ponedjeljak, 22.09.2008.

Tamna strana noći

Nikad nisam volio odlaziti u taj kafić... ma koji kafić... bila je to rupa, smrdljiva rupetina... zvao sam je "dno dna". Ali, odlazio sam, barem povremeno, na poziv nekih dragih prijatelja koji su vjerojatno negdje duboko u svojoj nutrini skrivali neke vrlo mračne osobine za koje ja nisam znao. Jedino sam tako mogao objasniti njihovo učestalo boravljenje na tom mjestu u koje se, po meni, slio samo šljam, talog ovoga grada. Svaki put mi je iznova bilo vrlo teško pratiti razgovor mojih prijatelja, jer sam dobivao neki gnjusan poriv da upijam ama baš svaki detalj zbivanja oko sebe. A bilo ih je, o da, na pretek. I svaki sam put odlazio sam u svoju hladnu jazbinu s teškom mučninom u želucu koju nije uzrokovao alkohol, ali ju nije mogao niti ugasiti, s vrtlogom bolnih pitanja u glavi zbog kojih sam imao osjećaj da trenutačno ličim na onog gadnog lika iz Hellraisera. Do dan danas nisam uspio dokučiti te ljude, no konačno sam prestao s tim besmislenim pokušajima. Ipak, valjda zato što sam cijelim svojim bićem, do najmanje čestice i najveće dubine, ipak savjesno ljudsko biće, ponekad, na prepad navru ta sjećanja i pitanja... Kako mogu?...

..............................................................................................................................

