Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

nedjelja, 27.05.2007.

Međupost


Obzirom da bi moj sljedeći post mogao biti krivo shvaćen, možda kao neki moj djetinji ego-trip, objavit ću prvo vlastiti komentar koji sam dala uz prošli post, za sve one koji ga nisu pročitali ili možda nisu obratili dovoljno pažnje na njega.

„Moram sve koji čekaju nastavak upozoriti da ne planiram direktan nastavak ovog teksta. Planiram zapravo cijeli ciklus, niz tekstova kojima ću pokušati, kroz priču o sebi, ispričati razne stvari koje se tiču gore navedene teme. Moram napraviti veći uvod kako bi shvatili kojim putem sam došla do ovoga do čega sam došla, koja sam sve znanja pokupila na tom putu, a isto tako morate bar malo steći povjerenja u moj sud. Eto, to je plan. :))“



P.S. Jel ima neko ko bi mi mogao i htio pomoći oko dizajna? Ovaj trenutni je uzet iz blog.hr riznice kao neka kratka prijelazna faza.


14:18 Komentari 22 Isprintaj #

subota, 19.05.2007.

O umnosti, svjesnosti i smislu života


Dugo sam vjerovala da do svih spoznaja moram doći sama, oslanjajući se jedino na vlastito spekulativno mišljenje, komparativno sam sklapala razne škole, učenja i znanja. Upisala sam filozofiju i krenula s treningom uma, otvorila nove horizonte mišljenja, disciplinirala svoj proces razmišljanja, plakala na wc-u dok sam čitala Hegela. Upisala sam studij filozofije kako bi stekla kulturološki štit civilizacijskog nasljeđa. Jednako tako upisala sam ga kako bi stekla oruđe pomaka, uzgona do poznatih granica i još dalje, puno dalje preko njih. Voljela sam letjeti visoko, svijetu pod oblake.

Kao i svi pubertetlije svoje rane tinejdžerske dane započela sam pitanjem o smislu života. Najviše me mučio sraz materije i svijesti, ograničenog i neograničenog, utopljenost eterične, bezgranične svijesti u nešto tako vremenski i prostorno ograničeno kao što je materija. I danas vjerujem da je najveći apsurd života zapravo njegov kraj, svijest koja se na mučan način razvija boreći se s višedimenzionalnim problemima, ona koja može natkriliti materiju, koja materiju može oblikovati pa čak i stvoriti, istovremeno je njen rob, osuđena na propast.
Studij filozofije mi nije pružio nikakvo zadovoljavajuće rješenje pa čak ni utjehu za taj paradoks u kojem smo se svi našli. A susret s gnoseologijom i bavljenje spoznajnim problemima je bol samo produbilo još više. Spoznajna teorija koja se veličanstveno upušta u ovladavanje procesa same spoznaje, koja um postavlja u stvarnost vlastite refleksije, um naviknut da se bavi stvarima oko sebe ovdje se oštro zaokreće prema sebi i počinje se vlastitim oruđem baviti tim istim oruđem. Zaista veličanstveno! To je kao da ste stali u središte dijamanta koji svoje zrake okreće prema unutra obasjavajući tako samo žarište i njegove uzroke. Um koji se bavi umom dovodi svijest do usijanja, logičkom diktaturom grabi u samoga sebe do mjesta implozije, ostavljajući za sobom raskošnu pustoš i bjelinu. Hegelove ontološke postavke i spoznajna teorija kao takva najveće su energetske kapsule zapadne filozofije iz kojih svjetlost praska u vatrometnim slapovima.

U takvim trenucima moja je radost samo uvećavala tugu i bol, a ponekad se činilo da i ludilo sve glasnije i nestrpljivije tapka pred mojim vratima. Zar smo dobili umnost i svjesnost, tako velik dar, da bi živjeli ovako?!

Srećom ili nesrećom, u svojoj želji da pokušam spoznati Jedno kao mogući princip više svijesti u kojem je prevladan svijet dualnosti, shvatila sam da se ljudski um neminovno susreće s nespoznatljivim, jer njegova ni intuitivna niti logička oruđa nisu dostatna za spoznaju nečeg van njegove vlastite strukture zasnovane isključivo na dualnom (dvojni principi: dobro-zlo, duh-materija, živo-neživo, muško-žensko itd.). Dakle, prihvaćanje činjenice da postoji široko polje nespoznatljivog za mene je predstavljalo preokret i zapravo me oslobodilo. Otpustila sam pitanja na koja nisam mogla naći odgovore, zaboravila apsurde i mučno traženje smisla te se prepustila životu i njegovim radostima. Skinula sam vojničke čizme i umočila noge u dugine boje, u šarenilo tjelesnog života ne tražeći više od onoga što mi je bilo dostupno.

