PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

ponedjeljak, 01.10.2007.

kako sam otkrila terru i incognito se oduševila...




Kako sam se ja uopće našla na pustolovnoj utrci?
Ovo ljeto sam praktički provela v zgb,na bolovanju ,u krevetu i umirala od jada i dosade bangi kad sam jednom prilikom šimi,svom starom frendiću,kukala kako sam jadna uboga čovjek me ,da me skine s dnevnog reda,pozvao na terru.zubo
Nisam pojma imala što me čeka ali bila sam o d u š e v lj e n a s tom idejom !
Naravno,nisam se natjecala(zasad..) ali biti dio te priče, na bilo koji način ,bila je čast i odlično iskustvo !
Sama činjenica da ću provesti tjedan dana na najljepšim predjelima velebita totalno me fascinirala te sam naravno odmah ,bez razmišljanja pristala.
Ove godine je bilo prijavljeno šaroliko društvance iz cijelog svijeta ; australije,novog zelanda,hong konga pa do naših deset junačkih dečki i čak dvije hrabre Tee.

60 ljudi iz čak 15 zemalja i 4 kontinenata, kao dvočlani timovi koji su morali u 5 dana i noći savladati planinarenjeći, vozeći brdski bicikal,veslati i prevaliti kilometre trekking trasa gotovo 400 kilometara surovih terena velebita, like i otoka srednjeg jadrana
Princip utrke je proći u što kraćem vremenu zadanu trasu,pronaći čak 22 kontrolne točke i po mogućnosti ne izgubiti se.
Kontrolne su bile na najatraktivnijm lokacijama toga kraja od uvale metajine na pagu ,alana ,zavižana i hajdučkih kukova do krasnog ,panosa i rizvanuše.
Na nekim CP smo bili mi,siva eminencija smokin, koja je pratila vremena dolaska i odlaska ,pomagala im u mijenjanju opreme,tetošila čokoladicama ( samo najdraži timsmijeh) i radila sve kako bi uz sav više dnevni mazohizam osjetili i malo topline i pokoji osmijehwink .





Utrka je startala 19. rujna iz starigrad paklenice s plaže hotela alan a na istom mjestu smo u subotu,22.rujna dočekale prvi tim koji je doveslao u cilj i to nakon 65 sati i 51 minutu a zadnji.
Finiširalo 25 timova, četiri odustala.
Čak 4 danska tima među prvih deset, prva tri – danci a posljednji su ,nakon 47 sati i 40 minuta iza prvog tima (!) doveslali srednjovječni englezi dead,najlegendarniji likovi cijele utrke jer se uvijek i stalno čekalo njih ali odustali nisu .
Ma svaka im čast !





Terra se održavala osmu godinu i po Šiminim pesimističnim prognozama i posljednje izdanje.
Nezainteresiranost i nedostatak sponzora ,nažalost glavni krivac su što će možda biti i zadnja nocry

(iako imam filing da neće ..)

Dan odlaska na utrku je brzo došao i ja sam bila sretna kak malo dijete, kao da se idem natjecati a ne tamo nešto kao pomagati.
Pitala sam se kakve su velebitske noći i što ponijeti od odjeće jer velebit je poznat po svojoj surovosti.
Iako smo trebale spavati i u pl.domu i u hotelu ali i pod vedrim nebom ,trebalo se dobro pripremiti (rekao je Cimi raspon odjeće od majčica na bretele do ski hlača)

Mila je iz Splita prihajala još u petak i nakon što smo tri dana partijale i slavile moj ročkasnaughtyparty u utorak smo se uputile v Starigrad .
Već sam početak putovanja je bio avantura jer trebalo je ugurati sve stvari u naše ruksake koji su bili pretrpani.
Moj mckinley od samo 75l bio je težak ko sam vrag bangi prava je sreća da sam ga samo selila iz auta u auto jer da sam ga morala nositi na leđima ne znam kako bi to završiloheadbang.

Šime nas je spojio s Danijelom (koji je na kraju ispao skroz simpatikus ) i njegovim coupe autićem u koji je trebalo ugurati tri ogromna planinarska ruksaka .

S nama je još putovala i Martina ,već itetkako domaća jer ovo joj je bila šesta godina na terri.

U starigrad smo prihajale u utorak u popodnevnim satima.
Nakon smještaja u hotel alan i upoznavanja s ekipom naš je zadatak bio postavljenje bannera utrke i sastanak koji je održao direktor Š.





