Ajme koji tempo... Kad je situacija mirnodopska ostajem na poslu do negdje sedam. Jučer je bila ludnica pa sam došla doma u ponoć, a dan prije nešto ranije, mislim da je bilo deset. Nemam radnu subotu, ali to je tako samo u ugovoru. Od sada nadalje svaka će biti radna, ful radna, što će reći da se mogu samo nadati da ću doći doma do deset navečer.

Danas me šefica pustila ranije kući jer je eto skužila da imam malih problema kod kuće, moj dragi, naime, teško podnosi ovakvo moje radno vrijeme pa mi se od jutra počeo prijetiti prekidom, iseljenjem iz njegove kuće, u koju sam uselila s prvim radnim danom jer smo skužili da ćemo jedino tako uhvatiti neko vrijeme za viđanje. Smireno je priznao da čovjek s njegovom dijagnozom treba red i da mu ovakav sumanut, u stvari samački život nikako ne godi. Nemam tu što za reći, potpuno ga razumijem, i sve se nadam da će ovaj tempo malo jenjati vremenom, kad projekt postavimo na noge. Meni je u cijeloj priči za sada dobro, sve mi je još novo, silno zanimljivo, napeto do krajnjih granica, cijeli mi se posao sviđa, kreativan je, odgovoran je, adrenalinski, baš ono što znam i volim raditi, samo u nemogućem, vrlo brzom mediju, dakle, izazov je velik i teško se tome može odoliti.

A njemu doma treba društvo, netko tko će živjeti život njegovim ritmom, s malo drugačijom koncepcijom svakodnevice. Kužim ja to i nemam baš nekih argumenata protiv, mogu se samo nadati da će on uhvatiti neki svoj ritam u ovom mom. Vidjet ćemo.

Situacija je ovakva. Dobila sam posao koji mi odgovara, čini se po svemu. Dobar projekt, moja pozicija upravo onakva kakvu želim, suradnici izgleda ok, uz voditeljicu cijelog odjela koja je prva liga! Mlada je, ali se zna ponašati, ima znanja a opet spremna je učiti, ne boji se. Jučer me predstavila cijeloj ekipi na sastanku koji je besprijekorno vodila. Nakon što je svima objasnila koja su moja zaduženja i ovlasti nastavila je o zahtjevnosti projekta koji treba pokrenuti i silovitom brzinom postaviti na noge, te da tko nije spreman raditi danonoćno sljedeća dva mjeseca neka bolje odmah ode jer kad krenemo neće biti ni mjesta ni vremena za pritužbe. Volim takvu preciznost i jasnoću. Volim i kada svoj autoritet ljudi koriste na profinjen način, bez da ikoga povrijede ili dovedu u neugodnu situaciju zbog krivog postavljanja stvari. Bit će to sve dobro.

Ne znam hoću li više imati slobodnih vikenda. Ovaj sasvim sigurno nije bio. Ali, obzirom na sve, to me nimalo ne brine. Veseli me. Nema više bauljanja u spavaćici i suza jer je jedan svijet ostao nepovratno iza mene. Samo da nešto ne zabrljam, ali ne vidim baš previše mogućnosti za to. Čini se sve krojeno po mojoj mjeri.

Brod je ponovno bačen u more, želim sebi dobar vjetar u leđa i neka mi je sa srećom!

Godišnjica nemilog događaja je iza mene. Sada je kao lakše. Ili nije, ne znam. Događaji stari godinu dana nizali su se pred mojim očima kao nemontirani film, trenutci koji su obilježili moj život, žigosali ga kao kravu usijanim žaračem. Prošli trenutci klizili su kao suze niz moje lice, a ona u njima raspeta na križ, blaga, pomirena sa svime što joj život nije dao, od morfija u magli, tanahnih ruku, plemenita, lijepa i kada je život već otišao iz nje.

U ono vrijeme moj je unutrašnji mir ostao netaknut zbivanjima. Znala sam unaprijed što treba činiti, svaka stvar na svom mjestu, svaka misao uredno posložena na policama svijesti, nesvijesti, ovostranog, onostranog, sve je bilo spremno da Bog spusti svoju ruku i odnese što je naumio odnijeti. Kako je moja najdraža rekla kada je sve krenulo nizbrdo: „Znaš, loše stvari se ne događaju uvijek drugima.“ Ja sam je slušala i slijedila njenu pragmu. Nikog nisam krivila, život donosi gorke plodove ponekad.

Za mene ona nikad i nije otišla, stalno je tu, brine. Kada zapadnem u teškoće nekim čudom se stvari riješe same od sebe. Netko će reći da imam puno sreće u životu, ali ja znam da to nije sreća. Sada je već ljuta, osjećam to. Ostavila je za sobom sve da mogu bezbrižno dalje, što god hoću. A ja sam od onda povlačila samo glupe poteze. Toliko glupe da ih mogu tumačiti jedino vlastitom odsutnošću. Kao da je samo dio mene ostao ovdje, a ostatak se pogubio, odlutao, igra se negdje s pikulama. Nije mi čak ni važno. Ništa više nije zaista važno.

Kad se osvrnem na zadnjih godinu dana puno vremena zapravo nedostaje. Dani, tjedni, mjeseci nestali su, ne znam gdje ni što se s njima desilo. Možda puno sanjam, o kulama u pijesku, o moru, suncu i njenom pogledu na meni.

Da, čini se da sam zaspala. Ne znam točno kad, ali sve mi ovo izgleda kao da sam klonula usput, razvrstavajući privide svog života, dok sam organizirala nastavke. Još uvijek spavam, nikako da se probudim. Središte je izvučeno kao osovina iz vrtuljka, lete dijelovi u bestežinskom stanju, sporo, polako, prolaze pored mene, a ja ne mogu ispružiti ruku. Umivena prošlim suzama i novima koje oplakuju stare, u snu bez snage.