No, moj duh, nezadovoljan postom na koji sam ga stavila, nezadovoljan desetljećem stagnacije, napravio je obrat i doveo u moje kolo sasvim nove spoznaje, a smisao postojanja po prvi je put provirio u moj život.

A o tome u nekom drugom postu ili na nekom novom blogu!:)

13:48 Komentari 48 Isprintaj #

utorak, 01.05.2007.

Bodisatva


Kažu ljudi da je poseban blagoslov kad za života sretneš svetog čovjeka. Ja sam ih srela troje, valjda jer me sreća pratila u životu. Isto tako, upoznala sam nekoliko sjajnih ljudi koji su javnosti manje poznati ili uopće nisu, dobila brojne blagoslove učeći od mnogih, pomoć je uvijek stizala kad je trebala i zato se sa zahvalnošću sjećam svih ljudi koji su me dotakli svojom ili božjom milošću. To je vjerojatno razlog zbog kojeg sam rijetko i nevoljko isticala svoja poznanstva s osobitima, s onima koje je cijeli svijet prepoznao kao izuzetne, a duhovni kao svoje svete vođe. Nevoljko sam isticala ta poznanstva jer su moj život na brojne vrijedne načine dotakli različiti, manje važni ljudi. Ne vjerujem da su oni izuzetni vredniji od manje izuzetnih, jer svi mi imamo svoje mjesto u ovom nesavršenom svijetu i činimo što možemo. No ipak, poseban je blagoslov kad sretnete prosvijećenog, probuđenog ili svetog čovjeka.

Susret s velikanom neće na svakome ostaviti isti trag. Na nekima možda neće ostaviti nikakav trag. Sve to ovisi o nama, o tome što trebamo ili želimo naučiti, a možda i o tome koliko smo u određenom trenutku u stanju prihvatiti. Ja ću vam ispričati o svojim susretima i onome što sam ja mogla primiti i naučiti. Prije trinaest godina, u svega godinu dana, troje svetih dotaklo je moj život ostavljajući za sobom neizbrisiv trag besprijekornoga uzora. Da, vjerujem da je uzor ono najviše što nam prosvijećeni može dati ako vam se putovi ukrste na kratko.


U društvu tibetanskih lama

Nisam baš bila oduševljena našim odlaskom u Indiju. Ta isfurana i od zapadnjaka često eksploatirana zemlja nije mi se činila privlačna. Brojni dokumentarci o Indiji već su mi se popeli na vrh glave, a ni priče i prepričavanja zapadnjaka koji su već desetljećima hrlili u Indiju po instant rješenja ili prosvjetljenja nisu pridonijeli mom entuzijazmu za taj put. No, moj tadašnji dečko i producent dokumentarnog filma koji je trebalo napraviti, inzistirao je da idem s njim. Trebala sam mu pomoći oko ostvarenja vrlo ambiciozno zamišljenog projekta za koji smo, iz meni nepoznatih razloga, morali intervjuirati baš dalaj lamu. Meni je bilo svejedno, činilo mi se nerealno i nepotrebno, ali moj bivši zapeo, već je godinu dana ranije bio u Dharam Sali obijajući vrata dalaj laminog sjedišta, vodio je i prepisku s njegovim kabinetom, ali naravno, sve to bezuspješno. Za njega je to bio drugi pokušaj da dođe do njegove svetosti, a što se mene ticalo ja sam mogla čačkati uho na obroncima Himalaja, isto bi mi bilo.
No, boravak u blizini dalaj laminog samostana i svakodnevni odlasci u njegov hram, gledanje molitvi i razgovori s njegovim svećenicima, polako su mijenjali moje stanje duha. Malo sam se primirila, oborila svoju bahatost i počela ubrzano učiti o budizmu o kojem nisam znala gotovo ništa. Počela sam učiti kako bi što prije shvatila što se to događa, kakvi su to ljudi, ti lame, za čiji način ophođenja nisam baš imala puno objašnjenja. Smireni, nasmijani, nimalo frustrirani izolacijom u kojoj su živjeli ili celibatom na koji su se zavjetovali, gledala sam ih kako sasvim opušteno mole ili meditiraju, a oni mlađi, još učenici, vježbaju debatiranje. Jednako opušteno, bez trunke osobnog nadmetanja, svaki dan u predvečerje mladi lame su vodili debate, jedan na jedan, dok su ostali slušali. Svaki od njih dobio bi zadaću da obrani suprotnu tezu neke od budističkih škola. Onaj na kojem je bio red ustao bi i bezazleno lamaćući rukama uvjeravao svojeg kolegu u nešto što možda ni sam nije vjerovao. Tko zna, možda je i vjerovao, jer čak ako je istina jedna, budizam priznaje različite putove do nje kao vrijedne pažnje i razmišljanja. Koliko god sam ih gledala nisam uspjela uočiti neku ružnu emociju ili osobno nadjačavanje. Zafrkavali su jedni druge i smijali se jednako kad su gubili kao i kad su dobivali debatu.