Te je večeri rupetina bila krcata kao i uvijek. Prepoznavao sam lica stalnih gostiju i pozdravljao ih pokušavajući se probiti kroz tu masu pijanih, preglasnih i prevulgarnih spodoba dok su oko mene povremeno letile čaše i pivske boce. Osim konobarice koja mi je djelovala polupijano, što je značilo da se bliži ponoć, bile su tu još tri, četiri.... hmmmm... žene. Jednu sam poznavao bolje nego druge, i već sama njezina prisutnost stvorila je u meni neki osjećaj nelagode zbog kojeg sam požalio što sam uopće došao, nekako naslučujući da će se zbiti jedna od onih predstava na rubu pameti. Konačno sam se ipak provukao do stola na povišenom dijelu poda gdje je sjedila ekipa već vrlo dobro raspoložena.
- Pa jesi li se dovukao konačno? Ej, moraš ovo čuti, pišali smo se sad od smijeha, - počeo me izvještavati I.
- Doš'o je kod nas u firmu jedan novi, znaš, al' pravi Bosanđeros. Al' dobro, nek' je, samo mi nije jasno opet, kaže on da živi tu već15 godina, i ne mogu da shvatim da nije ama baš ništa od riječi naučio. Radimo ti mi na jednoj kući tu u nekom selu, i sad, izađe ti gazda te kuće van s kosilicom, stane, gleda nebo, pa gleda kosilicu, pa opet gore, vrti glavom i govori sam sebi "Ma, ne znan ko bin kosija ko ne bi. Triba poć u brajdu. Ma, anke ću kositi.", znaš. I sad, gleda ovaj novi njega, gleda, pa će "Šta ovaj priča?". A ja njemu "Ma kaže da ide kod Hanke kosit.". Gleda on mene, gleda starog, a stari upalio kosilicu i kosi oko kuće, pa će opet "A neće, vidiš da kosi ovdje". Mi smo popadali na guzice od smijeha.... ha-ha-ha-ha, - nastavili su se po tko zna koji put danas smijati na foru koja meni i nije bila toliko smiješna.
Čavrljanje i smijanje su se nastavili, a ja sam, kao i uvijek, tek neko vrijeme uspio biti potpuno prisutan tu za stolom. Koliko god sam im se želio apsolutno prepustiti, toliko me neki vrag vukao da očima šaram po ekipi koja se nalazila dužinom cijelog šanka, u kutevima i pred elektronskim pikadom. Ona riba koju sam poznavao više nego druge s još je jednom kolegicom igrala pikado protiv muškaraca koji su se glupavo smjehuljili i namigivali jedan drugome kada god bi se one postavile provokativno ispred njih gađajući metu. Igralo se u turu pića, toliko sam znao, a možda i više od tih muškaraca koji su se vjerojatno nadali noćas uvaliti još nešto osim pikado strelice u gumu. Jedino je to mogao biti razlog zašto bi si jedan bauštelac dozvolio spiskati teško zarađeni novac na skupe damske likere u jednoj ili dvije noći, novac koji njegova obitelj negdje u Bosni ili Slavoniji željno očekuje jer samo od toga i žive. O-ho! Jedan se već opako oblizuje i ljulja na nogama mjerkajući ju poluzatvorenih očiju. Heh, pomislih, sada postaje zanimljivo... Ne znam zašto, ali bit će da su razlog sve ove prazne pivske boce ispred mene, počeo sam u sebi odbrojavati sekunde kao pred lansiranje.
"Iiiiiiiiii, eto ga!", uskliknuh u sebi. Njegova ruka poletjela je prema njezinoj stražnjici, a njezina, sa samo tren zakašnjenja, prema njegovom obrazu. "Eh, stari moj, vidi se da si novi ovdje. A i tako te nitko ne bi uputio u pravila igre, jer ovdje svatko svakoga tolerira, a novajlija je jebena stranka. Ovdje učiš na vlastitoj koži. Jebiga, valjda nije i noćas toliko luda da ti pozove onog svog gorostasa da te isprebija samo zato da bi se ona dobro navlažila i s njim otišla na još jedan divlji seks koji će itekako ostaviti traga na njoj.". Ne, tu večer je ipak sve završilo na njezinim urlikanjima na tog jadnog sponzora. Odlučila je da ovaj put neće biti zvijezda večeri. Ma zapravo, prije bih rekao da je bila prisiljena na to. Vjerojatno je njezin jebač imao bračnih obaveza. Tek što je ova predstava završila, pogled mi je privuklo glasno ljubljenje, mumljanje i hihotanje za stolom do našeg. Uh! na ovo nikako nisam bio spreman. To je bilo previše čak i za ovu kaljužu. A o mom želudcu da i ne govorim. Valjda su i drugi skužili da se nešto zbiva usprkos glasnom zavijanju iz juke box-a, jer je odjednom sablasno zašutjela pozadina muzike. Svi smo buljili svako u svom filmu u trojac za stolom. Dva tipa koja sam također znao iz viđenja i jedna pohabana droljetina između njih dvojice. Oni su joj gnječili svaki po jednu sisu ispod lagane bluzice već dobrano otkopčane koja je prijetila da će svakog časa spuznit i s onoga malog dijela ramena za koji se još držala. Ljubili su je i lizali kako su gdje stigli, a ona se pijano glavom oslonila o zid i smješkala se. Našao sam se u jednoj od onih situacija kada ja crvenim od nelagode iako nemam razloga za to, pa sam se naglo opet okrenuo prema stolu i počeo povlačiti za rukav ostale da to isto učine. Tek tada sam skužio da se svi smiju, neki su zviždali, neki navijali, a neki su se vratili svojim pričama. Krajičkom oka vidio sam da joj jedan od njih zadiže suknju i diže joj nogu na stol. Nisam više mogao izdržati, morao sam izaći malo na čisti noćni zrak da dođem sebi i smirim želudac koji se već žestoko borio sam sa sobom.
