< veljača, 2016  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            

Veljača 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)

U prolazu
Casino igre online
Kockarnice
Vicevi



Putevi
14.02.2016., nedjelja
Sankt Peterburg po zimi

Vratimo se u sadašnje vrijeme. Prošli mjesec, bio je siječanj 2016., sam proveo 5 dana u Sankt Peterburgu. Svi posjećuju ovu destinaciju u ljetnom periodu da bi uživali u bijelim noćima, kada se sunce spusti samo par stupnjeva ispod obzorja i to na samo par sati. Nisam nikada bio u tom periodu, ali mi prijatelji kažu da je fantastično. Ja sam se odlučio za zimski period jer grad nudi neke druge stvari koje rijetko imam priliku da vidim. Prva stvar je snijeg. Zadnjih godina na našoj zemljopisnoj visini to je postala rijetka metereološka pojava. Da budem iskren, i tamo sam vidio snijeg koji pada na samo pola sata i to prvo večer kada sam stigao, ali je snijega bilo obilno po ulicama i po poljima.

Druga stvar je zaleđena rijeka Neva. Kako je Petrograd podignut na ušću rijeke, kroz grad prolazi 6 rukavac i još nekoliko umjetnih kanala koji međusobno povezuju te iste rukavce. Pogled na zamrznutu rijeku je fantastičan, a šetnja po ledu nešto neopisivo. Uz to, dok se šeta po rijeci, može se zaustaviti i popričati s lokalnim ribarima. Imaju svrdlo s kojim probuše led i kroz taj mali otvor pecaju ribu. Ulov nije velik, par ribica od po dest dekagrama, ali je uživanje beskrajno. Jedan čovjek s kojim sam popričao na nekoj mješavini rusko-hrvatskoga, mi je s rukom pokazao okoliš i rekao, manje više: pa zar ovo nije prelijepo. Još jedna prednost zimskog perioda su cijene zrakoplovnih karata i hotelskog smještaja; uštedi se gotovo pola iznosa koji je potreban u ljetnom periodu.

Prva dva dana sam šetao po gradu. Bilo je oblačno i ne pretjerano hladno; između minus 4 i 8 stupnjeva. Grad je impozantan. Sve je veliko, ulice široke, a zgrade značajne i pretežno dobro održavane. Car Petar je želio da ovaj grad predstavi Europi i svijetu bogatstvo i moć carske Rusije. Pozvao je najbolje arhitekte tog vremena da podignu građevine koje će zadiviti posjetioce. I u tome je potpuno uspio. Šetati po oblačnom vremenu, po pločnicima pokrivenim snijegom (tu i tamo i s ledom), s bjelinom koja te okružuje sa svih strana, mi je davalo osjećaj bajkovitosti, nestvarnosti prostora i vremena. Ubrzo sam otkrio i kulinarske običaje i specijalitete. Jako je raširen takozvani poslovi ručak. Lokali u vrijeme od podne do pet nude kompletan obrok po izuzetno niskim cijenama. Juha, glavno jelo i salata, za svega 200 rubalja, malo manje od 20 kuna. Probao sam ga više puta i mogu reći da je kvaliteta uvijek bila jako dobra.



Nisam mogao posjetiti Rusiju bez da probam i njihov najbolji kavijar Beluga. Izabrao sam i najbolje mjesto; Kavijar Bar koji se nalazi u hotelu Europa. Porcija od 10 grama najboljeg kavijara košta nekih 500 kuna. Probao jednom da zadovoljim znatiželju i dosta. Odličan je, bitno različit od svih sličnih proizvoda koje sam do tada probao, ali za moj ukus ne vrijedi svojih para. Glavno jelo su bila rebarca od janjetine; jedan od najboljih komada mesa koji sam pojeo u mom životu.



Treći dan je osvanuo sa suncem, ali je i temperatura osjetno opala: minus 15. I dan iza sunce je obasjavalo grad pod bijelim pokrivačem, a stupac žive se zaustavio na -21. Videći sunce, odlučio sam napraviti izlet u Carsko Selo. Prvo podzemna željeznica, a zatim autobus i za sat vremena sam se našao na pustoj cesti gdje su mi rekli da trebam sići. Ali kada sam se okrenuo, zastao mi je dah. Na par stotina metara su se nalazile zlatne kupole palače koju je sagradila Katarina Velika obasjane zimskim suncem. Utonula u ogromni park, građevina je dominirala okolinu svojom veličinom, ljepotom i bojama, u kontrastu s bijelilom koje ju je okruživalo. Poezija za oči i srce. Unutrašnjost carskih odaja je isto tako dojmljiva: fantastična sala za prijeme i pogotovo soba čiji su zidovi obloženi s ambrom.



Predzadnji dan, opet po suncu, sam posvetio šetnji po Nevskom Prospekt, glavnoj ulici. Na sve strane su bili plakati koji slave grad heroj Lenjigrad, kako se nekada zvao, koji je odolio nacističkoj opsadi gotovo 3 godine. Ovo je bilo moje prvo putovanje u Rusiju i iznenadio me je nivo standarda koji sam vidio. Vozni parke je moderan, s puno skupljih vozila. Vjerojatno je na perifieriji grada standard, bar što se tiče auta, puno niži. Jedno večer sam posjetio i jedan od glavnih teatara da bih prisustvovao baletskoj predstavi. Sankt Peterburg je grad s najznačajnijom baletskom školom na svijetu iz koje su potekli Barišnjikov i Nurejev, pa nisam mogao propustiti jednu takvu priliku.



