Dugo sam vjerovala da do svih spoznaja moram doći sama, oslanjajući se jedino na vlastito spekulativno mišljenje, komparativno sam sklapala razne škole, učenja i znanja. Upisala sam filozofiju i krenula s treningom uma, otvorila nove horizonte mišljenja, disciplinirala svoj proces razmišljanja, plakala na wc-u dok sam čitala Hegela. Upisala sam studij filozofije kako bi stekla kulturološki štit civilizacijskog nasljeđa. Jednako tako upisala sam ga kako bi stekla oruđe pomaka, uzgona do poznatih granica i još dalje, puno dalje preko njih. Voljela sam letjeti visoko, svijetu pod oblake.

Kao i svi pubertetlije svoje rane tinejdžerske dane započela sam pitanjem o smislu života. Najviše me mučio sraz materije i svijesti, ograničenog i neograničenog, utopljenost eterične, bezgranične svijesti u nešto tako vremenski i prostorno ograničeno kao što je materija. I danas vjerujem da je najveći apsurd života zapravo njegov kraj, svijest koja se na mučan način razvija boreći se s višedimenzionalnim problemima, ona koja može natkriliti materiju, koja materiju može oblikovati pa čak i stvoriti, istovremeno je njen rob, osuđena na propast.
Studij filozofije mi nije pružio nikakvo zadovoljavajuće rješenje pa čak ni utjehu za taj paradoks u kojem smo se svi našli. A susret s gnoseologijom i bavljenje spoznajnim problemima je bol samo produbilo još više. Spoznajna teorija koja se veličanstveno upušta u ovladavanje procesa same spoznaje, koja um postavlja u stvarnost vlastite refleksije, um naviknut da se bavi stvarima oko sebe ovdje se oštro zaokreće prema sebi i počinje se vlastitim oruđem baviti tim istim oruđem. Zaista veličanstveno! To je kao da ste stali u središte dijamanta koji svoje zrake okreće prema unutra obasjavajući tako samo žarište i njegove uzroke. Um koji se bavi umom dovodi svijest do usijanja, logičkom diktaturom grabi u samoga sebe do mjesta implozije, ostavljajući za sobom raskošnu pustoš i bjelinu. Hegelove ontološke postavke i spoznajna teorija kao takva najveće su energetske kapsule zapadne filozofije iz kojih svjetlost praska u vatrometnim slapovima.

U takvim trenucima moja je radost samo uvećavala tugu i bol, a ponekad se činilo da i ludilo sve glasnije i nestrpljivije tapka pred mojim vratima. Zar smo dobili umnost i svjesnost, tako velik dar, da bi živjeli ovako?!

Srećom ili nesrećom, u svojoj želji da pokušam spoznati Jedno kao mogući princip više svijesti u kojem je prevladan svijet dualnosti, shvatila sam da se ljudski um neminovno susreće s nespoznatljivim, jer njegova ni intuitivna niti logička oruđa nisu dostatna za spoznaju nečeg van njegove vlastite strukture zasnovane isključivo na dualnom (dvojni principi: dobro-zlo, duh-materija, živo-neživo, muško-žensko itd.). Dakle, prihvaćanje činjenice da postoji široko polje nespoznatljivog za mene je predstavljalo preokret i zapravo me oslobodilo. Otpustila sam pitanja na koja nisam mogla naći odgovore, zaboravila apsurde i mučno traženje smisla te se prepustila životu i njegovim radostima. Skinula sam vojničke čizme i umočila noge u dugine boje, u šarenilo tjelesnog života ne tražeći više od onoga što mi je bilo dostupno.

No, moj duh, nezadovoljan postom na koji sam ga stavila, nezadovoljan desetljećem stagnacije, napravio je obrat i doveo u moje kolo sasvim nove spoznaje, a smisao postojanja po prvi je put provirio u moj život.

A o tome u nekom drugom postu ili na nekom novom blogu!:)