Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

četvrtak, 10.11.2005.

Beton-beba


Definitivno sam osoba opterećena ljubavlju. Možda je to seks u pitanju, samo ja ionako ne razdvajam jedno od drugoga, kada poželim nekog muškarca ja se u njega i zaljubim. Uglavnom, da mi je bar ljubavi stalno, dnevno jedanput, svakodnevna ljubav me zanima uz koji telefonski poziv, poljubac i zagrljaj... Još kad bi pritom mogla slobodno jezditi vlastitim životom to bi onda bilo otprilike to. Zahtjevi zvuče jednostavno ali tko bi mogao reći zašto je to onda toliko komplicirano.

No, ovo je jutro počelo gadno, izgleda da od mojih ljubavnih premišljanja i maštarenja neće biti ništa ovih dana. Štemaju mi kupaonu, sad će i kuhinju. Koliko se poistovjećujemo sa svojim stanovima otkrijemo tek kad dođu pa ih sruše. Taj fini neprimjetni red, makar pločice bile stare i pohabane, makar je kada već odavno dala svoje i nije vam baš ugodno kad primate nove goste, ma sve je to ok jer je dio usklađenoga sistema vašeg suživota sa materijom.
Iščupali su wc školjku, kadu, ma iščupali su sve što se dalo iščupati, ispod pločica pojavilo se blato. Probili su zid kuhinje prema hodniku zgrade, mala greška, ups, riješit će to zidari kada dođu. I eto tako, otvorili su me kao utrobu kuhinjskim nožem ili možda greškom kakvim mikserom za kolače.

Jeste li razmišljali da je ispod asfaltiranih ulica i tvrdih zgrada ipak samo šuta, zemlja, blato, da nas sasvim tanak sloj dijeli od zemaljske suštine? Zagreb zadnjih godina stalno prevrću, grade, popravljaju, dižu asfalt... da li se i vama grad tako oguljen od betona čini zastrašujuć? Pretanak je taj sloj koji civilizaciju dijeli od pećinskih vremena.

Kako da majstorima kažem da nije pristojno to što rade, da razina mog emotivnog stresa vrtoglavo raste? Nikako. Šta to njih briga. Hodam okolo i tupavo se smješkam, zbunjeno ih gledam, tu i tamo otklimam značajno glavom. Zbunjenost zapravo uvijek prolazi kod muškaraca. Ne mogu odoliti djevi u nevolji. Moja mama se time nije znala služiti, njena generacija žena morala je tvrdo uspostavljati svoju vlast, mi danas to činimo drugačije. Koristimo se svojom mekoćom kako bi otopili majstore, šefove, dobili neku ekstra povlasticu, ili od podređenih izvukli veći ulog i nešto bolji rad.

Dobro bi došao sad jedan mali zagrljaj. Ljubav ništa ne rješava ali ipak zagrljaj bi sada bio ono pravo, ublažio bi stres bar na kratko. Možda da zamolim kolegu da svrati, njemu to ne bi bilo teško. Samo meni bi poslije bilo, znam da bi navalio, možda bi cijena ipak na kraju bila prevelika. Bolje da šutim i trpim ovaj rastur.

Ma bit će sve u redu, samo da prestanu sa štemajzl mašinom rušiti moj svijet i počnu betonirati neki novi.

<< Arhiva >>