ponedjeljak, 27.08.2007.

nema je više...

Draga seko...

mi plačemo,
a nebo se smiješi,
bol boli u satima suza
što prolaze bez tebe.
Zaspala si,
ali samo na trenutak,
jer trenutak je ovaj život
u vječnosti pred nama.
Zato nećemo plakati,
jer nebo se smiješi,
ti si uvijek tu,
a Bog je zagrlio
još jednog anđela...

Tvoje seke S. i A.

To sam joj napisala u osmrtnicu. Bilo joj je samo 23 i godine, i umrla je tiho, u snu, s osmijehom. Naglo, bez najave, bez oproštaja, bez nagovještaja.
Nije nas rodila ista majčica, nego dvije sestre, ali ona je bila naša seka, i ostaće uvijek uz nas. Nadam se samo da je znala koliko smo je voljeli, i koliko smo znali da ona nas voli. Dragi moj anđele koja sad sjediš na nebu s onim istim nježnim smieškom i onim tužnim crnim okicama, snivaj mirno. Vidimo se uskoro. Volimo te i pamtimo te dok god smo tu...

- 12:21 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 07.08.2007.

baby, I'm back...

Posao…blog. Posao…blog. Posao…ma, BLOG!!

Shvatite moju dilemu, molim vas! Kad nakon petnaest dana godišnjeg uđete na vrata svog ureda, i na stolu ugledate nekoliko desetina različitih hrpa papira, fascikli, ugovora, neotvorenu poštu danima, i još dodatnih nekoliko post-it papirića po ekranu…nekako izgubite volju za dodatnim aktivnostima, poput opisivanja radosti odmaranja, kad je oko laktova toliko nedovršenih stvari.
Zato sam i preskočila jučer, odnosno skokom na glavu uletila sam u hrpu i počela se sumo-hrvati sa svim tim teretom. I danas bih trebala isto, ali…hmm želja vuče, jel!?

Iskoristili smo svaku minutu svakog dana, od prve do zadnje. Moram se i pohvaliti da su me s posla zvali samo jedan jedini put, tako da sam baš, ono baš nahranila dušu!

„Eh, stigli ste“ – reče Svekar.
„Jesmo, jesmo“ – rekli smo mi.
Jedna tura, druga tura, treća tura….stvari se vade iz auta kao da se ostaje dva mjeseca, a ne dva tjedna. Pupak nema samokontrolu kad je pakiranje u pitanju, ona uvijek očekuje neočekivano. Ali, zato ništa ne fali. Osim prostora, jer u malu sobu s drvenim škripavim podom, jedva su stali svi kuferi, borše, kese, zamotuljci… Ni Česi nisu ravni ovoj opremi. Odnosno, želim reći, ne bi me se postidila ni baka Čehinja, ni ostala daleka, ali nikad zaboravljena, rodbina iz okolice Praga.
(Eto sam Vam bacila kost, to još niste znali o meni!!)
I onda je počeo raj…

-„Oćemo odma na kupanje?“
-„Nego šta!“

Vadi se motor iz konobe, trpaju se ručnici, nešto za grickat, nešto za pijuckat, nešto za čituckat…Mirisi, okusi, osjetila, dodiri…. Slano, mokro, toplo, vlažno, hladno, mekano, udobno, bockavo, ljuljuškavo, tvrdo, sjenovito, duboko, čulno, plavo, nebo, oblaci, pjena, pivo, strast, osmijeh, muž.

I tako svaki dan…

Dobro, dobro, raj… A neke nemile scene, pitate? Hmm. Ne znam baš na što mislite.

