ponedjeljak, 26.07.2010.
...muke po mišu...
Postoje dvije vrste ljudi.....kao i uvijek, i kao u i svemu. Tako se i ljudi mogu podijeliti na one koji ljube laptope, i one koji se zgražaju nad tim malim crnim bezličnim poklopčićima. Ma dobro, priznajem...ima i u njima života, ima smijeha , ima slika plavetnila i bezbroj slova, otipkanih i onih u čekanju.
ALI, ono što ja osobno ne mogu provariti je ta utisnuta tipkovnica sa spojenim slovima. Istina, imam male ručice, ne kopam u rudniku, ne mijesim bureke u pekari i odavno već nisam svirala klavir, a i nokti su uredno podrezani i kratki zbog udaranja u ljubljenu boksačku vreću koja visi u hodniku. No tipkovnica je ipak tijesna. Prsti se sudaraju čak i kad skinem svo prstenje. I ne samo to, žestoki pobornik sam sf-žanra, ali horora ne. Dakle zombie položaj u kojem ruke ispred sebe držim u ravnini i zglobovima diktiram brzinu i takt udaranja po tipkicama, niti malo nije prihvatljiv. Više od pet minuta svakako ne. Onda spustim laktove, i dlanovi se pretvore u male, prema dolje okrenute kuke, koje lupkaju po crnoj plastici samo vrhovima....no ni to nije dobro. Doba gusara je davno prošlo, nemam ni povez preko oka, samo crno-ljubičaste naočale koje me više čine ozbiljnom no opasnom. Onda zbog tog stanja nastane velika bora na čelu, obrve se skupe, kuke se opuste i pretvore natrag u žensku ruku koja ljutito grabi laptop sa stola, iskopčava kabel iz zida, nosi svoju kutijicu na kauč, i udobno sjedne s njom na koljenima....
No, postoji i nešto drugo na laptopu, čak i gore...mali crni kvadratić koji morate maziti prstom, nježno i lagano, kao u predigri ljubavi, dok strelica trči i leti po ekranu , tražeći pravo mjesto, cilj u koji da se zapikne, a da ne pogriješi.
Moja strelica uvijek griješi, preleti i stane na pogrešno mjesto. I onda kursor blinka na sredini riječi koja je pogođena baš onako kako treba, a one greške i misli nespretno izražene smiju mi se u lice baš tu pokraj nje, BLINK BLINK BLINK hahahaha!!!!!
Po prirodi vrlo strpljiva i staložena osoba kakva jesam, tada počnem jače trljati po tajanstvenom kvadratiću a cilj bježi li bježi, sad više nije ni rečenica u pitanju, već cijeli odlomak iznad ili ispod biva pomilovan uspravnom crticom, gore ...dolje.....sredina, dok duboko ne udahnem i koncentrirano vratim nestaška na pravo mjesto. Tu su već otišle sekunde i sekunde dragocjenih ideja koje u kaleidoskopu bruje u zakutku mozga. Naposlijetku kliknem i ispravim riječ. Jednu samo. Dok je mnoštvo drugih prošlo u pozadini mašte i pobjeglo u nepovrat. Grrrrrrrrr.
A sad se problem nastavlja. U uskom ringu između tipki, pločice, i ekrana, u borbi trljanja, tapkanja, pipkanja i tipkanja, tijelo se zagrije. Ne samo moje, nego i tijelo crne kutijice. I lap i top postanu topli, topliji nego treba. Noge počinju vrelo bridjeti, nestrpljivo čekajući kraj razmišljanja, svršetak slova u nizu, trenutak da se kraj pretoči u znake na bijeloj podlozi, da se poklopac zatvori. Skidam kutijicu sa koljena na kauč, ali nisko je......tijelo u poziciji tužne vrbe ne može zamišljati osmijehe..... sa niske ravne podloge dižem ga na jastuk, opet ruke lete gore u zombie položaj, opet sa jastuka na časopis natrag na koljena da se izbjegne vrućina......Mjenjaju se poze i stavovi, lap i top se približavaju i udaljuju, a riječi ostaju do kraja nenapisane...... Na koncu zatvaram poklopac i nezadovolj(e)na ga vraćam na mjesto..... To vođenje pisanja nije za mene......
