srijeda, 08.10.2008.

Ostani đubre do kraja

Koliko li je samo puta, kroz stisnutu vilicu i sužene vjeđe prepune suza, u glavi na sav glas pjevala ovu rečenicu... Nije ju zanimao ostatak teksta, uostalom, prilagođavala ga je ženskom vokalu. Koliko li je samo puta poželjela uzvratiti istom mjerom, odjenuti se, zgrabiti torbicu i ključeve u uštetati u pustu gradsku noć. I šetati, šetati, šetati do besvjesti. Nije razmišljala o tuđim strahovima tijekom takvih zamišljenih podviga, taman bi joj dobro naletio neki manijak i na ruku i na nogu i na glavu ako treba. Tada bi se osjećala moćnom, dovoljno moćnom da bez trunčice crvenila u obrazima i sumnje u držanju uđe sama u prvi kafić na koji naiđe otvoren u tim kasnim noćnim satima. Da naruči bocu žestokog zlatnog pića, nalakti se na šank i bjesno poruči potencijalnim pijanim zavodnicima kakav kalibar nosi. Mrzila je tu tišinu u stanu, mrzila je sat koji je bjesomučno otkucavao ka zori, mrzila je upaljen glupi televizor sa sladunjavim filmovima i serijama u kojima je sve bilo "da, draga... da, dragi...", šgrtula je zubima i stiskala pesnice i pokušavala zaustaviti suze koje se jednostavno nisu dale, i mrzila je sebe. Mrzila je što će se opet morati sklupčati na samom rubu velikog bračnog kreveta zamotana u jorgan, mrzila je što će se toliko čvrsto pripiti uz taj pokrivač da će opet zamišljati nečije tople ruke na svom tijelu. Mrzila je što će ga sutradan nači nokautiranog u dnevnom boravku koji će smrdjeti po alkoholnim isparavanjima iz njega. Mrzila je što će nekolicina kolega na poslu zamijetiti njezine podočnjake i ispijeno lice. Mrzila je što će dobivati njegove poruke "Gdje si, ljubavi? Niš mi se ne javljaš." Mrzila je što će se pognute glave vraćati kući kasno poslijepodne. Mrzila je što neće privuči ničiji blagonaklono upućen pogled. Mrzila je što će on biti preumoran da i ovu noć provede vani, do sutra, i što će na njegova pitanja "Šta ti je?" samo kratko promrsiti da je umorna samo da mu ne bi sasula u lice sve što misli o još jednoj ništa manje običnoj noći koju je provela.
Mrzila je nadasve što baš ona ne može biti to đubre kojega netko drugi drži na pijedestalu.

- 23:42 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 07.10.2008.

Dobro jutro, zmaju!

Nikad se još na svom blogu nisam osvrtala na aktualne i druge ine događaje u našoj zemlji, već sam ga oblikovala prema svojim literarnim nadahnućima. Ali danas sam toliko frustrirana, a to me drži od sinoć, da ću ovaj put napraviti iznimku. Nisam stigla čitati tuđe komentare na sinoćnje događaje u Zagrebu, ali dat ću si truda jer mislim da imam ovdje dovoljno istomišljenika.

Moja današnja priča počinje ovako ( možda je i znate, pripada svijetu bajkovitih viceva) :
"Negdje daleko u nekoj zemlji živio je jedan strašan zmaj iza sedam gora i sedam mora, sedam dolina, i sedam rijeka, sedam brda i sedam šuma... I jednog dana zmaj se probudi i upita: Jebote, gdje ja to živim?!".

Dobro jutro, zmaju!

Da ne istresam sad sve frustracije i da uopće ne govorim o tome kako prezirem cijelu našu vrhušku što su se još jedanput digli brzopotezno na posao koji su već odavno trebali obavljati tek sad kada je dirnuto u nekoga iz njihove kompanije (što ne znači da ne suosjećam s roditeljima stradale djevojke, jer je svaka smrt djeteta velika žalost i gubitak za ovaj svijet), nadam se da ćete, dragi čitatelji, iz nastavka teksta shvatiti što mislim o svemu ovome. Ne želim govoriti samo o mafii, želim govoriti o nasilju i njegovu rješavanju na hrvatski način:

- Nakon smrti oca Zorana Dominija, nevine žrtve mafijaškog obračuna u središtu Zagreba 1999., ( ubojice nikad nisu ni otkriveni ni uhićeni) i majke Ankice, koja je prošlog tjedna umrla od plućne embolije, na skrbi malodobnih Marka i Lane Domini angažirali su se roditelji, škola i državne institucije (objavljeno 30.11.2004)
- ... budući da su i mediji i političari pune tri godine slijepo i gotovo euforično podržavali promašeni pravosudni projekt tzv. antimafijaških heroja, vrlo je teško iznenada priznati da su i sebe i hrvatsku javnost zavaravali senzacionalnom fikcijom. U konačnom rezultatu, “suđenje desetljeća” završilo je oslobađajućom presudom za Nikicu Jelavića, Zorana Pripuza i Ivicu Petrovića, ključnu trojku iz vrha navodne mafijaške piramide. Drugim riječima, sudsko vijeće odbacilo je, prije svega, tvrdnju da su njihovi međusobni odnosi izgrađeni po uzoru na talijansku Cosa nostru, a zatim i da su, kao drugo, zajedničkim snagama planirali i počinili tri atentata na Vjeku Sliška, te egzekucije još triju zagrebačkih kriminalaca Ivana Šakote, Željka Šobota i Shpejtima Taqija. (objavljeno 4.12.2002.)
- U Ulici Prilesje u Maksimiru, nepoznati je napadač upucao Puljanina Tripu Penovića (42) iz vatrenog oružja. Muškarac je vrlo brzo preminuo. "Šetali smo psa oko 22.20 sati. Čuli smo najmanje pet hitaca. Najprije smo pomislili da dopiru s obližnje streljane, no vidjevši ljude kako panično trče, znali smo da se nešto loše dogodilo. Na obližnjem autobusnom stajalištu vidjeli smo mlađeg muškarca kako leži sav u krvi - kazao nam je potreseni građanin. Policija je dojavu o mrtvom muškarcu od anonimnog građanina zaprimila sinoć oko 21.20 sati. Pretražili su teren u potrazi za napadačem za kojeg vjeruju da je pobjegao kroz Maksimirsku šumu. (objavljeno 30.06.2008.) - na svu sreću, nitko od prolaznika nije stradao
- Zagrebačka je policija objavila je fotorobot napadača na maturanta Grafičke škole Luku Ritza kojeg su 1. lipnja na Mostu Slobode pretukli nepoznati napadači dok je čekao autobus kojim se trebao vratiti kući u Dugave.
Prema opisu fotorobota, napadač je star oko 17 godina, visok 170 centimetara, ima svijetlu kosu dužine do jednog centimetra, lice mu je mršavo sa uvučenim obrazima i ima pravilan nos. Napadač je u noći napada bio obučen u narančastu majicu kratkih rukava te kratke hlače tamnije boje. Luka Ritz je preminuo od izljeva krvi u mozak deset dana nakon što su ga dvojica napadača brutalno pretukla zbog mobitela i nekoliko desetaka kuna. Prema riječima Pavla Babića, koji je napadnut kad i pokojni Luka, napad se dogodio kasno navečer, a napadači su se najprije udaljili, ali su se ubrzo vratili i pretukli ih. (objavljeno 19.06.2008 - netko zaista ne zna što je savjest)
- Čakovčanka se vozila s trogodišnjim djetetom kada je na nju iz BMW-a zapucao nepoznati napadač i zamalo je pogodio, a odmah zatim je i drugi napadač ispalio dva metka u blatobran auta. Glasnogovornik međimurske Policijske uprave Krunoslav Gosarić je konferenciji za novinare izvijestio o pokušaju ubojstva 36-godišnje Čakovčanke Nikoline Babić, potpredsjednice čakovečkog HDZ-a i direktorice tvrtke Pana, na koju je sinoć dva puta pucano. (objavljeno 05.05.2008.)
- JUČER je oko 20.30 sati, ispred osnovne škole na Meštrovićevom trgu u Novom Zagrebu, nepoznati počinitelj napao 14-godišnjaka i pritom ga teško ozlijedio, izvijestila je policija. Prema policijskom izvješću, napadač je 14-godišnjaka, koji je šetao sa svojim prijateljima, zatvorenim dlanom udario u lice, a nakon toga se udaljio s mjesta događaja u društvu još jedne nepoznate osobe. U Dječjoj bolnici u Klaićevoj ulici ustanovljeno je da je dječak teško ozlijeđen, odnosno da je zadobio prijelom nosne kosti s pomakom, navodi policija. Kriminalistička obrada je u tijeku. (objavljeno DANAS)

Ima toga još, ali želim ostati prisebna jer mi se svaki novim iščitavanjem ovakvih natpisa na internetu sve više grči želudac. Ipak, jedna posebna posveta ide kolegama. Moji drugi kolege, kolege profesori, doći će slijedeći put na red. Nisam vas zaboravila.

KRONOLOGIJA NAPADA NA NOVINARE I VLASNIKE MEDIJA U RH u razdoblju od 1992.- 2008. link na http://www.hnd.hr/novost.php?id=2030