PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

ponedjeljak, 28.04.2008.

mosor grebbening 2008. (..a da je bilo ne zakasniti)




Mosorski treking,tkz.grebbening održan je ove subote ,kao druga utrka treking lige 08.

Kako smo se u vrijeme Pašmanskog treka skitale Thailandom jedva smo dočekale ovaj grebbening kako bismo stavile u pogon nožice vesele.

Organizator nam je sredio bus thumbupkoji nas je u petak iz Zagreba otpremio u Omiš ,što je vrlo pohvalno jer ne znam tko bi nakon utrke u poluinvalidnom stanju još vozio doma..

Po dolasku u Omiš uslijedile su prijave i plaćanje kotizacije,dobili smo karte utrke i sretne i spokojne uputile se kod Mile na spavanac.


Ove godine na grebbening se prijavilo stotinjak duša podijeljenih u dvije kategorije; ultra od 40tak km i light od 25km.

Koliko ih se točno pojavilo na startu ne bih znala jer...

Subotnje jutro, nakon obilatog doručka punog vitamina i inih stimulansa uputile smo se na start.


Došle mi na omišku plažu i čudnog li čuda nema nikognaughty




Mi smo uspjele zakasniti na start nut

Definitivno u našem stilusmokin

Nekako mi se čini da nitko nije nikad promašio start utrke ali so what.


Nismo se uopće zamarale tko je prošlu večer krivo povezao lončiće.smijeh

Susrele smo na plaži još dvoje isto tako smotanih potencijalnih natjecatelja koji su falili bus ali su osatli ispijati kavicu na plaži i vatati boju,jer dan je bio prekrasan.

Naime,bus koji je prevozio natjecatelje kretao je s plaže u 9h a mi smo zabrijale da kreće u pola sata kasnije.

No očito nismo bile ipak jedine lude!?

A da je bilo proučiti upute temeljitije?roflroflrofl

No ,sve smo pretvorile u zafrkanciju i nakon što nas je naš vozač M.B.( zatražio je anonimnost od autorice bloga op.a. ) prebacio do Sitnog Gornjeg do kojeg smo od dva puta uspjeli izabarti onaj duži,utrka je započela i za nas.




Sitno Gornje je planinsko poljičko selo na 590m /nv i planinarima služi kao jedan od najčešćih prilaza planini.

Naravno o nekakvom plasmanu nije ni bilo govora jer sva ekipa bila je dobrano sat vremena ispred nas i uopće se nismo htjele opterećivati.

Nama je na prvom mjestu bila želja da upoznamo Mosor i ne izgubimo se.
Laganim tempom smo se uputile prema prvoj KT ( od ukupne 4 )




Puhala je lagana bura koja nas je lijepo propuhala jer smo,otišle u planinu bez odgovarajuće toplije opreme ( čak bi i rukavice bilo dobrodošle).

Još smo pod dojmom toplijih krajeva i ne razmišljamo kako je kad bura odere svoje.




Prva KT bila je Giromettina vidilica na 1020m/nv.




Pred planinarski domom nas je dočekao Bojan,jedan od organizatora, sa simpatičnom dobrodošlicom:jeste li vi one koje su uspjele zakasniti na start...?dead

Zemljootvorise bang

Brzinsko fotkanje i nastavak penjanja prema vidilici.

Usput susrećemo ekipu koja je bila u našoj light kategoriji i koja je zapravo punoooo zaostajala zaostalima kad smo ih mi sustigle.

Mili se i nije pentralo na vidikovac pa smo se Jasna i ja brzinski zašprintale do gore ,precvikale karticu i još bržije spustile dolje.


Nakon kratke okrepe u pl.domu U.Girometta uz buru koja je sve jače puhala krenule smo prema KT2, Koziku.




Kozik se nalazi na 1319m/nv i najviši je vrh istočnog Mosora a poznat je još kao Sv.Jure, po kapelici Sv.Jure na vrhu.




A do Kozika nikad doći...

Nakon 3h hodanja i nakon što smo prestigle onu ekipicu s KT1 pune elana došle smo do vrha.




Hodati grotama i vrletima planine,grebenskin putem pod naletima jake bure predstavljalo je pravi izazov.

I čudan je osjećaj; vidiš vrh ali nikako doći do njega.

I stalno gori,doli i doli,gori.

Kad nam je postalo prenaporno tu je uletila medica ,koja nam je i dobro došla da nas malo zagrije jer je bilo vraški hladno.

Na vrhu pogled fantastičan.




Omiš na dlanu..





Susreli smo dvoje planinara koji su nam rekli da nas najgore tek čeka ali da smo za 3h sata u Omišu.

Yeah right..

Naše patnje su tu tek započele.

Spuštanje sa Sv.Jure bio je i najgori dio ove pustolovine.

Trebalo nam je 2,5h po kamenju koje se ljuljalo i uz moje bolno koljeno jedva sam hodala a svaki pokret noge izazivao je bolini grč na licu cry

Odustat ću.Hoću.Neću.zubo

Tako je jednom jedan treker kukao ali nije odustao.

