Završilo je ovako. Priču sam ostavila u Bookaletinim rukama, pomalo nevoljko ali šta je tu je. Ako sad opet krenem u razglabanje o tome što pritom mislim i osjećam opet bi mi tekst mogao završiti na naslovnici u rubrici hot-blogo-tračevi, a moj bi izdavač mogao još koju sijedu dobiti, a to nikako ne želim. Stoga šuti Pupa i pusti da ljudi naprave posao najbolje što mogu. Evo, neću se miješati. Neću. Da, neću.

Pisanje prethodnog posta mi je uvelike pomoglo da sebi razjasnim koliko i što mi točno smeta. Kvalitetni prilozi u formi komentara su bili zaista sjajni i isto od velike pomoći. Hvala komentatorima! Dobila sam i jedan mail u kojem se po točkama iznosi zašto je koncept izdavača promašen budući da se ovdje radi o izdanju s bloga. A da Booki zna od koga mi je stigao taj mail dobio bi i više od par sijedih, no kako sam prije zaključila da to nikako ne želim, ostavit ću te točke sebi u inbox-u. Hoću da ostane lijep i mlad, barem do izlaska knjige, i dok mi sve to dobro ne zalijemo istarskim Teranom na nekoj lijepoj livadi. Dakle, volim dobar domaći Teran. Ovo je Booki napisano maksimalno tendenciozno.:)

Imala bi još koju o glavnome liku moje priče odabranice, pisane kroz nekoliko turobnih noći i dana. Ali, ne mogu niti o tome jer ću ispasti indiskretna, ponovno. Samo ja zaista više ne znam o čemu da pišem. Gdje se god okrenem sve zabranjene teme. S blogerom hodam, izdavač mi bloger, bivši mi bloger, ne smijem ni prdnuti po internetskom papiru da nekog ne uvrijedim i ne iznesem nešto što ne bi smjela, jer ljudi čitaju i rado se vrijeđaju. Da o poslu pišem bit ću dosadna ko trula glista na otvorenom prozoru, a ne bi ni tu smjela otkriti s čime se bavim jer je posao javan i moglo bi biti belaja ako me netko provali. Okovi, okovi, okovi, ne volim to! Morat ću krenuti u NOB-e.