srijeda, 04.08.2010.

prije godišnjeg...

"...Kad sreća naleti iz nekog čudnog kuta
i padne na ramena
kao mali padobranac sa sunčanog neba,
ne okreći leđa ushitu koji svladava,
trncima što peku kožu
i udarima vreline kad komešaju nutrinu.
Makar na čas, makar na kratko,
ostavi samoću, zaboravi hladnoću.
Tek pruži osmijeh suncu,
veseli se nebu i dotakni zvijezde
u jednostavnoj bajci
koju je časkom izmislio život..."



Image and video hosting by TinyPic

- 11:44 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.07.2010.

...muke po mišu...

Postoje dvije vrste ljudi.....kao i uvijek, i kao u i svemu. Tako se i ljudi mogu podijeliti na one koji ljube laptope, i one koji se zgražaju nad tim malim crnim bezličnim poklopčićima. Ma dobro, priznajem...ima i u njima života, ima smijeha , ima slika plavetnila i bezbroj slova, otipkanih i onih u čekanju.
ALI, ono što ja osobno ne mogu provariti je ta utisnuta tipkovnica sa spojenim slovima. Istina, imam male ručice, ne kopam u rudniku, ne mijesim bureke u pekari i odavno već nisam svirala klavir, a i nokti su uredno podrezani i kratki zbog udaranja u ljubljenu boksačku vreću koja visi u hodniku. No tipkovnica je ipak tijesna. Prsti se sudaraju čak i kad skinem svo prstenje. I ne samo to, žestoki pobornik sam sf-žanra, ali horora ne. Dakle zombie položaj u kojem ruke ispred sebe držim u ravnini i zglobovima diktiram brzinu i takt udaranja po tipkicama, niti malo nije prihvatljiv. Više od pet minuta svakako ne. Onda spustim laktove, i dlanovi se pretvore u male, prema dolje okrenute kuke, koje lupkaju po crnoj plastici samo vrhovima....no ni to nije dobro. Doba gusara je davno prošlo, nemam ni povez preko oka, samo crno-ljubičaste naočale koje me više čine ozbiljnom no opasnom. Onda zbog tog stanja nastane velika bora na čelu, obrve se skupe, kuke se opuste i pretvore natrag u žensku ruku koja ljutito grabi laptop sa stola, iskopčava kabel iz zida, nosi svoju kutijicu na kauč, i udobno sjedne s njom na koljenima....
No, postoji i nešto drugo na laptopu, čak i gore...mali crni kvadratić koji morate maziti prstom, nježno i lagano, kao u predigri ljubavi, dok strelica trči i leti po ekranu , tražeći pravo mjesto, cilj u koji da se zapikne, a da ne pogriješi.
Moja strelica uvijek griješi, preleti i stane na pogrešno mjesto. I onda kursor blinka na sredini riječi koja je pogođena baš onako kako treba, a one greške i misli nespretno izražene smiju mi se u lice baš tu pokraj nje, BLINK BLINK BLINK hahahaha!!!!!
Po prirodi vrlo strpljiva i staložena osoba kakva jesam, tada počnem jače trljati po tajanstvenom kvadratiću a cilj bježi li bježi, sad više nije ni rečenica u pitanju, već cijeli odlomak iznad ili ispod biva pomilovan uspravnom crticom, gore ...dolje.....sredina, dok duboko ne udahnem i koncentrirano vratim nestaška na pravo mjesto. Tu su već otišle sekunde i sekunde dragocjenih ideja koje u kaleidoskopu bruje u zakutku mozga. Naposlijetku kliknem i ispravim riječ. Jednu samo. Dok je mnoštvo drugih prošlo u pozadini mašte i pobjeglo u nepovrat. Grrrrrrrrr.
A sad se problem nastavlja. U uskom ringu između tipki, pločice, i ekrana, u borbi trljanja, tapkanja, pipkanja i tipkanja, tijelo se zagrije. Ne samo moje, nego i tijelo crne kutijice. I lap i top postanu topli, topliji nego treba. Noge počinju vrelo bridjeti, nestrpljivo čekajući kraj razmišljanja, svršetak slova u nizu, trenutak da se kraj pretoči u znake na bijeloj podlozi, da se poklopac zatvori. Skidam kutijicu sa koljena na kauč, ali nisko je......tijelo u poziciji tužne vrbe ne može zamišljati osmijehe..... sa niske ravne podloge dižem ga na jastuk, opet ruke lete gore u zombie položaj, opet sa jastuka na časopis natrag na koljena da se izbjegne vrućina......Mjenjaju se poze i stavovi, lap i top se približavaju i udaljuju, a riječi ostaju do kraja nenapisane...... Na koncu zatvaram poklopac i nezadovolj(e)na ga vraćam na mjesto..... To vođenje pisanja nije za mene......

