Može li osvještavanje nekog problema donijeti po sebi rješenje istoga? Kažu ljudi da može. Moguće da se cjelokupna psihijatrija ili bar neki ogranci psihoterapija temelje ne tome, ne znam, nisam se bavila time. Meni osobno osvještavanje nije puno značilo, to mi je prije bio nužan preduvjet za početak rada. Naravno da moraš uočiti problem da bi ga krenuo rješavati. Ne znam kako to radi kod drugih ali ja kad sam osvijestila neki svoj kompleks, strah ili neku drugu psiho-dramu tek sam onda morala prionuti na posao. Prije svega trebalo je detektirati gdje se sve određeni obrazac pojavio i u kojoj se mjeri uvukao u moje razmišljanje i ponašanje, potom je trebalo definirati novi željeni obrazac a onda ga je trebao i utjeloviti. A zamijeniti jedan obrazac drugim je opet rad za sebe i zahtijeva pravi sportaški trening. Ne ide to odjednom i nije to baš samo tako. Treba biti uporan i ne odustajati zato jer ti nije uspjelo od prve. Zato, blago onima kojima samo osvještavanje pomogne. Ja do sad nisam bila te sreće.

No, tu postoji i druga strana priče za one koji vjeruju u karmu, u putovanje duše i njeno pamćenje. Jer, što je s onim problemima koje smo na svjesnoj razini riješili, prizvali ih iz podsvijesti i obračunali se s njima, ali kad u stvarnosti sav taj rad nije dao rezultata, kad stvari nikako da krenu željenim smjerom? Osobno mogu objaviti da sam sa svojim mentorom krenula dalje, da uz njegovu pomoć (a i ne samo njegovu:)) uklanjam energetske blokove koji su vezani uz moje tijelo vjerojatno od samog rođenja ako ne i od prije. Neke predisponiranosti dolaze genetikom, neke odgojem i okruženjem, a neke su otisnute na duši koja nas nosi kroz ovaj život. Do memorije duše vjerujem možemo doći regresijom i tu se javlja ta famozna metoda osvještavanja, ali kako ja baš ne vjerujem u njenu svemoć ni ne čudi što moje regresije nisu krenule tim smjerom. Vidjet ćemo kuda će me ovo odvesti. Možda uklonim i posljednji čep u mom pretis-loncu.:))

Eto, tako sam ja veliki skeptik i mali filozof krenula putem alternative u razgradnju svoje malenkosti. Ma veselo je to, donosi promjene koje su u mojoj dobi već sasvim rijetke, ne zbog lijenosti već stoga što sam puno toga do sad već odradila, preradila, premjestila i namjestila. Danas da bi nešto pokrenula čini se trebam pomoć izvana, a i nešto radikalnije metode. Moguće sam krenula stranputicom, ali stajanje na mjestu nerijetko bude lošiji izbor od kretanja u krivom smjeru. Barem na kraju saznamo da je put bio kriv pa možemo izabrati neki drugi. Dok stojimo možemo kriviti samo putnika koji je odustao od putovanja.

Ušutjela sam. Ne odgovaram na mailove, ne ostavljam komentare, ne odgovaram na njih, kao da sam upala u rupu. Internetska komunikacija me ne zanima, pokušavam živjeti nešto stvarno ali sve se to svodi na čekanje ili čak ni to. Moj mentor misli da bi ja sad sama trebala voditi svoje učeničko putovanje a ja ne znam što bi. Nigdje me ne vuče i ništa se ne događa i tako već mjesecima. Ukopala sam se. Pomišljam da se radi o onim padovima ili nazadovanjima kad dugo ideš okomito uzlaznom putanjom. Energija na kojoj sam jahala negdje se osula, umjesto oceanskog vala koji me strmoglavo nosio svemirom sada sjedim u lokvici. Možda sam stala zbog straha. Možda zato što se ono izvanjsko nije još poklopilo s onim unutarnjim. Možda zato jer moj mentor misli da sam spremna postati sama svoja učiteljica, a ja samo čučim u kutu i osjećam krivnju jer kao dijete želim da me netko pritom drži za ruku. Možda mi nedostaju roditelji koje sam prerano izgubila pa u svom mentoru ili možda ljubavniku tražim zamjenu. Možda sam ljuta na one gore jer ne dobivam dovoljno vodstva, podrške ili poticaja. Možda, možda...

A možda je već ova crtica znak mog novog pokreta pa će se tijesna čahura u kojoj se nalazim pokazati kao mjesto vrenja koje mi je trebalo.