Ono što je doista super kada se posjećuje neko značajno mjesto van glavne turističke sezone jeste da se ne moraju čekati redovi za ulaz. Tako sam bez čekanja posjetio Ermitaž, jedan od najpoznatijih muzeja na svijetu. Ogoman kompleks zgrada skriva remekdjela umjetnosti. Kako sam se sličnih muzeja već nagledao, više mi se dopao Ruski Muzej, u kome su izložena slikarska i kiparska djela ruskih umjetnika, meni slabo poznatih, ali koja po ničemu ne zaostaju za slavnim Europskim imenima.

- 15:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.09.2015., ponedjeljak
Mexico

Tekla je 2009. godina. U to vrijeme se već naveliko pričalo o kraju svijeta koji su navodno prorekli stari Maya. Njihov antički kalendar završava 2012. godine, u prosincu, i to je mnoge navelo na zaključak da iza toga nema više ništa, da će doći do neumitnog smaka svijeta, da će naša civilizacije dostići svoj kraj i nestati. Po drugim teorijama, čovječanstvo bi iza tog graničnog datuma trebalo prijeći na viši nivo svijesti, ljudi bi trebali postati bolji, za ne reći dobriji (sviđa mi se ova kovanica). Teško mi je povjerovati u prvu, a još teže u drugu tezu. Da bih produbio moje poznavanje problema odlučio sam otići u Mexico, na poluotok Yucatan, koji je upravo bio glavno prebivalište izumrlog srednjoameričkog naroda.



Tjedan dana obilaženja piramida i arheoloških iskopina i sedam dana izvaljen ispod suncobrana pod tropskim suncem, to je bio plan koji je na kraju i realiziran. Prvo iznenađenje koje nam je priredio naš vodič kod prvog susreta je bilo otkriće da on pripada narodu Maya, koji nisu izumrli, kako sam ja duboko vjerovao. Njihovi potomci žive i danas pretežno u ovom dijelu Mexica, pomiješani sa drugim etničkim grupama. Doista ih je lako prepoznati: niski i nabijeni, sa jako kratkim vratom. Objašnjeno nam je da su u stara vremena nosili zavežljaje u marami koja je visila na leđima i oslanjala se na čelo (ne znam kako bih to bolje objasnio) i da su zbog toga njihovi vratovi kratki da bi imali manju polugu i lakše podnosili opterećenje. Da me čuje moja profesorica iz biologije kako objašnjavam evoluciju, dobio bih čistu jedinicu. Nemaju oni kratke vratove da bi lakše nosili teret, nego su preživjele i razvile se one jedinke kod kojih je genetska mutacija išla u tom smjeru.



Nakon dolaska u Cancun, glavni grad te meksičke pokrajine, krenuli smo na dugački put koji nas je vodio po najznačajnijim mjestima koja su obilježila povijest Maya. Bilo nas je 14 u grupi i prevozili smo se s jednim minibusom. Put nas je većim dijelom vodio kroz Mexico, ali smo prošli i kroz Guatemalu i Belize. Oko dvije tisuće kilometara u tako malo dana je prilično naporno, ali smo puno toga vidjeli i osjetili duh naroda koji tamo živi. Preko dana u posjeti fantastičnim piramidama i drugim tipovima gradjevina, slušajući legende o zmijama i orlovima, a preko noći lutajući po gradovima i uživajući po restoranima u odličnoj meksičkoj kuhinji. Baza gotovo svih jela su grah, kukuruz i ljuta papričica. Meksikanci, kada sade, u istu rupu u zemlji stavljaju sjemenje te tri biljke i tako one zajedno rastu. Društvo je bilo jako simpatično i raznovrsno, što je izuzetno važno za pozitivan ishod putovanja. Zadnje večer smo proslavili svi zajedno u bazenu hotela sa bocom tekile. S nama su se "namakale" i jedna gospođa iz Sjedinjenih Država s kćerkom. Punudio sam ih tekilom, da bi proširio društvo i "probao" s kćerkom koja je bila izuzetno zgodna, ali ni čuti: one ne piju alkohol. Ah, ti Amerikanci.

Nakon toga more. Bijeli pijesak se rasprostirao kilometrima, oplakivan karipskim morem. Hotel jako ugodan sa fantastičnom hranom: u tjedan dana sam uhvatio dvije kile, što mi se u životu nije dogodilo. Jednostavno nisi mogao prestati da jedeš koliko je bilo dobro i raznoliko. Uz to smo imali uključeno u cijenu i piće, uključujući i alkohol; odličnu meksičku pivu od kukuruza, dobro vino i neizbježnu tekilu. Napravili smo i dva, tri manja izleta u okolici. Najviše nas se dojmio posjet mjestu gdje smo plivali i zabavljali se zajedno sa izdresiranim delfinima. Imali smo prilike uvjeriti se u njihov visoki nivo intiligencije.

Sada mi nedostaje sjeverni dio te zemlje, koji prije ili poslije moram posjetiti. Ono što se vidi na jugu je jako različito od onoga kako je u našoj kolektivnoj svijesti obilježen Mexico; nema pustinje, niti kaktusa, a od sombrera ni traga, osim za turiste.

