ponedjeljak, 29.10.2007.
You can run, but You can not hide....
Kažu da te uvijek u životu stigne baš ono od čega najviše bježiš.
Ja, kao pravi i nepokolebljivi buntovnik s razlogom, uvijek sam se busala šačicama u prsa i tvrdila da mene neće. A-a, nikako, ni u kojem slučaju, ma nema šanse…da bude to i to, da radim to i to, da živim tu i tu…… Istina je. Vjerujte, istina je.
Kao što strah nestane kad se suočiš s njim, tako i prepoznaš životne situacije od kojih si bježao, kad sagledaš život u cjelini. Kad se osvrneš i distanciraš, kad poput slikara digneš palac s kistom u vertikalu i promatraš preko njega, tako odjednom ugledaš kako te sa svih strana okružuju sve te NE-stvari, svi ti NE-ljudi, i kako imaš različite NE-osjećaje…
Nije sve to nužno loše. Ta rječica NE- ne znači nužno negativan kontekst. Jednostavno, to nije ono što sam mislila da će biti, ili drugim riječima rečeno, sve je ono što sam govorila da neće biti. Od posla, obiteljskih odnosa, mjesta boravka i življenja….sve, sve je ono što NE.
Jedino mi je ljubav, i brak jedno veliko DA-, to je sve što sam htjela, očekivala, nadala se, i voljela, i sve puno puno više od toga. No, to nije tema.
Od početka godine se koprcam i vrtim, pokušavam se izmigoljiti iz ruku firme koja me gura u jednom smjeru, koji ne želim i iz koje sam se nekoliko puta otrgnula, ali ponovo i ponovo me hvataju i guraju i vuku i nose…..u pravcu sjevera. Kažu mi da je tamo perspektiva. Kažu mi da je tamo karijera. Kažu mi da je tamo bolji preduvjet za život. Kažu da su gore bolji ljudi. Kažu da je bolji standard. Kažu da su manji troškovi. Kažu i kažu….i znam da ne lažu. ALI…!!!
Ali, ja kažem, da je jedna stvar različita za dvoje ljudi.
Ono što je njima perspektiva, možda je nama zatvoreni krug.
Ono što je njima karijera, možda je nama opterećenje.
Ono što je njima preduvjet, možda nama niti nije potrebno.
Oni koje zovu boljim ljudima, zar se mogu usporediti s mojim dragim roditeljima, seki, sa našim ludim prijateljima.
Taj bolji standard, zar može zamijeniti lagani tempo življenja, zar nije bolje manje i slađe.
A što je trošak naspram zadovoljstva, što je platiti par kuna više, naspram mirisa mora, zalaska sunca i šetnje po Otoku…
Možda je, možda nije. Oni su u pravu, i ja sam u pravu.
Previše me vode emocije, previše me vežu ljudi. Mjesto nikad, ali ljudi uvijek. I teško mi je. A gurnuše me gore, uz uvjet ili bez uvjeta , naprijed ili ništa, više ili nimalo. Opet sam se vratila na početak, otprije par mjeseci….
Ne želim ostaviti obitelj, previše su se u životu žrtvovali za mene, da bi ih tek tako ostavila.
Ne želim ostaviti more, previše sreće mi daje, previše ispunjava da bih tek tako zaboravila.
A izgleda da moram. Bar za sada.
Ne znam hoću li ostati, koliko ću ostati, kako će sve izgledati. On bi odmah sve prihvatio gore, bez premišljanja. Rekli smo da ćemo dati si par mjeseci vremena, pa ćemo vidjeti. Samo, više nemam snage za nove početke. U ovih mojih trideset godina, toliko sam se puta preselila, našla novi dom, imala nove ljude, živjela nove početke, da sam jednostavno umorna od svega, želim jedan normalni, monotoni, svakodnevni, uobičajeni, obiteljski život….
A opet, da li bi me to zadovoljilo??!!.............
- 09:54 -
Komentari (33) - Isprintaj - #
utorak, 16.10.2007.
još jedno zbogom...
...krade mi te cesta,
kradu mi te ljudi,
svako pomalo
od osmjeha tvog posudi.
Iza svakog ugla,
stalno neko vreba,
da mi te ukrade
kada malo sreće treba..."
Evo ga je cesta ukrala od nas sviju!
Zbogom!!! Voljela sam tvoje pjesme iako nisam voljela našu estradu, voljela sam pojavu mladosti, zgodno lice i nasmijane komentare. Bio si tu malo vremena a dao si više nego mnogi koji drže mikrofon godinama i godinama. Nek ti duša počiva u miru, nek sniva i leti nebom, pokraj moje seke koja te je voljela jako jako. Možda joj se gore ispuni želja i sretnete se u vječnom blaženstvu barem na trenutak.
- 12:26 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
Kada je dom dom, a kada nije?!
Moj dom je dom. U isto vrijeme moj dom nije dom. Ovisi na koju stranu nagnem glavu dok sagledavam tu situaciju.
Ovisi gledam li s kutnog kauča prema televiziji pravo, pri čemu ne vidim ništa osim golemog ekrana u boji. Tada sam u prividu neke punine, sebi dovoljna, u interakciji s likovima iz Uvoda u anatomiju, ili Carrie iz Seks i grada. Tada sam…doma.