Takav je bio i narod, Tibetanci, vječno vedri i nasmijani, otvorenih su srca pozdravljali sve te brojne strance koji su preplavljivali njihovo malo mjesto. Barem je starija populacija bila takva, neokaljana potrebom za materijalnim radostima koje su im omogućavale horde zapadnih turista. Razmišljala sam kako je to sretan narod, baš sretan. Kao da su bili pretplaćeni za put u kraljevstvo nebesko. Znala sam da na kraju to ima veze s njihovom religijom, filozofijom i lamama koji su ih vodili. Postojao je neki tajni sastojak njihovih života koji ih je činio takvima, izrazit baš kod lama koje sam tjednima proučavala. Nakon nasumično pročitane literature i jednog važnog razgovora s učiteljem s kojim sam ukrstila teze kao uvjerena studentica filozofije, uvjerena u vrijednost i dostatnost zapadnih filozofskih dostignuća, polako sam počela shvaćati o čemu se tu zapravo radi. Budizam je, preklapajući religijski i filozofski sistem, nudio jasno određenu praksu koja je vodila oslobađanju od svega što nas unesrećuje ili čini nepotpunima, nudio je put ka jednoj drugačijoj svijesti koja dolazi onda kad smo probuđeni, prosvijetljeni. A središnji princip, alfa i omega te prakse bilo je ne-vezivanje, kako za ono što nas čini nesretnima tako i za ono što nas čini sretnima. Tad sam shvatila da gledajući lame gledam živo ostvarenje tog principa, ne-vezani za osobne ili ljudske potrebe zračili su radošću i općim prihvaćanjem.
Kako je to velika lekcija bila... i danas me ispunjava dubokom zahvalnošću.

Nakon više od mjesec dana napustili smo McLeod Ganj, Tibetansko selo uz dalaj lamin samostan, bez rezultata, ništa bliži intervju s njegovom svetošću. Barem smo to tako tada mislili. Prošla su još dva mjeseca koja smo proveli snimajući materijale za koje smo se samo nadali da ćemo ih moći iskoristiti, a onda, kad smo se već spremali za povratak u naše europsko stanište, stiglo je pismo. Iz dalaj laminog kabineta javili su da nam je intervju odobren te vrijeme i mjesto kada će biti održan. Što se to dogodilo, gdje su se i kako otvorila ta teško dostupna vrata prema duhovnom i svjetovnom vođi jednoga naroda, ja zaista ne znam. Vijest nas je zatekla u Bangkoku, dakle trebalo se vratiti na sjever Indije u McLeod Ganj.
U tjednima koji su uslijedili svijet je postao nestvarno mjesto za nas. Samo u mitovima David može praćkom oboriti Golijata, a tu smo stajali nas dvoje, studenti s Hi8-icom, financirani stipendijom dobivenom za nezavisni film, stajali smo pred Babilonskim vratima koja su se u bljesku nebeske munje otvorila pred nama smrtnicima.


Tenzin Gyatso

Bio je već siječanj. Nismo planirali ostati u Aziji tako dugo. Nismo imali ni odjeću za zimu, a ne bi nam ni trebala da nismo krenuli na sjever, prema obroncima Himalaja. Stigli smo dan ranije potpuno nespremni za hladnoću. Noć smo proveli obučeni u jedine duge hlače koje smo imali i sve majice koje smo našli u ruksacima, i još smo se ujutro probudili cvokočući. Takvi smo se zgužvani uputili na zakazani intervju, a ja sam usput kupila tibetanski vuneni kaputić kako bi se ugrijala i bar malo popravila dojam. Mislim da je bilo dobro što nismo znali što nas tamo čeka, jer kad smo doznali već je bilo kasno, više nije bilo vremena za oduzimanje dara govora i veći grč u želucu od onog kojeg smo imali. Na ulazu u kompleks dočekalo nas je nekoliko članova dalaj laminog osiguranja, a od tamo pa do niske ali vrlo prostrane tibetanske građevine proveo nas je jedan od njih, radosni mladi Tibetanac u pretijesnome zapadnjačkom odijelu. Već me zbunila skladna dvorana u koju nas je uveo. Bogato ali s mjerom uređena, odisala je profinjenom strogošću primjerenoj kakvom velikom dostojanstveniku. U prostoriji nas je dočekalo nekoliko nasmijanih Tibetanaca, svi od reda u premalim odijelima motali su se oko nas dok smo vadili opremu. Svaki njihov pokret i mišić na licu odavao je napetost, a ja sam nekako znala da njihova pritajena zabrinutost nema veze s nama. Nismo morali dugo čekati, tek što smo oboje bili spremni u prostoriju je vedro i odlučno ušao dalaj lama u pratnji. Veliki dalaj lama Tenzin Gyatso.

