja skelom preko Save....

Kulturni život. 10-ak koncerata, 10-ak posjeta kazalištu (većinom dječje predstave ali ima ih krasnih). Odvela sam i curke na Orašara u HNK da moje zaljubljenice u balerine napokon vide prave žive balerine u akciji. Pa studentska izvedba Carmen u Lisinskom. Promašaj je bila jedino tzv. tango opera Maria de Buenos Aires, ali sad barem znam što je pretencioznost :S

Profesionalni život. Položila sam državni ispit i stekla licencu za samostalan rad. Napravila prijateljici veliki posao. Izborila se za povišicu. A na kraju i ovo pokazivanje zuba šefici.

Stan. Gotovo godinu dana smo bez televizora i uopće nam ne fali, što nas zanima (crtići, filmovi) pogledamo na kompjuteru a i to je jednom tjedno, ne češće. Dovršila sam uređenje dječje sobe, promijenila neke dotrajale komade namještaja u ostatku stana, dodala nekoliko zgodnih sitnica i stan je sad stvarno krasan. Istina, godinu sam završila u još većem minusu nego sam je započela (a plan mi je bio izvući se iz minusa), ali zaključila sam da neke stvari ne mogu beskonačno čekati. Sad ćemo se opet malo stisnuti s novcima, pa će biti bolje.

I eto, kad podvučem crtu stvarno prošloj godini ne smijem gotovo ništa zamjeriti. Novci (ali to je na kraju krajeva bila moja svjesna odluka), krađa bicikla što se opet svodi na novce i zapravo jedino stvarno negativno beba. Ali vjerujem da će se to popraviti ove godine.

Želje za (n)ovu godinu? Jedna zdrava bebica. Da dragi nađe posao bliže Zagrebu pa da možemo više vremena biti zajedno. Da sredim stanje na poslu ili da promijenim posao, to mi je najcrnja točka u životu. Aktivno i kulturno i osobno i obiteljski i ljubavno da se nastavi kao lani. Da odem barem jednom ponovo na jahanje, prije bebe. Da se riješim više tog minusa na računu. Ili da ga obnovim tako što ću srediti balkon, to mi je još preostala ružna zona u stanu.

To su sve želje. Bilo bi lijepo da se ostvare, ali većina od njih nije takva da ću biti nesretna ako se ne ostvare. Najbitnije mi je da smo svi zdravi, da imamo dobre međusobne odnose, da se volimo i da dovoljno vremena provodimo zajedno. Sve ostalo će već doći na svoje mjesto, na koji god način.

05.01.2012. u 18:22 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 14.12.2011.

Kasno ljeto na Velebitu

Image Hosted by ImageShack.us
Sunce zalazi kroz maglu u Velebitskom botaničkom vrtu

Image Hosted by ImageShack.us
Gozba

Image Hosted by ImageShack.us
Istraživač

Image Hosted by ImageShack.us
Šumsko srce

Image Hosted by ImageShack.us
Crni ljepotan

Image Hosted by ImageShack.us
I šareni ljepotan

Image Hosted by ImageShack.us
Život iz kamena

Image Hosted by ImageShack.us
Kameni divovi

Image Hosted by ImageShack.us
Otoci u večernjoj sumaglici

Image Hosted by ImageShack.us
Paleta smiraja dana

Image Hosted by ImageShack.us
I mah-mah svima :)

14.12.2011. u 12:09 • 12 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< studeni, 2012  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (3)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)

Opis bloga

Crtice iz potrage za jednostavnošću, smirenošću i zadovoljstvom u kompliciranom svijetu zaposlene razvedene majke.

Padawana = naučnica Jedi vitezova, uči ovladati Silom (za sve neupućene, pogledati Star Wars ;)), nema nikakve veze s bilo kojom postojećom religijom

sunceiklonovi@gmail.com

Misli vodilje

What lies before us
and what lies beyond
are tiny compared to
what lies within us.

***
Tko hoće, nađe način.
Tko neće, nađe izgovor.

***
Iskustvo je ono što dobiješ
kada ne dobiješ ono što želiš.

***
Ne slijedi stazu.
Kreni kuda staze nema
i ostavi trag.

***
You can never get enough
of what you don’t really need
to make you happy.

***
1. Reduce
2. Repair
3. Reuse
4. Recycle

***
Samo je promjena stalna.

Koliko pogleda?

od 28.09.2011:
Free Web Counter
Free Web Counter

Zanimljivo i / ili korisno:

Zen habits
Green guide
Energetska efikasnost

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se