A ja i da sam htjela ,odustati nisam mogla.

Uostalom tko bi me i spustio dolje?

Stisnula sam zube i cupkala za curkama.

Mila je bila zadužena za praćenje markacija,Jasna je brala šparoge a ja sam fotkala i vukla se niz planinu.




Kad su nas počeli sustizati ultraši koji su se spuštali trčećim korakom nismo mogle ništa nego pokloniti se tim ljudima.

Svaka čast thumbup

Kad smo se konačno spustile do crkvice sv.Ivana,KT 3 našoj sreći nije bilo kraja a živa kontrola nas je ohrabrila kako još stignemo i do Omiša u zadanom limitu.

Iako je bilo već 19h a limit je bio u 20h mi smo se nadobudno,trčećim korakom uputile prema KT 4,spomeniku Mile Gojsalić .





Mila Gojsalić je po riječima naše dalmošice bila neka žena koja je tamo bacala neke bombe ,točnije 1530. se žrtvovala ušla je u barutanu te je digla u zrak zajedno sa šatorom Ahmed-paše i tako omogučila Poljičanima da pobjede brojnije Turke.

Došavši do spomenika pogled na sat nas je vratio u realnost.

Bilo je 19:45 i bez mog bolnog koljenom nije bilo šanse da završimo utrku u zadanom vremenu.




Pričekale smo našeg M.B. koji nas je poluizranjavane potrpao u auto i odbacio do Splita.

A počela je i lagana kišica.

Naš grebbening je završio za ovu godinu.





Iako nismo završile utrku ,prošavši najgori dio puta bile smo itekako ponosne na sebe.

Nakon proglašenja i fine dalmatinske večerice svi smo dobili medalje ( za hrabrost) što je bio mali znak pažnje ali nas je itekako razveselio.

Ipak nije bila mala stvar (skoro)završiti Mosor treking naughty


Prema riječima prisutnih iskusniji trekera on je jedna od najzahtjevnijih utrka .

Iako je naša kategegorija light bila duplo kraća od ultre i iako nije bila orjentacijski teška teren Mosora jesam po sebi zahtjevan a posebno kad jurcaš gori doli pod zavjesom bure.




Izostao je tulum(rapskog se sa sjetom prisjećamo)što nam i nije palo preteško jer smo sanjale krevet i andole.

Nedjeljno jutro je većina trekera provela na raftingu,a mi smo se odlučile za laganiju verziju jutra a i Cetinom smo već krstarile.

Nakon prefinog ručkau maloj konobici u Dućama njami i šetnje božanski lijepom i pustom plažicom potrpale smo se u bus i prije nego li su se dojmovi slegli već smo bile u Zagrebu.




Što reći za kraj ?

Sudeći po reakcijama ekipe koje je sudjelovala mnogima je staza bila malo too much i neki su se možda i precijenili pokušavši isfurati ultru.

Naša light je bila sve samo ne light ali dalo se izdržati a gušt koji osjetiš kad se okreneš i shvatiš da si zaista pregazio to cijelo brdo neusporediv je.





Mi ,kao potpune početnice u ovom putujućem trek cirkusu i nismo baš mjerodavne davati komentare ali da se nas pita možda bi osim natjecanja koje je naravno poanta utrke trebalo pružiti i popratne sadržaje.

Ideja raftinga npr.,sudeći po raspoloženju ekipe u busu, bila je pun pogodak.





Jer ono što ljude vuče na trke ,osim samog natjecanja jest i druženje,priroda i punjenje baterija jer nemjerljiva je koncentracija pozitivne energije koja kola tim utrkama.





Možda bi se tada našlo i više ljudi na startu što u konačnici čini dobro i organizatorima a i samim natjecateljima koji se bruse dolaskom žešće konkurencije.

Ne znam ali znam da mi ovo sigurno nije zadnji put.

Sve pohvale organizatorima koji su friški i još se moraju čeličiti a iako smo još jučer rekle kako nas Mosor više neće vidjeti ,danas je već druga priča.


Noge bole,stepenice su najgori neprijatelj ali gušt je..

Mislim da smo zaražene trekingmanijom.

Bio je ovo jedan,vrlo kvalitetan vikend.

Živio medica team.



- 17:49 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.04.2008.

Same same ,but different (thailand za početnike)




Iako je prošlo svega par dana od našeg povratka u Hrvatsku teško se prebaciti u realnost .

Teško je ne voljeti Thailand i već po dolasku sam znala da će nam vrijeme brzo iscuriti i da će biti teško ostaviti taj način života i vratiti se doma, potpuno nas je očarao i nije jednostavno izdvojiti par fotografija ili ispričati priču o našem putovanju u nekoliko rečenica.

U gotovo mjesec dana obišle smo i doživjele svašta a dojmovi Bangkoka,Chiang Maia,Katchanaburija ,Ko Lante,Ko Phi Phi te Siam Reapa i božanstvenog Angkor Watta još će dugo golicati naše misli.




