I opet ista priča. Nema se što za reći, jednostavno to je to – kraj, bar što se ove sezone tiče. Nema Europe, nema ničega... Ponovno bolji na terenu, ponovno prilike... šanse i šanse i šanse i šanse i šanse i šanse i šanse i šanse i napokon pogodak u drugom poluvremenu... i imamo vodstvo, i imamo igru, imamo sve u svojim rukama, odnosno nogama, i još samo jedan... srce lupa, emocije postaju nekontrolirane, suze radosnice lagano klize niz lice, tiha molitva upućena igračima, moli se za snagu i za taj još jedan pogodak koji će nas napokon odvesti dalje... i šanse ponovo i ponovo i ponovo... i stvaranje po ne znam koji put nerealiziranih prilika, promašivanje gotovo nepromašivog... Uskoro se nalazimo u nevjerici dosuđenog jedanaesterca, i Koch će ga obraniti, emocije i vjera u Dinamo jače su nego ikad... i ponovo krećemo u napad, i opet prilika i opet se ponavljam iz prijašnjih postova, imam osjećaj da jednostavno prepisujem gotovo cijeli sadržaj...
Prilike ponovo, Rennes preuzima igru, žele gol, žele izjednačiti, žele prekinuti onaj niz poraza... i blago njima uspjeli su... 1:1, neodlučeno, još je malo vremena ostalo, potonule su sve lađe, nada za prolaskom se lagano gasila, što se više bližio kraj, teren je postajao sve teži, igrači sve umorniji, jednostavno ništa se više nije dalo napraviti...
One suze radosnice s početka pretvaraju se u ogorčenje, još jednu nevjericu među navijačima i simpatizerima našeg Dinama... sudac svira kraj... šok na mom licu, zbunjen pogled i 3 riječi stoje na mojim usnama koje kažu: „Ja ne vjerujem“... I ponovo bolji, i ponovo prilika da se nešto napravi nakon 37 godina, i ponovo vodstvo i obranjen penal, i borba do zadnjeg časa, i izjednačenje i sviran kraj i ponovo nema Europe za nas...

Još pod dojmom svega što se večeras dogodilo, pišem ovaj post... Ne mogu reći da sam prerazočarana, jer nisam. Nisam iz razloga što smo pokazali da smo bolji, iako opet fali ono malo sreće, iako smo bili tako blizu Europe, iako je Europsko proljeće kucalo na vrata, ostajemo zamrznuti u hladnoći jedne nevjerojatne francuske večeri... Večeri u kojoj se moglo napraviti sve, večeri u kojoj je Dinamo išao na sve ili ništa, večeri u kojoj je Dinamo imao gotovo sve i ostao bez ičega... Večer koja je bila „biti ili ne biti“, nažalost u ovom nesretnom slučaju – „ne biti“, barem ne još, barem ne ove sezone... ne ove godine...

Pitam se, onako ponekad, zapravo dosta često, što se događa ovom našem Modrom klubu, našoj svetinji? Zašto se iz utakmice u utakmicu ponavljaju iste situacije? Ja ne vjerujem da se na tim greškama baš ništa ne može naučiti... što se to događa unutar kluba? Napeta atmosfera nakon „petarde“ u Koprivnici donjela je očigledan nemir u redove Dinama... Što se u poslijednje vrijeme događa? Očigledan pad. Što li će se još dogoditi u slučaju kada ode Modrić i još pojedini igrači iz kluba? Jer, po najavama, a i po nekim logičnijim zaključcima ovo je bila možda i jedna od posljednjih, ako ne i posljednja utakmica Modrića u modrom dresu.. Dečko će otići u bolji klub, stvoriti nešto više... još neki će otići, neki će doći, a neki su već došli... Što možemo očekivati od novog Dinama? Hoće li zaista doći do totalnog raspada sistema? Hoće li se Dinamo poboljšati na proljeće?
Hoće li Dinamo naposlijetku ipak pronaći „kariku koja nedostaje“ kako bi napokon uspjeli i u Europi a ne samo u Hrvatskoj ligi? Jer ovako kako je krenulo, neće biti dobro...