Naravno, za sve ima lijeka. Tako je Pupak, snalažljiva kakva već jest, već nakon kratkog vremena teških ljubavničkih patnji maženja i pogađanja, ušla u klimatizirani dućan informatičke opreme, nasmiješila se prodavačima, pročavrljala ...i nakon kratkog vremena zakoračila van sa vrećicom u kojoj su zapakirane spavale tipkovnica i optički miš. Zadovoljna nakon dugo vremena, ponovo je pisala, laptop na mjestu na kojem najviše paše – na kuhinjskom stolu, dovoljno udaljen, ispred njega ergonomska tipkovnica u sf stilu poput komandne ploče u Enterpriseu (malo pretjerujem, but humor me!!!), i miš...ah taj novi sivi miš koji leži u ruci taman kako treba. Ni premal ni prevelik, dovoljno udoban da ga prsti obuhvate i s guštom stiskaju tipke, dovoljno brz da leti po ekranu i tako precizan da se točno zaustavi na mjestu gdje fali slovo i u pravom trenutku ispuni riječ smislom. A ostale slike u glavi ne stignu pobjeći, i bujica se nastavlja....
I tako smo nas dvoje ljubovali i živjeli HAPPYLY ever after ...do jutros. Kad je moj ljubavnik po ruci ...umro. Drop dead. Čak je i na dodir hladniji no inače, bez crvene točkice što svijetli, bez tihog zvuka koji samo moje uho čuje kad dotaknem desnu ili lijevu tipku, bez strelice koja pogađa cilj. Nema Ga. Oplakujem mog druga u volji i nevolji, opet sjedim za stolom, za zaslonom svog imaginarnog svemirskog broda, ali nekako sam sama. Mazim crni glatki kvadratić koji me ne sluša jer me ne poznaje poput Njega. Ne uvažava me i ne razumije, opet bježi crnom uspravnom crticom po stranici, preskače i promašuje. Danas mu dajem šansu jer moram, a u ponedjeljak.......tražim novog dragog da legne u ruku i ispuni praznine.
Toliko još mogu čekati.......
Bye bye little mouse, another I must bring into my house!!!
- 08:35 -
ponedjeljak, 12.07.2010.
istina o dugi...
Čudno je to , zapravo, koliko čovjek čvrsto stoji iza svojih uvjerenja, koliko ih brani i grčevito ih se drži, dok se jednog dana ne obruše ispod njega, naglo i eksplozivno, poput drvenog suhog mosta iznad provalije, iz nekog tamo filma o Indiani Jonesu.... Ostaneš visiti na špagici, oko tebe u zraku lelujaju ostaci prašine i piljaka, i ti se pitaš otkud sad pak to........
Imaš li snage za ostati tako, za popeti se po užetu poput cirkuskog velemajstora, ili pak otpustiti umorne ruke i postati na trenutak galeb iznad mraka.......
Hmmm.... koliko sam toga branila, koliko sam se pravila važna i koliko sam stvari znala, a zapravo ništa od tog nije bilo stvarno. Ili je bilo stvarno, samo sam ja gledala kroz jeftine ružičaste naočale. Sad kad čitam stare postove, sve je tako daleko, tako čudno, kao da čitam nečiju tuđu priču, neke strane osjećaje, neke nepoznate ljude. Situacije iz vremena i prostora tako daleke kao rat u susjednoj zemlji, kao neki daleki san....sve je poznato...a opet tako strano. Nije zaboravljeno, ali je izmijenjeno, dobilo je žutu patinu starosti, istrošenosti, ishabanosti.......poput nekvalitetnog ukrasa koji se počeo guliti....
Vraćam se na davno napisanu pjesmu, ovdje objavljenu još 2006. o nijansama, kad se prvi put pojavio spektar čudnih boja, nepripadajućih u dugu mog života:
"Predodžba onoga što imamo, što jesmo,
i što jesu drugi
gotovo uvijek je različita onoga što zaista jest.
Da ne kažem pogrešna.
Neki to shvate prije, neki kasnije.
Neki možda nikad.
Ovim zadnjim zavidim.
Živjeti i lebdjeti na malom, debelom,
mekanom oblaku, tamo gore…
Tamo gdje je nebo…
Još nisam pala s oblaka.
Držim se za njega, grčevito ga grlim,
u želji da ostanem.
Još uvijek lebdim i plutam.
I smiješim se. Da, smiješim se.
Ali nebo nije više isto.
Ne, nikako nije.
Bilo je ružičasto.
Sad je trula višnja.
Boja je ista. I nebo je isto.
U pitanju su nijanse…"
Trula višnja…hmmm….polako je prerasla u smeđu , tamnu boju raspadanja i nemira. A ja se evo još uvijek smiješim, još uvijek gledam u dugu, i još uvijek se hrvem s istim demonima koji me prate taj dugi neprekinuti niz godina.......
Još malo snage imam, evo gledam u veliko toplo sunce i hranim se. Ne, neću posrnuti.
To vam obećajem. Duga ostaje samo moja……..a loše boje….nek nestanu u sumraku svog očaja. Tu više ništa ne mogu učiniti….
- 08:28 -
