Zlato moje, moj moral. Tražila sam ga lijevo, tražila sam ga desno, tražila sam ga gore a bome i dolje, sve sam pretražila, prevrnula naopačke, a on se skrio, bez suhoga traga me ostavio!


A sada ozbiljno. Ako je moral za Kanta bio kategorički imperativ onda je i za mene, ako ne već kategorički, onda sigurno imperativ. Nije to zbog Kanta, razlozi su naravno dublji, ali kako govoriti o moralu a da se ne spomene tog idealistu koji je etičko djelovanje postavio na najviši pijedestal. Moral je sastavni dio djelovanja, ona vertikala po kojoj se krećemo i ponosimo se njome jer potvrđuje našu uzvišenu poziciju na planeti, zapravo je plod svjesnoga uspostavljanja odnosa prema svijetu i drugim bićima, pa dok svijest uzimamo zdravo za gotovo, moral uzimamo kao pridodanu vrijednost, iako se nalazi ispod svijesti promatramo ga kao neki viši stupanj, uostalom to on i jeste u smislu nadogradnje, ali u rodnom smislu nije.
Veliku važnost nosi misao da je moral stvar opredjeljenja ili odabira, a odabrati moralno ponašanje kod većine nas izaziva tragično nadahnut pogled na vlastitu veličinu. S visoke točke gledišta možemo govoriti o moralu sa ponosom, kao postignuću ljudskoga roda koji je prirodan svijet uredio po vlastitoj mjeri i potrebama. Kao da smo mi uredili ovaj svijet baš tako jer smo preuzvišeni. Naravno da nismo. Mi smo društvena bića, obitavamo u skupinama, to je zabilježeno još u našem majmunskom podrijetlu. Život u skupini podrazumijeva neku hijerarhiju, a u toj hijerarhiji i određeni kodeks ponašanja. Kužite kuda sam krenula? Dakle, da bi skupina opstala sebični se gen mora u nekoj mjeri prevladati za dobrobit zajednice, a time dolazimo do Deset zapovijedi koje stoje negdje na izvorima postanka, kada Mojsije još nije bio Židov.

I sad ja ne stignem završiti misao, majstori me progone, opet bi nekaj štemali po kući. Ćus i baj, do skorog javljanja!