- 13:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.03.2015., ponedjeljak
Capri

Vratimo se malo u sadašnjost, putovanje u Tursku je već davna prošlost, pa ću vam opisati dio mog posljednjeg putovanja koje se okončalo upravo jučer, u nedjelju drugog listopada. Već godinama si obećavam kako ću proputovati južnu Italiju, ispod Rima; u Rimu sam često boravio zbog posla pa mogu reći da dosta dobro poznajem glavni grad Italije i jednu od kolijevki zapadne civilizacije. Oko stopedeset kilometara prema jugu se nalazi Napulj, jedan od najinteresantnijih gradova našeg zapadnog susjeda, opjevan u pjesmama i uslikan po filmovima. Ima i famu da se tamo pije najbolja kava, a kažu isto tako da se jede i najbolja pizza. Pa kako i ne bi bili kada su upravo oni izmislili to famozno jelo za kraljicu Margeritu. Ali neće se zadržati u toj poznatoj prijestolnici juga, nego ću otići malo na zapad, na jedno od najfamoznijih turističkih mjesta na svijetu, gdje se svake godine slijevaju stotine tisuća turista, pretežno iz Sjedinjenih Država, i to onih sa podebljim novčanikom. Govorim o Capriju, malom otoku, svega 6 x 3 km, na kojemu se nalazi istoimeno mjesto i njegova sestra Anacapri, puno manje poznata.

Stigao sam brzim trajektom, bez auta samo ranac na leđima, iz Sorenta oko 10 ujutro. Dosta velika luka sa puno luksuznih jahti i pristaništima za brze brodove koji povezuju otok sa susjednim mjestima. Ali centar Caprija se nalazi na uzvisini, na oko 300 metara nadmorske visine. Popeti se pješke s prtljagom mora biti prilično naporan poduhvat, pa sam uzeo vlak žičaru. Dan je bio sunčan i topal, kao što je i cijeli ovaj period, pravo ljeto dok smo već dobrano zakoračili u jesen. Kada sam se u svega par koraka našao u centru, odlučio sam popiti kavu. Cure i dečki, 4 euro jedna obična, moram ipak priznati dobra, kava. Vidi se zašto ovdje dolaze samo parajlije. Razmišljajući malo, na kraju sam im morao dati pravo: ako mogu nešto prodati za 4, zašto bi to isto prodali za 2. Jednostavni zakon ponude i potražnje.

Odsjeo sam u jednom hotelu u samom centru, koji sam rezervirao preko interneta po relativno prihvatljivoj cijeni, uzimajući u obzir odredište. Nakon što sam preuzeo sobu i na recepciji pokupio turističku kartu otoka, krenuo sam u razgledanje otoka. Postoji 7 staza po kojima se može razgledati doista lijepa i privlačna priroda otoka. Gotovo cijela obala je litica koja se strmo spušta u more, ali se tu i tamo otvara i pokoji zaljev gdje se mogu naći male i teško pristupačne šljunčane plaže. Nisam izdržao da se na jednom od takvih mjesta ne okupam. More jako toplo, rekao bih oko 25 stupnjeva. Ono što me je najviše pogodilo, ostavilo mi utisak, su mirisi. Otok je pošumljen sa borovom šumom i uzgajaju se famozni limuni, pa je miris jako intenzivan i za moj nos prijatan. Taj prvi dan sam napravio sigurno petnaestak kilometara, gore i dolje, često i po stepenicama, tako da sam uvečer već vrlo rano bio u krevetu i zaspao blaženim snom.





Ujutro, dobro naspavan i odmoren, sam se spustio do luke i pridružio jednom izletu koji nas je sa brodom provozao oko cijelog otoka. Na žalost, najpoznatija stvar na otoku, Plava špilja, nije bila pristupačna zbog uzburkanog mora. Ulaz je jako mali i pristupa se sa malim barkama na vesla. Kod malo jačih valova postaje jako nesigurno pokušati ući u pećinu. Iako sam propustio to legendarno mjesto, ostatak izleta mi je dao dosta zadovoljstava, pogled na stjene koje strše iz mora, beskonačno visoke litice i bogata šuma. Popodne još jedna šetnja do arheoloških iskopina imperatora Trojana na samom istoku otoka, kratka pauza sa paninom i pivom i već je došlo vrijeme da se uzme brod za slijedeće odredište, ali o tome drugi put.

- 13:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.12.2014., ponedjeljak
Turska

Prošle godine u razgovoru sa prijateljima, isto tako apasioniranim putnicima kao što sam i ja, se odlučilo da se organizira jedno zajedničko putovanje po sistemu sam svoj majstor, to jeste bez uplitanja turističke agencije. Na kraju dugotrajne razmjene mišljena i dugih pregovora stvorila se grupa od pet osoba i odlučeno je da se ide u Tursku. Kupljene su avionske karte i rezerviran je hotel za prve dvije noći u Istambulu, a sve ostalo je ostavljeno improvizaciji na licu mjesta. Želja nam je bila da istražimo istočni dio Turske, koji je gotovo nepoznat za masovne turiste, a od poznatih ciljeva odlučili smo da uključimo i Cappadocia-u. Dogovoren je i termin putovanja; zadnja dva tjedna u lipnju.

