Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

srijeda, 26.04.2006.

Spavaćica


Oporavak ne ide kako bi trebao. Teško izlazim iz kuće. Jučer je srećom na poslu bila neka frka pa sam morala iz kuće van. Na sat, dva. Dobro je bilo. A i prekjučer sam išla u kazalište. Začudo odlična predstava, u Gavelli, Kvetch. Baš me iznenadilo da je grad još tu, velike zgrade, plošne, razvedene ornamentima, toplo vrijeme čak i uvečer. Ima i ljudi. Danas sam bila do dućana po cigarete i kruh. Otišla sam u spavaćici. Krojena je kao polo-haljina, tamno zelene boje, od frotira. Mislim da se ipak vidi da je spavaćica. Počešljala sam se da popravim dojam.

Uglavnom sjedim na terasi. Lijepo je vrijeme. Malo se sunčam, listam stare novine. Čitala bi knjigu ali me koncentracija ne služi dobro. Previše pušim. Noću dugo ne mogu zaspati, a ujutro teško ustajem. Pozovem tu i tamo nekog da me posjeti, samo brzo mi dojadi. Volim Blekija, on je radost našeg dvorišta. Rado glumi bijesnog psa, laje ko lud, a i reži. Kad sam na terasi pustim ga da uđe. Volim kad se sklupča uz mene. Navečer upalim televizor, ali ga ne gledam.

Moram kod prijateljica na ručak. Ne znam zašto sam se uopće javila na telefon. Trebala bi krenuti. Već kasnim. Skinut ću spavaćicu i obući neku majicu.

16:09 Komentari 41 Isprintaj #

petak, 21.04.2006.

O banani, hedonizmu i zvijezdi repatici


Jučer sam naletila na svoj komentar ostavljen pred par dana na jednom blogu. Velim ja kak sam u crnjak fazi, hm, da, pazi ti to: crnjak faza! I bilo bi to u redu da me nije onako ovlaš, pri čitanju tog mog velebnog zaključka o vlastitom stanju, dotakla radost. Jebote – radost! Onako repom kao zvijezda repatica, usputno u prolazu, mene dotakla radost jer sam eto ja u bedu, ja u crnjaku! Dotakla je mene i sramota, ali ajde to, i trebam se sramiti kad sam svoju bedaru razvukla na barjak pa s njime zamahala transkontinentalno preko sedam blogovskih gora i mora. U nekoliko sam navrata htjela obrisati svoj posljednji post, bilo mi je neugodno i zahvalna sam svima koji mi NISU ostavili komentar u stilu: "Hej, ne čini ti se da si se okliznula o patetičnu koru depresivne banane?!" Dakle, hvala svima kojima je to bilo na vrh jezika ali su zbog svoje pristojnosti, ili uvažavanja mog samosažalijevanja, ipak to preskočili.

Ne mislim reći da nisam bila vrlo loše zadnjih nekoliko mjeseci. Kada sam bila najgore nisam o tome ni zucnula, nikome ni riječi, ni na blogu niti među svojim prijateljima. Trebalo je neko vrijeme da to priznam sebi i drugima. Držala sam fasadu, podmetala razne potpornje, a onda se očekivano, pod raznim pritiscima, unutrašnjim i vanjskim, ta fasada jednostavno raspala. I onda sam počela cviljeti.

Nije mi se dalo baviti sobom, nije mi se dalo baviti nagomilanim problemima, bilo je jednostavnije ušetati u emotivni pakao ukrašen roza ružama nego se prihvatiti dubinskoga posla. Imam jedan post, jedan od onih nedovršenih i neobjavljenih, u kojem jasno sagledavam put kojim sam krenula, put autodestrukcije, sasvim svjesna svojih samoubilačkih nagona. Da, da... malo sam prošetala drugom stranom ulice. Valjda mi dodijala ta moja vječna prisebnost, čak i u ekstremnim situacijama ja sam razložna, za mene ja čaša uvijek polupuna i nema tu nikakvog kompromisa. Jebate, budem dosadna samoj sebi ponekad, ta moja „sretna priroda“ i život koji mi dojadi, pa ga onda zabiberim, smjestim samoj sebi neku bombu da se razletim ne bi li se poslije sakupljala. Samoj sebi dam jalovoga posla.