Marty &ja smo hostesirale Š. koji je ekipici predstavio opaku stazu utrke a Pavao dr.Vlahek ih je testirao kratkim psiho testovima kako bi usporedio razinu koncentracije prije i poslije trke.

Start je bio u srijedu ,19.09.odgađan par puta zbog olujne bure koja je nesmiljeno puhala ali unatoč tome trka je započela veslanjem s plaže ispred našeg hotela .
Kad su se hrabri pustolovci otisnuli prema prvoj kontrolnoj točki (CP) ,prema paškom mostu,mi smo se utrpali u land rovere ,popularne defendere i pravac pag .
Bura je sve jače puhala i dečki su opako glisirali u majušnim kajacima i bilo nam je svima jasno da neće doveslati do CP1.

A mi,ekipa kod mosta, čekali smo....
da bura stane ...
da oni doveslaju ....
da se nešto počne zbivati...

Marty ,Mila ,Zvončica (koja se ustvari zove Zrinka ali ...zaliven) i ja smo ˝prošetale ˝ glavnom cestom ,5 km po olujnoj buri do prvog sela, miškovića,u potrazi na toplim čajem i hladnom pivom.
U selu nema dućana,a ˝putem mula˝smo se spustila do jedinog restorana koji je ,naravno, bio zatvoren.
Tražeći prečicu za izlaz iz pustog sela upale smo u dvorište tipu koji je taman pripremao janje za pečenje.




Mi šokirane gledale u taj prizor a on šokiran u nas tri koje smo mu upale u dvorište.
Suhoh grla i gladne vratile smo se do naše ekipe koja je još uvijek iščekivala natjecatelje.
Negdje na pola puta Šime je po preporuci lučke kapetanije zaustavioveslanje te su natjecatelje ukrcali u džipove i prevezli ih do mosta .
Na slijedeću dionicu,a čekao ih je 5-7 h ( a neke i više) trekinga surovim paškim predjelima ,timovi su kretali po vremenu dolaska .
I bilo im je strogo zabranjeno korištenje lokalnih cesta;samo krš i paški kamen .
Nazdravlje !




Nakon što smo ispratili i zadnji tim uputili smo se na pašku gradsku plažu.
Marty,Mila i ja smo dobile ( konačno) svoj prvi zadatak.
Trebalo je dočekati timove i zapisati im vrijeme dolaska (jer će po redoslijedu dolaska ujutro odlaziti s plaže) i svakom objasniti da moraju prenoćiti na plaži do jutra jer je bura prejaka za vesalnje.
Nitko se nije bunio što se avanturistička pustolovna utrka pretvarala u izletić s pauzama i dečki su tražili zaklonjen kutak na plaži jer je bura opako puhala a samo su rijetki imali sa sobom vreće za spavanje i astro folije.
Neki su pak potražili sobu u hotelu ili apartman da se pošteno naspavaju.
Nisu ni pustolovne trke što su nekad bile kad natjecatelji ubijaju oko u hotelu s 4 zvjezdice.




Prvi su k nama došli Danci ( tim koji je cijelu trku imao ogromnu prednost i na kraju i pobijedio)

Naši timovi su se sramežljivo probijali pa su ubrzo iza Danaca došli Elvir & Florijan (legende pust.utrka u hr),Kapović &Stiven te riječki mušketiri Moho i Valent te Knez s Teom.

Naše dečke smo hranile s pizzom i pivom i vodom ali samo su oni imali tu privilegiju iako su me Valent & Moho nažicali da im na next CP nabavim i čokoladice što je ujedno bio i početak još jednog prijateljstva.

Mila je s Bundijem prespavala skoro cijelu noć u vrećama u prevrnutoj kabini za presvlačenje na plaži ..




........a Marty i ja smo bile prave domaćice koje su i pokrivale jadne promrznute pustolove.




Spavala sam možda dva sata i kad sam se oko 06.30 probudila zabundana u svoju vreću nisam bila isprva svjesna gdje sam ali kad me Šime nazvao i rekao da mobiliziram ekipu jer je start tj nastavak veslanja prema Metajini oko 8 ,brzo sam došla k sebi.
Iako točno nisam znala što moram mobilizirati u 07h nisam se ni trudila pohvatati konce jer je i on sam bio lud od bure i novinara i suvišnih pitanja.

No s Šimom to ništa nije čudno...sve je pomalo stihijski i šarmantno smotano ali sve super funkcionira!