Naše putovanje je počelo i završilo u Istambulu, gradu s velikim povijesnim značenjem za našu, a i europsku povijest. Grad je doista ogroman i izgleda dosta moderno, što me je u prvom trenutku lagano razočaralo, jer mi se sviđa vidjeti nešto slikovitije, što ne viđam svaki dan. Šetajući naokolo uspijeli smo pronaći i dijelove grada koje sliče na ono što u našim glavama predstavlja život u Turskoj, uske, prenapučene uličice, žene koje sjede po rubovima pločnika i čakulaju (bosanci bi rekli da divane), bezbroj djece koja jure gore dole, brdo otpadaka od prehrambenih proizvoda na sve strane. Istambul je bez daljnjega europski grad što potvrđuju i cijene koje su relativno visoke. Ono što nas je doista šokiralo je bila cijena benzina; više od 2 eura za litru.





Treći dan smo uzeli zrakoplov koji nas je odveo na drugu stranu Turske, u grad Van koji se nalazi na istoimenom jezeru. Glavna znamenitost je jedna crkva na malom otoku u sred jezera, jedno od bitnih mjesta za razvoj i širenje kršćanstva sa njegovih prvih početaka. Druga famozna stvar je vrsta autohtone mačke koja tamo živi i koja ima dvije posebnosti: da roni i tako lovi ribu (normalne mačke ne vole vodu) i da ima dva oka razne boje. Tamo je na žalost uspijeli tamo vidjeti, ali zadnji dan prije povratka smo u jednom pothodniku Istambula sreli jednog čovjeka koji je u kartonskoj kutiji imao jednu. Bili smo beskrajno sretni zbog te slučajnosti.





U Vanu smo iznajmili auto (otprilike 100 eura na dan, sa neograničenom kilometražom) i uputili se na sjever, prema iranskoj granici, u gradić zvano Dogubayazit, u podnožju planine Ararat. Mjesto koje doziva mitske priče o potopu svijeta, ali i gdje sam vidio najviše tenkova. Radi se o zoni gdje žive Kurdi i turske vlasti se ne odnose baš najbolje prema njima. U razgovoru sa jednim Kurdom sam imao prilike da se osvjedočim koliko je njihov način razmišljanja drukčiji od našega: moji argumenti protiv terorizma su bili potpuno odbačeni sa njegove strane jer su njihove vrijednosti jako različite od naših. Mi smo postali individualisti, dok su kod njih kolektiv i domovina još uvijek ispred svega drugoga. Nije uspio promijeniti moje mišljenje, kao uostalom ni ja njegovo, ali sam bar bolje shvatio neke stvari. Takva kulturna razmjena je jedna od najljepših stvari koja se može donijeti sa putovanja.





Slijedećih dana smo nastavili prema sjeveru, zastavljajući se u raznim gradovima i razgledajući lokalne ljepote, a mogu vam reći da ih ima puno. Došli smo tako do Trabzon-a, na Crnom moru, gdje smo ostavili iznajmljeni auto i autobusom krenuli prema Cappadocia-i. Izuzetno zanimljivo područje sa geološke točke, gdje su stanovnici iskoristili geološke formacije da bi u njima iskopali svoje nastambe; u jednom od takvih, takozvanih vilenjačkih dimnjaka smo i spavali – mnogi od njih su naime pretvoreni u hotele. Nismo propustili ni let u balonu (oko 90 eura po osobi), uz prve zrake jutarnjeg sunca, sa fantastičnim pogled na cijelu pokrajinu. Avion smo se vratili u Istambul, prespavali i vratili se našim domovima, zadovoljni, puni impresija i nestrpljivi da na kompjuteru pogledamo bezbrojne fotografije koje će nas još dugo podsjećati na ovo putovanje.

Oznake: Turska, Istambul


- 13:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.06.2014., četvrtak
Valencija

Španjolska je zemlja koju najčešće posjećujem. Prvi puta sam bio u Barceloni krajem osamdesetih godina, a zatim sam se vratio ovoj zemlji prije 3 godine, posjetivši Saragozu i Madrid. Ovaj puta izbor je pao na Valenciju, grad na Mediternaskom moru, gdje je 2007. godine održana regata za American's cup u jedriličarstvu i od tada je taj grad procvjetao, s turističkog stanovišta. Zašto tako često idem u taj dio Europe? Naravno jer mi se dopada: ljudi su simpatični i susretljivi, jede se dobro, cijene su relativno umjerene, a i klima je vrlo ugodna. Da ne zaboravim spomenuti i to da ne postoji vremenska razlika prema Hrvatskoj, a budući je Španjolska puno zapadnije tamo dan traje gotovo dva sata duže, što je jako zgodno za turiste jer imaju više vremena na raspolaganju za razgledanje.

Proboravio sam u Valenciji 4 dana, jedan produženi week-end. Pristojan hotel po prihvatljivoj cijeni, 20 minuta hoda da centra. Imao sam sreće s vremenom; sunčano i toplo, između 27 i 30 stupnjeva. Prvi dan sam u potpunosti posvetio razgledanju znamenitosti i iznenadio se raznolikom arhitekturom koja odaje bogatstvo, već iz davnih vremena. U jednom periodu srednjeg vijeku Valencija je bila najnaseljeniji europski grad. Uz to što je bila značajna kao luka, tamo su prvi u Europi počeli proizvoditi svilu, aktivnost od velike ekonomske važnosti koja je uveliko pridonijela razvoju. Uz to je tamo izdan i prvi novčani ček u povijesti. Moram iznijeti i jednu primjedbu; već prvi dan sam primjetio da se na ulicam često osjeti miris kanalizacije. Odmah nakon izlaska iz hotela sam vidio plakat koji je taj isti dan najavljivao i koridu. Nisam propustio priliku i predvečer sam prisustvovao toj predstavi koja ima puno protivnika.

