PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

utorak, 09.10.2007.

MAZOhističko HEDOnistički pohod na RISnjak....



Početak produženog vikenda nije obećavao .
Imale smo plan u sub zaputiti se u crni lug,odraditi uspon na risnjak te produžiti na platak snježnik i guslicu.

No planovi su jedno a stvarnost nešto drugo.
U sub je u zgb lijevala kiša pa smo odlučile ostati doma i krenuti u nedjelju ranom zorom.
Subota je protekla u revijalnom tonu (ne pamtim kad sam tolikoo ljenčarila i cijeli dan provela u pidžamici ..)ali zato je ostatak produženog vikenda bio više u sm tonu.
Pa ,krenule mi u nedjelju oko 9 iz zgb (kasnile u odlasku samo sat vremena no to je naše normalno prolazno vrijeme)
S gomilom stvari ; ja zaista ne znam što je s nama ali svaki vikend furamo sve više i više stvari u maniri NNI.
Negdje oko vrbovskog počela je lagana kišica koje se do crnog luga pretvorila u pljusak .
Pogled prema vrhu risnjaka nije obećavao bogzna kakvo razvedravanje .
Nakon ispijene kavice u motelu,praćenje začuđenim pogledima ,ne baš preljubaznog osoblja,odlazimo put risnjakovića ,horvatovom stazom.
Od motela postoje dvije varijante uspona prema schlosserovom domu ;jedna preko leske i druga ,naša varijanta,vodi desno od motela i do vrha ide preko smrekovca .
Staze su dobro markirane i treba se opustitii uživati u prirodnim ljepotama bez straha od gubljenja.
Cijelim putem nas je pratila lagana kišica ;mokro lišće i sklisko kamenje na nekim je mjestima zahtjevalo ozbiljan oprez .
Nakon 3 sata došle smo podno vrha koji je bio u gustoj magli,a vjetar je puhao ko lud.


*SCHLOSSEROV DOM NA VRHU RISNJAKA *

Dom se jedva vidio.
Odustale smo od krajnjeg uspona na vrh risnjaka jer nije bilo nikakve svrhe pošto je gusta magla skrivala inače prekrasne vidike a lagana kišica i jak vjetar su otežali i onako strm uspon prem gore.


*VRH U MAGLI*

U regularnim vremenskim uvjetima uspon na vrh traje 10tak min stazom koja se oštro uspinje iza doma.
U schlosserovom nas dočekluje veseli i ljubazni domar kojem smo uuupss zaboravile ime .
Nakon što smo se malo ugrijale čajem


*AH TE KARIRANE ZAVJESICE..*

( s malo nabrijanom cijenom od 7 kn ali ok..)i još nekim domaćim proizvodima presvukle smo se i zaputile se natrag u crni lug ali ovaj put stazom koja ide preko medveđih vrata.
Iako smo imale plan spavati na schlosseru i drugi dan se uputiti na snježnik ta varijanta je otpala zbog loše prognoze no bila j evarijanta ˝možda˝ ali totalno smo izgubile volju za dužim boravkom u domu jer wc su u katastrofičnom stanju (nehumano &prestrašno...! )a spavanje u sobama koje djeluju jadno i ne baš uredno ,za cijenu od 25 kn (koliko je s planin.iskaznicom) je preskupo !




Dom na prvi pogled izgleda čarobno,kao iz neke bajke dok je unutrašnjost katastrofična.
Šteta je što malo više pažnje ne posvete tim itekako bitnim detaljčićima.
A i cijena čaja je malkice prenabrijana za jedan pl.dom u tako lošem stanju jer npr. na zavižanu je čaj 3 kn a sam dom je apoteka .
No dosta kritika ..gospodin koji vodi dom naplatio nam je ulaznicu u np risnjak (15kn s iskaznicom a 30kn za ne planinare) pošteno nas nasmijao kad nas je uvjeravao da treking utrka nikad nije išla risnjakom (on je čuo samo za terru ) i praktički nas uvjerio da to ne postoji iako su neki članovi naše družbe itekako upućeni u trase. ..roflroflrofl




Nakon 2,5 h šetnjice koja je opet više ličila na trek jurcanje,u sumrak dolazimo u lesku,


* LESKA*

palimo čeonku i pravac motel.

Guštale smo se na palačinke i štrudle od borovnica što je specijalitet ovog kraja.
Nakon što smo se naklopale bilo je vrijeme za odlazak na spavanac.
Prema preporukama (thanx to asterix) odlučile smo ipak spavati na platku .
Iako smo zvale dom i rapitale se o smještaju i uslugama nismo im najavile svoj dolazak iako je trebalo to učini što prije jer nismo željele u ponoć banuti i lupati po vratima doma.
Ali...nemao br telefona !
Naša frendica rolleyes< preljubazna teta konobarica,nam je nabavila broj,mi nazvale najavile se a S.je još ugodno pročavrljala s izvjesnim davorom koji nas je očekivao u domu.
Hm..nitko se nije sjetio pitati jesmo li pričale s malim ili velikim domom na platku ..
I tako mi prihajale na platak ,putem se malio gubeći ,jer nas je onaj isti preprpošni gospodin s risnjaka uputio u potpuno pogrešnom smjeru .
Bez ikakvih problems smo pronašle dom sušak i samouvjereno banule unutra.


