Krenuli smo prema jugu, otocima, moru, osvježenju, odmoru. Takav je bio plan, tjedan dana odmora a onda dalje. Sjećam se da smo nevoljko išli, opterećeni poslom koji nas je čekao, tajfunom koji je poharao jug Tajlanda i prevrnuo plaže naglavačke, vjerojatno smo i predosjećali nevolje koje će uslijediti zahvaljujući napravljenim propustima usred obećanog Raja. Bilo je zaista loše vrijeme u cijeloj zemlji, brodovi nisu ni plovili prema većini otoka, ali, a to mi se činilo kao dobar znak, posljednja destinacija do koje su išli bio je Koh Phangan. Znali smo da tamo želimo, na otok koji nije bio označen na svjetskim turističkim mapama, ali je zato među mladom zapadnom populacijom slovio za jedno od središta azijske klupske scene.

Isplovili smo iz luke u nevelikom brodu, vrijeme je bilo tmurno, more se teško lomilo. Svega se tridesetak ljudi ukrcalo s nama, uglavnom smo šutke promatrali kako napuštamo zaljev klizeći po zamućenom moru u kojem se pijesak, u posljednjih nekoliko dana, dobro digao sa dna. Debla su plutala na površini, otkinuta zajedno sa granjem, teški oblaci se nadvili nad pučinom. Pred kraj nas je u brodu ostalo jedva desetak, svi smo išli na Koh Phangan. Atmosfera je olakšala, putnici su počeli međusobno razgovarati, shvatila sam da smo dečko i ja među rijetkima koji tamo idu prvi put. Na brodu mi je prišao jedan Austrijanac, crnih očiju i masne kose, u zrelim tridesetim, sav ušminkan na tajlandsko otočki način, kaže Bečlija, ima na Koh Phanganu restoran. Nije mi se svidio, bio je prenapet u nastupu i dosta prizeman u razmišljanju. A onda je počeo povezivati to što smo iz Hrvatske, koja je u ratu, na glas je govorio o vrijednosti naše prosječne plaće i koliko za nas košta putovanje tako daleko od kuće, pogotovo odmor na Tajlandskom otočju, a onda me bez pardona pitao kako smo mi uopće dospjeli do ovdje i zaključio da moramo biti bogati. Rekla sam da smo dobili nasljedstvo, okrenula se i otišla dalje.

Dojam je uskoro popravila mlada Engleskinja toplih, svijetlih očiju, njenoj opuštenosti mi nismo bili ravni. Promatrala nas je nasmijanoga lica, nenametljivo, vidjelo se smo novi. Priča je krenula sama od sebe, ona svake zime provede mjesec dana na otoku, došla je prije par tjedana iz Japana gdje je radila da popuni putni budžet. Imala je godina koliko i mi, zrelo, smireno lice i koju boru previše za svoje godine. Rekla je da joj se javimo, njen je bungalov na plaži, provest će nas malo kroz društvo. Zapamtili smo par imena popularnijih lokala, ostalo zaboravili, uskoro se iskrcali na taman otok opasan pijeskom.

Uzeli smo bungalov na brijegu tako da smo imali pred sobom mali zaljev u kojem se nalazilo središte naselja uz duboku pješčanu plažu. Da, to je bilo to, mjesto o kojem je brujalo pol Europe i sva trevel populacija jugoistočne Azije.