PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

Bio je to naš prvi ofišl treking i dok smo se u petak vozile prema Jablancu sve četiri smo bile složne u jednom :idemo iz čiste znatiželje i nikakvo ubijanje od trčanja nam ne pada na pamet

Hm...mda....
Nije prošlo ni dvanaest sati od tih misli a nas je opako prao natjecateljski duh.
Dakleeee Rab treking...


*start utrke*

Jedva sam dočekala petak popodne jer me zadnjih par dana je počela hvatati laganini apstinencijska/identiteta/nelandračka kriza.
Iz Zagreba smo krenule after work i nakon dva sata stižemo u Senj gdje nas je čekao ostatak krčko riječke ekipe: Jasna i Ranko

Po dobrom starom običaju skoro smo zakasnili na trajekt u 20:30 u koji smo jedva ušli ,kao predzadnji (! ) auto.
Sve je vrvilo trekerima / ericama koji se,prema zadnjim prijavama,na zadnju trku sezone uputilo oko 160.
Vauuu,ne ?

Vožnja od Jablanca do Mišnjaka traje 15tak min ,a do Lopara još toliko.
Smještaj sam rezervirala još mj dana prije same utrke ,što se pokazao kao dobar potez jer smo bile jedne od rijetkih koje su imale i grijanje i toplu vodu i preljubazne domaćine .
Ako će ikad itko trebati smještaj na Rabu ,toplo preporučam ( o) Danielu & Nenada....www.daniela.lopar.hr

Kad sam pričala ekipi da idem na treking puno ljudi nije pojma imao što uopće je trek pa evo par riječi.

Treking je mix planinarenja ,pješačenja i (planinskog) trčanja ,ruta je obično nepoznata do početka utrke i fora je u što kraćem vremenu proći stazu i pronaći sve kontrolne točke jer ukolko se samo jedna fula natjecatelj je diskvalificiran.

Naša utrka je trebala započeti u subotu,01.12. u 10h .
Većina on line prijavljenih natjecatelja došla je u petak navečer u Lopar gdje su se ujedno mogle obaviti finalne prijave ,platiti startnina i vidjeti konačan izgled staze koja je ipak bila skraćena na 33 km ,što je nas mucho razveselilo.

Nakon što smo obavile te formalnosti i upoznale se s ekipom iako se nikome nije išlo na spavanje ,glas razuma ih je potjerao iz restorana ali...
Nenad, naš domaćin, nas je nagovorio na još jednu cugu u lokalnoj birtiji i usput nam objasnio neke finte oko same staze.
Bilo je zanimljivo promatrati mu izraz lica kad smo mu pokazale kartu:

˝Ti bokca,ča ćete to sve proći ? ˝

No naš i najmanji strah je nestao kad smo saznale gospodinovo zanimanje:om je naime vozač hitne a supruga mu doktorica je paaaa ako se nešto nedajbože desi ,mi žnjoru imamo !

Došlo je konačno i to subotnje jutro.
Nakon buđenja u 8 i oooobilnog doručka (ranko nas je u čudu gledao koliko smo hrane utrpale u sebe) i pakiranja ruksaka ( od sendviča,banana,grickalica....) uputile smo se na start.
Jasna nam je dofurala domaću medicu koja nam je trebala biti lijek ukoliko npr nekog uhvati kuk ili koljeno tako da smo mi preventivno konzumirale ,narafski ,male količine tog asterixovog napitka.




Na startu pomalo smiješna situacija:muškarci u tajicama i trakama oko glave ,razgibavaju se i trčkaraju okolo ,a mi u čudu s najvećim ruksacima onako blagoteleći ih gledamo i ne kužimo ništa .




Nakon što nam je Šime dao posljednje upute i bacio par brzopoteznih fotkica krenuli smo




Većina ekipe je žustro otrčala a mi smo se brzim hodom uputile za njima prema prvoj KT koju smo umalo fulale.




Ranko nas je još na startu ostavio i odmaglio brzinom munje i vidjele smo ga tek navečer.

Nakon prve KT (Paparića) jurimo kroz svakojake prečice




susrećemo Kapovića i partnera mu Stivena i ništa ne bi bilo čudno da dečki ne trče u kontra smjeru od nas?!

Kasnije nam je Ivan priznao da su imali tri turbo kratice od kojih ih je zadnja koštala vremena što su ušparali na protekle dvije .
Zašto?
Opako su fulali .