Nakon desetak mjeseci planiranja, maštanja i iščekivanja i desetak sati leta preko Istambula, naša ovogodišnja pustolovina je započela slijetanjem u Krung Thep Mahanakhon Amon Rattanakosin Mahinthara Yuthaya Mahadilok Phop Noppharat Ratchathani Burirom Udomratchaniwet Mahasathan Amon Piman Awatan Sathit Sakkathattiya Witsanukam Prasit tj. Bangkok, smješten na obje obale rijeke ChaoPhraya, glavni grad kraljevine Thailand koji broji više od 7 milijuna stanovnika, te je jedan od najvećih gradova svijeta.

Čekalo nas je skoro mjesec dana lutanja gori doli Thailandom i susjednom mu Kambodžom.




U Bangkoku smo provele ludih 5 dana i prokrstarile ga uzduž i poprijeko; obavile odličan shoping, vidjele veličanstvene hramove, kušale čudne ali ukusne kombinacije thai kuhinje;sve u svemu dobro se provele.

Kad čovjek prvi puta sleti u Aziju tijelo i um dožive svojevrni šok; drugačija klima, mirisi i okusi, druga vremenska zona.
Tako da zapravo ni ne znaš koliko je sati (prvih par dana smo funkcionirale po našem vremenu)a Bangkok je 6h +; ne znaš koji je uopće dan jer ovdje je sve nekako drugačije i laganini.




Ljudi su opušteni, stalno nasmijani i svaki izraz nervoze ili grča ovdje se briše.

Šarenilo mnoštva, sparina, smrad, taxisti, tuk tukovci, pickupovi koji prevoze zajedno i ljude i životinje…

Ne pričaju english, ali se ipak sporazumijevamo onako, na prste.

I uvijek dospijemo kamo trebamo.

Prvi dan po dolasku bile smo umorne, smrdljive i zgužvane.

Smjestivši se u hotel, (rezerviran ranije putem weba) izašle smo u kratku šetnju koju je ubrzo zamijenio klimatizirani taxi.
Ubiše nas sparina i očajan smrad.




Bangkok je poprilično prljav grad, smeća ima na sve strane, ulice su zakrčene prometnim čepovima i nitko ne doživljava pješake, osim tuktukovaca koji se kao lešinari obruse na friške turiste koji još nisu skužili pravila igre.
Ili mudrijaši taksisti koji te iste naivčine pokušavaju nagovoriti na ciiipprajs drajvin ali bez taksimetra.


Tako smo i mi mislile da smo jeftino prošle vozeći se s aerodroma, dok drugi dan nismo zahtjevale vožnju s uključenim taksimetrom.

I gle čuda; vozile smo se gradom za troduplo manju cijenu od one prvotne.

No to je sam jedna od sitnica koja ne bi smjela pokvariti kozmopolitski osjećaj koji svatko osjeća ako je bar jednom lutao ulicama ovog grada.

Kvart u kojem smo odsjele je dva bloka udaljen od popularnog Khao San roada; dovoljno blizu i dovoljno daleko od centra zbivanja.

Najbolji lijek umornim dušama bila je hladna taman piva koju smo s guštom popile na Khao San Roadu,degustirajući pri tome ponudu sa štandova s hranom.


*SPRING ROLICE &etc..*

Prema svim preporukama hraniti se na ulici nije bio baš najpametniji izbor.
No, znatiželja je ipak prevagnula jer teško je bilo odoljeti slasnim spring rolicama ili pečenom voću.
I to sve za samo desetak bahta (1thb =0,15kn).




u Bangkoku su nam dani proletjeli; tamo na drugoj strani svita, u drugoj vremenskoj zoni vrijeme poprima neke posve drugačije obrise.

Bangkok je grad koji većina putnika dobre volje koristi kao tranzicijsku točku.
Neki idu na jug zemlje uživati u čarobnim otocima i indijskom oceanu.

Drugi kreću na sjever zemlje uživati u čistijem zraku i planinama, trekinzima i masažama.

A neki po vađenju vize odlaze put Laosa ili Kambodže.

Mi smo planirale put Kambodže pa je trebalo srediti vizu.

Iako smo imale sve potrebno (2x fotka, kopija putovnice, 20$, ispunjen formular…) stvari nisu tekle glatko.
Em nas je taksista (koji je naravno pričao samo thai) zabunom odveo u ambasadu Laosa, em smo skoro zakasnile predati papire, em su nam naplatili još 5$ extra za bržu izradu...

No, nismo se dale pokolebati.

Viza je zaista bila gotova za 10minuta, a čekajući je pričale smo sa starijim parom iz Njemačke koji je također čekao vizu i nije se mogao načuditi da nas par krhkih žena idemo same u Kambodžu i to još taksijem.

Nakon što smo sredile vize, trebale smo još kupiti karte za noćni vlak za Chiang mai.
Na željezničkom kolodvoru radilo je nekoliko šaltera ali na svakom je red bio ogroman.

Kad smo došle konačno na red,nakon nekih 20tak min čekanja i kad je trebalo izrecitirati datum polaska ja sam potpuno zablokirala; kad mi idemo u Chiang Mai; 18 ili 14.?

bang

Cure su me u čudu gledale a ja kompletno zbunjeno gledala u prodavača koji nije naravno pričao english ni u tragovima.

