|
Svim mojim ljubavima.
U nastupu nekog grizodušja htjela bi reći kako sam puno griješila. To jednostavno osjećam, ne mogu uperiti prstom u ono kada i gdje, ali dovoljno je da poznam sebe i probleme sveopćeg ljudskoga bivanja i ophođenja pa da imam jake argumente za to da sam sigurno puno, puno griješila. Nešto što ne mogu savladati kod sebe je moja intelektualna, pa možda i emotivna, bahatost. Prilično sam nadmena osoba. Imam ja ranjivu, nesigurnu stranu, ali ona je u ljubavnim vezama dobro prihvaćena i ne čini zlo. Svoju bahatost sam principijelno prevladala u odnosu na ljude općenito, posložila sam ja to dobro tako da nitko uz mene ne pati, čak sam, rekla bi moja prija, previše tolerantna prema ljudima. Ali, u intimnim vezama je situacija ponešto drugačija. Nikakvi principi ni sistematike tu ne pomažu. Nisam ja intelektualni snob, tu se radi o nekoj sposobnosti koju imam, mogu dosta stvari ukalkulirati u neku priču, mišljenje, odluku, spoznaju, pa kada drugi to ne mogu, a ne prihvaćaju moju kalkulaciju, ja jebem mačku mater. Svakako se to može još tumačiti, ali poanta je sljedeća – fakat sam bahata i kada posložim sve pro et contra nema tu više puno priče, čak nemam ni dovoljno strpljenja za uvjeravanja i razuvjeravanja. Još se i ljutim kada se muškarac ne može nositi sa mojom emotivno-intelektualnom veličinom pa sam nerijetko u takvim situacijama nervozna ili se izoliram u svoj svijet. Ima tu i borbe za prevlast, koliko god ja to lijepo upakirala priča bi se mogla svesti na kažnjavanje tuđih slabosti preuzimanjem vlasti, tamo gdje vlast i prevlast nisu dobrodošli. Većinu svojih muškaraca sam pojela. Mogla bi to u Cosmo stilu pravdati – bila sam prejaka za njih, oni su bili preslabi za mene – što je jedna vrlo vjerojatna floskula, no, bilo kako bilo, ja se ispričavam svima koji su me voljeli i pratili, a ja sam ih namučila, izdavila i na kraju otperjala dalje. Evo, baš mi je žao. S ljubavlju vas se noćas sjećam. Ne serem sad kvake, zaista se sjećam svojih ljubavi, sa puno ljubavi. Ne mislim inače o bivšima, ali nešto me uhvatilo noćas... Još uvijek maštam o muškarcu koji će me emotivno i intelektualno savladati. Debeli se činio kao rijetko jak muškarac, vrlo pametno muško, taj je vidio takoreći sve, široka svijest i velika izravnost u promatranju, kako svijeta oko sebe tako i sebe samoga. Svoju emotivnu nerazvijenost je kod mene rješavao tvrdoćom i odlučnošću da stvari budu po njegovom – bokte, tako nešto nisam do tada upoznala, taj je bio u stanju razbit auto ako sam inzistirala da parkira drugačije! Moja je ulica, naime, prilično uska i to što se navečer čini prostranim ujutro biva totalnim krkljancem, dakle, argumenti na mojoj strani, ali kod njega argumenti ne pale, jer on svoju volju sprovodi pa makar auto ujutro bio polupan ili mu ga odnjeli paukom. Zanimljiv nadrkanko. Čini mi se da bi takav jedan meni trebao, da mi neargumentirano skrati jezičinu! |