*PL.DOM ˝SUŠAK˝*

A kad tamo ljudi za stolom nas u čudu gledaju .
Bilo je skoro 10 sati ,oni su lagano raspremali stolove i pripremali se za spavanac.
Nije im bilo jasno iz koje smo mi priče a ni nama kako oni ne znaju za nas i kako im davor nije rekao da mi dolazimo.
A oni ne znaju ni tko je davor ni da imamo dogovoreno spavanje.
Mislim da su si mislili da nismo baš čiste glave ali su nas bez problema ugostili i ponudili smještaj.
I domaću medicu...


* THE MEDICA*

za lakši san.
Ma moš si mislit?!
U razgovoru s gđom dolores,koja vodi dom ,skopčale smo da nam je konobarica dala br telefona velikog doma i da nas ustvari tamo očekuju na spavanju.
Ubrzo nam je zazvonio mobitel;zvao je davor sav u brizi da se nismo negdje izgubile.
S. mu je na fini način objasnila da smo se mi malo zez..
Još smo se malo družile s dolores i oko 11 se zaputile u krpe.
Uz glasno fijukanje vjetra i medicu koja nas je slomila zaspale smo ko klade.




Iako je prvotni plan bio da se probudimo u 8 ,ignorirale smo alarm i odspavale duže,doručkovale i oko pola 12 se zaputile prema snježniku.
Vrijeme skoro pa idealno.




Lagani vjetrić ,sunce se sramežljivo probijalo kroz krošnje drveća a jesenske boje prošarale šumu.




Laganim korakom smo imale oko 1,15 hodanja do snježnika (1506m ) a išle smo putem iza doma koji vodi do podnožja skijališta te se nastavlja na markirani put kod donje postaje žičare na radeševu.


* TUŽNO JE BEZ SNIJEGA-SKI STAZA RADEŠEVO *

Uspon inače vodi trasom stare rimske ceste koje je nekad povezivala te krajeve.
Nakon 30 min laganog uspona dolazi se na raskršće ;do snježnika se može ili kroz grlo i traje 35 min a preporučuje se kod zimskih uspona ili preko grebena.


*GREBENOM NA VRH..*

Mi smo se odlučile za dužu i atraktivniju grebensku varijantu i nismo požalile.
Iako je prema putokazima to šetnja od 40tak min naša je trajala nešto malo duže jer unatoč magli koja je kvarila vidike i jakom vjetru koji nas je propuhao do kosti nismo mogle odoliti ne diviti se pogledu uz neizostavno škljocanje fotića.


*JOŠ MALO...*

Grebenski put je nakon izlaska iz šume postao uzbudljiv posebice S. koja ima lagani strah od visine i pentranja po stijenama a to je ono što čeka svaku dušu koja se uputi ovom trasom.


*I JOŠ KORAK DVA...*

Zadnjim 10 tak min.prije samog vrha treba savladati dionicu u lagano alpinističkoj verziji koja je uz jak vjetar i sklisko kamenje bila vrlooo i nadasve uzbudljiva.




Na vrhu smo susrele par koji nas je fotkao i odjurio dalje a mi smo se borile s žigom.


Em je marica prolila previše tinte po jastučiću i isprljala i ruke i jaknu em su sva tri žiga koj a postoje gore u lošem stanju i nisu se lijepo otisnuli u našim dnevnicima.





*PL.DOM NA SNJEŽNIKU*

Šmrc..





Podno vrha se nalazi pl.dom koji je zatvoren a do njega je potrebno savladati još malo stijena.







Nakon gableca i kratkog predaha odlazimo prema guslici (1490m )


* POGLEN NA MEĐUVRH I GUSLICU SA SNJEŽNIKA*

grebenom koji vodi preko međuvrha i nakon 10tak min. hodanja kroz šumicu dolazi se do ceste koja ide s platka i vodi prema tom bivšem objektu jna.


*POGLED NA MEĐUVRH*

Navodno gore negdje postoji i žig koji se uopće nismo trudile pronaći a vojne hodnike smo brzinski obišle u njihovom ulaznom dijelu.


*JEDAN OD ULAZA U PODZEMNE VOJNE HODNIKE*

Hodnici se protežu na 6 katova (tako su nam rekli)i lako se izgubiti a spuštala se večer i osjećale smo bolove u nogama i svim mogućim dijelovima tijela te smo se zaputile prema domu na platku.


