Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

ponedjeljak, 16.04.2007.

Houellebecq – autor za samoubojice ili možda ne?


Prije nešto više od godinu dana, u nekoj od mojih letargičnih putešestvija, zgrabila sam knjigu s police u prijateljičinom stanu. Već dugo nisam pročitala nešto što baš nisam morala, svaki moj pokušaj čitanja nekog književnog djela završavao bi ojađenošću, mislila sam da za književnost kod mene više nema spasa. Tog popodneva u stanu moje prijateljice, odlučila sam beletristici ipak dati još jednu šansu. Možda me privukla fotografija autora na naslovnici koja me redovno zaokupljala dok smo ispijale preskupe čajeve iz egzotičnih krajeva svijeta. Taj srednjovječni muškarac sjedio je sklupčano na neudobnom stolcu i s cigaretom u ruci uporno je promatrao. Nije se pokušavao dopasti, nije pokušavao čak ni reći nešto o sebi, gledao je u nas, bez emocija i puno znatiželje, smireno i svjesno. Vjerojatno sam na kraju popustila njegovom pogledu, morala sam vidjeti što taj čovjek bez ambicija želi reći drugom čovjeku. Michel Houellebecq je, kao dobar drug, tog popodneva ušao trajno u moj život.

Kao osoba opravdao je sva moja očekivanja. S njim sam se susrela u Zagrebu kad je odabrao baš našu zemlju za svoje gostovanje. Kad mi je tog dana prijateljica javila da je Houellebecq u gradu i da će biti gost književne večeri u Booksi, mislim da sam na trenutak izašla iz tijela... Srećom, upalilo se crveno jer sam se upravo u podnevnoj gužvi borila za svoje mjesto pod suncem Zelenoga vala. Nije bilo bitno što je on govorio te večeri, već kako je to činio. Moju je vječnu naklonost stekao kao čovjek posvećen trenutku i svakom čovjeku koji je došao tu večer podijeliti s njim. Dok je potpisivao knjige svakog je bez žurbe pogledao u oči, duboko i tiho tražeći neku osobnu istinu svakoga od nas. Pružene knjige je s pažnjom otvarao, neke čak pomilovao, posvećujući ih tako svojom ljubavlju za sva vremena. Neću zaboraviti trenutak kad je svoj pogled uputio meni, držeći nježno u ruci moju još neotvorenu kopiju Elementarnih čestica. Nažalost, nisam izdržala silinu njegove otvorene prisutnosti, skrenula sam pogled bijesna na sebe jer ja pred otvorenošću ne skrećem pogled. Ovaj put jesam i najradije bi samoj sebi opalila čvrgu, ali šta je tu je. Propust učinjen i nema sad nazad.

Zašto volimo Houellebecqa? Osobno, i sama volim ogoliti stvari do srži. Makar mi na kraju ne ostao ni iscijepani atom u ruci, nema veze. Zabavlja me sklanjanje slojeva i dolaženje do neke suštine, jezgre, tvrde koštice iz koje možda nikne neki novi plod. A do sad nisam naišla na nekog tako predanog ogolitelja kao što je on. Nemilosrdan, kritičan, informiran, svestran. Njegove kritike društva na esejistički način barataju istraživanjima kako prirodnih tako i društvenih znanosti. Ponekad mi se činilo da čitam neki novinski članak, a ponekad osobnu ispovijest pojedinca koji više ne pati od egzistencijalne mučnine već od potpune ispražnjenosti, praznine, jer njegovo postojanje zaista nema nikakvo ontološko opravdanje. Za mučninu bi morali biti uključeni u ovaj svijetu, a Houellebecqova praznina dolazi iz suvremenog osjećaja nepripadnosti, odijeljenosti, individualne distanciranosti od svijeta koji pojedincu više ne nudi nikakvo supstancijalno rješenje. Dakako, ta praznina ima i druge uzroke o kojima Houellebecq jasno govori, i koji proizlaze iz uronjenosti individuuma u svijet i njegov društveni poredak, ali isto tako i iz samih prirodnih datosti i određenja čovjeka kao bića. (Btw, nadam se da nisam sad nekom književnom znalcu digla svu kosu na glavi.:))

Mene nešto u cijeloj priči dosta čudi. Ne znam je l' me više čudi što ga ljudi nerijetko smatraju krajnje depresivnim autorom ili me više čudi što ga ja ne smatram takvim. Nije neobično da dvadesetogodišnjaci njega ne vide kao zlogukog proroka (ili ga možda vide?), ali udariti u četrdesete i još uvijek čitati Houellebecqa s veseljem je već može bit malo čudno. Ustvari, meni nije nimalo čudno, ali zbunjena velevažnim četrdesetogodišnjacima koji se čude meni počela sam se i ja čuditi što mi ništa nije čudno. Ali, neću sad više o tome jer ne prakticiram megatonske postove. Radije bi čula vaša mišljenja o tom meni interesantnom pitanju.

Je li Houellebecq pisac za samoubojice ili možda ipak ne?


21:24 Komentari 49 Isprintaj #

srijeda, 11.04.2007.

Rekonstrukcija


Osjećam da sam se oslobodila. Možda to nije sasvim i skroz, ali osjetila sam u trenu da su teški okovi skliznuli s mene. Nije ovo samo metafora, zaista sam to osjetila. Prije toga sam osjetila hladan nož zaboden u moje srce i nakon toga više ništa nisam osjetila, samo okove kako klize niz moje tijelo i nestaju u bezdanu.

Lijepo je sad. Iako sam još teško bolesna i na kućnoj njezi znam da ne liječim samo svoje tijelo već da se cijelo moje biće oporavlja i da je napokon počelo iscjeljenje. Skrhana sam, rastavljena na dijelove, ali rekonstrukcija je počela. Morat ću rekonstruirati i događaje koji su me doveli do ovog, to me još čeka. Nimalo ugodno. Već sam pokušavala započeti neki suvisao tekst o svim tim zbivanjima ali nije išlo. Možda uspijem s ovih par rečenica vratiti bar malo samopouzdanja.

18:20 Komentari 14 Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se