Nakon što smo ih ispratili na vesalnje prema metajini i nas tri smo se uputile u tu prekrašnu uvalu.
A tamo milina ;doista fascinanto lijepa plaža koja me je ostavila bez daha (a možda sam ostala bez daha i zbog bure koja se nije smirivala.
Ometala je veslanje koje se odužilo pa smo mi vrijeme ubile spavajući na proplanku usred te božanstvene plaže i vatajući boju smijeh.




Kad su počeli pristizati opet upisivanje vremena i pomoć pri mijenjaju opreme ;opet ih je čekala dugačka treking dionica po bespućima paga.
Moji pustolovci su dobili obećane čokoladice a Valent koji se žalio na bolove u nozi je stisnuo zube i nastavio junački dalje.
Naše se pak šaroliko društvance stacioniralo u trajektnom pristaništu Žigljen i u očekivanju hrabrih trekera vrijeme smo kratili (lovačkim) pričama sa prošlih utrka,ispijajući hladne pivice i klopajući sve što smo furali sa sobom.




Već se počelo mračiti kad su prvi počeli pristizati ,zakrvavljenih zglobova,rasturenih tenisica ali sa istim žarom u očima kao na startu a nisu bili ni na pola puta !
Čekalo ih je vesalnje u jablanac ,našu slijedeću kontrolnu točku.
Tu smo se i razdvojile s Marty.
Ona je išla na velebit,na alan a mi smo s Lidijom,Zvončicom,Šimom i Daliborom ostale u jablancu.
Još jdna nepospavana noć ,zapisivanje vremena timovima i salve smijeha s Zvončicom koja je imala bliske susrete s lisicom.
Oko 2 je pristigao poslijednji tim ,a nas dvije smo se zašuškale u vreće i zaspale.
Jutro je brzo došlo i nakon brzinskog tuširanja konačno odlazimo na velebit.
Vozi nas simpa smušen lik Denis,snimatelj utrke, za kojeg sam ja isprva mislila da pripada nizozemskom support timu(Wtf ? )

Vožnja preko sv.jurja i oltara do zavižana je bila potpuna avantura jer denis se baš ne snalazi na kartama a ni po mahovini a šumari su se malo igrali s prometnim znakovima i putokazima pa smo mi premanjuhu putovali do gore.




Denisu je bio bed zvati Šimu jer kakva je mudrost doći do Zavižana (?!)
Na ulasku u np velebitski rendžeri su nam pokušali naplatiti ulaznicu ali terra je bila čarobna riječ koja nam je otvorila vrata i uštedjela 30kn koliko se inače plaća upad u np.
Kako je naše putovanje iz jablanca trajalo beskonačno dugo ,bilo nam je malo bed da ne zakasnimo gore tj da prvi natjecatelji ne prođu kontrolnu točku a nas nema i malkice nam je laknulo kad smo 5 km prije doma na zavižanu sreli danski tim na bicevima .
Ali...
Ubrzo smo susreli još jedne dance koji su se već spuštali s doma.
Super ,mislila sam si,Šime će me upucati što nisam zapisala vrijeme.
Ali....došavši u dom dočekao nas je Piggy (također član našeg kluba sivih eminencija trke)koji je dežurao i upisao vrijeme prvim mačićima.
Inače Piggy je skroz simpa lik ,otkačen do bola ,koji se cijelo vrijeme brinuo da nas tri fino papamo fino(topli kroasani u pagu :neprocjenjivo njami) a ja sam ga uspjela i nagovoriti da mi pravi društvo na višesatnoj kružnoj pješačkoj turi .




zavižan je bio čak dva puta obvezatna stanica našim hrabrim pustolovima jer su dolazili s alana (treking dionica) te se spuštali u krasno gdje su uzimali bicikle te preko zavižana na bicevima išli u rizvanušu.




Pl.dom zavižan nalazi se pod vrhom Vučjak i vlasništvo je hr.pl.saveza, a meteorološka postaja je podstanar od 1953.
Naš , vjerojatno, najpoznatiji meteorolog Ante Vukušić živi gore i osim što je voditelj meteorološke postaje Zavižan već čak 34 god on brine i o smještaju izletnika planinara,nudi okrjepu i uvijek toplu riječ i osmjeh.
U domu se može i prespavati ;postoje 4 sobe sa ukupno 28 kreveta a cijena noćenja je 80kn tj 40kn za čl.pl.društava.
Kakvi su kreveti najbolje govori činjenica da je naša Mila prespavala skoro 12 sati što je definitivno rekord od kad traje utrka jer se obično spava po 2-3 sata.
No,Mila je ipak dalmošica na godišnjem..
Ja sam pak provela idiličan dan i zanimljivu noć;nakon small izleta s Piggijem,predobrog antinog graha i kultne velebitske pivice počeli počeli su pristizati natjecatelji .
Mila se povukla samo polaureubitioko ,Zvončica ,Doc i ja smo se zabavljali pričajući s Antom i timareći natjecatelje.
Neki su u domu ostali i odspavati par sati a kako su bili smrznuti i gladni nahranila sam ih toplim grahom uz velebitsko a neki su se pokušali ugrijati uz čaj dok su neki (opet rijčki dečki) klopali kekse i mlijeko..i sve sam im to fino i naplatila naughty.