*RISNJAK,SNJEŽNIK,MEĐUVRH ,POGLED S GUSLICE*

Iako je vojna cesta bila jedna od opcija spuštanja ipak smo išle markiranim putem kroz šumu.
Bilo je i padova i poskliznuća ali bez ikakvih ozljeda je put u svom vršnom dijelu strm a dodatno ga ja otežalo i sklizavo lišće i mokro kamenje.




Nakon 1,45 smo se bolnih nogu dogegale do doma .
A u domu fešta;dolores je slavila ročkas,bila je i muzika...koja nas je srceparateljskim repertoarom ubila u pojam.

Ali dobra večera i ugodni domaćini su nas totalno oduševili te smo se teško mukom oko 21 zaputile u zgb obećavši da ćemo još svakako navratiti k njima.
Osim obilja smijeha i životnih pričica Dolores,Mile i Gordan nude odličnu klopicu po popularnim cijenama (mi smo klopale njoke s divljači i kuhano vinčeko),domaću atmosferu i spavanje u čistim i urednim sobama (s pl.iskaznicom noćenje je 80 kn a sa ukoliko uzmete i dooručak je 100 kn)
Toplo preporučujemo !


*GORDAN,MARICA,DOLORES &SLAVE*

Sve u svemu bio je ovo dobar vikend.
Iako nismo vidjele sve što smo planirale zadovoljne smo se vratile ,napunjenih baterija i umornih nogu.


*NA VRHU SNJEŽNIKA *

Iako svaki put kad se vraćamo s neke ture kažemo da idući put nećemo imati takav juriš tempo (nakon kojeg 3 dana ne osjećamo noge) mi ne možemo drugačije.
Volja za landranjem jača je od zdravog razuma.


*KAMO DALJE...?*

Idući vikend idemo na učku izviđati stazu za predstojeći učka trekking i već znam u kojem ćemo se stanju vraćati doma ali ima čari u tome.
Mi smo zapravo mazohistični hedonisti ;i moš se slikat ?!




&
daje se na znanje da su ris sado mazo fotke u galeriji s desne strane naughty

( ček ček ; jesam rekla sa desne ?
neeee s lijeve , s desne su strane..ups.smijehsmijeh)




- 04:01 - Komentari (53) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.10.2007.

svi putevi vode u rude...( trek na tri samoborska vrha )




Ove nedjelje smo tražile destinaciju koja je dovoljno blizu zgb i koja nudi cjelodnevnu pješačku turu.
Vrijedan izvor informacija bila nam je i ovaj put poljakova knjiga ˝ 50 najljepših izleta ˝ koju toplo preporučam svim manje ili više nabrijanim izletnicima.
Dakle,idemo u samobor!wave
Prvu jutarnju kavicu popile smo na glavnom samoborskom trgu i odlučile se za turu tri vrha:oštrc-plešivica-okić.

Krenule smo iz ruda.




Rude se nalaze na staroj cesti samobor-plešivica- jaska i u njihovom središtu,preko puta škole ,kod kbr.272 započinje markiran put ka oštrcu.
Postoje ustvari dvije varijante puta ;zaobilazna preko pl.doma veliki dol i ova kojom smo se mi uputile ,direktno na oštrc.
Početak staze ide uz ckvu i groblje i vrloo je strm
Nakon 10 tak min se dolazi do livada i staza postaje puno normalnija za hodanje.
Nakon nešto više od sat vremena stigle smo do pl.doma željezničar koje se nalazi podno najvišeg vrha.




Žigovi se nalaze na šanku ,osoblje je ljubazno a može se i kupiti karta samob.gorja za 20 kn.
S. se posebno oduševila kariranim zavjesicama na prozorima i ponudom hrane (koju nismo imale vremena degustirati ovaj put rolleyes)
Pred domom su klupe i stolovi pa se može gricnuti sendvič i malo predahnuti prije uspona na vrh .
Nakon 10 tak min oštrog uspona došle smo na vrh koji se nalazi na 752m a pogled puca na cijelo samoborsko gorje .




Još kad nema oblaka..a miline.
Nakon kratkog predaha i uživanja u flori i fauni..




uputile smo se prema plešivici.

Staza je uglavnom laganini hodanje iako iza prijevoja preseke ima par strmih dijelova ali je podnošljivo.
Našem oduševljenju nije kraja bilo kad smo se odjednom našle na proplanku na čijem rubu se nalazi lovačka kuća ˝preseka˝.




Jesenske boje i vedro nebo ; prizor boli glava a našu shopingholicarku je podsjetio na reklamu za l´occitane rofl.




Nakon sat i pol dolazimo na cestu koja iz jaske preko plešivice vodi u samobor .
Odlučile smo u lovačkom domu ˝srndać˝pojesti nešto autohtono kako bi skupile snage i predahnule.