Kad sam se sabrala i uspjela mu objasniti što nam treba ,ljubazno mi se nasmiješio i uvalio nam najskuplje karte ali..smokin


*ŽELJEZNIČKI KOLODVOR*

Mjesta na noćnim relacijama prema sjeveru brzo se popune jer mnogo backpakera uzme vlak kako bi ubilo noć i koristio vrijeme putovanja (11h) za spavanje.

Karta u spavaćim kolima košta oko 100kn.
Postoji dakako i jeftinija varijanta, ali mi smo htjele biti same u kupeu,

((yeah right rofl))

(hm,tako nam bar rekoše na željezničkom !?) i u miru se naspavati.


Dok sam planirala naše putovanje, pitala sam se što vidjeti a što preskočiti u Bangkoku?

Hramova je mnogo, na svakom uglu po jedan tako da smo se mi fokisirale za uži must to see krug.
Wat Pho, Wat Arun, Wat Phra Kaeo, Grand palace su bili naš odabir.


*GRAND PALACE*

Wat Pho (Temple of the Reclining Buddha) nalazi se samo 700m od kraljevske palače, najstariji je hram u Bankoku - iz 16st.
Zanimljiv je zbog Budhine 46m dugačke i 15m visoke statue, koja ilustrira ležećeg Budhu u stanju nirvane.


*THE BUDHA*

Grand palace je oko 150 godina bila dom kraljeva, sve do početka 20st.
Zanimljiva je za pogledati jer i danas odaje svu snagu, raskoš i bogatvo prošlih vremena.

Pri ulasku u kompleks vozači tuk tuka su nam uletili s pričom da hram ne radi zbog smrti člana kraljevske obitelji (koji je umro prije 10 god!) i da se otvara tek popodne, nudeći nam vožnju svojim vozilima po spešl prajs.

Mi nismo nasjele na priču zahvaljujući onima koji jesu pa su s nama podijelili to, ali treba biti na oprezu i jednostavno ih ignorirati.


*WAT ARUN*

Pri ulasku u hramove, iz poštovanja prema budističkoj religiji i kraljevskoj tajlandskoj obitelji treba se dolično odjenuti i pokriti gole dijelove tijela.

Za sve one koji o tome nisu razmišljali, na ulazu postoji služba koja uz depozit od 100 thb posuđuje svilene suknjice i košuljice u kojima je neopisivo vruće s obzirom na temperature od 38'C.




Inače, za sve ostale hramove bolje je obući duže hlače i majičicu bez bretela ili nositi pareo sa sobom, jer se pri ulazu u hram strogo kontrolira jesu li pokrivene ruke, ramena i noge.

Osim hramova, obišle smo i kuću, odnosno posjed Jima Tomphsona.


*JIM THOMPSON´S HOUSE*

Jim Thompson je bio arhitekt i pustolov, Amerikanac koji se preselio u Thailand.

Njegov posjed je sklop od 6 međusobno povezanih kuća uređenih u thai stilu.

Unutar tog muzejsko izložbenog prostora nalazi se i restoran u kojem smo ručale najbolju hranu i pile najsavršeniju thai kavu u Bangkoku.


*PRŽENI SLADOLED&THAI KAVA*

Toplo preporučamo otići makar na kavu uz nezaobilazan razgled posjeda prepunog krasnih biljaka - pravi preporod od grada prekrivenog smogom, smradom i prljavštinom.

Imale smo veliku želju i najbolju volju posjetiti i jedan od floating marketa u okolici grada, ali su nas zeznuli taksisti dajući krive informacije o radnom vremenu istih.

Tako smo polovicu jednog jutra provele vozikajući se s jednog kraja grada na drugi, da bi na kraju ustanovile da tog jutra marketa nije ni bilo.
A mi se ustale u 06h…

Vožnja taksijem je nezaboravno iskustvo, jer je promet u Bangkoku vrloo kaotičan. Nema tu nikakvih pravila, ulice su pretrpane automobilima, motorima, tuk-tukovima.




Dok reguliraju promet, policajci nose maske preko dišnih organa, kao i vozači tuk tuka, motora i bicikala. Smog i zagađenost ubijaju.

Posljednji dan našeg boravka u Bangkoku pobjegle smo u pokrajinu Kanchanaburi gdje smo si organizirale light treking i kupanje na Erawan slapovima.

Obišle smo i most na rijeci Kwai, ništa spešl.
Most ko most, prepun japanskih turista i uličnih prodavača suvenira.


*RIVER KWAI mostić*

Obzirom na vrućinu toga dana požurile smo potražiti osvježenje u Nacionalnom parku Erawn.




Slapovi tog nacionalnog parka jedni su od najljepših u Thailandu.
Sedam je nivoa slapova koji padaju 1500m u kaskadama, a okruženi su nevjerojatnom florom i faunom čije boje i zvukovi oduzimaju dah.
Do šestog nivoa je poprilično lak uspon, dok se do zadnjeg potrebno malo i pomučiti.