Ili možda vidim krajičkom oka prazno mjesto do sebe na crvenoj presvlaci. A ako se naslonim i ispružim, pogled mi privlači dio bijele muške klompe koja viri iza vrata. Prazne. I onda su likovi na TV-u upravo to što jesu, elektronska slika i zvuk u plastičnoj sivoj kutiji. Jedna čaša na stolu… Jedna četkica za zube u kupatilu... Jedan jorgan na krevetu… Prazan ormar na lijevoj strani kreveta… Doma sam. Jesam li, zaista…?!
Nisam usamljena. Hrpa ljudi voljenih, i koji vole, okružuje me svakodnevno, nekad su toliko tu za mene, da od njihove ljubavi bježim, sklanjam se, branim se. Nervozno cupkam nogom dok ispijam kavu, upadam u riječ i pokušavam završiti razgovor, prolazim na brzinu kroz obveze i druženje, samo da što prije dođem „doma“, da se odmorim, da zaboravim, da se prizemljim.
No svakog dana isti osjećaj, onog trenutka kad uđem u stan, zatvorim popodnevnim suncem obasjana vrata, i bacim pogled na prostoriju…..hm, mala hladna koščata ručica se pojavi iz sjene, zgrabi mi srce svojim tvrdim prstićima i počne ga stezati i stiskati, kao komad toplog mekanog voska. I uvijek pomislim, „ a što sad?!“. I onda iščupam te misli , bacim ih na pločice, zgazim klompom broj 40 sa najtvrđim đonom, da se više ne javljaju, da se utišaju, da nestanu. Pjevušim, plešem po crvenom tepihu, zapnem za nit, pijem pivo iz najfinije čaše, udarim se u lakat, bacam pepeo u pepeljaru koja ima ženske grudi , pričam na mobitel, piškim u uskom wc-u, oblačim pidžamu. Onda slijedi večer uz televiziju, pogledi, pravo, lijevo i desno, ekran televizije, prazno mjesto i njegove papuče iz vrata. I ukrug….
Ma nisam utučena, ni bolesno vezana, ni nesposobna, niti depresivna. Jednostavno mi nedostaju sitne radosti, kao kad mi oguli jabuku koju ne volim, ali ju pojedem zato što se on brine da mi fali vitamina. Ili me češka po glavi dok gleda emisiju o investicijskim fondovima, a ja ležim kraj njega zatvorenih očiju pokušavajući zarobiti taj trenutak da potraje što duže. Najteže mi se smijati. Da, upravo to, najteže mi se smijati. A smijem se stalno. Često. Slatko. I onda poželim prokomentirati taj smijeh i osmijeh, tu šalu i sramoticu, i okrenem se reći „ma jesi ti vidio ovo“, ili „čuješ….“ I pogledam prema nikome, nema uzvratnog osmijeha, nema komentara, nema zajedničkog veselja, pa čak ni pokude jer „ sam blentava, i jer to nije uopće smiješno!“.
Jednostavno mi fali naš život, fali mi naš brak, fali mi naš odnos, fali moj najbolji prijatelj i drug! Eto. Rekla sam.
I onda se nastavljam smijati sama, hodati sama, postavit ću jedan tanjur za ručak, jednu čašu i cijelo pivo samo za sebe. Još malo. Ili malo više. Ili koliko bude. Nema natrag.
A stan mi sav u boji ljubavi, crveno do srži, veselo i toplo, ugodno i prisno. I ponosim se sobom, i svojim trudom, što sam sve napravila sama, što sam uspjela sama, što sam izdržala sama. I i dalje ću isto tako, hrabro naprijed, ubaci u petu i vozi…
Ovo je nije bio post za vas. Nije bio post ni za njega, ionako nema pristup blogu. Ovo je samo za mene, da sama sebi kažem ono što znam; da je teško, ali da može bit i gore; da je dugo, ali da vrijeme prolazi; da sam usamljena ali ne i sama; i da daleko od oka znači samo bliže srcu!
A sad se želim ispričati opet samo njemu, što sam zaspala. Od deset navečer do ponoći šetkam po onom već spomenutom crvenom tepihu, sa slušalicom u uhu, i pretresam sve moguće teme, ozbiljne i neozbiljne, modu, vrijeme i politiku, hranu i društvena događanja. Usput oblačim pidžamu, onu plavu široku koju on ne voli jer je staromodna a meni najdraža, jer je topla, udobna i meka, liježem u krevet, i nastavljam pod jorganom polemiku o tome je li teoretski bolje uložiti u investicijski fond ili kupiti Atlanticove dionice . Ponoć je odavno prošla, ja slušam, govorim, povlađujem, da, ne, hmmm…… Hrrrkk, frrhhkkk…. Pupkice, PUPKICEEE!!! – viče dragi Pupak Zakoniti u slušalicu, a ja se prestrašeno trgnuh i prestravih, jer odakle sad taj glas kad sam sama, gdje sam, ma što je to…. Uh, sram me je! On se naljutio, tko zna koliko je pričao dok sam ja mirno spavala, tek me je nježno hrkanje razotkrilo. Naravno, nema razloga za uvrijeđenost, pa svakome se može dogoditi. Oprostio mi je odmah. Onda sam spoznala ponovo kako je dobar i velikodušan. Naime, da se dogodilo obrnuto…ma ništa. Samo elementarna nepogoda….
Pupku moj Zakoniti, dođi doma……..
- 10:03 -