Iako je tako kako je, moram čestitati igračima Dinama na ovoj igri, koja je mogla bolje završiti... iako ih nećemo ove sezone gledati u Europi, hvala vam za ipak ovo malo sreće koju smo osjetili... Makar je kratko trajala ova Dinamova europska priča, makar je imala nesretan završetak i to gotovo uvijek u posljednjim minutama – bilo je dobro... ostali smo jedini hrvatski predstavnik u Europi, dakako povećali smo koeficijent i nadajmo se boljem plasmanu sljedeće godine... Nažalost svih navijača ovog nama svetog kluba, ni ove godine nismo imali sreće, ispali smo unatoč tome što smo bili bolji...
To bi bilo to... moram pohvaliti Kocha koji je bio nevjerojatan, da nema njega bojim se i pomisliti što bi bilo s Dinamom... Obranjen jedanaesterac, ma nešto predivno... nemam riječi, najbolja Dinamova investicija u posljednje vrijeme... Stvarno se vidi da čovjek igra srcem i da je on uz Modrića „pokretač“ igre na neki način i da drži ovu Modru momčad u najtežim trenucima... Bravo Koch, svaka čast, hvala na svim tvojim obranama i na tome što si se na neki način suprostavio mlađim igračima koji su postali puni sebe... Ako Modrić ode, a otići će, smatram da bi kapetansku traku trebao dobiti Koch jer ju je zaslužio... to je moje mišljenje, u zadnje vrijeme jedan od najboljih igrača Dinamove momčadi...

Ništa, to bi bilo to, zadnji „Europost“ od mene... rezultatom 1:1 opraštamo se od Europe, slijedi odmor od nešto više od 2 mjeseca i onda se nastavlja naša liga...
Pozdrav od mene! THE END!

Da, kao što i sam naslov govori, sve je ovo već od prije viđeno... Borba, trganje za loptu, prilike i prilike i prilike i tako milion njih, milion njih neiskorištenih, milion prokockanih šansi i ove „Europske“ srijede dovele su nas do samog ruba... trenutno se zajedno s Dinamom nalazimo na jednoj zategnutoj niti koja svakog časa može puknuti, sve je teže prelaziti preko nje, jer svaki put ta nit je sve zategnutija i sve tanja i tanja.

Dinamo je ponovo posrnuo pred protivnikom iz svoje D skupine... HSV je čini se ipak bio koban za nas, doduše ne kroz cijelu tekmu već zadnjih 2 minute. Zaista, uvjerili smo se da Dinamo može parirati jednom takvom klubu, sve savršeno pomislih, barem bod i lakše će se disati... a onda kao da te netko zalio hladnom vodom i doveo te natrag u svijet stvarnosti... kao da je netko izbrisao sve tvoje iluzije i snove... 1:0 za HSV iz nekog tamo slobodnog udarca...
Da stvar bude još malo gora nego što je bila, u vjerojatno i zadnjoj sekudi HSV-ov igrač pada u kaznenom prostoru, u padu mu je pomogao Čale... jedanaesterac, hmmm postoji i šansa da Koch obrani.... baca se na pravu stranu, ali.... da, vidjeli ste i sami, Koch je valjda 2,687 milimetra ostao kraći za loptu te se lopta našla iza Kochovih leđa...

Naša sreća trajala je punih 88 minuta, u 2 minute srušilo se sve što se tijekom igre stvaralo... Opet, koštale su nas one nerealizirane prilike... još se uvijek nadam da nas neće preskupo sve ovo stajat...

Dinamo je (opet) dokazao da su posljednje minute šokantne i pogubne. I tako svaki put u zadnjim minutama navijačima se ocrta jedan veliki upitnik iznad glave, sa zabrinutim, razočaravajućim i pomalo izbezumljenim pogledima nalazimo se u nevjerici... postavimo pitanja „pa kako?“, „pa zašto?“, „Pa zar sada – na sami kraj ove utakmice?“... nemoguće pomislih... Ali očito je moguće... Što je razlog tome? Paaaa.... ako sada krenemo nabrajat, nećemo tako lako stati s nabrajanjem... ali ajmo ono osnovno...

