PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

ponedjeljak, 01.10.2007.

svi putevi vode u rude...( trek na tri samoborska vrha )




Ove nedjelje smo tražile destinaciju koja je dovoljno blizu zgb i koja nudi cjelodnevnu pješačku turu.
Vrijedan izvor informacija bila nam je i ovaj put poljakova knjiga ˝ 50 najljepših izleta ˝ koju toplo preporučam svim manje ili više nabrijanim izletnicima.
Dakle,idemo u samobor!wave
Prvu jutarnju kavicu popile smo na glavnom samoborskom trgu i odlučile se za turu tri vrha:oštrc-plešivica-okić.

Krenule smo iz ruda.




Rude se nalaze na staroj cesti samobor-plešivica- jaska i u njihovom središtu,preko puta škole ,kod kbr.272 započinje markiran put ka oštrcu.
Postoje ustvari dvije varijante puta ;zaobilazna preko pl.doma veliki dol i ova kojom smo se mi uputile ,direktno na oštrc.
Početak staze ide uz ckvu i groblje i vrloo je strm
Nakon 10 tak min se dolazi do livada i staza postaje puno normalnija za hodanje.
Nakon nešto više od sat vremena stigle smo do pl.doma željezničar koje se nalazi podno najvišeg vrha.




Žigovi se nalaze na šanku ,osoblje je ljubazno a može se i kupiti karta samob.gorja za 20 kn.
S. se posebno oduševila kariranim zavjesicama na prozorima i ponudom hrane (koju nismo imale vremena degustirati ovaj put rolleyes)
Pred domom su klupe i stolovi pa se može gricnuti sendvič i malo predahnuti prije uspona na vrh .
Nakon 10 tak min oštrog uspona došle smo na vrh koji se nalazi na 752m a pogled puca na cijelo samoborsko gorje .




Još kad nema oblaka..a miline.
Nakon kratkog predaha i uživanja u flori i fauni..




uputile smo se prema plešivici.

Staza je uglavnom laganini hodanje iako iza prijevoja preseke ima par strmih dijelova ali je podnošljivo.
Našem oduševljenju nije kraja bilo kad smo se odjednom našle na proplanku na čijem rubu se nalazi lovačka kuća ˝preseka˝.




Jesenske boje i vedro nebo ; prizor boli glava a našu shopingholicarku je podsjetio na reklamu za l´occitane rofl.




Nakon sat i pol dolazimo na cestu koja iz jaske preko plešivice vodi u samobor .
Odlučile smo u lovačkom domu ˝srndać˝pojesti nešto autohtono kako bi skupile snage i predahnule.




Degustirale smo rakiju od kruške partya klopale gulaš od divljači & grahić s kobasicamanjami i još sve to zapečatile s hladnom pivomfino
Prave žene,nema kaj !bang




kasnije se to pokazalo kao loš momenat našeg izleta jer , trebalo se pentrati dalje punog želuca a S.je već imala i lagane žuljeve zujo.
Unatoč tomu naša volja je bila jača od svega i već smo bile na odlasku kad su se pojavili mladi tamburaši,˝veseljaki˝.
Njihova svirka razgalila nam je srca junačaka i ozbiljno smo razmišljale ne otići na okić deadneki no glas razuma mobilizirao je ekipu pa smo se uputile daljenaughty.




Imala sam neki filing da bi lahko mogle imati pravu avanturu ako nas noć zatekne u šumi jer sam ovaj put sramotno otišla na planincah s polu praznim ruksakom.
Bez štapova,bez flastera i najvažnije bez baterije headbang
Oko 17 h smo došle na vrh Plešivice (777 m) .




Vrh nije ništa posebno ali postoji piramida koja ,ukoliko se popne na nju , pruža zanimljiv pogled na jaskanski i samoborski kraj ,brežuljke prekrivene vinogradima.
Plešivica ilitiga plješivica ime je dobila od pridjeva plješiv (ćelav ili ogoljen ) jer je nekad vrh bio ogoljen.




Žig se nalazi u metalnoj kutiji ,pričvršćenoj na piramidi i u poprilično je lošem stanju.
Ako nemaš tintu i jastučić ( kao mi npr.) možeš si zaboraviti žigosanje pl.dnevnika cry.




Nakon brzinskog uživanja u pogledu i pentranja na piramidu odjurile smo prema okiću.