Konobareći cijelu noć Anti sam zaradil a600 tinjak kn i nešto sitno eurića te se čovjek pozitivno šokirao kad je ujutro vidio hrpu novaca,
Ali iznenadila sam se i ja jer mi je poklonio svoju travaricu i pl.dnevnik.




Drugi dan smo nakon jutrnje kavice Bunddy i ja ošli u laganu 10min šetnjicu do Vučjaka a ostatak ekipe je čekao Šimine direktive.
Kad smo oko 13h ispratili naše Teu i Igora i mi smo se uputili u starigrad a putem smo imali i turističko razgledavanje dabrovih kukova koji su vauu famozni te je šteta što nismo imali više vremena za lunjanje uokolo .

mila i ja smo morale zamijeniti izvjesnog Marka na posljednjoj KT te smo noć provele u kruščici(ja spavajući ispred crkve u vreći a Mila iščekivajući timove.
Oko 03 nas je Šime zamijenio na dežurstvu te sam spavanje pod zvijezdama (koje mi je bio pravi gušt i doživljaj) zamijenila krevetom u A 21.
Kad sam se drugo jutro probudila nedostajao mi je pjev ptica i rosa na obrazima i nisam mogla vjerovato da je došao dan našeg povratka u civilizaciju.
Nakon doručka muvali smo se po kavama ,slušajući priče tih hrabrih ljudi i diveći se .




kad sam pitala svoj omiljeni tim ,SRDJ pustolovce što ih pokreće Moha mi je to objasnio na poprilično jednostavan način:

˝volimo prirodu;na utrkama otkrivaš nova mjesta i pomičeš neke svoje granice a i kad bih ja vidio kako izgleda vršni greben paga da nema terre ?˝

zvuči skroz jednostavno ,zar ne !?

Mmmislim ...da je meni biti morski pas i nastupiti u glavnoj ulozi u nečem takvom.
Nikad se ne zna..


Nakon proglašenja došlo je vrijeme za povratak u realnost !
Piggy ,Bunddy,Marty;Lidija &moi smo se uputili doma ali kako;starom cestom preko tulovih greda,nabrušeni na janjetinu.
Tulove grede su veličanstveno čudo prirode koje ostavlja bez daha i šteta je što je područje još uglavno minirano pa nije pametno previše skretati s ceste.




Red vauuu uzdaha,red fotkanja,odlazak na večericu u odličan restoran (zaboravih mu ime)i prefina klopa na Šimin račun i nekako smo prebrzo došli na naplatne u lučko.
Šmrc...

Meni je ovo definitivno bio najboljši Geee Oooo ikad!
Od prekrasnih mjesta koje sam obišla a za neka nisam nikad prije ni znala da postoje ,do posebnih ljudi koje sam upoznala cerekcerekcerek
Marty, Dalibor, Piggy&Bunddy, Lidija, Doc ,Zvončica i etc...divna su ekipa i nadam se da ćemo se još koji put družiti na nekoj utrci.
Priča se da je ovo definitivno zadnja terra.!?
Ja nekako ne vjerujem ...
Sjećam se kako mi je Šime i prošle godine pričao sličnu priču o prestanku organiziranja utrke jer je teško namaknuti lovu pa se opet to nekako skrpalo.
Meni se pak da ovo nije bila zadnja Terra.
Nadam se da me ovaj put filing ne vara i da ćemo i iduće godine svi skupa zajedno iščekivati neke nove engleze ,hrdati kroasane i nakon 6 dana ići u zgb s muskufiberom trbušnih mišića od konstantnog smijeha.
A tko zna ,Marty i ja smo razmišljale da se prijavimo na neku extra small i extra light utrku pa tko zna ..jer kako naša legenda kaže :granice postoje samo u mislima !

Pa živjeli !





- 00:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Google
 

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se