petak, 21.05.2010.

Most između dva postojanja





.....Kad danas postane sutra, kad sutra postane idući tjedan, kad se mjesec protegne u kvartal, pa i puno više od toga, jedan mali zarez koji je stavljen samo na trenutak postaje velik, debeo i „boldan“, tako finalan i upečatljiv, da više ni ja sama nisam vjerovala u nastavak. Samo je još trebalo napisati THE END i potpisati se. No, za to ipak nisam imala hrabrosti i zato sam obećavala sebi, i svima, ono što nisam bila sigurna ali sam htjela.
No, i kad bih onako orna i super optimistična sjela pred tastaturu i pogledala u titrajući znakić koji je čekao da prospe sve misli i slova, sve događaje i emocije...nisam znala kako. Kako započeti.
Nastaviti kao da nisam nikad ni izbivala ostavljajući rupu u sredini, onako preskačući preko nje poput Blanke, bez osvrtanja? Ali, rupa je rupa i ne može se zanemariti.
A da sam možda ispričala priču, konkretnu i dugu, sočnu i realnu, baš onakvu kakva je bila, i kakva jest, kakva traje, daje i uzima...? Hm, ali priča bez detalja ne vrijedi, a detalji su ti koji otkrivaju i pogađaju, koji nisu za svako oko i dan.
I onda se spušta poklopac laptopa, do neke druge ideje, do idućeg dana, mjeseca, kvartala, uz obećanja.
O da, imam ja napisanih postova koliko hoćete, u wordu, spremljenih na sigurno, onako iskrenih i ranjivih , uhvaćenih u trenucima slabosti, ali negdje lociranih na sredini nevidljivog mosta, poput pukotina vremena. Bez početka, kraja, samo mala bit.

Evo na primjer, dosta davno, bez cenzure, ako se nešto ponavlja ne zamjerite, samo copy-paste:


kako započeti pisati davno zapostavljeni blog...


Da, prošlo je i previše vremena. Vremena ispunjenog ogromnim količinama dobrih namjera, neispunjenih obećanja i "sutrašnjih ponovnih početaka". Vremena odvojenog od navika, udaljenog od dragih ljudi i provedenog u nekim novim okvirima. Dani su postali tjedni, tjedni se nekako transformirali u mjesece, sve dok mjerne jedinice nisu dobile sasvim maglovit privid i visile u zraku, u oblačiću u kojem je kao u stripovima pisalo "definitivno sutra!"
I sad kako započeti, nastaviti, ubaciti se u kolosijek , među vlakove koji su već odavno prošli.
Kad uhvatim priliku otvorim stranicu nekih srcu priraslih ljudi ( brodić i sunčica uvik na prvom mjestu) ali ne ostavljam traga, ne pitam i ne odgovarma, kao da mi je s odlaskom ponestalo riječi za ono što sam ostavila, a još nekako ne mogu definirati ono u čemau sam sad. I vrime prolazi, a ja stojim i stojim i stojim...u vakuumu.

I sad mislim da je dosta, ali evo...još uvijek ne osjećam u sebi pravi način da nastavim.

Mislila sam da sam stavila zarez, ali čini mi se da je bila točka. I sad moram otvorit novo poglavlje.

Potiskujući misao u sebi pomišljam i ne pomišljam. Mislim i ne mislim, a slike utkane u dojam prolijeću i nestaju, kao slide showu, crno bijelom u boji. Dani prolaze i odlaze, kao da ih nije niti bilo. Živi se i ne živi, samo preživljava, i ponešto proživljava, sve privremeno, sve u slutnji i nadanju, sve očekujući i gledajući , očiju uprtih u horizont, kao u sunce. Samo, ovaj put je oblačan dan.

Tako, recimo, izgleda moje sada.

Ne, nije crno, nije čak niti sivo. Ali, fali kolorit. Preostaje samo smeđkasta preforsirana boja, kao na starim slikama, romantična u svojoj sumornosti. Tako je. Sumorno mi je sve. I sadistički romantično.

Nije da se ne smijem, pa to sam ipak ja, ona ista i nepromijenjena, samo je umjetnost življenja dobila drugačiji okvir. Tema je ista, stil i forma, sve je ono staro, ali prizor djeluje nepoznato i drugačije.

Padaju mi na pamet Japanci, trpe trpe trpe cijele godine, pa onda jedan dan u godini popnu se na daleko brdo, i vrište iz petnih žila dok ne ispušu svoju frustraciju. Onda pognute glave siđu natrag, i čekaju taj dan iduće sezone.... Ja sam taj mali Japanac, i pognuta mi je glava, ali ne toliko da bih vrištala. Valjda nije prošlo dovoljno vremena.

Sama sam. Ima li što strašnije od usamljenosti, pogotovo kad si među ljudima. Nije mi dovoljan posao, nije mi dovoljan smijeh, osmijeh i tapšanje po ramenu, nije mi dovoljno priznanje. Nije. Sebična sam gadura, i želim sve, ništa me osim apsolutnog ne zadovoljava.