Degustirale smo rakiju od kruške partya klopale gulaš od divljači & grahić s kobasicamanjami i još sve to zapečatile s hladnom pivomfino
Prave žene,nema kaj !bang




kasnije se to pokazalo kao loš momenat našeg izleta jer , trebalo se pentrati dalje punog želuca a S.je već imala i lagane žuljeve zujo.
Unatoč tomu naša volja je bila jača od svega i već smo bile na odlasku kad su se pojavili mladi tamburaši,˝veseljaki˝.
Njihova svirka razgalila nam je srca junačaka i ozbiljno smo razmišljale ne otići na okić deadneki no glas razuma mobilizirao je ekipu pa smo se uputile daljenaughty.




Imala sam neki filing da bi lahko mogle imati pravu avanturu ako nas noć zatekne u šumi jer sam ovaj put sramotno otišla na planincah s polu praznim ruksakom.
Bez štapova,bez flastera i najvažnije bez baterije headbang
Oko 17 h smo došle na vrh Plešivice (777 m) .




Vrh nije ništa posebno ali postoji piramida koja ,ukoliko se popne na nju , pruža zanimljiv pogled na jaskanski i samoborski kraj ,brežuljke prekrivene vinogradima.
Plešivica ilitiga plješivica ime je dobila od pridjeva plješiv (ćelav ili ogoljen ) jer je nekad vrh bio ogoljen.




Žig se nalazi u metalnoj kutiji ,pričvršćenoj na piramidi i u poprilično je lošem stanju.
Ako nemaš tintu i jastučić ( kao mi npr.) možeš si zaboraviti žigosanje pl.dnevnika cry.




Nakon brzinskog uživanja u pogledu i pentranja na piramidu odjurile smo prema okiću.




Prema poljaku ta dionica prolazi se za 1h 15 min ali mi smo to odvalie za sat vremena.
S. je bila potpuno skršena od žuljeva a još se na jednom mjestu uspjela poskliznuti i pošteno natući koljeno ali žena je čvrsto stisla zube i junački nastavila dalje thumbup.
A tempo nam je bio kao na trekingu ultra kategorije smijeh.
Usput smo srele i dvojicu planinara s kojima smo pročavrljale i kad smo im rekle za rutu tri vrha ,dečki su ostali fascinirani:

˝kaj ste vi neke iskusne planinarke...?˝

Ma šta iskusne naughty,mi smo nesuđene članice expedicije na cho oyu ( )
m.nas je navigavala i svaka je za sebe molila boga da stignemo prije mraka ali šanse su bile mizerne.




Do okića smo došle u lagani sumrak blagom stazom i lepršavog raspoloženja.
Putem smo srele fosila,v.kočiša zeca koji na je neljubazno pozdravio i mrko pogledao pjeva.
On je prvi i jedini neljubazni planinar kojeg smo srele tog dana .
( ako ne računamo natpise upozorenja po okolnom drveću... lud)




Nakon izlaska iz šume staza vodi preko livade na kraju koje izranja vrh okića sa starom utvrdom.




Pod vrhom se nalazi i pl.dom "dr. maks plotnikov" u kojem smo kratko predahnule ali i to kratko vrijeme primjeti se topla i srdačna atmosfera.




Svakako ćemo se još koji put vratiti da probamo čuvene štrudle od višanjafino na koje smo ovaj put zakasnile .
Uspon na vrh traje 10min i ide se dragojlinom stazom koja je ime dobila prema Dragojli Jarnević , prvoj hrv alpinistici.
Žena je 1834. izvela uspon na Okić s južne strane, što se smatra prvim alpinističkim usponom u Hrvatskoj .
Okić je vježbalište penjačkim školama a osim ove dragojlinestaze postoji žoharov put koji je osiguran sajlama i klinovima, te je izvrsna za planinare koji nemaju prevelikog penjačkog iskustva, a žele isprobati uspon u otežanim uvjetima.
Mi smo imale najbolju volju ići putem žohara ali nam je mrak pokvario planove.




Do vrha smo se dobrano namučile i zadihale i ostale poprilično razočarane je nismo mogle otisnuti žig (koji je u koma stanju)a bilo se već i smračilo pa je i pogled bio nikakav no.




po debelom mraku smo se gotovo četveronoške spuštale do doma a tko je bio gore kako je u gornjem dijelu uzbudljiva staza;strma i skliska.
I sad je trebalo samo smisliti kojom se varijantom vratiti u rude.
U rudama je bio naš auto.
U rude se moglo kraćim putem ,kroz šumu a mi nemamo baterije ni čeonke.
U rude se moglo i dužim putem ,kroz sva sela tog kraja a vrijeme hodanja relativan pojam (bilo je dvojbi hoćemo li stići na posao u pon ujutro )
Uglavnom svi putevi vodili su u rude ali ni jedan nije bio po našoj mjeri.
zagreb u daljini...hm kako doći doma ?




