PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

terra incognita je najpoznatija i najteža hrv pustolovna utrka.
aaa što je uopće to ?
pustolovne trke su one koje objedinjuju u sebi više disciplina ;navigaciju i orjentaciju u prirodi,veslanje,brdski biking,treking,penjanje...

trajala je od 19-23.09.

start i cilj bili su u starigrad paklenici a staza je išla najljepšim i najdivljijim predjelima like ,velebita,paga ...

a kaj sam ja radila tamo ?

paaa ,natjecala se nisam (ove godine ) , šime me pozvao a ja nisam mogla odbiti tj dana lunjanja velebitom & pagom s odličnom ekipom...

dakle, dok ne sročim pričicu ,o svom GeOu evo par fotki koje bi trebale dočarati taj šestodnevni festival pustolova i popratne menažerije....



* i one su spremne za pustolovinu




*bura se smirila...*




* direktor i 3.. 2....... 1 .....i....
(u pozadini dr vlahek i zvončica kao japanski turisti )




* krenuli...




*pag...




*prva kontrolna točka ;vrijeme za brzinsko presvlačenje u treking odjeću...





*aaa trebalo je provesti noć na paškoj plaži a ne smrznuti se .....




*čudesno mjesto...metajna-pag...





*naše gore list (ići)....





*jablanac...




*nekima ni zavižan nije na kraj svijeta...




* kod ante vukušića se svi osjećaju ka doma ...




*pogled s balinovca na krk...





* velebitski botanički vrt....




* čeka ga noćno bicikliranje s zavižana u krasno...





* i meterološka postaja tone u san...




* moha & valent:kako preživjeti još jednu budnu noć....





*dabarski kukovi...




*pag...




*čudesne tulove grede...




* i naš šime direktor cimerman...




*bili su moji favoriti..SDRJ Pustolovci




*lice & naličje...





* malo nas je al smo moćni...

(pavao dr.vlahek, dalibor, mila, marty, lidija, bundy, me & big boss,)





*ipak incognita....

.......vrhovi glečerski a ja ne mogu pobjeći ovaj vikendić na skijanje.
nooooooo ne žalim se jer uskoro odlazim ,konačnoooo, geeeoooo
dok ne bude friških fotkica bijelih padina ,bum stavila malo prošlogodišnjih sa Moelltalera.




Moelltal je glečer ,od metropole nam udaljen oko 300km i nalazi se u Koruškoj.

Najbliži je Lijepoj našoj i skijati se na njemu može od rujna do svibnja.

Ja sam išla s Ivekovom agencijom Izazov ( www.izazov.net) i ako se ikome ide na neku vikend skijaču , toplo ih preporučam !

Ma fora je skijati po glečerskim stazama a još kad se potrefi i lijepo vrijeme ...di ćeš od te lipote
dakle..dok će neki ovaj vikend skijati ,neki će partijati (ah..) pa evo par fotkica za moj gušt....

u rano subotnje jutro dobila sam esemes: nije plešivica velebit ,ali dođi. imamo berbu!
i ...nedjelja,alarm ranom zorom, buđenje u 7() i pravac Jastrebarsko .




Vinograd se prostire na plešivečkim brežuljcima,iznad Donje Reke na predjelu znanom kao Vinov vrh.




Nekad je vinograd bio puno veći ali tempo života je uzeo danak pa danas broji desetak redova i više je vlasnicima rekreacija i hobi negoli obveza.

a berba ko berba...
red branja i red zafrkancije
red fine domaće klopice i pozitvna vibra koju nosi priroda oko nas.




riječi su suvišne paaa evo par fotki koje su fakat ziher, kuiš ne,dobrrre

* * *
još jedan izlet iz arhive..
* * *

Početak prošlogodišnjeg lipnja donio je loše vrijeme ,kišu i hladnoću ali unatoč tome uputili smo se u susjednu nam deželu , na rijeku Soču, na rafting i kanjoning.




Putem do našeg odredišta,Bovca,dečki su uspijeli fulati put pa su nam za utjehu stali u ljubljanskoj Zari (mljac mljac) i dok su oni kafenisali mi smo bacile brzopotezni shopping.
Kad smo nakon višesatnog putovanja konačno stigli u Bovec smjestili smo se u malenom ali simpa hotelu ,smještenom u samoj kotlini.
Na okolnim vrhovima još je bilo snijega...ma prizor kao iz bajke..