Treba malo više snage u nogama, ali se sve to zaboravi pogledom na prozirno smaragdnu vodu jezerca ispod slapa.

Dobili su ime po Erawanu, troglavom bijelom slonu iz Hinduističke mitologije.

Posjetili smo i Tiger temple koji je meni osobno bio razočarenje.





Iako izreklamiran kao utočište životinja,posebno tigrova ,koji žive u potpuno prirodnom okruženju,ostavlja dojam turističke mašinerije koja je tu samo da iz turista izvuče donaciju od 1000THB .

Na ulazu se nakon kupovine karte potpisuje uzjava o ulasku na vlastitu odgovornost.

Iako tigrovi izgledaju opasno oni kao da uopće nisu svjesni mase ljudi koji prolaze pored njih i s ogrooomnim smješkom se fotkaju kako bi doma mogli pokazati fotke opasnih mačkica koje zapravo spavaju dubokim snom .

Hm?

Zapravo , tužno.





Nakon obilaska kulturno povijesnih znamenitosti i prirodnih ljepota ,na kraju svakog dana obuzele bi nas prizemne strasti i bacale bi se u besramnu aktivnost na nekoj od lokalnih tržnica ili shoping ulica; shoping time rofl!

Thailand je poznat kao jeftina destinacija s odličnom ponudom stvari na uličnim štandovima.

No od svih mjesta koja smo mi hodočastile u Bangkoku se posebno ističe prodaja na štandovima Khao San Roada.
Velika ponuda i najjeftinije cijene, od pravih kožnih 'no name' torbica, do kopija popularnih modnih marki i neizostavnih suvenira, otkačenih papirnatih lustera i prekrasnih lanenih tunika, pa sve do nakita…

Prozujale smo i Kineskom četvrti i pravi je doživljaj lutati sporednim uličicama i vidjeti rijeku ljudi, kaos i ulice pretvorene u placeve na kojima se nudi svakakva roba.
Kineska četvrt je prava destinacija za kupovinu kvalitetnih fake satova.

Smiješna je priča s mojoj Omegom kupljenom za sitan novac na malenom štandu Kineske četvrti.

Zadnji dan mi je doduše prestala raditi i po povratku u Zagreb otišla sam kod urara.

Čovjek ju je odbio otvoriti s napomenom da je to fajn skupa vura i on se ne ufa popravljati ju thumbup

mašala !


*KINESKA ČETVRT:od igle do lokomotive..*

Bile smo i na noćnom marketom na Patpongu, ali su cijene bile i troduplo veće.

Patpong je inače i poznat kao kvart u kojem se održavaju sexy predstave Thai maloljetnica i posve je normalno ( to ne samo na Patpongu već u cijelom Thailandu) mlade zgodne cure koje su jedva punoljetne sa duplo i više starijim muškarcima.


No, nakon nezaobilaznog cjenkanja Khao San je road bila najbolja destinacija.

Cjenkanje je nezaobilazno i čovjek se vrlo brzo ufura u taj film.

Ponekad se cjenkaš oko nečega 10-ak min i onda shvatitiš da spuštaš cijenu za kunu ili dvije ali gušt je !

Od taksista do trgovaca na štandovima pa čak i nekim trgovinama, cjenkanje je običaj bez kojeg kupnje nema.

Svaki smo dan završavale istrazujući neku od shoping ulica, pravdajući se same sebi kako je poslije cijelodnevnog hodanja po hramovima i muzejima posve opravdano prepustiti se niskim strastima i shopingirati do mile volje.
Posljedica naših niskih strasti bila je ogroma vreća s gomilom naših stvari koje smo ostavile u našem hotelu do konca putovanja..





*CHIANG MAI...*


U Thailandu se nitko ni zašto ne uzbuđuje.
Nakon petodnevne pustolovine u Kambodži ( o kojoj će bit riječi u zasebnom postu) morale smo stići na noćni vlak za Chiang Mai.

Taksist koji nas je vozio iz Aranyapratheta,gradića koji se uglavnom koristi za prijelaz u Kambodžu,nije pričao engleski ,užasno je kašljao i vozio 50km/h a klima u autu je bila na izdisaju.

Mi zalijepljene uz sintetička sjedala njegovog auta ,potpuno opuštene i smirene nadale smo s eda ćemo ipak sretno stići do bangkoškog željezničkog kolodvora jer je svako malo stajao na benzinskim postajama točeći plin i gunđajući sebi nešto u bradu.


Vlak nam je polazio u 19:30 i nakon ručka u KFC,krenule smo prema peronu 2 s kojeg je polazio naš vlak.

Ušavši unutra shvatile smo da kupei kao takvi ne postoje već se sjedeća mjesta pretvaraju u krevete.

Zašto smo mi onda platile skuplju kartu?!

Prije spavanja su nas ponudili s (ukusnom ) večerom i namjestili nam krevete koji su odjednom izgledali vrlo primamljivo.


