Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

nedjelja, 06.11.2005.

Tužni jebač


Od puno priče narastu oči. Kad mi je prvi put pokazao svoga mislila sam da je golem. Ne znam u što sam ja to gledala, valjda mi se pričinjalo, ipak mjesecima se predstavljao kao debel kurac a ja sam mu, i ne znajući to, povjerovala. I jahala sam ja njega uz vrisku, noćni čuvar je dolazio nekoliko puta da provjeri je li sve u redu. Meni se činilo da je.

Slatkog li jeba. U autu zadimljenom i zamagljenom od nagovaranja vozao me svojim velikim rukama. Bože kakvi prsti, svaki velik ko omanji penis, uz večeru sam ih gledala zagorena od duge nejebice i razmišljala – i to je bolje od mog zlatnog dildoa! A onda mi je ruku stavio pod suknju lagano ispipavajući moje bilo, a ja sam zaboravila na trenutak da su konobari svuda oko nas, zaboravila sam i na njega i na sebe, slika je zatitrala.. Sve je bilo još tada riješeno, samo on to nije znao... spoticao se.

Jeb nad jebovima. Govorio je kako se svi prvi jebovi bacaju u vodu ali ovaj naš, čudo od djeteta, bio je za anale. Savršen sklad, toliko ljepote da nisam pravo ni shvaćala o čemu on govori, o kojim to prvim jebovima, zar ih je bilo, s kime, kada?!

Ujutro me probudio osjećaj krivice. Ispijala sam kavu i grcala od tog nepoznatog osjećaja, nisam znala što se dogodilo, otkud sada to, pa ja se jebem bez grižnje savjesti! Ali, jebem se iz zaljubljenosti, uvijek s primjercima za pokazivanje. Ovaj put pojebala sam se bez ljubavi, sa srednjovječnim oženjenim čovjekom, nelijepoga izgleda, nije bilo tu utješnih trofeja za mene, nisam se mogla pohvaliti nikome pa ni sebi. Dobro istrošeno tijelo grčilo se sada, trebalo ga je ponovno sresti...

Nisam još shvaćala da sam očarana, nije mi bilo jasno zašto sam se tresla na vrhovima njegovih prstiju. Dodir bez premca, kurac nad kurcima, sve je radio tako dobro, da sam zamišljala ne bi to tako dobro zamislila.... počela sam maštati o još jednom jebu, nekom ultimate seksu, nije više bilo važno ništa, ni njegov izgled niti oženjenost, ni što me koristio kao prst na rupi napuknute brane. Sve je bilo tako divno.


Na vrhu moga brijega

On je došao, sa cvijećem u ruci i par butelja vina, prašnjav od puta, vozio je zbog mene od jutra. Sramežljivo me gledao kao i prvi put, kaže nije navikao na tako dobre žene. Da, nisam rekla, on je svejeb.

Što reći o danima provedenim na vrhu moga brijega... Mogla bi pričati o njegovom nestvarnom apetitu, ko u mladog debitanta, taj ga nije htio ni vaditi. Da je mogao ne bi ni spavao bez moje pice na kurcu, ševio me i kad nije mogao, traljave kite, a ja sam to podnosila, nisam mu htjela ništa uskratiti, bio je tužni jebač, unesrećen od života ili od sebe samog, a ja sam još uvijek mislila da ga ne volim i zato mi je bilo krivo. Grižnja savjesti me opet sjebala. Od ultimate seksa nije bilo ništa, on se već desio pred budnim okom čuvara.

A opet, mogla bi reći da sam slutila već tada da ću ga zavoljeti, dok smo sjedili na terasi i pričali dugo u noć, tiho se slagali oko svega, kriomice promatrali jedan drugoga.
Zašto bi ga uopće voljela? Zato što me usvršavao nebrojeno puta iz dana u dan? Ne, nije zbog toga, to sam ionako radila da njemu ugodim, želio je moje orgazme i ja sam mu ih dala. Uživala sam u njegovom dodiru, mirisu, oporosti, sirovoj jednostavnosti. Sviđala mi se njegova svojeglavost, razmišljala sam o njegovoj snazi, kolika li je bila prije nego ju je izgubio. Bio je arhaičan, ispunjen patosom, kao klasični junak uzvišeno se nosio s tragedijom života, prkosio je vlastitoj slomljenosti, snalazio se s mrvicama.

