Jučer sam naletila na svoj komentar ostavljen pred par dana na jednom blogu. Velim ja kak sam u crnjak fazi, hm, da, pazi ti to: crnjak faza! I bilo bi to u redu da me nije onako ovlaš, pri čitanju tog mog velebnog zaključka o vlastitom stanju, dotakla radost. Jebote – radost! Onako repom kao zvijezda repatica, usputno u prolazu, mene dotakla radost jer sam eto ja u bedu, ja u crnjaku! Dotakla je mene i sramota, ali ajde to, i trebam se sramiti kad sam svoju bedaru razvukla na barjak pa s njime zamahala transkontinentalno preko sedam blogovskih gora i mora. U nekoliko sam navrata htjela obrisati svoj posljednji post, bilo mi je neugodno i zahvalna sam svima koji mi NISU ostavili komentar u stilu: "Hej, ne čini ti se da si se okliznula o patetičnu koru depresivne banane?!" Dakle, hvala svima kojima je to bilo na vrh jezika ali su zbog svoje pristojnosti, ili uvažavanja mog samosažalijevanja, ipak to preskočili.

Ne mislim reći da nisam bila vrlo loše zadnjih nekoliko mjeseci. Kada sam bila najgore nisam o tome ni zucnula, nikome ni riječi, ni na blogu niti među svojim prijateljima. Trebalo je neko vrijeme da to priznam sebi i drugima. Držala sam fasadu, podmetala razne potpornje, a onda se očekivano, pod raznim pritiscima, unutrašnjim i vanjskim, ta fasada jednostavno raspala. I onda sam počela cviljeti.

Nije mi se dalo baviti sobom, nije mi se dalo baviti nagomilanim problemima, bilo je jednostavnije ušetati u emotivni pakao ukrašen roza ružama nego se prihvatiti dubinskoga posla. Imam jedan post, jedan od onih nedovršenih i neobjavljenih, u kojem jasno sagledavam put kojim sam krenula, put autodestrukcije, sasvim svjesna svojih samoubilačkih nagona. Da, da... malo sam prošetala drugom stranom ulice. Valjda mi dodijala ta moja vječna prisebnost, čak i u ekstremnim situacijama ja sam razložna, za mene ja čaša uvijek polupuna i nema tu nikakvog kompromisa. Jebate, budem dosadna samoj sebi ponekad, ta moja „sretna priroda“ i život koji mi dojadi, pa ga onda zabiberim, smjestim samoj sebi neku bombu da se razletim ne bi li se poslije sakupljala. Samoj sebi dam jalovoga posla.

Iako, tama ima svoj sjaj, zamaman i hranjiv na svoj način. Kao crni oniks koji uvlači svjetlost zadržavajući je za sebe, tonuće vas uvuče u mekane tamne vode gdje vas sasvim blijeda bića fluorescentnih očiju mirno gledaju, a vi zajedno s njima ne činite drugo nego polako dišete. Tu se ništa ne događa i ničega vas više nije strah. Ionako ste na dnu, sve bare pritisaka ste podnijeli, a mrak koji vas okružuje pretvara se u utjehu i sklonište.


Odoše mi malo misli. Da se vratim na zvijezdu repaticu i ovlaš radost, jer, vjerovali ili ne, upravo o tome govori ovaj post. Dakle, kad se usred bedare pojavi zadovoljstvo, taj fini trag užitka u samosažalijevanju koji vas okrzne dok ne gledate, užitka u tragičnom pathosu kojim ste ispunili svoj život, znajte da se vrč već okrenuo i izbacio vas s dna na čistinu. To je dobar trenutak da krenete naprijed, da taj trag uhvatite za rep i zajašete zvijezdu ostavljajući za sobom hedonizam boli i zamijenite ga hedonizmom punine i istinskih radosti. Valjda sad samu sebe podučavam kao tutor, bodrim se. Toliko od mene, a o tami možda u nastavku.