Naravno, za sve ima lijeka. Tako je Pupak, snalažljiva kakva već jest, već nakon kratkog vremena teških ljubavničkih patnji maženja i pogađanja, ušla u klimatizirani dućan informatičke opreme, nasmiješila se prodavačima, pročavrljala ...i nakon kratkog vremena zakoračila van sa vrećicom u kojoj su zapakirane spavale tipkovnica i optički miš. Zadovoljna nakon dugo vremena, ponovo je pisala, laptop na mjestu na kojem najviše paše – na kuhinjskom stolu, dovoljno udaljen, ispred njega ergonomska tipkovnica u sf stilu poput komandne ploče u Enterpriseu (malo pretjerujem, but humor me!!!), i miš...ah taj novi sivi miš koji leži u ruci taman kako treba. Ni premal ni prevelik, dovoljno udoban da ga prsti obuhvate i s guštom stiskaju tipke, dovoljno brz da leti po ekranu i tako precizan da se točno zaustavi na mjestu gdje fali slovo i u pravom trenutku ispuni riječ smislom. A ostale slike u glavi ne stignu pobjeći, i bujica se nastavlja....
I tako smo nas dvoje ljubovali i živjeli HAPPYLY ever after ...do jutros. Kad je moj ljubavnik po ruci ...umro. Drop dead. Čak je i na dodir hladniji no inače, bez crvene točkice što svijetli, bez tihog zvuka koji samo moje uho čuje kad dotaknem desnu ili lijevu tipku, bez strelice koja pogađa cilj. Nema Ga. Oplakujem mog druga u volji i nevolji, opet sjedim za stolom, za zaslonom svog imaginarnog svemirskog broda, ali nekako sam sama. Mazim crni glatki kvadratić koji me ne sluša jer me ne poznaje poput Njega. Ne uvažava me i ne razumije, opet bježi crnom uspravnom crticom po stranici, preskače i promašuje. Danas mu dajem šansu jer moram, a u ponedjeljak.......tražim novog dragog da legne u ruku i ispuni praznine.
Toliko još mogu čekati.......
Bye bye little mouse, another I must bring into my house!!!

Image and video hosting by TinyPic

- 08:35 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.07.2010.

istina o dugi...

Čudno je to , zapravo, koliko čovjek čvrsto stoji iza svojih uvjerenja, koliko ih brani i grčevito ih se drži, dok se jednog dana ne obruše ispod njega, naglo i eksplozivno, poput drvenog suhog mosta iznad provalije, iz nekog tamo filma o Indiani Jonesu.... Ostaneš visiti na špagici, oko tebe u zraku lelujaju ostaci prašine i piljaka, i ti se pitaš otkud sad pak to........
Imaš li snage za ostati tako, za popeti se po užetu poput cirkuskog velemajstora, ili pak otpustiti umorne ruke i postati na trenutak galeb iznad mraka.......
Hmmm.... koliko sam toga branila, koliko sam se pravila važna i koliko sam stvari znala, a zapravo ništa od tog nije bilo stvarno. Ili je bilo stvarno, samo sam ja gledala kroz jeftine ružičaste naočale. Sad kad čitam stare postove, sve je tako daleko, tako čudno, kao da čitam nečiju tuđu priču, neke strane osjećaje, neke nepoznate ljude. Situacije iz vremena i prostora tako daleke kao rat u susjednoj zemlji, kao neki daleki san....sve je poznato...a opet tako strano. Nije zaboravljeno, ali je izmijenjeno, dobilo je žutu patinu starosti, istrošenosti, ishabanosti.......poput nekvalitetnog ukrasa koji se počeo guliti....
Vraćam se na davno napisanu pjesmu, ovdje objavljenu još 2006. o nijansama, kad se prvi put pojavio spektar čudnih boja, nepripadajućih u dugu mog života:

"Predodžba onoga što imamo, što jesmo,
i što jesu drugi
gotovo uvijek je različita onoga što zaista jest.
Da ne kažem pogrešna.
Neki to shvate prije, neki kasnije.
Neki možda nikad.
Ovim zadnjim zavidim.
Živjeti i lebdjeti na malom, debelom,
mekanom oblaku, tamo gore…
Tamo gdje je nebo…
Još nisam pala s oblaka.
Držim se za njega, grčevito ga grlim,
u želji da ostanem.
Još uvijek lebdim i plutam.
I smiješim se. Da, smiješim se.
Ali nebo nije više isto.
Ne, nikako nije.
Bilo je ružičasto.
Sad je trula višnja.
Boja je ista. I nebo je isto.
U pitanju su nijanse…
"