Brzinski se spremamo,još bržije vozimo i eto nas behind the river...
Ekipa se veseli,cuga ...a ja s zebnjom očekujem početak .
Sa zebnjom; jer oduvijek sam imala strah od utapanja u rijeci i sama pomisao na kupanje ili skokove u rijeku ,užasava me .
Ali...ali....odlučila sam se ufatiti u koštac s tim potpuno iracionalnim strahom i eto me.
Oblačimo neoprenska odijela i sexy čizmice i krećemoooo.
S nama u čamcu i jugonostalgičar Drago,lokalni skiper u srednjim godinama koji se isfurava na bratstvo&jedinstvo.





Za pravo čudno nitko nije ispao iz čamca ,a 90 tak minuta veslanja prošlo je začas (možda i zato što se nisam baš pretrgla od veslanja
Čekala nas je večerica i partijanje u lokalnom disku-štalici.
Jutro je došlo prebrzo; teškom mukom smo se probudile mamurne od prošle noći .
Za kanjoning su predviđene dvije grupe a Marica i ja imamo tu sreću da smo u prvoj koja kreće iza 08 h .
Očekuje nas 3-4 sata penjanja i silaska u kanjon rijeke Soče te hodanje i spuštanje preko slapova ,provlačenje kroz tunele i plivanje u ˝ugodnoj˝ temperaturi rijeke.




Moram priznati da nisam bila svjesna u što se upuštam jer da jesam kanjoning me vidio ne bi .
Počelo je uzbudljivim navlačenjem neoprenskog odijela i kad smo svi bili spremni , krenuli smo.
Prvo nas je čekalo oko pedesetak minuta strmog uspona.
Oni što nisu odustali a bili su još malo pripiti od tulumarenja tu su poželjeli odustati.
Ja sam uživala , jer je planinarenje uvijek bilo kao moje područje što zbog moje kondicije što zbog testiranja izdržljivosti.
Papučice koje smo morali obući kao dio odijela sklizale su se po zemljanoj podlozi tako da je ,prema skiperovim riječima,ovaj početak ujedno bio i najopasniji dio same ture.
A da sam samo znala što me još čekalo..
Nakon skoro sat vremena došli smo do točke na vrhu s koje smo se morali spustiti u kanjon.
I taj dio sam bezbolno odradila iako sam u par navrata skoro pala i pošteno se razbila.
Naposlijetku dolazimo do rijeke.





Svi se bezglavo bacaju i osvježavaju hladnom izvorskom vodom .
Preporučljivo je ,po skiperovim riječima,kompletno se namočiti,kako tijelo ne bi doživilo šok kod prvog skoka.
Haloooooo ??!!
Kakav hm skok!?

Pa kanjoning je hodanje kroz kanjon!
Nemam vremena za paniku jer je ekipa već krenula dalje .
Lagana šetnjica u vodi do koljena po skliskom kamenju stimulativno djeluje kao prava antistres terapija iako razina istog u mom organizmu rapidno skače kako se približavamo prvom slapu s kojeg treba skočiti.
I trenutak spoznaje:svih dvadesetak ljudi skočilo je i krenulo dalje...





osim mene koju skiper preklinje da skoči..
˝ajd punčka pa ni tak strašno,samo ti je 2m visina˝
Ajme ajme..
Prekrižila sam se, zatvorila oči i .....
Trenutak vječnosti od kad sam skočila dok nisam isplivala na površinu..
Srce mi je tuklo ko ludo ,nisam osjećala svoje tijelo i kao u nekom bunilu sam izašla i morala požuriti dalje jer grupa je brzinski šibala naprijed
(pola ih je bilo sportaša avanturista pa..)
Marica mi je kasnije priznala da se pošteno zabrinula za mene,jer iako me zna dvadesetak godina ,nikad nikad nije me vidjela u gorem stanju.
Nakon tog prvog skoka bila sam odmah bolje jer što te ne ubije ...
Ali ,fora s tim skokovima je bila u tome da je svaki slap veći i svaki skok zahtjevniji.
Skiper kaže da ih moramo proći još samo petnaestak..ma zamisli !
Koji mi je vrag bio da sam pristala na ovo?
Ipak preživjela sam;sva promrznuta i izmorena ponosno sam završila svoj prvi avanturističko pustolovni vikend i bila sam ponosna na sebe!
Mogla sam odustati,nitko mi ne bi zamjerio ali ni u jedno trenutku mi to nije palo na pamet.
Nevjerojatno je kakvu nam pozitivnu vibru da prepreka koju uspijemo savladati.
I koliko nam se sve druge stvari čine nevažne i male kad pobijedimo sami sebe.
I ,pošto sam preživjela i (gotovo)se riješila straha obećala sam si prvom prilikom pokloniti jedan pravi avanturistički vikend.