*JOŠ JEDAN SNIMAK PRIJE SPAVANJA..*


Probudili su nas oko 8,servirali doručak i ubrzo smo prihajali u Chiang Mai.
Već pri izlasku iz vlaka osjetila se drugačija vibra i svježiji zrak .

Chiang Mai se nalazi 700 km sjeverno od Bangkoka,leži na rijeci Ping te broji oko 150 000 duša.





Najveći je grad sjevera;najpoznatiji po školama thai masaže,prepun zubarskih klinika i agencija za treking.


*ULICAMA CHIANG MAIA*

Mi smo imale organiziran trodnevni treking,malo drugačijeg plana nego ostatak ekipe jer gomila agencija nudi nekoliko opcija trekinga a svaka uključuje uglavnom vožnju terencem od toče A do točke B a mi smo željele ipak planinariti.

Po smještaju u guesthouse i ručka otišle smo razgledati Chiang Mai Zoo a večer smo provele na daleko najvećem marketu na kojem smo ikada bile.

Što kupiti ?

Osim klasičnih suvenira,presavršenog nakita,srebra,posuda od bambusa do lanenih košuljica,tunika,hlača s prosječnom cijenom po komadu od 30 tak kn (!) koja ukoliko se uzme više stvari može još spustiti.

Cjenkanje obavezno !

Jednostavno rečeno , raspametile smo se zubo

Iduće jutro je došlo prebrzo,a trebalo je doručkovati i presložiti stvari jer smo na treking nosile samo najnužnije a ostalo smo ostavile u guesthousu.

Vodič je došao po nas iza 9h i nakon što je sve naše stvari potrpao u toyotin terenac tj songtaew( pickup sa klupama odostraga) mogli smo krenuti.




Na izlasku iz grada svratili smo do ureda turističke policije gdje nas je sve prijavio za treking a ljubazni policajac nas je došao pozdraviti i zaželjeti nam sretan put i ugodan boravak u prirodi.

Naše prvo odredište je bila špilja sa stotinom šišmiša kroz koju smo prošli.




Mi nismo bile nešto posebno fascinirane šišmišima ali ostatak ekipe se oduševio.

Nakon toga nas je čekalo jahanje slonova.
Dvije osobe sjednu u sjedalicu s koje imaš filing da ćeš svaki čas ispasti.

U jednom trenutku pitala sam Jasnu kakva je vjerojatnost da netko padne sa slona?!

I nije joj baš bilo smiješnonaughty




Nakon sat vremena jahanja čekala nas je dionica hodanja do sela u kojem ćemo prenoćiti.




Iako nam je vodič rekao da ćemo hodati max 2 h po suncu i žegi to se odvuklo tako da kad smo nakon skoro 3,5h sata hodanja napokon došli do sela našoj sreći nije bilo kraja.




Proveo nas je rižinim poljima,koji u sušnoj sezoni nisu tako veličanstvena ali ljepota prirode oduzima dah.

Na 35°C voda nam se brzo ugrijala i postala odvratno bljutava .
Kad smo naišli na izvor vode a ja bez imalo ustručavanja napunila svoju bočicu i napila se.
Curke su slijedile moj primjer dok se ostatak ekipe nije usudio.
Mogla sam riknuti ili od žeđi ili ...

Na putu do sela sreli smo mnogobrojna stada goveda koja se slobodno šeću okolo,a vodič nam je pokazao i stanište tarantule.

Objasnio nam je da su sve te velike rupe koje smo upust viđale njihova staništa ali da se ne moramo bojati.
Hmmm...?!

Selo,zapravo par kuća u kojim žive dvije obitelji,nalazilo se na 1500m n/v ,u šumi.
Dočekala nas je žena obučena u tradicionalnu haljinu ,nije pričala engleski a s nama se sporazumijevala preko našeg vodiča.




Pokazala nam je našu spavaonicu koja je zapravo bila sklepana bambus straćara ,uzdignuta par metara od zemlje.

Na prostim bambusove prostirke stavile smo svoje tanašne vreće za spavanje i otišle večerati.




Večera tipična thai hrana:riža s friganim jajima i povrćem,te ananas kao desert.

Iako nam je domaćin zapalio vatru nismo se dugo zadržavale oko nje jer su komarci bili nemogući te smo već u 22h bile u vrećama pokušavajući zaspati jer je buđenje drugog jutra bilo dogovoreno za 6h.

Ali nismo se baš naspavale.

Prvo nas je probudila hladnoća od koje nas nisu mogle spasiti ni deke koje su nam ostavili a mi pomalo ljutite na vodiča koji je rekao da neće biti hladno po noći smo obukle svu svoju odjeću koju smo imale sa sobom i koja je prekrasno mirisala ali..sve je to bilo dio avanture.

Kad smo napokon zaspale pijetlovi su se javljali već od 03h ,budeći nas .

Za doručkom mrzovoljne face naših ostalih sup(a)utnika odavale su neprospavanu noć a svi smo doručkovali promrznuti ,zamotani u deke.

Neki su još muku mučili sa žuljevima i bolnim stopalima(jer su se na treking uputili u starkama!?)