Inače KT 2 je bila u kampu uz obalu,na rtu Zidine.




Marica je imala problema s žuljem pa radimo brzopoteznu pauzu,uz gutljaj , dva medice i energetsku pločicu i hitamo dalje.

Marty je biologinja pa nas je putem informirala kraj kakvih biljnih vrsta jurimo.




Susrećemo curke, Jasnu i Mirnu .......



koje su fulale KT ali odlučile ipak nastaviti trku ali u revijalnom tonu .
Ni njih poslije ovog susreta više nismo srele

Nas tri smo pak odlučile svakako proći cijelu stazu i ne odustati
Toliko o našim teorijama kak se mi nećemo utrkivati i ganjati rezultat.




Na kraju smo se utrkivale same sa sobom .




Do KT 3 dolazimo lagano i bez greške nastavljamo dalje prema KT 4 ,koja je bila na Rajskoj plaži ( startu utrke).




Putem prolazimo putevima kamo vjeroratno i ovce teško prte.




Curke su odlično i brzo hodanje se pretvara u trčanje a ja stisnutih zubiju pokušavam zanemariti očajnu bol u koljenu ali...odustajanje nije dolazilo u obzir.




Na KT 4 saznajemo da su neki odustali i da mi definitino nismo zadnje je je navodno još 15tak ljudi iza nas.
KT 5 ˝ matkići ˝ bila je na raskršću i ona je ujedno bila i točka na kojoj se utrka mogla legalno skratiti.




Svi koji su došli do KT 5 do 14:30 mogli su se ili nisu vratiti u Lopar a oni (među njima smo i mi ) koji su došli iz tog vremena bili su direktno upućeni prema rajskoj plaži jer ukoliko bi se uputili na Kamenjak postojala je realna mogućnost da nas uhvati mrak.


*kamenjak*

A i ne bi bila baš neka fora da se s GSS spustimo u cilj pa smo odlučile zaokrenuti i uputiti se prema cilju.


Usput smo i odmorile malo ,sjele s ekipom koja je isto odlučila skratiti.

Oni su u prvoj polovini utrke bili ispred nas ali su se jedno pet šest puta izgubili tako da smo ih dostigle.

Prolazimo Premužićevom stazom ,koju je ing.Premužić izradio prema slavnoj Velebitskoj .




I zaista ,krajolik gore ,prema vrhu frapantno podsjeća na Velebit.





Kroz otprilike 90tak min ,žustrijeg hodanja i nezaobilaznog fotkanja spustile smo se i utrčale u cilj tj u restoran.




Ekipa je svima pljeskala pa smo se i mi ,došavši među zadnjim ,osjećale se kao pobjednice.



*martina X2-konačno u cilju...*

Jer za nas je to bio podvig većina ljudi ne završi svoje prve trekinge mi se nismo predale unatoč svemu



Naša skraćena tura bila je duga oko 25 km i premda na najteži dio ( a i najljepši ) nismo stigle to ne umanjuje ljepotu viđenog.




Nakon večere i proglašenja pobjednika u treking ligi za 07 uslijedio je dernek.




Ali kakav dernek.


* mirna&marica*

Isprva su se svi bojažljivo dizali od stola i cupkali na mjestu


*googo i ranko *

ali proporcijalno s rastom alkohola u krvi raslo je i raspoloženje.




Mene npr uopće koljeno boljelo nije ..
naplesala sam se i nasmijala do suza.

Bilo je svega ;raznoraznih plesnih kombinacija,




striptiza razbijenih čaša i plesanja na stolovima i žigosanja eksplicitnih dijelova tijela ali o tome nesminništakazat....


* marty u žaru plesa*


Tko nije bio ,nek mu žao bude.


* & jasna se otkačila*

Zapraf ima šansu za dva mj doći na Pašman jer kažu da su najluđi partiji upravo tamo na otvorenju trek lige.
Dakle...




*

malo pojašnjenje samog naslova.
Naslov je Martinina izjava;probijajući se bespućima otoka kroz neke čudne kratice i ovčje puteve ,Martina je izjavila ,sada već legendarnu rečenicu:
Kad mogu ovce ,mogu i kokoši ( mi) a kad mogu kokoši mogu i d....
( daj dio je nadodala Mirna ali nemam odobrenje napisati do kraja...)