Iako, tama ima svoj sjaj, zamaman i hranjiv na svoj način. Kao crni oniks koji uvlači svjetlost zadržavajući je za sebe, tonuće vas uvuče u mekane tamne vode gdje vas sasvim blijeda bića fluorescentnih očiju mirno gledaju, a vi zajedno s njima ne činite drugo nego polako dišete. Tu se ništa ne događa i ničega vas više nije strah. Ionako ste na dnu, sve bare pritisaka ste podnijeli, a mrak koji vas okružuje pretvara se u utjehu i sklonište.


Odoše mi malo misli. Da se vratim na zvijezdu repaticu i ovlaš radost, jer, vjerovali ili ne, upravo o tome govori ovaj post. Dakle, kad se usred bedare pojavi zadovoljstvo, taj fini trag užitka u samosažalijevanju koji vas okrzne dok ne gledate, užitka u tragičnom pathosu kojim ste ispunili svoj život, znajte da se vrč već okrenuo i izbacio vas s dna na čistinu. To je dobar trenutak da krenete naprijed, da taj trag uhvatite za rep i zajašete zvijezdu ostavljajući za sobom hedonizam boli i zamijenite ga hedonizmom punine i istinskih radosti. Valjda sad samu sebe podučavam kao tutor, bodrim se. Toliko od mene, a o tami možda u nastavku.

19:20 Komentari 32 Isprintaj #

nedjelja, 16.04.2006.

Kad uskrsnem bit će to na drugoj planeti


Nije baš lako pisati kada nisi dobro. Nekima je to poticaj, meni osobno konfuzija ne odgovara. Pisati iz mjesta histerije, unutrašnjeg vriska, ne donosi ništa produktivno, ako već pišeš za druge onda bi drugi trebali imati od toga bar neke koristi. A nema koristi od kaosa, samo izlazak iz njega može biti interesantan.

Odakle tolika konfuzija? Zapravo, ako ćemo iskreno, nema tu više puno konfuzije. Sve je postalo manje-više jasno, vidim jedan cijeli novi kontinent ispred sebe, gledam sunce kako izlazi na njegovom horizontu, boje su neobično jasne, pomalo umjetne, možda postanu prirodnije kada jednom priđem bliže. Sve je nekako prazno, gotovo da nema života, ne znam zašto je to tako. Zrak djeluje zagušljivo, vjerojatno stoga što je atmosfera tamo gušća, morat ću naučiti disati i kretati se u novim uvjetima. A možda me guši ovaj zrak ovdje. Još nisam krenula prema tamo, a vrata me otvorena čekaju. Možda će se zatvoriti ako ubrzo ne prođem kroz njih. Zašto zemlja djeluje tako zamrznuta, neprijateljska? Je li moguće da se sve hladi jer ja kukavički stojim ispred, nikako da zakoračim?!

Pustoš koju vidim je, čini se, u meni. Stojim na opustjeloj granici između svjetova. Sve manje imam zraka. Čekam. Odgađam žrtvu koja se od mene traži, žrtvu ljubavi, tek nikle, tek pomirene.


Ima već neko vrijeme da su velike promijene zakucale na moja vrata. U svega nekoliko tjedana moji su se prioriteti promijenili, preokrenuli gotovo u svoju suprotnost. S tako dubokom i potpunom transformacijom se nisam još srela u životu. Ništa je izvana nije pokrenulo, ona je došla sama od sebe, iznutra, kao nužnost, a ne kao svjestan odabir. Nova životna faza se oslobađa iz moga tijela, osjećam visoke frekvencije njenih titraja, vidim novu svjetlost kako izbija iz mojih pora. A ja je gušim, zatvaram oči, uši. Ugušim li nju ugušit ću sebe, znam to.