Dakle, hoćemo li i ovaj put uplesti (ne)sreću u ovu priču? Da, da... nikad sreće kad je treba, napusti nas u zadnjim minutama bla bla... Pad koncentracije? To bi već bilo mnogo realnije stajalište i odgovor na ono „zašto?“... jer držati sve pod kontrolom svo to vrijeme – odlično! Ali, što se zapravo dogodi? Dogodi se to, da, moram bit i malo bezobrazna, igrači misle da je sve gotovo, bod je naš, lakše se diše, možemo se opustiti i tako to... sve je to lijepo, divno, krasno, idilično.... ali kao što spomenuh u prošlom postu – IGRA TRAJE 90 MINUTA!
I sve dok sudac ne zasvira kraj, sve je moguće... dakle ako se igra, igra se do kraja, bez opuštanja jer je „bod sigurno naš“ – dokazalo se upravo suprotno, 3 boda su izvukli od nas na gotovo istu foru kao i Brann prije tjedan dana (da se podsjetimo – penal, doduše u prvom dijelu, ali i pobjeda u zadnjoj minuti drugog dijela)... toliko o padu koncentracije....
Što bi još mogli napomenuti? Aha, da... pa, evo recimo, svi želimo da Dinamo postigne što više pogodaka iz onih prilika zar ne? E, pa stvar je u tome što više, nažalost, nemamo koga u redovima Dinama koji će zabijati kada se sjeti, jer imali smo jednog velikog čovjeka Dudu-a, koji bi vjerojatno i Dinamo doveo na vodeću poziciju skupine... ali tog čovjeka više nema u redovima Dinama... Oslanjamo se na to da će se posrećit Mandžukiću, Vukojeviću, Modriću ili nekom drugom igraču, pa možda čak i u suludim idejama i očajnim situacijama pomislimo da bi i Koch mogao zabiti prilikom ispucavanja lopte... To bi bili neki od razloga kako i zašto se ovakve drame događaju u samim završnicama....

S malim razočaranjem i pod dojmom jučerašnje tragične utakmice, privodim ovaj post kraju... Opet se okrećem optimizmu, nadi da će jednog dana biti bolje, u vjeri da će Dinamo izborit prolazak dalje i da će snovi i iluzije o Europskom Dinamu jednom prestati biti samo snovi i iluzije uzrokovane „ružičastim pogledom na svijet i stvari oko njega“... da će jednom Dinamo biti onaj koji će dospjeti daleko... Da će iz ovakvih susreta i nakon 90-e minute izaći kao pobjednik, uzdignute i ponosne glave uzeti sva 3 boda i reći „ Mi to možemo!“ „ Mi smo spremni za Europu!“.... bilo bi sjajno, zar ne?

No ovako se okrećemo i posljednjoj prilici, Rennesu, hvatamo se za slamku, proživljavamo traume, biti ili ne biti... sve odlučuje ishod u Francuskoj... Hoće li ona nit izdržati i hoće li Dinamo uspijeti prijeći preko nje? Ili će ta nit biti toliko zategnuta da će na kraju ipak puknuti? Nadam se da će ta nit izdržati sav taj teret, da će Dinamo uspješno prijeći na „drugu stranu“....
Uskoro ćemo vidjeti – probijamo li se dalje ili ostajemo doma...
Hoće li taj susret završiti sa „lijepo, divno, krasno i idilično“ ili pak sa „užas, strava, jeza i katastrofa“?

Pozdrav svima! Evo kao što svi znamo danas se odigrala posljednja utakmica 18. kola Prve HNL. Dakle, Dinamo je bio domaćin svom sugrađaninu Zagrebu. Dinamo je ovaj put slavio sa 6:3 protiv „Pjesnika“. Tribine nisu bile baš prepune iako je i ovaj put tekma bila besplatna... Razlog je bio taj jer je ovo posljednja tekma na Maksimiru u ovoj polusezoni (što se domaćeg prvenstva tiče). Dakle još je samo jedno kolo preostalo do malo povelike stanke od skoro 3 mjeseca.

