Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

nedjelja, 15.06.2008.

Lipanjske radosti


Nekako je postao običaj da je za mene lipanj mjesec događanja, previranja, komešanja, zbivanja puno ko u šipku koštica. Čak i kad se ništa ne događa svašta se događa. A ove je godine započeo burno s navještajima promjena ili pak njihovim finalizacijama. Počela sam raditi u novoj firmi, isti posao ali na novoj adresi. Nije to meni zvučalo toliko značajno, osim što je donijelo neizvjesnosti nove radne sredine. Treba opstati u njoj, dobro se plasirati, prodati, opravdati svoju poziciju znanjem, spretnošću i komunikacijskim vještinama. Sve to očekivano, ali dogodilo se i nešto baš banalno neočekivano. Lokacija novog posla je u gradu, u mom susjedstvu. Samo se spustim autom niz ulicu i prošetam do posla. E pa tome zaista nisam pridavala neki značaj, u svojim razmišljanjima o novom poslu s tom situacijom nisam računala – a život mi se nepredviđeno i stubokom promijenio! Osim što sad trošim petinu benzina od one koju sam trošila do sad i što do posla zbog problema s parkingom djelomično hodam, dakle pješačim (već sam dobila i lagani muskulfiber, ne toliko od pješačenja koliko od dosadašnjeg nekretanja – nisam ni znala da se toliko ne krećem:)), ja sam izbjegla gradske gužve koje su svim stanovnicima velikih gradova dobro poznate. Umjesto minimalnih sat vremena koliko sam provodila u dolasku i odlasku s posla sad u autu provodim najviše deset minuta. Čudo neviđeno – ne ovisim o situaciji u prometu, nema straha od prometnih čepova i stajanja u njima, nema ludovanja po cesti, slaloma i relija samo da bi ostala u okviru sat vremena provedenih u prometu na dan. Nevjerojatno koliko manje stresa i više vremena imam, poslije posla se vidim s prijateljima koji su svi mahom tu negdje u gradu i s kojima sam do sad izbjegavala nalaženje nakon posla jer sam svaki dan jurila doma samo da se riješim prometa i gužve, a kad bi se već dokopala kuće nije mi se više nigdje izlazilo.
Još nešto, firma je mala i nema menzu kakvu sam imala do sad. Dakle, nakon posla prošetam do dućana, a to nisam radila godinama već bi jednom ili dva puta mjesečno kupovala po velikim centrima koji su mi bili usput, sad mi je čak i plac u blizini, počela sam kuhati, brinuti o tome što ću i kako pripremiti. Ispočetka me ta ideja plašila jer je značila manje slobodnog vremena, ali iskreno više me uopće ne smeta. Sama određujem što ću taj dan jesti, a osim placa u blizini imam i nekoliko poznatih zalogajnica, restorana, ćevabdžinica pa ako mi se baš ne kuha mogu usput ili za vrijeme pauze ušetati (!) u neki od njih.
Ja ponovno živim u svom gradu, to je poanta. Osim što sam izbjegla prometni stres i često višesatno crvljanje u autu moj se život ponovno počeo odvijati u gradu u kojem sam odrasla, u njegovom središtu koje sam poznavala do u svaku asfaltnu rupu i reljef na zgradi, a koje sam sad već godinama izbjegavala. Nisam više u izolaciji koju su velike kompanije nametnule povukavši se iz središta grada. E da, i radno mjesto mi izgleda ko da sam kod nekog doma. Smješteni smo u privatnoj vili prilagođenoj našim potrebama. Odjednom je počelo imati smisla donošenje u ured tegle s cvijećem i lijepljenje omiljenog plakata na zid. Za sad izgleda da ne može bolje.

Prvi sam tjedan mjeseca provela radno u Istri, a posljednji tjedan krećem na godišnji koji ću provesti u mojoj omiljenoj europskoj metropoli. Nisam još spremna otkriti kojoj, ček da prvo stignem do tamo, iako je karta u džepu ne vjerujem dok ne sletim.:)

Iako su prekidi i mirenja s mojim dečkom dio naše ljubavne svakodnevice početkom sam mjeseca vrlo ozbiljno prekinula s njim. Bila sam toliko sigurna da je to posljednji put, da više nema te poruke na koju bi odgovorila ili poziva kojem bi podlegla, da nisam mogla biti sigurnija – sve do pobjede naših nad Nijemcima. Koja euforija! Podlegla sam i eto me sad opet s njim, u sretnoj svađi. Dobro, to je pomalo histeričan razvoj situacije, ali čini se da smo sa svakim mirenjem bliži nekom imaginarnom cilju. Tko zna, možda još bude nešto od nas. Iako već slutim prekid krajem mjeseca i mirenje početkom sljedećeg. Šta ću, takav nam je ritam.

Bemu, sad sam stvarno istresla dušu. Čemu? Pa lipanj je, sve se vrti i okreće a ja se mijenjam i radujem. Ovo je moj mjesec pupanja, već sljedeći ću biti puno ozbiljnija. :))

13:17 Komentari 22 Isprintaj #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se