***************************************************************************
U nedostatku novih akcija a kao lijek protiv depresivnog jesenskog vremena prisjetiti ću se jednog od (naših)najdražih prošlogodišnjih izleta.
***************************************************************************

Dok su neki ljetni vikend provodili brčkajući se u moru , mi smo se odlučile pobjeći u planine i rashladiti se.
U rano subotnje jutro ,natrpanog auta stvarima iako idemo samo na dva dana , krenule smo u novu pustolovinu.




Družba Pere Kvržice: Mare,Slave & moi .
Odredište : NP Sjeverni Velebit.
Planina Velebit prostire se na 2274 km2 a unutar njega nalaze se dva nacionalna parka - Paklenica i Sjeverni Velebit.
Naše odredište bio je NP Sjeverni Velebit,točnije Kuterevo kao prva postaja.

Kuterevo je najnaseljenije selo velebitskog područja a osim po izradi predmeta od drva najpoznatije je kao utočište,dom medvjeda,siročića.




Naime,medvjedići ne mogu sami preživjeti i do određene starosti ovisni su o majčinom mlijeku te uslijed nedostatka istog ugibaju a kako bi to spriječili stanovnici Kutereva predvođeni Ivanom Crnkovićem uredili su utočište za medvediće na kraju tog pitoresknog podvelebitskog sela u čijem radu sudjeluju volonteri iz cijelog svijeta.

Volonteri osim što brinu o medvjedima izrađuju i svakojake predmete od drva koje možete kupiti kao podsjetnik na posjet a sav prihod ide u fond utočišta.




Koncem prošle god je jedan od stanovnika utočišta,medvjed Mrnjo Brundo, napao je volonterku, zatim i Crnkovića koji ju je pokušao spasiti.
Crnković je završio u bolnici s teškim ozljedama a Mrnju Brundu usmrtili su volonteri centra.
Pretpostavlja se da se napad desio jer Brundo nije utonuo u zimski san zbog pretoplog vremena.
Nakon šetnje utočištem i nezaobilaznog divljenja medvjeđoj obitelji odlazimo na kratku šetnju koja je potrajala skoro 4 sata .

Propješačile smo cijelo selo i napravile poprilično dobar krug iznad njega .
Potpuno oduševljene i smetene prirodom i čistim planinskim zrakom ,na šetnjicu smo otišle ne razmišljajući, bez vode,bez žvake i bombona.
Srećom naišle smo na šumare koji su s nama podijelili zadnje kapljice svoje vode i spasili nas.
Putem nam se pridružio i lokalni Floki,koji nas je sretno dopratio do sela jer smo se u jednom trenutku i uspjele gotovo izgubiti.

Večerale smo u lokalnom restoranu,konobi a uz finu domaću hranu i neograničene količine tamnog velebitskog piva provele smo idiličnu večer koju je prekinuo umor .

Cjelodnevno hodanje i friški planinski zrak učini su svoje pa smo zaspale prije 22h ,što se dugooo prije i poslije toga nije desilo.
Spavale smo u obiteljskoj kući ,u apartmanim za samo 70tak kn po osobi .
Drugo jutro smo se nakon doručka uputile smo se ,doduše autom,prema jednom od velebitskih vrhova ,Velikom Alanu ili popularnije prozvanim Sv.Alanom(ne znam zašto,pitajte Maricu ?! )
Na žalost do vrha smo došle autom (sram nas bilo) .
Alan dobro cestovno povezan kako sa primorske tako i sa ličke strane ali i sama vožnja po preuskoj cesti je bila potpuni doživljaj i avantura .

Putem do vrha smo se zaustavljale nekoliko puta i uživale u zvukovima,mirisima i bojama koje nije nigdje drugdje moguće vidjeti.