Sutradan je bila nedjelja, veliki dio dućana i muzeja je bio zatvoren, ali u gradu kao što je Valencija to nije problem: tu je i more. Pješčana plaža dugačka 7 km, široka preko 200 metara, na samo par koraka od centra. Iznajmio sam suncobran i ležaljku i jutro proveo u odmoru. More je iznenađujuće čisto i bistro, i za ovo doba godine relativno toplo, rekao bih oko 20 stupnjeva. Kako je odmicalo jutro tako je broj kupača neprestano rastao, a atmosfera je bila opuštena i vesela. Brojne obitelji su donijele i hranu, tako da se oko 1 sat plaža pomalo pretvarala u restoran. Nakon ručka u obližnjem restoranu, popodne sam promijenio ambijent.

Malo van središnjeg dijela grada, 5 stanica s metroom, se nalazi biopark, neka vrsta zoološkog vrta. U njemu, na gotovo potpunoj slobodi, žive brojne životinje. Park je podjeljen u eko sisteme, kao na primjer savana, tropski dio Afrike, Australija. U stvari posjetilac može reći da je bio na safariju. Lavovi, slonovi, krokodili, nojevi, doista ne nedostaje gotovo ni jedna životinja. Najviše sam se zadržao ispred prostora sa gorilom. Sjedio je ispred staklenog zida koji ga djeli od publike u dubokoj meditaciji, bacajući svako tako pogled na znatiželjnike koji su ga gledali, kao da ih pita: a što bi vi htjeli? Moram spomenuti i vegetaciju koja je u potunosti prilagođena područjima koja su predstavljena; prisutna su i dva ogromna baobaba i jednostavo sam se pitao kako su ih dopremili, videći njihovu veličinu. Ako vas slučajno put odvede u Valenciju, ne smijete propustiti ovu atrakciju.

Ponedjeljak je bio posvećen daljnjem produbljenju poznavanja grada i pomalo kupnji. Prije otprilike 50 godina, rijeka koja je proticala je izazvala strahovitu poplavu s puno žrtava. Gradski oci su odlučili da pomaknu njen tok van grada i ostalo je pitanje kako iskoristiti suho korito u mjestu, dugacko preko 10 km i koja zauzima pojas od bar 100 m. Napravili su ogomni park, sa puno sadržaja, sportskih i kulturnih. Prostor je uvijek pun šetača, joggera, biciklista i djece koja se igraju. Neprocjenjiva vrijednost za jednu tako veliku urbanu cjelinu.

Za zadnji dan sam ostavio Grad umjetnosti i znanosti, novi dio grada izgrađen u zadnjih 10 godina prema projektima trenutno najcjenjenijeg svjetskog arhitekta, Satijaga Calatrave, koji je rođen upravo u Valenciji. 6 impozantnih građevina koje ugošćuju koncertne dvorane, kino sale, muzej tehnologije i nauke i veliki oceanografski institut. Skoro sam zaboravio na famozni most u obliku lire. Šetati se među tim remek djelima arhitekture vam daje osjećaj da ste se obreli u budućnosti, a kombinacija azurne i bijele boje i brojne palme vam daje osjećaj da se nalazite u tropima. Proveo sam 3 sata u oceanografskom institutu u kome se nalaze brojni akvariji i bazeni u kojima obitavaju stanovnici mora i oceana. Ručao sam u jednom ekskluzivnom restoranu koji se nalazi unutar kompleksa i koji je uređen kao veliki akvarij, pa vam tako za vrijeme objeda prave društvo brojne ribe koje neprestano kruže.

- 11:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.03.2014., utorak
Cabo Verde iliti Zeleni Rt

Ova zima je bila prilično oštra i došla mi je volja da otputujem negdje u toplije krajeve. Početkom godine uvijek ima puno posla pa sam zbog toga mogao računati najviše na tjedan dana odmora. Imajući na raspolaganju relativno malo vremena, htio sam otići negdje blizu; po meni nema smisla izabrati destinaciju udaljenu 10 i više sati leta za samo jednu sedmicu boravka. Ono što mi je prvo došlo na pamet su sjeverno afričke zemlje; za najviše 4 sata leta iz Europe si već tamo, a to je podnošljivo. Ali svi znamo što se dogodilo u Egiptu, Tunisu i Libiji u ovoj 2011., a i u ostale arapske zemlje na mediteranu mi nisu ulijevale previše povjerenje. Ma gdje se može otići za najviše 5-6 sati leta? Prema Karibima se leti oko 10 sati, a i Maldivi su otprilike na istoj udaljenosti, a uz to su i jako skupi. Stvar se riješile, kako to obično i biva, sama od sebe, preko razgovoru sa jednim prijateljem.

Zeleni Rt ili u originalu Cabo Verde je skupina otoka u Atlanskom Oceanu koja se nalazi otprilike 500 km od zapadne obale Afrike, u visini Senegala. Radi se o bivšoj portugalskoj koloniji. Klima je vrlo umjerna u toku cijele godine, u prosjeku 25 stupnjeva, more je gotovo uvijek toplo, a kiši jednom ili dva puta godišnje. Od Milana manje od 6 sati leta, a uz to su i cijene jako privlačne. Devetsto eura, uzimajući u obzir udaljenost, su mi se činili vrlo prihvatljivi, uzevši u obzir i puni pansion koji uključuje i soft drinks.