Slučajnog prolaznika ,Nikola se zvao , pitale smo koliko imamo do ruda a on je razgolačio oči i pogledao nas šokiran ..:
˝kaj bute išle pešice ?˝
˝pa mislile smo..˝
˝trebat će vam oko 3 h i to kraćom varijantom kroz šumu...˝
hm?
Jadan dečko se toliko šokirao da nam je dao da zapišemo njegov br moba za slučaj da se negdje u šumi izgubimo.
I tako ,krenule mi ..
Eto ti avanture..
m. je s tugom u očima gledala kartu tražeći neki imaginarno poprečki put a S. i ja smo se samo cerekale.




Do jutra smo valjda u zgb,n e?!
Teškim koracima smo se uputile prema šumskom putu kad je naišao auto.
s. i ja smo instinktivno podigle palac i zastopirale ga.
stali su nam ljudi koji vode pl.dom na okićiu.
idu u našem smjeru i ostaviti će nas u samoboru gdje možemo uhvatiti bus za rude .
( nisu znali da li bus vozi nedjeljom iza 19h ali..možemo mi u rude i pješice iz samobora..)
Na autobusnom je trebalo uloviti ispravan bus a dok smo dešifrirale vozni red našeg S. je samo odmahnula rukom i flegmatično rekla:

pa curke ,svi putevi vode u rude...mah





- 22:06 - Komentari (17) - Isprintaj - #

kako sam otkrila terru i incognito se oduševila...




Kako sam se ja uopće našla na pustolovnoj utrci?
Ovo ljeto sam praktički provela v zgb,na bolovanju ,u krevetu i umirala od jada i dosade bangi kad sam jednom prilikom šimi,svom starom frendiću,kukala kako sam jadna uboga čovjek me ,da me skine s dnevnog reda,pozvao na terru.zubo
Nisam pojma imala što me čeka ali bila sam o d u š e v lj e n a s tom idejom !
Naravno,nisam se natjecala(zasad..) ali biti dio te priče, na bilo koji način ,bila je čast i odlično iskustvo !
Sama činjenica da ću provesti tjedan dana na najljepšim predjelima velebita totalno me fascinirala te sam naravno odmah ,bez razmišljanja pristala.
Ove godine je bilo prijavljeno šaroliko društvance iz cijelog svijeta ; australije,novog zelanda,hong konga pa do naših deset junačkih dečki i čak dvije hrabre Tee.

60 ljudi iz čak 15 zemalja i 4 kontinenata, kao dvočlani timovi koji su morali u 5 dana i noći savladati planinarenjeći, vozeći brdski bicikal,veslati i prevaliti kilometre trekking trasa gotovo 400 kilometara surovih terena velebita, like i otoka srednjeg jadrana
Princip utrke je proći u što kraćem vremenu zadanu trasu,pronaći čak 22 kontrolne točke i po mogućnosti ne izgubiti se.
Kontrolne su bile na najatraktivnijm lokacijama toga kraja od uvale metajine na pagu ,alana ,zavižana i hajdučkih kukova do krasnog ,panosa i rizvanuše.
Na nekim CP smo bili mi,siva eminencija smokin, koja je pratila vremena dolaska i odlaska ,pomagala im u mijenjanju opreme,tetošila čokoladicama ( samo najdraži timsmijeh) i radila sve kako bi uz sav više dnevni mazohizam osjetili i malo topline i pokoji osmijehwink .





Utrka je startala 19. rujna iz starigrad paklenice s plaže hotela alan a na istom mjestu smo u subotu,22.rujna dočekale prvi tim koji je doveslao u cilj i to nakon 65 sati i 51 minutu a zadnji.
Finiširalo 25 timova, četiri odustala.
Čak 4 danska tima među prvih deset, prva tri – danci a posljednji su ,nakon 47 sati i 40 minuta iza prvog tima (!) doveslali srednjovječni englezi dead,najlegendarniji likovi cijele utrke jer se uvijek i stalno čekalo njih ali odustali nisu .
Ma svaka im čast !





Terra se održavala osmu godinu i po Šiminim pesimističnim prognozama i posljednje izdanje.
Nezainteresiranost i nedostatak sponzora ,nažalost glavni krivac su što će možda biti i zadnja nocry

(iako imam filing da neće ..)

Dan odlaska na utrku je brzo došao i ja sam bila sretna kak malo dijete, kao da se idem natjecati a ne tamo nešto kao pomagati.
Pitala sam se kakve su velebitske noći i što ponijeti od odjeće jer velebit je poznat po svojoj surovosti.
Iako smo trebale spavati i u pl.domu i u hotelu ali i pod vedrim nebom ,trebalo se dobro pripremiti (rekao je Cimi raspon odjeće od majčica na bretele do ski hlača)

Mila je iz Splita prihajala još u petak i nakon što smo tri dana partijale i slavile moj ročkasnaughtyparty u utorak smo se uputile v Starigrad .
Već sam početak putovanja je bio avantura jer trebalo je ugurati sve stvari u naše ruksake koji su bili pretrpani.
Moj mckinley od samo 75l bio je težak ko sam vrag bangi prava je sreća da sam ga samo selila iz auta u auto jer da sam ga morala nositi na leđima ne znam kako bi to završiloheadbang.