Prema poljaku ta dionica prolazi se za 1h 15 min ali mi smo to odvalie za sat vremena.
S. je bila potpuno skršena od žuljeva a još se na jednom mjestu uspjela poskliznuti i pošteno natući koljeno ali žena je čvrsto stisla zube i junački nastavila dalje thumbup.
A tempo nam je bio kao na trekingu ultra kategorije smijeh.
Usput smo srele i dvojicu planinara s kojima smo pročavrljale i kad smo im rekle za rutu tri vrha ,dečki su ostali fascinirani:

˝kaj ste vi neke iskusne planinarke...?˝

Ma šta iskusne naughty,mi smo nesuđene članice expedicije na cho oyu ( )
m.nas je navigavala i svaka je za sebe molila boga da stignemo prije mraka ali šanse su bile mizerne.




Do okića smo došle u lagani sumrak blagom stazom i lepršavog raspoloženja.
Putem smo srele fosila,v.kočiša zeca koji na je neljubazno pozdravio i mrko pogledao pjeva.
On je prvi i jedini neljubazni planinar kojeg smo srele tog dana .
( ako ne računamo natpise upozorenja po okolnom drveću... lud)




Nakon izlaska iz šume staza vodi preko livade na kraju koje izranja vrh okića sa starom utvrdom.




Pod vrhom se nalazi i pl.dom "dr. maks plotnikov" u kojem smo kratko predahnule ali i to kratko vrijeme primjeti se topla i srdačna atmosfera.




Svakako ćemo se još koji put vratiti da probamo čuvene štrudle od višanjafino na koje smo ovaj put zakasnile .
Uspon na vrh traje 10min i ide se dragojlinom stazom koja je ime dobila prema Dragojli Jarnević , prvoj hrv alpinistici.
Žena je 1834. izvela uspon na Okić s južne strane, što se smatra prvim alpinističkim usponom u Hrvatskoj .
Okić je vježbalište penjačkim školama a osim ove dragojlinestaze postoji žoharov put koji je osiguran sajlama i klinovima, te je izvrsna za planinare koji nemaju prevelikog penjačkog iskustva, a žele isprobati uspon u otežanim uvjetima.
Mi smo imale najbolju volju ići putem žohara ali nam je mrak pokvario planove.




Do vrha smo se dobrano namučile i zadihale i ostale poprilično razočarane je nismo mogle otisnuti žig (koji je u koma stanju)a bilo se već i smračilo pa je i pogled bio nikakav no.




po debelom mraku smo se gotovo četveronoške spuštale do doma a tko je bio gore kako je u gornjem dijelu uzbudljiva staza;strma i skliska.
I sad je trebalo samo smisliti kojom se varijantom vratiti u rude.
U rudama je bio naš auto.
U rude se moglo kraćim putem ,kroz šumu a mi nemamo baterije ni čeonke.
U rude se moglo i dužim putem ,kroz sva sela tog kraja a vrijeme hodanja relativan pojam (bilo je dvojbi hoćemo li stići na posao u pon ujutro )
Uglavnom svi putevi vodili su u rude ali ni jedan nije bio po našoj mjeri.
zagreb u daljini...hm kako doći doma ?




Slučajnog prolaznika ,Nikola se zvao , pitale smo koliko imamo do ruda a on je razgolačio oči i pogledao nas šokiran ..:
˝kaj bute išle pešice ?˝
˝pa mislile smo..˝
˝trebat će vam oko 3 h i to kraćom varijantom kroz šumu...˝
hm?
Jadan dečko se toliko šokirao da nam je dao da zapišemo njegov br moba za slučaj da se negdje u šumi izgubimo.
I tako ,krenule mi ..
Eto ti avanture..
m. je s tugom u očima gledala kartu tražeći neki imaginarno poprečki put a S. i ja smo se samo cerekale.




Do jutra smo valjda u zgb,n e?!
Teškim koracima smo se uputile prema šumskom putu kad je naišao auto.
s. i ja smo instinktivno podigle palac i zastopirale ga.
stali su nam ljudi koji vode pl.dom na okićiu.
idu u našem smjeru i ostaviti će nas u samoboru gdje možemo uhvatiti bus za rude .
( nisu znali da li bus vozi nedjeljom iza 19h ali..možemo mi u rude i pješice iz samobora..)
Na autobusnom je trebalo uloviti ispravan bus a dok smo dešifrirale vozni red našeg S. je samo odmahnula rukom i flegmatično rekla:

pa curke ,svi putevi vode u rude...mah





- 22:06 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Google
 

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se