utorak, 18.09.2007.
tekst bez naslova, misli bez repa, veš mašina, Yin i Yang, crveno obojana misao i osmijeh prema životu...
Ne znam što bih trebala napisati, sad nakon ovolike pauze. Nekako mi misli lete, odjure brže nego ih uspijem uhvatiti za repić i povući natrag, tako da samo njihove siluete odzvanjaju nečujno u pokušaju da se sjetim. Da se sjetim što sam htjela reći, da se sjetim što sam željela napisati, da se sjetim što sam uopće osjećala.
Nisam melankolična, ne, u svakodnevnom govoru i ponašanju sam mala luda ženica bez problema, bez tuge, bez napora. Da, tako je, najbolje se sakriti iza osmijeha.
A i nije da nemam razloga za osmijeh.
Yin i Yang, živa istina, i kad je sve najcrnje i najtamnije onda krajičkom oka svejedno ugledate malu svijetlu točkicu, žarište neke tamo nade koja ne može utonuti u nepostojanje. Tu je, i može samo postajati sve veća i veća. Tako sam se i ja uhvatila svoje točkice, i razvlačim ju, rastežem, pušem u nju i raspirujem ju, ne bi li se naposljetku izokrenula slika i ne bi li svjetlo progutalo malu crnu točku. Nju bih, ako namignem na jedno oko ( pogotovo ako imam neku super maskaru iz reklame sa predugim i pregustim trepuškama) , vjerojatno mogla i sasvim zanemariti…
Godi mi samoća, priznajem. Sama sam na poslu, tako je ispalo. Sama ću biti i u svom novom domu, prizemlje s pogledom na vrt, i mašinom za pranje rublja usred dnevnog boravka. I to mi isto godi, šokirani pogled gostiju sigurno će me svaki put razveseliti. A mogla bih staviti na nju jedan pitarić sa cvijećem, međutim onda ga moram zalijevati. Hmm…možda neko umjetno, ali opet se moram baviti brisanjem prašine s listića…. Dakle, ništa. Evo, kako se brzo mozak prebaci s tugovanja na praktiku, a onda se javi želja i za zalogajem slatkog, pa sad vidim samo jednu veliku napolitanku…
Da vidimo, gdje sam sve bila ovih dana, gdje sam nestala, i zašto sam šutila? Prvi put u život u ustvrdila sam da mi crnina godi. Bila sam protiv toga, protiv nošenja, kao što sam i uvijek protiv nekih klasičnih tradicija, ali sad vidim…da nekako donosi mir. Meni osobno, sebični mir, i jedva se natjeram obući nešto sa nekom slikom ili točkicom na crnoj podlozi. Osim jeansa, to je ipak radna uniforma. Međutim, sad sam za vikend bila u posjeti mojim dragima, u posjeti malom grobu s pogledom na zeleno i na tišinu, s mirisom pomalo uvelih ruža i osjećajem spokoja. Bila sam u posjeti njenoj sobi, njezinim stvarima, njezinim bojama i mirisima, njezinim slikama i sjećanjima. Njoj je crveno bio zakon, pomalo žuto i ružičasto. Nema crne, nema smeđe, nema tužnih tonova i zvukova, samo jaki mirisi života što ostaju na stepenicama još minutama nakon što prođe…. Voljela je život, poput mene, poput mnogih, disala, smijala se, pjevala, mirisala, šarenila …i zato neću više nositi crno.
Sve njene vesele osmijehe obući ću skupa s njenim majicama i šetati s njom radujući se životu, kao da smo skupa. To bi i ona htjela od mene.
Dakle bila sam tamo, i odnijela poneki osmijeh i poneki sat zaborava onima koji tuguju i pate i više nego ja. Vrijeme će malo zaliječiti bol, a smisao se mora naći za dalje.
Moj smisao se nastavlja ovdje, u kući u drugom redu do mora, tuđoj ali udobnoj, ne preskupo plaćenoj, koja će biti ispunjena vlastitim namještajem i stvarima, i stvorit ću privid doma, a možda s vremenom i pravi dom, kad mi se vrati Čovjek s peglom u borši.
Sad mi slijede dani ponovnog prenošenja, preseljavanja, slaganja i pranja, čišćenja i razmještanja, opet sama, opet nabrzinu, opet bez zagrljaja, ali ovaj put je sve bolje. Osim toga, sutra navečer odoh ja prvo po taj zagrljaj sama, odoh stotinama kilometara na kontinent, odoh poljubiti, odoh voljeti, odoh šetati po kiši, odoh biti supruga, prijateljica i ljubavnica na punih pet dana. A onda ću imati više snage za nošenje namještaja…
- 08:49 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