Nisam ga se bojala, vjerovala sam mu, očekivala sam od njega neposrednost, toplinu, razumijevanje, ali kad sam vidjela da ulazi s desetak članova pratnje, od kojih nitko nije bio u svećeničkoj halji, postalo mi je jasno u što smo se uvalili. Pa on je bio državnik, apsolutni vladar jednog naroda, svjetovni i duhovni vođa kojeg su štovali kao božanstvo, on je bio prosvijetljeni, bodisatva, utjelovljenje Avalokiteśvara. Tad sam shvatila i napetost koja se protezala preko svih lica u prostoriji, od mladića iz osiguranja do prevodioca i članova kabineta. Svi su bili spremni u svakom trenutku pasti ničice pred njega. Mislim da mi je tijelo utrnulo na trenutak, možda su i koljena htjela popustiti, ali ozbiljnost situacije nije dozvoljavala nekakva osobna proklizavanja.

Sjela sam uz njega, još uvijek vjerujući da će me rukom napisana pitanja na papiru spasiti od propasti. Pitanja su bila komplicirana, a njegovi odgovori još kompliciraniji i po svemu neočekivani. Nisam ga uspijevala navesti da govori o stvarima koje su nama tematski trebale za film, nisam uspijevala ni dovoljno razumjeti njegove odgovore kako bi iz njih izvlačila korisna potpitanja. Moje znanje je bilo skučeno, a on je slobodno vrludao raznim područjima, putovima i stranputicama dok sam se ja trgala da polovim i ukrotim sve te misli koje su vijorile po zraku, kako njegove tako i svoje vlastite. Smiješno. Naravno da mi nije išlo. Vođenje intervjua je vještina koju ni danas nisam sasvim savladala. Kako mi se to uopće dogodilo da moj prvi intervju bude s takvim velikanom?
Ali, baš kad je izgledalo da sve odlazi kvragu odlučila sam se opustiti. On je ionako govorio ono što je mislio da treba reći, a ja sam shvatila da me hrpa glupih pitanja dijeli od jednog od najvećih živućih učitelja današnjice. Odlučila sam ukrasti trenutak za sebe, dotaknuti srcem utjelovljenog bodisatvu, onog koji svojim znanjem, umijećem i milošću pokazuje svim bićima put ka prosvjetljenju. Nisam tada bila budist a nisam ni sada, ali znala sam da sjedim pored izvora.

Umirila sam se i potpuno otvorila ne slušajući više uopće što govori. Gotovo u istom trenu osjetila sam energiju koja je počela strujati iz njega i širiti se uokolo, energiju gustu kao sitan pijesak, zasićenu, prodornu, a opet prozračnu i skladnu. Poput nježnog udara širila se polako prema meni premostivši u par sekundi metar ili dva koliko smo bili udaljeni. Prepala sam se. Vjerojatno nisam očekivala da će se išta dogoditi, pogotovo ne tako nešto opipljivo i snažno. On je usred misli stao na trenutak, pogledao me duboko ispitivački i vedro nastavio dalje. Mislim da je znao što se događa, ako ništa drugo vidio je na mom licu iznenadnu promjenu, zamrznuto zbunjeni pogled i osmjeh koji se ukočio. A kad je njegova energija počela zahvaćati mene, plaviti moje polje, bila sam manje-više gotova, potopljena energetskim vibracijama kakve nikad do tad nisam osjetila. Pritom se njegovo polje širilo i dalje, čekala sam da stane, mislila sam kako mora stati, ali nije, njegovo energetsko polje se nastavilo širiti zahvaćajući sve veće područje u dvorani čije su granice postajale sve neprimjetnije. Tad me već ozbiljno uhvatio strah, jer situacija nije dozvoljavala da samo tako nestanem. Nisam više imala ni vremena niti mogućnosti da plovim u njegovoj prisutnosti, hitno sam se morala vratiti u dimenziju u kojoj se događao intervju. Trgnula sam se, pribrala i odagnala osjećaj. Ali, nešto se promijenilo. Moje srce je sad bilo bezbrižno i vedro. Zrak je bio mekan, opojan i gust. Pitao me na kraju da li razumijem što je rekao, a ja sam mu bez straha odgovorila: „Ne, ne razumijem“. On je stao, zamislio se i krenuo ispočetka odgovarati na moje pitanje kojeg se više nisam ni sjećala. Želio mi je objasniti, a ja sam htjela shvatiti.

Ono što je tada rekao bilo je upravo ono što smo trebali. Taj dio razgovora ušao je u film.


20:48 Komentari 36 Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se