Prije polaska vodič nas je upozorio kako nas čeka naporan dan pun hodanja i teških uspon a a najavio i (tužnu vijest za nas) da odustajemo od uspona na vrh Don Inathon.

Mi nismo bile baš oduševljene s tim ali što se može.
Spremili smo ruksake,objesili za njih vreće i krenuli.

Smrzavanje protekle noći je uskoro postalo SF jer se sunce diglo i opet nas je pržilo skoro 40°C.





Nakon skoro 2h napornog hodanja imali smo pauzu a vodič je svakome od nas podijelio i rehidromix otopinu kako ne bi dehidrirali.

Nakon slijedećih sat vremena nahranio nas je svježom lubenicom i priopćio kako je suce prejako za hodanjete da nas samo 20min dijeli od dijela u prašumi gdje ćemo odmoriti dva tri sata dok ne bude prikladnije za hodanje a tamo će nam spremati i ručak.

Dok smo radile jednu od naših pauza mene je upikla osa na leđima,koja se na neku foru uvukla u moju majicu.
Curke su izvadile žalac i krenule smo dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Na putu nam se našla i ogromna zmija koju je vodič poplašio štapom i tek tada nas pustio dalje.
Nitko nije imao pretjeranu želju za fotkanjem iste.

Trosatni odmor u šumi smo iskoristili za ručak i spavanje nadajući se da nam se nikakva zmijetinaneće ušuljati u bambus kolibicu u kojoj smo svi ležali stisnuti poput sardina.


*VODIČ TREKA PRIPREMA NAM RUČAK..*


Ručak ,zamotan u listove banane smo smazali iako nam je već bilo dosta thai hrane a desert, hladni ananas je bio pravo osvježenje.




Uza 16h smo krenuli dalje ,više nije bilo toliko vruće a odmoreni smo i lakše hodali.
Zadnjih sat vremena smo hodali uz rijeku ,što je dodatno pridonijelo svježini .

Došavši do mjesta gdje nas je nestabilni drveni mostić dijelo od kućice u šumi gdje ćemo provesti drugu noć svi smo odahnuli.

Na licima nam se očitavao umor i iscrpljenost i jedva smo čekale uvući se u vreću za spavanje.

Ovdje nije bilo ljudi koji stalno žive već je to isključivo kućica u kojoj spavaju trek grupe a u drugoj su spavali naši vodiči i pripremali nam večeru.

Čovjek se svojski potrudio te osim obilate večere i deserta voća ,ispekao nam je i kokice.
Svi smo sjeli uz vatru ,podijeli nam je papire sa tekstom tradicionale thai pjesme .




Gitara ,bubanj,udaraljeke,boca od piva kao priručni instrument i smijeh ...
Pjesma nije dugo potrajala jer smo se mi opet prve povukle na spavanje.

Bojeći se hladnoće pokupile smo većinu deka a iako uz samu rijeku nije bilo komaraca.

Nakon doručka drugog jutra krenuli smo na bamboo rafting.
To zapravo i nije rafting kakav mi poznajemo,to bi bilo splavarenje na bambus splavi .




Vodostaj bio nizak pa je splav svako malo zapinjala za kamenje a Jasna je nekoliko puta i pala u rijeku.

Ej..koja avantura.

U tri dana prohodali oko 35 km i kad smo se vratili u Chiang Mai umor nas je pokosio ali...

...to nas naravno nije spriječilo da odemo još malo do night bazara .

Drugo jutro ,dok se u Hrv slavio Uskrs mi smo pola dana provele na aerodromima .

Udaljenost Chiang Maia i Krabija (mjesta s kojeg odlazimo na Koh Lantu ) je oko 1500km.
Low cost companija,Air Asia nas je za samo 200kn prevezla preko Bkk do Krabija za dva sata.

Nakon napornog tjedna u Kambodži i trekinga koji nas je gotovo dokrajčio jedva smo čekale jug ,more, i otoke

Ipak sjever,Chiang Mai , potpuni je chillout, i svakako ga treba posjetiti i uživati u vibri koju taj grad odašilje.


*ZAPADNOM OBALOM...*


Zadnjih osam dana bilo je rezervirano za zapadnu obalu i Koh Lantu ,Koh Ngai i Koh Phi phi..




Sletjevši na Krabi airport shavtile smo da nam je pobjegao trajekt (samo dva trajekta dnevno idu na Koh Lantu)i da ćemo morati u pregovore s taxi mafijom.

A oni pak ,kad su vidjeli da s nama ne mogu manipulirati ignorirali su nas te smo pomoć potražile kod jedne od agencija na aerodromu.

Žena u agenciji nam je prvo pokušala prodati priču da ne možemo nikako taj dan na otok već da će nam ona preporučiti hotel u gradu u kojem ćemo prespavati pa ujutro trajektom na krajnje odredište.

Mi se nismo dale nasamariti i kad je vidjela da s nama neće tako lako ipak nam je ugovorila kombi prijevoz ,po razumnom cijeni.