Boavista

Izbor je pao na otok Boavista, najbliži afričkom kontinentu i znatno manje turistički razvijen od otoka Sal. Velik je otprilike 30 x 30 kilometara i panorama je još uvijek pretežno djevičanska iako je u jakom turističkom razvoju. Plaže su jako lijepe, s bijelim pjeskom koji je u snažnom kontrastu s crnim stijenama eruptivnog podrijetle. Na jugu otoka se nalazi plaža Sveta Monika, za koju kažu da je treća najljepša na svijetu. 18 km dužine i malobrojni turisti vam garantiraju da ćete naći par stotina metara plaža samo za vas – pravi zemaljski raj.





Za vrijeme mog boravka, svih 7 dana je bilo vjetrovito, što je karakteristika ovih otoka, i more je bilo uvijek valovito tako da je gotovo nemoguće plivati (tu i tamo se može naći kakav zaklonjeniji zaljev), tako da sam vrijeme u moru provodio igrajući se s valovima viskim i do 2-3 metra. Unutrašnjost otoka je pretežno pustinjska s vrlo malo vegetacije. Na sjeveru se nalazi prava pravcata pustinja sa dunama; kažu da je pjesak podrijetlom iz Sahare, odakle je donešen vjetrom.





Nisam od onih koji se izležavaju 7 dana na plaži pa sam tako obišao gotovo cijeli otok. Moje omiljeno prevozno sredstvo je bio quad. Može se iznajmiti na cijeli dan za 65 eura i pravo je uživanje voziti se brzinom od 80 km/h po plaži ili ići gore dole po dunama. Osim netaknute prirode, koja se meni jako svidjela, nema se što puno vidjeti. Par malih naselja, vrlo lijepih i mirnih, gdje život sporo teče kao u stara vremena, djeca se igraju na ulicama, a muškarci sjede u hladovini i igraju “orril”, afrička igra koja podsjeća na backgamon. Odlično mjesto za opuštanje i relaksaciju.

Oznake: zeleni rt


- 13:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.01.2014., srijeda
Izrael

Vidim da imam tendenciju pisati o starim putovanjima u ovom periodu godine. Kako se preko zime uglavnom ne putuje puno, živi se od sjećanja ne prethodna putovanja i ragledanja fotografskih albuma. S velikim zadovoljstvom se prisjećam putovanja u Izrael u rujnu 2008. Evo još malo pa će peta godišnjica tog događaja. Povod je bila jedna svadba, i to ne bilo kakva, nego židovska. Jadan moj poznanik, s kojim sam u to vrijeme imao određeni poslovni odnos, je odlučio da se oženi. Već godinama stanuje u Tel Avivu i tamo je upoznao jednu ruskinju po imenu Svetlana, pa je donio odluku da s njom konačno uplovi u bračne vode. Ja sam bio pozvan i odazvao sam se s velikim zadovoljstvom. Kako se takva prilika ne pojavljuje svaki dan, odlučio sam da od svega napravim pravo putovanje: plan je predviđao 5 noći u Tel Avivu, 2 noći na Mrtvom moru i jednu u Jeruzalemu.

Stigao sam na aerodrom u 3 sata ujutro. Taxi do hotela i zahtjev da mi nađu sobu i za tu noć, iako je gotovo već bila prošla. Znao sam da zrakoplov dolazi jako rano, pa sam planirao da ako mi se bude spavalo mogu otići na plažu i odspavati: tako bih uštedio jednu večer u hotelu. Kada sam stigao, bio sam toliko umoran da mi se moje prethodno razmišljanje činilo kao teški idiotluk. Nakon par otspavanih sati u provizornoj sobi, krenuo sam u grad (hotel je bio na periferiji) slijedeći put uz obalu. I odmah sam se zaljubio u Tel Aviv i u Izrael. Beskonačna pješčana plaža se proteže po cijeloj dužini i dobar dio života Telavivljana (valjda se tako zovu) protječe na njoj. Preko dana se kupa i odmara u hladovini suncobrana, a predvečere i po noći se jede, pije i zabavlja, uvijek uz more.


Izrael spiaggia

Edifici di Tel Aviv

Vista da Jaffa

Izrael panoramska foto

Zlatna kupola


Jedan dan sam se malo prije sumraka prebacio sa ručnika na plaži u obližnji bar. Uvalio se u sjedalicu, zakopao noge u još topli pjesak i uz čašu dobrog, crnog vina uživao u zalasku sunca, u toplini pjeska, u diskretnoj glazbi koja se širila iz obližnjih zvučnika, u samom postojanju. Jedan od rijetkih trenutaka u mom životu kada držim da sam se približio pojmu nirvane: jednostavno postojati. Nije lako opisati i razjasniti zašto mi se Izrael toliko svidio, ali ja to ovako uobičavam definirati: dobra radijacija. Tko je shvatio je shvatio, a tko nije strpljenje. Uzmite u obzir da mjesto gdje je On odlučio da mu se rodi sin po definiciji ne može biti loše mjesto.

