Pariz je bio bajan, sve što sam mogla poželjeti i više od toga. Nisam pala na koljena poput male provincijalke pred veličinom svega prisutnog – to sam odradila prvi put. Ovaj put sam znala gdje idem i što mogu očekivati, išla sam kod prijateljice, na dva tjedna, bilo je vremena za sve, za turističke razglede, bezglava lutanja, za vraćanja na omiljena mjesta, beskrajna ispijanja kava i degustiranja vina, za šetnje pod pariškim suncem i gledanje mjeseca pod zvijezdama. Znala sam kako je dubok trag Pariz ostavio na mene kada sam bila prvi put i očekivala sam puno, ali koliko će biti ispunjeni moji dani provedeni tamo nisam znala, nisam to nikako mogla predvidjeti. Iz Pariza sam se vratila uništenih nogu od pješačenja, fizički premorena, ali dupkom puna.

S aerodroma smo prvo otišle na tržnicu i napunile frižider voćem, šarenim maslinama i brojnim sirevima. Onda kava na Bastilji, pa šetnja Maraisom, starim pariškim kvartom koji su danas naselili židovi i pederi. Prvih smo nekoliko dana iskoristile za lutanja gradom, šoping, dobru klopu i kavice po bulevarima. Onda je došlo još dvoje prijatelja pa je kaos slobodno mogao početi.

Provela sam dan u Versaillesu, cijeli dan šetala Louvreom, nekoliko se puta vraćala u Beaubourge. Prohodala sam Montmartre uzduž i poprijeko, vidjela vinograd i mlinove koji su ostali tamo još iz onog vremena, sjedila na kamenoj klupčici ispred Brzog zeca. Slušala sam ulični bend mladih puhača koji su razvalili neki fusion, čula instrument za koji nisam znala ni da postoji, na prometnom križanju metroa zatekla gudački orkestar kako vježba s dirigentom na čelu. Jela sam gušću jetru serviranu na salati. Jela sam puževe začinjene maslacem i travama. Jela sam kavijar od patlidžana i ljute kandirane trešnje razveseljene češnjakom. Jela sam lososa skoro svaki dan. Bila sam u afganistanskom restoranu. Bila sam u japanskom restoranu visoke klase u kojem je mladi japanac pripremao hranu, a stari je japanac s uređenim brkom samo pomno slagao na tanjure. Bila sam u japanskom restoranu osrednje klase. Na trgu precrtanom iz mašte slušala sam ženski zbor. Čudila se prljavim ulicama i jednostavnim parižanima koji sjede za skučenim stolovima. U nekoj sam crkvi pronašla grob René Descartesa i pomolila se za njega. Bila sam pod Eiffelovim tornjem i nisam se popela na njega. Šetala sam Luksemburškim parkom po sunčanom danu, a drugi put sam preko parka bježala od kiše. Jela sam najfinije arapske kolačiće i kineske specijalitete kakvih nema kod nas. Donijela sam mirisne začine u svakakvim bočicama. U La Fayetu sam pronašla Tiffanijevo srebrno srce i praznu garderobu u vrijeme rasprodaje. Stajala sam hipnotizirano pred Yves Saint Laurenovim izlogom i tada shvatila zašto se svijet prestravio njegovim odlaskom.

Na kraju se dogodilo čudo – savladala sam taj velik i prekrasan grad, iako se na početku činilo da će on savladati mene. Postala sam barem malo parižanka, živjela sam trenutke ispunjene umjetnošću i ljepotom, jednostavnošću i divotom, na svakom koraku.

A sada je vrijeme za odmor od svega. Odoh na more. :)