utorak, 18.09.2007.

tekst bez naslova, misli bez repa, veš mašina, Yin i Yang, crveno obojana misao i osmijeh prema životu...

Ne znam što bih trebala napisati, sad nakon ovolike pauze. Nekako mi misli lete, odjure brže nego ih uspijem uhvatiti za repić i povući natrag, tako da samo njihove siluete odzvanjaju nečujno u pokušaju da se sjetim. Da se sjetim što sam htjela reći, da se sjetim što sam željela napisati, da se sjetim što sam uopće osjećala.
Nisam melankolična, ne, u svakodnevnom govoru i ponašanju sam mala luda ženica bez problema, bez tuge, bez napora. Da, tako je, najbolje se sakriti iza osmijeha.
A i nije da nemam razloga za osmijeh.

Image Hosted by ImageShack.us


Yin i Yang, živa istina, i kad je sve najcrnje i najtamnije onda krajičkom oka svejedno ugledate malu svijetlu točkicu, žarište neke tamo nade koja ne može utonuti u nepostojanje. Tu je, i može samo postajati sve veća i veća. Tako sam se i ja uhvatila svoje točkice, i razvlačim ju, rastežem, pušem u nju i raspirujem ju, ne bi li se naposljetku izokrenula slika i ne bi li svjetlo progutalo malu crnu točku. Nju bih, ako namignem na jedno oko ( pogotovo ako imam neku super maskaru iz reklame sa predugim i pregustim trepuškama) , vjerojatno mogla i sasvim zanemariti…
Godi mi samoća, priznajem. Sama sam na poslu, tako je ispalo. Sama ću biti i u svom novom domu, prizemlje s pogledom na vrt, i mašinom za pranje rublja usred dnevnog boravka. I to mi isto godi, šokirani pogled gostiju sigurno će me svaki put razveseliti. A mogla bih staviti na nju jedan pitarić sa cvijećem, međutim onda ga moram zalijevati. Hmm…možda neko umjetno, ali opet se moram baviti brisanjem prašine s listića…. Dakle, ništa. Evo, kako se brzo mozak prebaci s tugovanja na praktiku, a onda se javi želja i za zalogajem slatkog, pa sad vidim samo jednu veliku napolitanku…

Image Hosted by ImageShack.us


Da vidimo, gdje sam sve bila ovih dana, gdje sam nestala, i zašto sam šutila? Prvi put u život u ustvrdila sam da mi crnina godi. Bila sam protiv toga, protiv nošenja, kao što sam i uvijek protiv nekih klasičnih tradicija, ali sad vidim…da nekako donosi mir. Meni osobno, sebični mir, i jedva se natjeram obući nešto sa nekom slikom ili točkicom na crnoj podlozi. Osim jeansa, to je ipak radna uniforma. Međutim, sad sam za vikend bila u posjeti mojim dragima, u posjeti malom grobu s pogledom na zeleno i na tišinu, s mirisom pomalo uvelih ruža i osjećajem spokoja. Bila sam u posjeti njenoj sobi, njezinim stvarima, njezinim bojama i mirisima, njezinim slikama i sjećanjima. Njoj je crveno bio zakon, pomalo žuto i ružičasto. Nema crne, nema smeđe, nema tužnih tonova i zvukova, samo jaki mirisi života što ostaju na stepenicama još minutama nakon što prođe…. Voljela je život, poput mene, poput mnogih, disala, smijala se, pjevala, mirisala, šarenila …i zato neću više nositi crno.

Image Hosted by ImageShack.us


Sve njene vesele osmijehe obući ću skupa s njenim majicama i šetati s njom radujući se životu, kao da smo skupa. To bi i ona htjela od mene.
Dakle bila sam tamo, i odnijela poneki osmijeh i poneki sat zaborava onima koji tuguju i pate i više nego ja. Vrijeme će malo zaliječiti bol, a smisao se mora naći za dalje.
Moj smisao se nastavlja ovdje, u kući u drugom redu do mora, tuđoj ali udobnoj, ne preskupo plaćenoj, koja će biti ispunjena vlastitim namještajem i stvarima, i stvorit ću privid doma, a možda s vremenom i pravi dom, kad mi se vrati Čovjek s peglom u borši.
Sad mi slijede dani ponovnog prenošenja, preseljavanja, slaganja i pranja, čišćenja i razmještanja, opet sama, opet nabrzinu, opet bez zagrljaja, ali ovaj put je sve bolje. Osim toga, sutra navečer odoh ja prvo po taj zagrljaj sama, odoh stotinama kilometara na kontinent, odoh poljubiti, odoh voljeti, odoh šetati po kiši, odoh biti supruga, prijateljica i ljubavnica na punih pet dana. A onda ću imati više snage za nošenje namještaja…

Image Hosted by ImageShack.us

- 08:49 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.09.2007.

A gdje su nestale emocije...