I svadba je bila ugodan i poseban doživljaj. Naći se u društvu gotovo isključivo židova daje mogućnost za nova poznanstva i saznanja. Mladoženja, to jeste moj poznanik, je slomio nogu mjesec dana prije, pa mu je bila u gipsu. To je izazvalo određene probleme u trenutku kada ja nogom, po tradiciji, trebao razbiti čašu. Svi prisutni su se dobro zabavili i nasmijali, ali je njega oblijevao znoj.

Ispunjena ta obveza, uzeo sam autobus i otišao do jednog kibuca na Mrtvom moru, gdje sam prespavao dvije noći. Volim javna prometna sredstva, ali sam u ovom slučaju pogriješio. Ispalo je da se kibuc ne nalazi odmah na obali, nego je udaljen oko 5 kilometara od takozvanog mora. Lijepo su mi prijatelji govorili: uzmi rent-a-car, ali ja tvrdoglav. Za transport sam stopirao, pa sve u svemu nije bio neki poseban problem. Kupanje u Mrtvom moru je specijalna stvar. Nemoguće je plivati jer te voda izbacuje van, pa je jedina stabilna pozicija neka vrsta sjedenja; uzmeš novine i na miru čitaš dok plutaš.

Na putovanju prema Tel Avivu, odakle sam imao avion za povratak, prespavao sam jedno večer u Jeruzalemu. Grad potpuno drukčiji od Tel Aviva (koji je vrlo moderan), tradicijonalan, s puno ortodoksnih židova koje možete vidjeti na svakom koraku, ali i arapa koji u pauzi za ručak zatvaraju dućane i trče u džamiju na molitvu, sa obaveznim tepišićem pod rukom. Atmosfera je neopisiva i treba je doživjeti. Brojni ljudi na ulicama u uniformi i s oružjem u ruci sigurno se mnogima ne bi svidjeli, ali na neki način i oni čine dio folklora ovog grada i čovjek se navikne.

- 12:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.09.2013., ponedjeljak
Talijanski Jadran

Protekli vikend sam proveo u Italiji, kod ljudi koje sam upoznao ove godine na jednom mom putovanju u Africi. Proveli smo pet dana zajedno i rodila se obostrana simpatija. Strahovito su inzistirali da ih posjetim u mjesto gdje žive. Ortona, njihovo prebivalište, se nalazi tridesetak kilometara na jug od Peskare, otprilke preko puta Splita. Kako nikada nisam bio na talijanskoj obali Jadrana, a zaključio sam da gospođa i odlično kuha, odlučio sam se na posjet. Avionom do Peskare, gdje su me sačekali i odveli doma. Lijepa, velika kuća par kilometara van Ortone, par stotina metara kvadratnih, sa ogromnom terasom i divnim pogledom na maslinike, a u dnu se vidi i široka traka mora. Za dvije noći koliko sam kod njih ostao, stavili su mi na raspolaganje prekrasnu sobu sa kupaonom.

Večer kada sam ja došao, stigla im je i kćerka sa zaručnikom, tako da je kuća bila puna i živahna. Svi jako ljubezni i gostoprimljivi. Moj domaćin je pekar, prizemlje kuce je u stvari pekara sa svom opremom, i preko dana spava, a po noći radi. Tako mi je ustupio svoj automobil, jedan Pasat, da bih mogao provesti dan u razgledanju okolice. Prva etapa je bila plaža. Plaže na talijanskom dijelu su pretežno pješčane, a da bi ih zaštitili od erozije mora, na udaljenosti od oko 30 do 50 metara od obale, su konstruirane školjere, nasipi od velikih blokova stijena, neka vrsta plažobrana. 40 metara školjere, 40 metara slobodnih, i tako naizmjenice kilometrima. Voda nije tako bistra kao s naše strane, ali je dosta toplija. Sreo sam puno talijana koji su bili u Hrvatskoj i uvijek su se lijepo izražavali o našem moru, i jedina primjedba je nila da je hladno: sada shvaćam zašto tako misle. Uzmite u obzir da je početak rujna i da je temperatura bila sigurno preko 25 stupnjeva.

Nakon ugodno provedenog poslijepodneva u kupanju, na redu je bio posjet gradu koji se nalazi na brdu iznad gradske luke. Srednjovjekovna koncepcija neumitno ima puno uskih uličica u kojima je problem da se mimoiđu dva pješaka. Na krajnjem istoku grada se nalazi tvrđava u kojoj se tog popodneva događala proslava neke stogodišnjice, nisam točno shvatio kakve. Bilo je prepuno vitezova, neki i na konjima, srednjovjekovnih dama i paževa. Sve to je dalo i dodatni ugođaj starine samom mjestu. Centralni korzo je namjenjen samo pješacima i nakon duže šetnje, a bližio se i sumrak, bilo je vrijeme za mali predah uz koktel. Uz piće je došla i ogromna količina raznih grickalica; sira, komadić pizze, razni slanutci, a uz to i mali tanjur sa salatom od hladne pašte – njam, njam. Za takvu gozbu, cijena od 5 eura mi se činila vrlo niskom, čak i za naše prilike.

Moji domaćini su odlučili da me izvedu na večeru u jedan restoran; po našim mjerilima se više radilo o gostionici. Trabalo je probati lokalni specijalitet o kome su mi puno prepričavali u Africi. Jelo se zove arostičini (arrosticini) i radi se o ražnjićima od kastriranog ovna. Komadići mesa su jako mali, trebaju bar dva – tri za jedan zalogaj, i prilično su prepečeni. Ukus je poseban i jako mi se svidilo. Uz to je posluženo i odlično crno, lokalno vino. Na kraju večere kava (ja sam je jedini preskočio, jer od nje ne spavam) i čašica grape, da bi se sve bolje probavilo. Bilo nas je jedanaest i mislio sam da će račun biti puno veći, ali je na kraju ispalo oko 120 kuna po osobi. Objasnili su mi da je jug Italije osjetno jeftiniji nego sjever.