No, krenimo na tekmu. Prvo poluvrijeme završilo je rezultatom 3:0 u korist Modrih.
Redom su zabijali – bivši Zagrebov igrač Mandžukić već u prvih 5 minuta igre, 20-ak minuta kasnije Balaban zabija za 2:0, te Modrić 10 minuta kasnije zabija iz slobodnog udarca za 3:0.

Drugo poluvrijeme Dinamo otvara novim pogotkom već u 3. minuti drugog dijela kojeg je zabio Vrdoljak, također Zagrebov bivši igrač. 10-ak minuta kasnije ponovno Dinamo podiže vodstvo na, sad već 5:0 pogotkom već spomenutog strijelca – Mandžukića. Oko 65. minute zadnji pogodak za Dinamo postiže Buljat za 6:0. Kako se utakmica privodila kraju tako je i Zagreb ublažio ovaj poraz sa 3 gola... Moram priznat prva njihova 2 gola uopće nisam ni primjetila dok u jednom trenutku ne zaustavh svoj pogled na semaforu... zapitah se tad što li se to moglo dogodit da ja nisam vidjela 2 gola... koga god pitaš kad su zabili svi zbunjeno pogledavaju... no dobro, glavno da je Dinamo došao do pobjede pa makar samo u domaćem prvenstvu, kada čini se nema sreće u međunarodnim natjecanjima...

Kad sam se već dotaknula teme o međunarodnom natjecanju, pa da i spomenemo i poraz od Branna koji se zbio u četvrtak... Po mome mišljenju Dinamo je na terenu zasigurno bio bolja momčad od Branna, tolike prilike, doduše nerealizirane nažalost... toliko truda – uzalud... Svaki put kada tak krene, bojim se pomislit što bi sve do kraja moglo biti, kada tako krenu upropaštavat prilike već se lagano može i zaključit da će im se to kad tad obit o glavu...
Kao što se i dogodilo, peh za pehom, Šifo isključen, penal i eto 1:0 za Brann.
Doduše Dinamo je uspio u drugom dijelu doći do izjednačenja, ali Brann je ipak našao put do gola i „utrpao“ iza mreže, nažalost 2:1 za Brann je završila utakmica.

Dinamo sada doma očekuje HSV. Nakon HSV-a ostaje samo Rennes. Imali smo dosad 2 relativno lake momčadi i možda se čak i dalo tu nešto više napraviti, no lako je biti general poslije bitke... Pustimo to tako kako je, okrenimo se HSV-u, dakako bit će jako teško dobit jednu takvu momčad, do sad imaju sve pobjede... Vrlo jaki protivnici, Rennes je također dosta jači ako bi išli uspoređivat sa Brannom i Baselom... hmmm, vidjet ćemo hoće li se Dinamo i kako izvući od ispadanja iz UEFA-e....
Hoće li se ponoviti ona divna noć iz Amsterdama kada je pao Ajax? Hoće li se ta noć ponoviti 2 puta? Hoće li Dinamo uspjeti osvojiti maksimalnih 6 bodova koliko mu je u ovom trenutku potrebno da prođe dalje iako će se morati „provlačiti“ kroz „ušicu igle“ za taj prolazak? Hoćemo li uspjeti s Dinamom ostati u UEFA-i i dočekati tako dugo željeno i očekivano proljeće u Europi?
Živi bili pa vidjeli, na nama je da u srijedu dođemo i bodrimo Dinamo i opet budemo taj „dvanaesti igrač“ koji će Dinamo nositi kada bude najteže, a vjerujte najteže je sada, ako ne dobimo HSV – doviđenja Europo do nekog sljedećeg puta... Zato, dođimo i popunimo te tribine i, ljudi, dajmo im podršku, zaboravimo sve ove poraze, blamaže i navijajmo, nadajmo se i vjerujmo u Dinamo... jer, ako nećemo mi, tko će onda stajati uz Dinamo? Europa nije izgubljena, pa makar imali i najmanju šansu – ipak je imamo, utakmica traje 90 minuta, zato do posljednjeg sučevog zvižduka sve je moguće... a na nama je samo da ih bodrimo do kraja.

AJMO DINAMO, NEMA PREDAJE! Pozdrav!