PUT DO DJEČJEG SRCA

24.01.2007., srijeda

SRIJEDA


























I kod nas je, kao i u Strmcu, zasjalo jutros sunce. Ni traga snijegu ili čemu takvome. Ustali smo ranije nego jučer, ali su se svi držali onoga da smo do 8:30 nedostupni i telefonski su se pozivi počeli redati nakon toga. Razmišljala sam otići na jedno veliko pješačenje, ali sam mislila kako to nije baš predobra ideja jer je dva dana padala kiša. Ipak, potaknuta jučer i Kristininim pitanjem i svojim predomišljanjem, odlučih se: idemo!

Vi odrasli ne možete niti zamisliti kako je to dugačak put. Planirala sam: sat vremena do tamo, sat vremena nazad i točno smo na ručku. Međutim, djeca su prilično sporo hodala. Pogotovo neki pojedinci koji su svaki čas našli neku zanimaciju na putu: ova grana, ona grana, ova puževa kućica, ovaj češer,… I teško smo napredovali tim više što je uspon jako velik, a bilo je i blato. Pogotovo zadnji dio puta. Ali hodanje nije bilo samo hodanje. Gledali smo oko sebe, zamjećivali štošta, npr. balirano sijeno (čemu to služi, ah, da – tata mi je to već rekao pa sam zaboravila; ovaj pas, onaj pas, mačke; gdje je naša kuća, a gdje je križ prema kojem idemo,… I sve tako. Došavši na cilj napravili smo fotografiju za uspomenu. Odlučili smo se vratiti drugim putem: bez blata. Jer – blatna nizbrdica ne bi bila dobra. Klizalo nam se i na uzbrdici, a na nizbrdici bismo vjerojatno izgubili tlo pod nogama.



























I u tom razmišljanju došao jedan pas do nas. Mješanac njemačkog ovčara i… Ne znamo koga još. Išao oko djece, djeca se malo bojala, ali su ostali mirni i pas je brzo otišao. Kad vidimo: to nije pas kojeg smo vidjeli kako spava na kućnom pragu nego neki vrlo sličan njemu. Blizanac, kažu djeca.
I tako, nizbrdica, suze umora (samo jedan od nas malo je plakao zbog umora, ali se prilično ohrabrio nakon moje priče da je hodanje zdravo, da se trebamo kretati a ne samo sjediti, i…) Odlučili smo ići u koloni jedan iza drugoga, ne u parovima kao prije jer je lakše zbog automobila koji naiđu iza zavoja. U jednom trenutku dođe poštar na motoru. Vidjeli smo ga i prije, a sad se činilo da trubi za nama. Istina! Našao Domagojevu rukavicu pa je došao za nama :)
Idemo dalje kad eto ti jednog psa. Opet njemački ovčar, prilično velik, djelovao je razigrano, djeca se uplašila, počela plakati, on skače po njima. I što učiniti? Nigdje njegovog gazde kad opet – poštar! Onaj isti! Pitam ga za gazdu, zna li čiji je to pas, on ne zna, ali uskoro dolazi jedan muškarac koji nije gazda ali je psa uspio primiti za ogrlicu i odvući dok mi ne odemo. Uza sve to počela je padati kiša. Ovo je sada bio dulji put, prednost je asfalt, ali kiša nam nikako ne ide na ruku. Padala je sve jače, ne jako, ali je bilo pitanje trenutka kad će se spustiti. Neki imaju kapuljače, neki nemaju. Pokušavamo držati korak. Ugledamo čak i visibabe – samo na tom mjestu. Djeca umorna, ja vidim da kasnimo na ručak, i ja umorna, naravno. Htjedoh ponijeti kekse na to pješačenje i zaboravih. Zbunila me djeca bubamarom koju su pronašli.



























Na kraju kiša prestala, mi se umorni dovukosmo kući, ručasmo, odmorismo se, neki su spavali. Čudim se ja kako me ipak bole noge. Pitam djecu bole li njih. Eva i Petra kažu da ne. (S njima sam prvima o tome razgovarala).
Kako vas ne bole noge, a mene bole?
Kad si ti stara, kaže meni Petra.

Na kraju zaključismo da je pitanje tko bi od odraslih izdržao ovo planinarenje ovako kako su ga izdržala djeca. Domagojev i Adrijanov tata, sigurno (to su dečki rekli). Ostali rekoše da ćemo vam predložiti kratak izlet do križa kad u subotu dođete ovamo. Djeca su se slatko nasmijala svom prijedlogu.
Vjerojatno biste svi izdržali, ali treba priznati da u djeci ima snage. Nakon ručka častili smo se zbog osvojenog vrhunca, a iz dvorišta smo uspjeli vidjeti taj tanki križić na brdu. Kad bijasmo tamo nije bio ni tanak ni nizak!

Svima velik pozdrav!!

Mala napomena: Ako je netko zvao između 12:30 i 13:00 sati – mi smo putovali! Nismo bili dostupni! Došli smo tek oko 13:10.

Mala napomena br. 2: Fotografija na kojoj se vidi čitav križ – ne vide se dobro djeca, ali ovo je zbog dojma. Da vidite kako je to visok križ.

Mala napomena br. 3: Pored desnog Martininog ramena vidi se naša kuća. Vjerojatno ćete trebati povećati, ali to je zaista to i mi smo tamo bili!






- 17:43 - Reci što ti je na srcu (14) - Stavi blizu srca - #

<< Arhiva >>

  siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Komentari DA/NE?

Put do dječjeg srca?

DA!
Pomoć kod putovanja do dječjeg srca, ali ne samo do njega!!



"BITNO JE OČIMA NEVIDLJIVO.
SAMO SE SRCEM DOBRO VIDI."

(Mali princ
Antoine de Saint-Exupery)




Ako netko želi reći nešto od srca k srcu može to učiniti na sljedećoj adresi:

djecjivrtic@gmail.com




free web counter
Visit Now




srce traži put




Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


RAZLIČITI PUTOVI

Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!

Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!

Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!


(knjiga Brojeva 6, 24 - 26)