Šime nas je spojio s Danijelom (koji je na kraju ispao skroz simpatikus ) i njegovim coupe autićem u koji je trebalo ugurati tri ogromna planinarska ruksaka .

S nama je još putovala i Martina ,već itetkako domaća jer ovo joj je bila šesta godina na terri.

U starigrad smo prihajale u utorak u popodnevnim satima.
Nakon smještaja u hotel alan i upoznavanja s ekipom naš je zadatak bio postavljenje bannera utrke i sastanak koji je održao direktor Š.





Marty &ja smo hostesirale Š. koji je ekipici predstavio opaku stazu utrke a Pavao dr.Vlahek ih je testirao kratkim psiho testovima kako bi usporedio razinu koncentracije prije i poslije trke.

Start je bio u srijedu ,19.09.odgađan par puta zbog olujne bure koja je nesmiljeno puhala ali unatoč tome trka je započela veslanjem s plaže ispred našeg hotela .
Kad su se hrabri pustolovci otisnuli prema prvoj kontrolnoj točki (CP) ,prema paškom mostu,mi smo se utrpali u land rovere ,popularne defendere i pravac pag .
Bura je sve jače puhala i dečki su opako glisirali u majušnim kajacima i bilo nam je svima jasno da neće doveslati do CP1.

A mi,ekipa kod mosta, čekali smo....
da bura stane ...
da oni doveslaju ....
da se nešto počne zbivati...

Marty ,Mila ,Zvončica (koja se ustvari zove Zrinka ali ...zaliven) i ja smo ˝prošetale ˝ glavnom cestom ,5 km po olujnoj buri do prvog sela, miškovića,u potrazi na toplim čajem i hladnom pivom.
U selu nema dućana,a ˝putem mula˝smo se spustila do jedinog restorana koji je ,naravno, bio zatvoren.
Tražeći prečicu za izlaz iz pustog sela upale smo u dvorište tipu koji je taman pripremao janje za pečenje.




Mi šokirane gledale u taj prizor a on šokiran u nas tri koje smo mu upale u dvorište.
Suhoh grla i gladne vratile smo se do naše ekipe koja je još uvijek iščekivala natjecatelje.
Negdje na pola puta Šime je po preporuci lučke kapetanije zaustavioveslanje te su natjecatelje ukrcali u džipove i prevezli ih do mosta .
Na slijedeću dionicu,a čekao ih je 5-7 h ( a neke i više) trekinga surovim paškim predjelima ,timovi su kretali po vremenu dolaska .
I bilo im je strogo zabranjeno korištenje lokalnih cesta;samo krš i paški kamen .
Nazdravlje !




Nakon što smo ispratili i zadnji tim uputili smo se na pašku gradsku plažu.
Marty,Mila i ja smo dobile ( konačno) svoj prvi zadatak.
Trebalo je dočekati timove i zapisati im vrijeme dolaska (jer će po redoslijedu dolaska ujutro odlaziti s plaže) i svakom objasniti da moraju prenoćiti na plaži do jutra jer je bura prejaka za vesalnje.
Nitko se nije bunio što se avanturistička pustolovna utrka pretvarala u izletić s pauzama i dečki su tražili zaklonjen kutak na plaži jer je bura opako puhala a samo su rijetki imali sa sobom vreće za spavanje i astro folije.
Neki su pak potražili sobu u hotelu ili apartman da se pošteno naspavaju.
Nisu ni pustolovne trke što su nekad bile kad natjecatelji ubijaju oko u hotelu s 4 zvjezdice.




Prvi su k nama došli Danci ( tim koji je cijelu trku imao ogromnu prednost i na kraju i pobijedio)

Naši timovi su se sramežljivo probijali pa su ubrzo iza Danaca došli Elvir & Florijan (legende pust.utrka u hr),Kapović &Stiven te riječki mušketiri Moho i Valent te Knez s Teom.

Naše dečke smo hranile s pizzom i pivom i vodom ali samo su oni imali tu privilegiju iako su me Valent & Moho nažicali da im na next CP nabavim i čokoladice što je ujedno bio i početak još jednog prijateljstva.

Mila je s Bundijem prespavala skoro cijelu noć u vrećama u prevrnutoj kabini za presvlačenje na plaži ..




........a Marty i ja smo bile prave domaćice koje su i pokrivale jadne promrznute pustolove.