Čekaj, da se sjetim…Recimo, idemo zalivat batate. Nosimo kante, kanistere, boce. On u bermudama i šlapama, ja u dubokim čizmicama i soknama. Bojim se zmija znate! I zalivamo mi tako jedan po jedan, kad se ispod folije mrda nešto. I šišti. Zmijuljak, naravno. Ja skačem, bježim bezglavo, bezruko, beznogo…ustranu. On se hrabro naginje iznad, i pipka je po repu. Folija je između, ali nije od čelika, nego od najlona. Ona šišti, gmiže, bježi, ja se ljutim, on se smije. Ja cupkam, on pipka. Zmiju, a ne mene, shvatite bit. Ja bjesnim. Pjenim, sikćem. Zmija, zmija. Gori, doli, u kineskom horoskopu. Eto vam nemile scene.

Nešto drugo?

Hmm.. Jedni gosti u apartmanu. Prasci najveći, zagrebačka krem-djeca bogatih mamica i tatica, momak i cura. Ona se zove Mateaaa. Pa su si se malo zabavljali, lupali, stupali i grmili na katu iznad nas, dok se laminat povijao od njihovih plesnih akrobacija. No, to razumijem, mladi, nadobudni, ljeto, ljubav, neka im. Nego, oni su si malo neš' tetovirali, pa su ostale smeđe fleke, uprskano i proliveno, otisnuto i razmrljano, smeđe u raznim nijansama, po lancunima, gornjim i donjim, po jastucima, čak je prošlo i na štep dekicu. Ako to nisu orgije, ne znam šta su! I otšetali ljudi u svom „pežoiću“, ko da ništa nije bilo…
A možda se ja ne znam zabavljat, biće smo „ispali iz vremena“. Ili se u Zagrebu pristojnost i urednost drugačije ispoljava u bogatim obiteljima.
Pa kad, ljudi počnu nabrajat koji stranci su najšporkiji , ovakvi i onakvi…Ma nema svinjca, do našeg svinjca, pa kako god!!!

Oćete još?

Ležimo u Kornatskoj vali, u staroj kućici od kamena, istoj kakvoj su u njoj boravili i njegovi pradjedovi… Iscrpljeni od obilatog ručka, večere i opet neizbježnih količina hladnog alkohola iz prijenosnog frižiderića, spavamo. Negdje iz pravca kopna, iz Pakoštana, tuče bas, neka je fešta, party u djiru. TUM, TUM, TUMTUM, TUDUM, TUDUDUDUDDUMMMMMTRES TRES TRES… potres, zemljotres, krevetotres…..u krevet tres! Čime? Nogom. A tko, pitate se?. Pa Pupak moj Zakoniti, nakon što sam ja divljala i vikala, „Izlazi, izlazi, izlazi!“ pokušavajući barem preskočiti preko njega, jer sam, na nesreću oboje nas, spavala do zida. Ma, što ja znam, kako se drži taj stoljetni krov, ili kamen! I tako smo u mraku izletili vanka, ja u strahu a on u boli, zbog ogromne kvrge i razderotine na potkoljenici. Znate ono, tama, daska od kreveta, gola noga, sva snaga….i tako to.
I onda se zamalo zabijemo u debelog susjeda iz kuće do, koji je trčao, ili ispravka….brzo se gegao… sa svoje strane, samo u mudanticama. Nakraju smo se svi smijali, no isto nisam zaspala do po noći. A dragi je jadan stenjao, zbog noge…

Još bi vi?

Ne dam više šporkoga rublja. Sad samo lipe stvari.

Koncerti: Neno Belan, Feminem, klape iz mista – muška i ženska, Massimo. Ovog zadnjeg smo išli gledat svojim brodom, zamotani u vreće za spavanje, na bonaci, ispod zvjezdanog neba, usidreni isprid pozornice. Ljubomorni?!

Fešte: Zadarska noć punog miseca, Prikaz starog Murterskog pira.

Još kupanja, sunčanja, ronjenja, bacanja mriža, vađenja školjaka, i puno puno…..hmm onog za punoljetne!!!!!!

Ili jednostavno pola dana samo OVO!

Ali neka....ima još dana...., ima još lita..., ima još ljubavi....