A ja sam svijetlila kao kristalni luster u dvorani za ples. Moj život toliko drugačiji od njegovog kao pjesma se vrtio u mojoj glavi, svaki lom samo dio slagalice života koji se kao duga prostirao pod mojim nogama. Moj život ispunjen ljubavlju zato jer sam je davala, moj život ispunjen ljepotom zato jer sam je sama stvarala.

Izgledao je kao moj ujak. Nismo baš bili lijep par. Svejedno smo se držali za ruke dok su nam se životi razilazili kao ceste bez križanja.
Zadnji dan sam ga vodila u svoj omiljeni restoran, konobari su se zbunili, jedva me pozdravili, nije im bilo jasno tko je to sa mnom. Znala sam da ću tamo sresti bar jednog prijatelja ili poznanika. Srela sam ih nekoliko. Dobro sam se držala. Prkosila životu.

Proveli smo četiri dana skupa. U trenutku sam mislila da će mi biti teško kad napokon ostanem sama, činilo mi se da sam već navikla na njega. Ali, nije bilo tako. Krevet je opet bio samo moj, a ponovno me počela opsjedati i grižnja savjesti. Činilo mi se da sam spominjala njemu neku ljubav, da li kao pokriće za ono što sam radila, nisam znala jesam li sebe pravdala ili njemu ugađala. Osjećaji su bili čudno izmiješani, odlučila sam prespavati nekoliko dana, ionako sam bila vrlo umorna...


Žnjanski pjev

Oduvijek sam voljela ružne pse, recimo pit bulle ili buldoge, činilo mi se da ih jadne nema tko voljeti tako ružne i da eto baš ja moram. Otac mi je govorio da sam ko socijalna služba, da skupljam jad i bijedu i da neću tako daleko dospjeti. Bilo je to davno, još sam bila mlada, ali danas mi se čini, kad se sjetim tužnoga jebača, da tu crtu nisam posve izgubila...

Dok nismo bili zajedno moja mašta je popunjavala rupe u priči, zamišljala sam ga ljepšim i boljim, a onda bi se ponovno sreli i ja bi našla nešto sasvim drugo. Našla bi pit bulla zapravo, snažnog, instinktom predodređenog ali iznakaženog psa. Nije mi preostalo drugo nego da ga volim, jer tko će ako ja neću. Ne znam je li on na to računao ili se tome nadao, bio je on pametno muško, imao je malo karata u ruci ali sve ih je znao upotrijebiti. Često je govorio da sam dala svoj pristanak jer sam milostiva, dobroga srca. Bio je zahvalan za svaku moju pažnju, za svaki jeb.

Dogovorili smo sastanak, ovaj put sam ja išla k njemu. Bio je hladan dan u Zagrebu, vruć u Splitu. Let je kasnio a ja cijelu noć nisam spavala. Brinulo me sve, kuda sam krenula, zašto, što mi to uopće treba, ipak sam ja fina trebica s listom sasvim pristojnih macana iza sebe. Kad sam ga vidjela kako žuri prema meni pokušala sam se sjetiti nekog osjećaja, bilo kojeg. Ali, nije išlo. Vrućina i kašnjenje su me dotukli.

Odmah smo se pojebali da riješimo napetost, a onda smo otišli na kavu i sok. Smjestio me u lijep apartman s pogledom. Žnjanski bogataši su mi servirali doručak svako jutro i nisu puno pitali. Bilo je to lijepih nekoliko dana, rano jesenje sunce je sjalo a mi smo se pravili da ne postoji svijet izvan nas. Zamotani tako u dekicu od sreće plovili smo... Mislila sam da smo dobri prijatelji i da se nećemo morati nikada toga odreći. Od početka sam znala da ne mogu računati na njega, uostalom znatno bolje muškarce sam odbijala pa zar da pristanem na njega nakon toliko čekanja?! To nije dolazilo u obzir. A opet, nešto se u meni mijenjalo... zbližavanje je počelo, ono istinsko.

I danas se pitam zašto se ljepota prvoga jeba nije nikada ponovila, zašto njegova kara nikada više nije izgledala tako velika. A pitam se i što sam to osjećala, jesam li išta.


20:50 Komentari 17 Isprintaj #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se