Veliki Alan jedan je od značajnijih velebitskih prijevoja koji ima privilegiju da Premužićeva staza i Velebitski planinarski put (VPP) prolazi njegovom najvišom točkom na 1379 m što ga čini posebno atraktivnim.
planinarska kuća Alan ,nalazi se na 1305m i dobro je ishodište izleta okolicom.
Mi smo se odlučile na kraću varijantu šetnjice,kružnom grebenskom stazom




*Buljma (vrh 1451 m)ovo je kratak izlet bez većih uspona, a s lijepim pogledom na more od Kornata do iza Istre te dolinu Mirova s druge strane.
Od Kuće cestom uzbrdo do Premužićeve staze na Kosici.
Desno iza spomenika Premužićevom stazom kroz bukovu šumu na jug.
Staza izbija na travnati obronak Mirova i dolazi do odvojka za greben Buljme.
Na tom račvanju desno gore po markaciji na sam greben i njime po oznakama do samoga vrha. S vrha se vidi alanska livada i cesta za PK Alan.
Spustiti se u pravcu nje po uočljivoj nemarkiranoj stazi koja po travnatom obronku vodi rubom šume.
Do Kuće ima još oko 15 minuta.
Na grebenskom dijelu puta je veća izloženost ponekad prilično snažnoj buri ili jakom suncu pa se treba shodno tome opremiti. (www. pkalan.com)*




Nakon odmora uz mamine sendviče spuštamo se natrag u Krasno.
Bez imalo srama S. I ja smo zaspale ko klade a Marica se morala sama boriti savladavajući nimalo laku dionicu ceste.

Nakon sat vremena 60min drmusanja i eto na su Krasnom.




Krasno tipično pl.mjesto,smješeteno u Parku prirode Velebit, na oko 800 metara nadmorske visine i broji oko 600 stanovnika a čini ga četrnaest zaselaka smještenih na rubovima Krasna Polja
U samom se mjestu (ne znam ni sama zašto) nismo dugo zadržale i nakon obavezne kave kod Jure odlazimo put Zagreba...
I definitivno se vraćamo na Velebit ali na jednu pravu planinarsku turu...




i...na kraju još rič , dvi o Premužićevoj stazi ..duga je 57 km i povezuje vršne dijelove sjevernog i srednjeg Velebita, od Zavižana do Baških Oštarija.




Nazvana je po svom projektantu Anti Premužiću, graditelju putova i staza po Velebitu. Gradnja staze trajala je 3 godine (1930-1933.).
Izgradnjom staze omogućen je pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita dotad poznate samo malom broju stanovnika.
Pošto nema velikih uspona njome mogu proći i ljudi nenavikli na planinarenje.
Utočište mogu pronaći u nekoliko planinarskih objekata koji se nalaze u blizini staze. Kvalitetom gradnje i uklopljenosti u prirodni okoliš ova staza se smatra remekdjelom graditeljstva. (www.pp-velebit.hr)

Varaždenec Varaždinec ,cug ti bu pobegel..tak nekak ide ona stara narodna popevka.
Nama nije pobjegao ali smo se na Glavnom osjećale ko Alice u Zemlji čudesa.
Trebalo je pogoditi ispravan vlak jer informacija o polasku vlaka za varaždin nije bila baš uočljiva ali poprilično neljubazan kondukter nas je uputio u pravom smjeru.




U vlaku gužva (rezervacije sjedala obavezne)i uglavnom namršena i umorna lica suputnika a mi nasmijane i prpošne ,kak prave izletnice.
Nakon 90tak min vožnje stigosmo.




Varaždin ; nekad glavni grad Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smješten je na sjeverozapadu domovine naše, uz desnu obalu rijeke Drave, i broji oko 50 000 stanovnika
Špancir fest se održava u kolovozu i tada cijeli grad postaje jedan veliki stage na kojem se izmjenjuju klaunovi,lutkari,ulični glazbenici i afirmirane zvjezdice naše estrade.

Na štandovima su izloženi raznorazni tradicijski obrti ,umjetnička ostvarenja varaždinskih duša ali i razni điđimiđi predmeti.




Nakon kavice i španciranja ,večer smo završile na koncertu Overflowa i Majki.




Skroz mi je fora taj špancir fest i mislim da ću iduće godine opet na španciranje jer jedno popodne je definitivno prekratko za guštanje u Varaždinu.

Par slikica za opći dojam...