Vozač nas je prvo odvezao u nekakvu drugu agenciju u kojoj smo promijenili vozilo a dok smo čekale naš kombi ,vozačev šef(!?) nas je pokušao opelješiti s pričom kako odmah moramo uplatiti prijevoz s Lante u povratku rekavši kako se inače nećemo imati kako vratiti natrag.

Moš si mislit´da na Lanti nema taksija!?bang

Taman kad smo mu mi pokazale zube i okončale raspravu ,došle su tri mlade turistice iz USA koje nisu ipak bile mudre kao mi i koje su uplatile transport na Phi phi ali ih je putem netko dobro prevario te su zaglibile u Krabiju.

Ništa čudno jer njihovo je da te pokušaju preveslati a naše da se čeličimorolleyes

Mi smo bile dobro pripremljene na ono što nas čeka i znale smo kamo idemo pa nam to i nije bio poseban šok.smijeh

Rasplet priče izgubljenih cura nismo doznale jer je došao naš kombi i krenule smo.

Nakon 2h vožnje dolazimo do trajektnog stajališta.

Kolona preogromna.

Kišica počinje padati .

Mi gladne i žedne.

Naš dragi vozač nas pokušava izbaciti iz kombija s pričom da mu je šef (onaj isti kojem smo odbile platiti unaprijed) naredio da nas izbaci jer ćemo dugo čekati trajekt i kako se to njemu ne isplati.

Mi se nismo dale smesti ,te je on nazvao šefa i dao mi ga na telefon.

Nije bio uopće ljubazan dok mu nisam spomenula da sam novinarka dead i da ću kontaktirati turističku policiju .

Promijenio je priču ,mi se vratile u auto a nakon sat vremena čekanja konačno smo se ukrcale na prvi trajekt pa opet malo vožnje autom pa drugi trajekt i eto nas na našem otočiću.

Imale smo dogovor s našim resortom da nas na pola puta pokupi njihov vozač jer je kao loša cesta.

Zaboravili su napomenuti da ceste uopće nemaheadbang

Dok smo se drndusali po tim grabama ,zgužvane i smrdljive molila sam Boga da resort bude ono fajn spešl i da se sve mučenje isplati.

Došavši na odredište koji se nalazi u srcu nac.parka dočekao nas je prizor kao iz bajke; restoran na samoj hridi,kućica uklesana u brdo ,sve od bambusa,potpuno stopljeno s prirodom.




Prekrasna dugačka plaža,bijeli pijesak i azurno more.




Svako jutro nas je budio šum oceana i pjev ptičica.

Nije bilo puno gostiju,osim nas svega još desetak tako da smo plažu imale za sebesmijeh

Dani su nam bili ispunjeni jednostavnim aktivnostima,obilnim doručcima,kupanjem,sunčanjem i ronjenjem,masažom i izletima na okolne otočiće;

Koh Phi Phi ( poznat po još poznatijem filmu)




Koh Ngai,otočić nestvarne ljepote i tropskih ribica




i Koh Mook kojije najpoznatiji po špilji tkz.Emerald cave u koju smo uplivali a s druge strane nas je dočekala plažica kao iz bajke.


*EMERALD CAVE*


Koh Lanta je velik otok s nizom pješčanih plaža na kojima su izgrađeni resorti podređeni uživanju i potpunoj relaksaciji.





Iako se Lanta reklamira kako mirno mjesto bez razularenih partija ,onaj tko hoće može se zabaviti na bezbroj načina.

Od ležernog odmaranja na pustim dugačkim plažama do tulumarenja u beach barovima smokin

Odlicnu i jeftina thai hrana, razne verzije riba i školjaka i neponovljivi voćni shakeovi njami

Oni pak željni avanture mogu istraživati džunglu i spilje u unutrašnjosti otoka ili otići na elephant trekking ili se prepustiti ronjenju u živom tropskom akvariju, a Lanta je poznata i po ciganskom naselju koje se nalazi na istočnoj strani otoka.


*UNUTRAŠNJOST OTOKA*



Mi smo osim ronjenja najviše guštale u thai masaži.

Thai masaža kombinira znanje indijske joge, kineske akupresure, kiropraktike i japanske shiatsu masaže.

Masažom određenih točaka, postiže se opuštanje mišića, poboljšava cirkulacija krvi, reducira stres, ublažuje bol, jača unutarnje organe i održava vitalnost te doprinosi općoj ravnoteži duha i tijela.

Fizioterapeutkinja Pho ,u našem Bamboo bayu priuštila nam je najbolju thai masažu sa aromaterapijom ever i to za samo 60kn,sat vremenacerek

Osam dana prošlo je prebrzo i zadnju večer cijela ekipa je provela s nama,neki su pustili i koju suzu.


* BAMBOO BAY EKIPA *


Što još reći za kraj?

Ovo putovanje će biti teško nadmašiti jer osim prirodnih ljepota ono što Thailand čini posebnim je toplina i ljubaznost ljudi i njihovo ophođenje prema gostima.



Još uvijek sam dijelom bića tamo.


Jednom ću se vratiti...





*thailand u slikama*







- 18:38 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Google
 

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se