Želim .... želim moju familiju, želim svoje prijatelje, želim svoj dom, svoje stvari i ormar za cipele. Želim svoj orbitrec, svoj pogled na more i telefonske pozive na iznenadni ručak, svoj Otok vikendom i ribolov bez dozvole, svoj shopping sa sestrom, svoju dvd-oteku i veliki tv, svoju demižanu od par litri domaćeg vina, kad god poželim....
Uz to želim i ovaj posao ovdje, ljude koji me obožavaju i raduju mi se, i koji su obožavani od mene, zadatke koje rješavam bez problema, greške koje se ispravljaju bez pokude, i pohvale za svaku dobro urađenu stvar.Također, uz to želim i centralno grijanje koje sada imam pa nam je toplo za bit u kratkim rukavima po cili dan, kao što ne želim ni ostati bez tamnog točenog piva za 8 kuna u lokalnom (čitaj seoskom) pubu.

I želim bebu. Koju sada iz još nepoznatih razloga ne mogu imati.

E *ebi ga...ne ide to sve, jel tako.

MOja novogodišnja odluka nije ni da prestanem pušiti, ni da smršavim, ni da upišem tečaj.

Jedonstavno, prestat ću željeti. Bilo što.

Apatija kao lijek protiv razočaranja.

Glasam za!!!!


Eto.



Tako to otprilike izgleda kad me pukne crnjak, al nije često, otprilike dva do tri puta dnevno.
Prvi put u danu kad krenem na posao. Da se razumijemo, ako već niste skužili iz prethodnog, posao, okruženje, ljudi i sve popratno je za pet. No.....dakle, kad krenem ujutro autom, autocestom prema metropolici, tjekom ugodne vožnje od nekih sat vremena po magli, mraku i kroz polusnene oči....promotaju mi se ovakve misli. Procuri i koja suzica, jer nekako se poklopi da se sjetim moje seke , mog anđela na nebu, pa mi je to vrijeme i za razgovor s njom.

Onda se prešaltam na smijeh i osmijeh, vragolije i napor, tipkanje i razgovore, potpisivanje i pečatiranje, još smijeha i poneki zagrljaj..ono žena ženi...ne vuk, nego vučica!! :-)

Onda se vraćam doma, isti put, ista magla, plus sumrak i gužva, a više od svega isti feeling praznine. Dolazim u Selo, pokupim Zakonitog koji ima sreću (ili nesreću) da radi u Selu, i onda slijede sati i sati ispred tv a , ili šetnje po magli i mračnim pustim blatnjavim ulicama, ili šah. Kombinacija jednog, drugog i trećeg dan za danom, tjedan za tjedno, a već i u mjesecima možemo računati. Sad smo malo unijeli živosti u život, naime kupila sam karte, i sad igramo remi. Jeeeeeea!!!

Da ne volim onoga koga volim i to više nego sebe, i da nisam vragolan kakav jesam, pa čak i kad mi nije do toga, pa da uveseljavam i pravim budalu od sebe, za sebe i za druge....već bi mi trebali lijekovi.


Ne moš imat sve, ali ni većinu toga.

Pročitačla sam super izreku u novinama neki dan, i razmišljam o njoj već neko vrime. Kaže ovako: NIJE VAŽNO ŠTO IMAŠ, NEGO ŠTO MISLIŠ O ONOME ŠTO IMAŠ!!!!

Gledajući gore napisani tekst, ispada da imam malo, da mi svega fali, ali imam puno. I cijenim to što imam, iako teško se odreći bilo čega, osobito kad možeš birati. Imam puno, imam svašta, imam sebe i njega, imam.... ali je li dovoljno za potpunu sreću?!!!


Ovo je psiho terapija. Možda izbrišem ovo, možda pohranim, možda objavim... Možda ništa od ovoga nije istina nego samo privid nesreće, kao što neki održavaju privid sreće. Prema vani, prema unutra, svejedno.

Privid je privid, ne postoji , samo lebdi, iluzija stvarnog, znači može se raspršiti.

Puhni, možda će proći.

Novi laptop daje neslućene mogućnosti.

Jedan DEL i nema ni laži ni istine, samo prazan ekran.

A možda je tako i najbolje....

Doviđenja i dobar dan, dobro došla i dobro vas našla, ali sviju vas uvik voli vaša pupkica.....




Sad kad gledam, tužna sam sama sebi. A nisam. Tad nisam bila sama ali sam bila usamljena. Sad, danas sam nekako opet sama, već dugo, iz nekih neobjašnjivih razloga, ali nisam usamljena. Duša nekako izrasla, sazrela, prihvatila i prigrlila, čak i tužno drvo preko puta prozora ima svoju ljepotu i vedrinu, usprkos oblacima i magli. Samo je, ali snažno. To sam vam ja....

- 18:39 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2010 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

MySpace Layouts

MySpace Layouts



Veseli pogled na neveselu svakodnevnicu...


S OBZIROM NA TO DA SAM OPSJEDNUTA VREMENOM...



Piši, piši mi....

pupak.svijeta@gmail.com

myspace layout

myspace layout



..kaži mi što čitaš, i reći ću ti tko si...




...kad stanu na prvom semaforu, Fern se ogleda oko sebe. Kad ugleda suncem okupane avenije i visoko, otpornije drveće, preplavi ju ugoda. Dok čekaju zeleno svjetlo Fern i Fenno razmijene poglede. U toj razmjeni postoji određena sigurnost, kao da se sidro uglavilo u dno luke. Izraz na njegovom licu Fern protumači kao prepoznavanje, kao užitak koji i sama osjeća. Tu smo - unatoč zastojima, zbrci i sjenama po putu - napokon smo, barem na trenutak, tamo kamo smo oduvijek namjeravali stići...

Julija Glass
"TRI LIPNJA"