I dok sam čučao uz zid kafića, čuo sam kraj sebe neko komešanje i šaputanje, a zatim i cviljenje. Podigao sam pogled i susreo četiri vlažna, razgoračena oka malenih dječaka u prnjama, musavih i prljavih. Nisam se mogao maknuti, nisam mogao ni progovoriti iako mi je kroz glavu zujalo bezbroj pitanja. Nešto veći dječak stiskao je uz sebe onog manjeg koji se svim silama trudio da ne zaplače. Činio mi se jako pospan i umoran i tek tada sam shvatio da je već oko pola dva ujutro, da je hladna noć i da oni nisu Romi iz susjedstva. Dok sam se polako uspravljao, veći dječak je, ne skidajući pogleda s mene, lagano krenuo unazad vukući mlađeg dječaka za sobom. Nekako sam mu se uspio nasmijati i on je naočigled odahnuo.
- Čiko, imate koju kunu? Molim vas... - prošaputao je.
- Jeste gladni? - upitao sam ga. Kimnuo je brzo nekoliko puta glavom.
- A gdje ćete si sada kupiti za jesti? Ništa ne radi.
- Pokucat ćemo onom čiki iz pekare, on radi, on nam uvijek nešto da - odgovorio je.
- Sigurno? Dobro, evo ti, - rekoh, izvadih novčanicu od 20 kuna iz džepa i dadoh mu je. Obojica su je gledali kao čudo neviđeno i odjednom mi se činilo da im nije toliko zima. Ili je to samo bila varka jer su se prestali grliti.
Nisam više mogao gledati te jadničke pa sam se vratio unutra u nadi da je predstava završila. Ali taman kad sam već bio nadomak stola, ugledao sam onu droljetinu kako s jednim od klijenata odlazi u mali smrdljivi wc, dok se drugi glupavo smješkao, trljao međunožje jednom rukom a drugom krenuo prema pivi na stolu. Rekao sam društvu da bi meni bilo dosta za večeras i da želim krenuti, ali oni su me zaustavljali da sjednem još malo da doispijemo piće i krenemo svi zajedno. Popustio sam ne razmišljajući više ni o čemu. Osjećao sam se tako umorno, ramena su mi bila teška kao da je neko spustio vreću krumpira od 15 kila preko njih i želio sam si malo olakšati nečim jačim. Naručio sam pelin a njima još jednu turu pića. Skužio sam da se prijašnja gužva itekako prorijedila, kao da su svi nekim čarobnim putem odjednom nezamijećeno nestali. Sad se lakše disalo i muzika je bila tiša. Konobarice više nije bilo, gazdarica je čistila šank od preostalih čaša i boca, a onda su se vrata otvorila. U prvi mah bilo mi je smiješno vidjeti teška vrata otvorena a nikoga nema na njima i nitko ne ulazi. Tek su nakon nekoliko trenutaka s kraja šanka provirile dvije male musave spodobe držeći se za ruke. Sada me mlađi dječak pogledao i nasmiješio mi se brzo se zatim okrenuvši prema starijem i zatukao glavu na njegova prsa. Veći se dječak propinjao na prste ne bi li vidio gazdaricu ali ona ga je već spazila.
- Šta radite vas dvojica ovdje u gluvo doba noći, jel'? - upitala je dubokim promuklim glasom.
- Izvinite, teta, ste vidjeli možda našu mamu? - rekao je dječak plaho.
Nije mi bilo jasno šta se zbiva. U prvi mah sam pomislio da se nisu možda izgubili i već sam počeo kuditi sebe zašto ih to nisam pitao vani. Možda su već mogli biti u svom toplom domu. U tom trenu otvorila su se vrata wc-a i ona droljetina je sva raščupana izašla van još uvijek zakopčavajući bluzu i smješkajući se. Ugledala je dječake, a ja sam već bio spreman dreknuti na nju da se gubi i ostavi ih na miru. Ali...
- Ej, a šta vas dvojica radite ovdje? Zašto ne spavate? - pitala ih je teturajući prema njima i namještajući kosu sporim, pijanim pokretima.
- Pa, nismo mogli spavati pa smo te došli tražiti,- odgovorio je veći dječak spuštene glave.
- Ajmo kući, - rekla je uhvativši ga za ramena i okrečući prema izlazu.
Bio sam brži. Bez ikakvog pozdrava društvu i gazdarici protutnjao sam kroz kafić prema vratima ne trudeći se niti da ih zatvorim. I jaknu sam zaboravio na stolici ali briga me. Da sam mogao, bio bih se skinuo gol i takav trčao kući, spalio bih bio odjeću koju sam imao na sebi da ne osjećam nikakve podsjetnike na tu večer. Ali nisam mogao. I još uvijek ne mogu pobjeći od ta četiri vlažna oka na musavom, uprljanom, mršavom licu, i od njihova pitanja "Ste vidjeli možda našu mamu?".



- 23:04 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kad mogu drugi, zašto ne bi i ja... Nisu sve ljudske duše duboke. Neke su vrlo plitke kaljave bare, a druge su nepresušni zdenci bisernih kapljica. Takvi su i mozgovi: u jednima se misli neumorno vrte i stvaraju spektakularne mozaike, u drugima kao kroz stepe huji vjetar. Dobro došli u moj mali svijet velikih nemira...

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Oddee.com
Glas Istre.hr
[URL=http://www.tuzibaba.org/Tužibaba.org[/URL]

rado posjetim...ali kad stignem...

vaseljena.blog.hr
babl.blog.hr
translator.blog.hr
herostrat.blog.hr
isponova.blog.hr
gosponprofesor.blog.hr
novilet.blog.hr
dragonfly23.blog.hr
freestyler.blog.hr
kalumela.blog.hr
blogodneverina.blog.hr
catcher.blog.hr
nepismeni.bloger.hr

Reci mi ovako...

...ako ne želiš da to i drugi vide. Pošalji mi mail na carica.pustelije@yahoo.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se