Spavala sam možda dva sata i kad sam se oko 06.30 probudila zabundana u svoju vreću nisam bila isprva svjesna gdje sam ali kad me Šime nazvao i rekao da mobiliziram ekipu jer je start tj nastavak veslanja prema Metajini oko 8 ,brzo sam došla k sebi.
Iako točno nisam znala što moram mobilizirati u 07h nisam se ni trudila pohvatati konce jer je i on sam bio lud od bure i novinara i suvišnih pitanja.

No s Šimom to ništa nije čudno...sve je pomalo stihijski i šarmantno smotano ali sve super funkcionira!

Nakon što smo ih ispratili na vesalnje prema metajini i nas tri smo se uputile u tu prekrašnu uvalu.
A tamo milina ;doista fascinanto lijepa plaža koja me je ostavila bez daha (a možda sam ostala bez daha i zbog bure koja se nije smirivala.
Ometala je veslanje koje se odužilo pa smo mi vrijeme ubile spavajući na proplanku usred te božanstvene plaže i vatajući boju smijeh.




Kad su počeli pristizati opet upisivanje vremena i pomoć pri mijenjaju opreme ;opet ih je čekala dugačka treking dionica po bespućima paga.
Moji pustolovci su dobili obećane čokoladice a Valent koji se žalio na bolove u nozi je stisnuo zube i nastavio junački dalje.
Naše se pak šaroliko društvance stacioniralo u trajektnom pristaništu Žigljen i u očekivanju hrabrih trekera vrijeme smo kratili (lovačkim) pričama sa prošlih utrka,ispijajući hladne pivice i klopajući sve što smo furali sa sobom.




Već se počelo mračiti kad su prvi počeli pristizati ,zakrvavljenih zglobova,rasturenih tenisica ali sa istim žarom u očima kao na startu a nisu bili ni na pola puta !
Čekalo ih je vesalnje u jablanac ,našu slijedeću kontrolnu točku.
Tu smo se i razdvojile s Marty.
Ona je išla na velebit,na alan a mi smo s Lidijom,Zvončicom,Šimom i Daliborom ostale u jablancu.
Još jdna nepospavana noć ,zapisivanje vremena timovima i salve smijeha s Zvončicom koja je imala bliske susrete s lisicom.
Oko 2 je pristigao poslijednji tim ,a nas dvije smo se zašuškale u vreće i zaspale.
Jutro je brzo došlo i nakon brzinskog tuširanja konačno odlazimo na velebit.
Vozi nas simpa smušen lik Denis,snimatelj utrke, za kojeg sam ja isprva mislila da pripada nizozemskom support timu(Wtf ? )

Vožnja preko sv.jurja i oltara do zavižana je bila potpuna avantura jer denis se baš ne snalazi na kartama a ni po mahovini a šumari su se malo igrali s prometnim znakovima i putokazima pa smo mi premanjuhu putovali do gore.




Denisu je bio bed zvati Šimu jer kakva je mudrost doći do Zavižana (?!)
Na ulasku u np velebitski rendžeri su nam pokušali naplatiti ulaznicu ali terra je bila čarobna riječ koja nam je otvorila vrata i uštedjela 30kn koliko se inače plaća upad u np.
Kako je naše putovanje iz jablanca trajalo beskonačno dugo ,bilo nam je malo bed da ne zakasnimo gore tj da prvi natjecatelji ne prođu kontrolnu točku a nas nema i malkice nam je laknulo kad smo 5 km prije doma na zavižanu sreli danski tim na bicevima .
Ali...
Ubrzo smo susreli još jedne dance koji su se već spuštali s doma.
Super ,mislila sam si,Šime će me upucati što nisam zapisala vrijeme.
Ali....došavši u dom dočekao nas je Piggy (također član našeg kluba sivih eminencija trke)koji je dežurao i upisao vrijeme prvim mačićima.
Inače Piggy je skroz simpa lik ,otkačen do bola ,koji se cijelo vrijeme brinuo da nas tri fino papamo fino(topli kroasani u pagu :neprocjenjivo njami) a ja sam ga uspjela i nagovoriti da mi pravi društvo na višesatnoj kružnoj pješačkoj turi .




zavižan je bio čak dva puta obvezatna stanica našim hrabrim pustolovima jer su dolazili s alana (treking dionica) te se spuštali u krasno gdje su uzimali bicikle te preko zavižana na bicevima išli u rizvanušu.