18:50 Komentari 29 Isprintaj #

subota, 08.04.2006.

Stihija i kazna


Sama sam. Odmaram se. Još uvijek kod prijateljice u stanu. Sad već punih pet mjeseci. Sve je manje-više spremno za moj povratak u vlastiti dom, ali pričekat ću još malo.

Ona je otišla kod svog dečka na rubno područje kontinenta. Neće je biti neko vrijeme. Nakon svih tih mjeseci provedenih kod nje više mi se ovo čini kao moj dom nego onaj stan tamo, udaljen nekoliko stotina metara zračne linije. Već je sasvim izmijenjen. Kada dođe nova kuhinja neću ga više ni prepoznati, taj bunar bez dna, taj izvor svih mojih frustracija posljednjih mjeseci, to ogledalo moje nesposobnosti. A samo je pukla cijev u kupaoni i trebalo je to riješiti zbog susjede iz stana ispod. Kakva stihija. Ne usuđujem se ni sabrati koliko je novaca odnijelo kompletno renoviranje stana, a koliko i samo izbivanje iz njega. U prevelikom sam stanu sada, cijelo vrijeme, troškovi su ovdje nesnosni.

Još me boli tijelo od izlaska iz sulude veze u kojoj sam se našla, isto stihijski. Puknula sam prstima i rekla, ajmo, može! Instinkt je, rekla bih, jedini faktor po kojem odabirem mužjaka. Nekada me instinkt čini se, bolje služio. Ovo je bio čisti promašaj. Iako, dalo bi se razmisliti čime je bio uvjetovan ovaj nespretan odabir. Uvijek naknadno otkrijem uzorak po kojem je netko ušao u moj život. Uvijek isti uzorak. Netko ko ne opterećuje, tko ne davi, nije posesivan, netko pozitivnoga životnoga opredjeljenja i obavezne iznimne osobne snage. Ovaj put sam otišla u neku drugu krajnost. Vjerojatno sam nezadovoljna sobom. Sigurno jesam. Morala sam se kazniti.

13:46 Komentari 36 Isprintaj #

utorak, 04.04.2006.

Riječi kao kapi kiše


Već sam rekla da sam bila u hramu umjetnosti i filozofije. Nije to bio Rim. Ipak, za filozofiju Rim nikada nije bio značajan grad. Taj hram se samo nalazio u Rimu, u njegovom povijesnom središtu, na putu od Piazze del Popolo prema Vatikanu, na adresi mog oca i maćehe. U njihovom suterenskom stanu ispunjenom riječima, crtežima, skulpturama, knjigama, mislima, djelima. Iz njega sam svako jutro promatrala bršljanom obrastao sjenik u dvorištu zgrade. Uz sjenik stari ribnjak sa zlatnim ribicama i mahovinom uz rubove. Kraj ribnjaka malo šetalište s kamenim klupama. Dvorište zatvoreno s dvoja vrata, jednim unutrašnjim, željeznim, drugim ulaznim od zgrade, drvenim. U dvorištu očevi radovi pokriveni ceradom. Blagovaona ostakljena kao engleski zimski vrtovi nikli tokom devetnaestoga stoljeća. Heidegger položen sa strane, uz Talijanski rječnik filozofskih pojmova u nekoliko tomova.

Vratila sam se od tamo s brojnim zadacima. Treba srediti bilješke, pronaći literaturu, proučiti je. Pripremiti se za vlastitu sudbinu. Izgraditi je prije svega. Barem početi. Pitala sam oca je li sada kasno. Rekao je da nije. To je bilo najljepše što mi je rekao za cijelo to vrijeme.

20:16 Komentari 25 Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se