Image Hosted by ImageShack.us



Osjećam da sam otupila, i to me plaši.
A možda me i raduje. Ne bih znala.
Kao što rekoh, izgubila sam osjećaj za većinu toga, osim najobičnijih životnih funkcija. Dižem se, odlazim na posao, ponešto jedem, spavam. I opet u krug.
Život mi je sav u vrećama za smeće, i kutijama od kartona zalijepljenim smeđim zgužvanim trakama, u brzini nagužvanim.
Život mi je djelomično u jednoj garaži , umotan u jeftini najlon i novinski papir.
Život mi je djelomično u jednoj sobi, hladnoj i prašnjavoj, na podu i foteljama, zavezan u kese i zamotuljke, i zatvoren iza smeđih vrata, jedan na drugom na trećem na četvrtom….
Život mi je u dva kufera koja držim pokraj kreveta u roditeljskom domu i povremeno izvlačim zgužvane grudice robe, po izboru crne, jer takvo je vrijeme nastupilo. Crno unutra, crno izvana, crno ne samo meni, nego za dosta njih.
Pola života mi je otišlo u malo predgrađe velikoga grada, daleko od mene, gdje također izvlači grudice zgužvanih košulja i sam ih pegla peglicom na rasklapanje, nakon što iz zida isključi punjač mobitela potrošenog na višesatne razgovore sa mnom.
Dio života mi je pokopan ispod malog drvenog križa s bijelim ružama, kilometrima daleko, iznad kojeg lebde nevidljiva slova molbe za oproštenje što nisam došla oprostiti se prije nego je bilo kasno.
Dio misli je ostao zakopan na istom groblju, par dana kasnije, s osobom koja je bila dobra, pa loša, pa bez riječi, pa onda oproštenje i odlazak.
Dio misli je zakopan prije dva-tri dana na nekom drugom groblju, na kojem su također položene bijele ruže maloljetnosti zgažene kotačima jednog džipa u inozemstvu.
Tri osobne tragedije u deset dana, i još mi je ostalo suza i tuge za jedanaest hrabrih i nesretnih vitezova koji su se u mukama popeli na nebo.
Jedini dio radosti koji mi je nakon svega toga ostao srušio se u jednom jučerašnjem telefonskom pozivu koji je rekao da će vratiti novac. Ako nećeš stajati i trpjeti pokušaj da budeš prevaren, onda će radije on sam prekinuti napola nego ići poštenim načinom, pa tako ostadoh i bez doma.
Stare stvari razasute po rodbini i prijateljima, nove stvari koje tek trebaju stići, naručene i napola plaćene, radost i nada u dolazak prvog Božića u vlastitom kutku, pogled na more i Marjan kojeg više neće biti u vidokrugu.
Sve je eksplodiralo u kaosu života, deseci napalm situacija, svaka za sebe sa bezbroj sitnih uboda u dušu, gubitak, gubitak, gubitak…moj, tuđi, zajednički…a sve u samo deset dana.

Kako rekoh, otupila sam već na početku. Stvar po stvar primam rezignirano, hladno, kao da sam samo tijelo bez krvi u venama, samo uz mali uštip u želucu koji brzinom treptaja oka odagnam negdje u vakuum bez misli. Nije važno. Nije bitno. Ne može se ništa.
Oni koji su otišli, oni koji su zagrlili nebo, oni sad mole za nas.
Ono što je nestalo materijalno, čega neće biti, trud koji se uzaludno trpio…to će se nadoknaditi. Ima zidova svuda oko nas.
Onaj koji je otišao s malom peglom u borši i tužnim pogledom, vratit će se, da me zagrli. Oprostit ću mu što nije bio tu kad mi je trebao, jer da je mogao bio bi. Jer proći sve ovo sama, ne znam….
Pitam se odakle mi snaga u prsima, otkud mi hrabrost u rukama, kakav je taj osmijeh ispod očiju koji nosim u javnosti.
Osjećam se kao drvo na vjetrometini usred oluje. Čujem kako krckaju grane, vidim kako se povija lišće, osjećam kako se čupa korijen. I boli, boli, boli u duši. Ali kad otvorim oči, još sam tu. Stojim. Hodam. I sada, napokon, ne osjećam.
Nema tuge, nema žaljenja, nema straha, nema nade, nema ni želje, a ni očekivanja. Berem dane jedan po jedan, pa kako bude, kad bude, ako bude, i što god bude. Uz8imam sve što Bog da, jer jedino tako mogu naprijed.
Još samo da vratim dušu, da opet osjetim. Da mi se vrati pola života i pegla, da mi se vrati poljubac u kosu, osmijeh prije spavanja, noga uz nogu u snu. Samo da mi se vrati zagrljaj u rano jutro, da se vrati šetnja u jesenje predvečerje, da se vrati utjeha.
Bar to da mi se vrati.

Image Hosted by ImageShack.us

- 09:18 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

MySpace Layouts

MySpace Layouts



Veseli pogled na neveselu svakodnevnicu...


S OBZIROM NA TO DA SAM OPSJEDNUTA VREMENOM...



Piši, piši mi....

pupak.svijeta@gmail.com

myspace layout

myspace layout



..kaži mi što čitaš, i reći ću ti tko si...




...kad stanu na prvom semaforu, Fern se ogleda oko sebe. Kad ugleda suncem okupane avenije i visoko, otpornije drveće, preplavi ju ugoda. Dok čekaju zeleno svjetlo Fern i Fenno razmijene poglede. U toj razmjeni postoji određena sigurnost, kao da se sidro uglavilo u dno luke. Izraz na njegovom licu Fern protumači kao prepoznavanje, kao užitak koji i sama osjeća. Tu smo - unatoč zastojima, zbrci i sjenama po putu - napokon smo, barem na trenutak, tamo kamo smo oduvijek namjeravali stići...

Julija Glass
"TRI LIPNJA"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se