Pl.dom zavižan nalazi se pod vrhom Vučjak i vlasništvo je hr.pl.saveza, a meteorološka postaja je podstanar od 1953.
Naš , vjerojatno, najpoznatiji meteorolog Ante Vukušić živi gore i osim što je voditelj meteorološke postaje Zavižan već čak 34 god on brine i o smještaju izletnika planinara,nudi okrjepu i uvijek toplu riječ i osmjeh.
U domu se može i prespavati ;postoje 4 sobe sa ukupno 28 kreveta a cijena noćenja je 80kn tj 40kn za čl.pl.društava.
Kakvi su kreveti najbolje govori činjenica da je naša Mila prespavala skoro 12 sati što je definitivno rekord od kad traje utrka jer se obično spava po 2-3 sata.
No,Mila je ipak dalmošica na godišnjem..
Ja sam pak provela idiličan dan i zanimljivu noć;nakon small izleta s Piggijem,predobrog antinog graha i kultne velebitske pivice počeli počeli su pristizati natjecatelji .
Mila se povukla samo polaureubitioko ,Zvončica ,Doc i ja smo se zabavljali pričajući s Antom i timareći natjecatelje.
Neki su u domu ostali i odspavati par sati a kako su bili smrznuti i gladni nahranila sam ih toplim grahom uz velebitsko a neki su se pokušali ugrijati uz čaj dok su neki (opet rijčki dečki) klopali kekse i mlijeko..i sve sam im to fino i naplatila naughty.




Konobareći cijelu noć Anti sam zaradil a600 tinjak kn i nešto sitno eurića te se čovjek pozitivno šokirao kad je ujutro vidio hrpu novaca,
Ali iznenadila sam se i ja jer mi je poklonio svoju travaricu i pl.dnevnik.




Drugi dan smo nakon jutrnje kavice Bunddy i ja ošli u laganu 10min šetnjicu do Vučjaka a ostatak ekipe je čekao Šimine direktive.
Kad smo oko 13h ispratili naše Teu i Igora i mi smo se uputili u starigrad a putem smo imali i turističko razgledavanje dabrovih kukova koji su vauu famozni te je šteta što nismo imali više vremena za lunjanje uokolo .

mila i ja smo morale zamijeniti izvjesnog Marka na posljednjoj KT te smo noć provele u kruščici(ja spavajući ispred crkve u vreći a Mila iščekivajući timove.
Oko 03 nas je Šime zamijenio na dežurstvu te sam spavanje pod zvijezdama (koje mi je bio pravi gušt i doživljaj) zamijenila krevetom u A 21.
Kad sam se drugo jutro probudila nedostajao mi je pjev ptica i rosa na obrazima i nisam mogla vjerovato da je došao dan našeg povratka u civilizaciju.
Nakon doručka muvali smo se po kavama ,slušajući priče tih hrabrih ljudi i diveći se .




kad sam pitala svoj omiljeni tim ,SRDJ pustolovce što ih pokreće Moha mi je to objasnio na poprilično jednostavan način:

˝volimo prirodu;na utrkama otkrivaš nova mjesta i pomičeš neke svoje granice a i kad bih ja vidio kako izgleda vršni greben paga da nema terre ?˝

zvuči skroz jednostavno ,zar ne !?

Mmmislim ...da je meni biti morski pas i nastupiti u glavnoj ulozi u nečem takvom.
Nikad se ne zna..


Nakon proglašenja došlo je vrijeme za povratak u realnost !
Piggy ,Bunddy,Marty;Lidija &moi smo se uputili doma ali kako;starom cestom preko tulovih greda,nabrušeni na janjetinu.
Tulove grede su veličanstveno čudo prirode koje ostavlja bez daha i šteta je što je područje još uglavno minirano pa nije pametno previše skretati s ceste.




Red vauuu uzdaha,red fotkanja,odlazak na večericu u odličan restoran (zaboravih mu ime)i prefina klopa na Šimin račun i nekako smo prebrzo došli na naplatne u lučko.
Šmrc...

Meni je ovo definitivno bio najboljši Geee Oooo ikad!
Od prekrasnih mjesta koje sam obišla a za neka nisam nikad prije ni znala da postoje ,do posebnih ljudi koje sam upoznala cerekcerekcerek
Marty, Dalibor, Piggy&Bunddy, Lidija, Doc ,Zvončica i etc...divna su ekipa i nadam se da ćemo se još koji put družiti na nekoj utrci.
Priča se da je ovo definitivno zadnja terra.!?
Ja nekako ne vjerujem ...
Sjećam se kako mi je Šime i prošle godine pričao sličnu priču o prestanku organiziranja utrke jer je teško namaknuti lovu pa se opet to nekako skrpalo.
Meni se pak da ovo nije bila zadnja Terra.
Nadam se da me ovaj put filing ne vara i da ćemo i iduće godine svi skupa zajedno iščekivati neke nove engleze ,hrdati kroasane i nakon 6 dana ići u zgb s muskufiberom trbušnih mišića od konstantnog smijeha.
A tko zna ,Marty i ja smo razmišljale da se prijavimo na neku extra small i extra light utrku pa tko zna ..jer kako naša legenda kaže :granice postoje samo u mislima !

Pa živjeli !





- 00:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Google
 

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se