Dan iza sam imao slobodno jutro i dio popodneva prije poletanja zrakoplova, pa sam to vrijeme iskoristio za još jedno kupanje, ali ovaj puta na plaži od oblutaka i u društvu mog domaćina, koji je, kako je bila nedjelja, imao slobodni dan i nije morao u pekaru prethodne noći. Oprostio sam se od svih na aerodromu i na putu prema kući prelistavao svoje dojmove s ovog kratkog izleta. Lijepa priroda, odlična kuhinja i, ono najvažnije, jako dragi ljudi. Nadam se da ćemo se opet vidjeti, ovaj puta u Hrvatskoj.

Oznake: talijanski Jadran


- 12:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
31.07.2013., srijeda
Dubai

Stigli smo u Dubai s autobusom iz Omana. Kako udaljenost nije velika, oko 400 kilometara, umjesto zrakoplova smo izabrali zemaljsko prijevozno sredstvo koje nam je omogućilo i da promatramo okoliš u toku puta. Uz to ima i jednu drugu prednost, košta svega 6 eura po osobi. Nakon otprilike 7 sati puta, od čega oko 2 sata na granice Ujedinjenih Emirata, smo stigli i zamislite što nas je dočekalo: dvije kapi kiše. Sjeli smo u jedan lokal da nešto pojedemo, uzeli podzemnu željeznicu i stigli u naš hotel oko 5 popodne. 5 zvjezdica, sa bazanom na krovu, spektakularno i relativno jeftino za takav smještaj.

Na recepciji sam uzeo plan grada i ustanovio, poslije će se vidjeti pogrešno, da je jedna od glavnih atrakcija Dubaia, Burj Khalifa, najviša zgrada na svijetu s preko 800 metara, relativno blizu. Ispalo je to oko sat i 20 minuta hoda i moja bolja polovica nije bila previše zadovoljna. Uz to uzmite u obzir da novi dio grada, u kojem smo se nalazili, nije napravljen za pješake; često jednostavno nedostaje pločnik pa se mora hodati po rubu ceste. Meni taj napor nije bio mrzak jer smo prolazili po glavnoj ulici gdje su koncentrirani neboderi, u svim dimenzijama i oblicima, i kako sam po struci građevinar, došla mi je volja da i ja tako nešto isprojektiram. Uz famozni neboder se nalaze i fontane koje plešu i tu smo se uspjeli malo opustiti i zaboraviti svađu izazvanu mojom lošom procjenom udaljenosti. Sam neboder smo posjetili dva dana iza i pogled sa 124. kata, gdje se nalazi rotirajuća panoramska platforma, je impresivan.





Čim stignete u Dubai odmah vam se razjasni naziv grada; potječe od engleskog izraza Do Buy, što bi u slobodnom prijevodu značilo „kupi“. U gradu postoje desetci trgovačkih centara i neki od njih su među najvećima na ovoj kugli zemaljskoj. Potvrdu toga smo imali slijedeći dan. Bio je petak i u muslimanskim zemljama taj dan je puno toga zatvoreno, bar ujutro dok se ne obavi podnevna molitva u đamiji. Tako smo odlučili da uzmemo turistički autobus da bi prokrstarili gradom; udaljenosti su velike i pješčenje nema smisla. Gotovo sve stanice su bile uz komercijalne centre. Jedan je u obliku piramide s temom starog Egipta, u jednome ima skijaška staza, drugi svojim posjetiocima nudi klizalište, a nerjetko ispred ulaza vidite parkirane Ferarije, Rojs Rolsove i slične luksuzne limuzine. Treba privući klijentelu s nečim posebnim, što drugi nemaju, a poslije će ona već nešto kupiti. Mi smo u Dubai Mall-u, naj na svijetu, kupili čokoladu napravljenu s devinim mlijekom. Ako vas put nanese, preporučujem; cijena je oko 6 eura za 70 grama, ali vrijedi probati.

Drugi dan smo razgledali novi dio grada prebacujući se s autobusom. Vidjeli smo famozni hotel sa 7 zvjedica u obliku jedra, gdje je najmanji apartman velik 150 metara kvadratnih, dok je najveći od nekih 750. Pitam se da li u njemu ima i mali moped da bi se čovjek mogao prebaciti iz jedne sobe u drugu. Turistički krug je uključivao i vožnju brodicom po zaljevu koji djeli Dubai na stari i novi dio. Treći dan smo posvetili starom dijelu, koji i nije baš jako star, gdje se nalaze poznati sukovi (tržnice) mirodija i zlata, ali se može naći i sve drugo; odjeća, elektornika, parfemi i sve ono što se može prodati. Želeći definirati Dubai s jednom rječi, moguće je reći da se radi o velikom Disneyland-u. Vrijedi li ga posjetiti? Bez daljnjega, ali je dovoljno jedan puta. Period u kojem smo bili, polovica ožujka, je vrlo dobar jer je toplo, ali još nije stigla sparina koja počinje od travnja.

Oznake: Dubai, oman


- 11:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se