ponedjeljak, 29.10.2007.
Neću da budem glumac!
Nažalost, rođendani su postali jedna jedina stvar koja nas još uijek sve može okupiti na istom mjestu. Pod time „sve“ mislim na nas četiri nekad nerazdvojne prijateljice još od srednjoškolskih dana i današnje naše .... hm, polovice. Uglavnom su svinjske a ne bolje. Tako smo se i ovog studenog našle na zadnjem 28. rođendanu iz ove grupe. Toliko se osmijeha i smijeha skupi na samom početku da me već kasnije, kada me obuzme alkohol i kada se baš od srca počinjemo smijati, toliko boli vilica da tek tad moj smijeh izgleda umjetno. No, bez obzira na opijenost, počinjem primječivati neke čudne stvari. Tami i Eli piju sok. Prva sumnjiva gesta. S obzirom da mi je jezik nezlonamjerno brži od mozga, glasno pitam:
- Šta je, opet đus votka?
One se iskosa pogledaju kiselo se smješkajući. Tami u nelagodi stavlja čuperak kose iza uha, a Eli kašljucanjem pročišćava grlo i nabrzaka započinje razgovor sa svojim dečkom koji joj sjedi s lijeva mazeći ga po ruci. Leni, slavljenica, stoji iza njih i radi mi mote očima koje me nagone da naglo osjetim navalu vrućine u obraze. Duje, njezin prasac, pak sjedi na začelju stola i priča s mojim prascem preglasno se smijući.
-Ne, nije, pijem samo sok, - odgovara mi Tami gledajući u čašu.
-Kako to? – opet glupavo pitam iako sam shvatila da ne bi trebalo dirati u to.
-Paaa, ne pijem, - opet s nelagodom odgovara.
-Ti ne piješ !?, - neki me vrag goni da nastavim dalje.
-Ti ne piješ? Pa ti si bila najgora od svih nas! – puknem od smijeha. Leni se lupi po čelu i počne pričati s nekim gledajući u strop. Sada se Tami meškolji na stolici, kašljuca i pomalo crveni još uvijek gledajući u čašu đusa u ruci
-Kako to misliš? – pita me njezina bolja polovica kojoj nikako ne mogu zapamtiti ime.
-Eisssss, ona da ne pije. Pa nju smo na rođendanima morali čuvati da nam negdje ne nestane, što je više puta znala napraviti.
-Sad je dosta, Tile! – govori mi Leni.
-Ne, ne, daj baš da čujem. Ovo još nisam čuo, - smjehulji se Tamin dečko i naginje prema meni.
-Ma nema veze, baljezgam bezveze. To je ionako davna prošlost. Pa tko se nije opijao u srednjoškolskim danima?
-Znači tako? To mi nisi pričala, - kaže on gledajući Tami.
I ja tada bezuspješno pokušavam vratiti novousranu atmosferu na nešto normalnije i bez smrada, nasmijavam sve redom vicevima koji mi jednostavno sipaju iz usta, o kojima uopće ne razmišljam jesu li primjereni ili ne. Iz dobrog odgoja i izdresiranosti neću ništa više reći, ali mi se u glavi vrti stotinu pitanja: zašto glumimo? Zar smo ponekad toliko očajni u traganju za ljubavlju da ćemo se odjednom uhvatiti nekoga kao pijan bandere i iz straha od ponovne samoće glumiti idiličnu sliku u koju se dotični zaljubio? Ja ne pristajem na takva pravila i ostajem svoja. Ali, znam da će me to još iste noći koštati, jer nakon svega, ova noć neće završiti ludim poljupcima i strastvenim seksom, nego ću već u autu slušati tiradu o svojoj brzopletosti, o mom miješanju u tuđa posla (jebote, pa sve one su mi kao sestre već 15 godina!), o tome da nije svatko pijanica kao ja, i da kako sam mogla pred svima pričati onakve viceve, itd, itd. Već sam se naučila da šutim na takve stvari, jednostavno se isključim iz tog trenutka i otputujem negdje gdje sam doista ono što jesam.
- 23:59 -