Trula višnja…hmmm….polako je prerasla u smeđu , tamnu boju raspadanja i nemira. A ja se evo još uvijek smiješim, još uvijek gledam u dugu, i još uvijek se hrvem s istim demonima koji me prate taj dugi neprekinuti niz godina.......
Još malo snage imam, evo gledam u veliko toplo sunce i hranim se. Ne, neću posrnuti.
To vam obećajem. Duga ostaje samo moja……..a loše boje….nek nestanu u sumraku svog očaja. Tu više ništa ne mogu učiniti….

- 08:28 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 21.05.2010.

Most između dva postojanja





.....Kad danas postane sutra, kad sutra postane idući tjedan, kad se mjesec protegne u kvartal, pa i puno više od toga, jedan mali zarez koji je stavljen samo na trenutak postaje velik, debeo i „boldan“, tako finalan i upečatljiv, da više ni ja sama nisam vjerovala u nastavak. Samo je još trebalo napisati THE END i potpisati se. No, za to ipak nisam imala hrabrosti i zato sam obećavala sebi, i svima, ono što nisam bila sigurna ali sam htjela.
No, i kad bih onako orna i super optimistična sjela pred tastaturu i pogledala u titrajući znakić koji je čekao da prospe sve misli i slova, sve događaje i emocije...nisam znala kako. Kako započeti.
Nastaviti kao da nisam nikad ni izbivala ostavljajući rupu u sredini, onako preskačući preko nje poput Blanke, bez osvrtanja? Ali, rupa je rupa i ne može se zanemariti.
A da sam možda ispričala priču, konkretnu i dugu, sočnu i realnu, baš onakvu kakva je bila, i kakva jest, kakva traje, daje i uzima...? Hm, ali priča bez detalja ne vrijedi, a detalji su ti koji otkrivaju i pogađaju, koji nisu za svako oko i dan.
I onda se spušta poklopac laptopa, do neke druge ideje, do idućeg dana, mjeseca, kvartala, uz obećanja.
O da, imam ja napisanih postova koliko hoćete, u wordu, spremljenih na sigurno, onako iskrenih i ranjivih , uhvaćenih u trenucima slabosti, ali negdje lociranih na sredini nevidljivog mosta, poput pukotina vremena. Bez početka, kraja, samo mala bit.

Evo na primjer, dosta davno, bez cenzure, ako se nešto ponavlja ne zamjerite, samo copy-paste:


kako započeti pisati davno zapostavljeni blog...


Da, prošlo je i previše vremena. Vremena ispunjenog ogromnim količinama dobrih namjera, neispunjenih obećanja i "sutrašnjih ponovnih početaka". Vremena odvojenog od navika, udaljenog od dragih ljudi i provedenog u nekim novim okvirima. Dani su postali tjedni, tjedni se nekako transformirali u mjesece, sve dok mjerne jedinice nisu dobile sasvim maglovit privid i visile u zraku, u oblačiću u kojem je kao u stripovima pisalo "definitivno sutra!"
I sad kako započeti, nastaviti, ubaciti se u kolosijek , među vlakove koji su već odavno prošli.
Kad uhvatim priliku otvorim stranicu nekih srcu priraslih ljudi ( brodić i sunčica uvik na prvom mjestu) ali ne ostavljam traga, ne pitam i ne odgovarma, kao da mi je s odlaskom ponestalo riječi za ono što sam ostavila, a još nekako ne mogu definirati ono u čemau sam sad. I vrime prolazi, a ja stojim i stojim i stojim...u vakuumu.

I sad mislim da je dosta, ali evo...još uvijek ne osjećam u sebi pravi način da nastavim.

Mislila sam da sam stavila zarez, ali čini mi se da je bila točka. I sad moram otvorit novo poglavlje.

Potiskujući misao u sebi pomišljam i ne pomišljam. Mislim i ne mislim, a slike utkane u dojam prolijeću i nestaju, kao slide showu, crno bijelom u boji. Dani prolaze i odlaze, kao da ih nije niti bilo. Živi se i ne živi, samo preživljava, i ponešto proživljava, sve privremeno, sve u slutnji i nadanju, sve očekujući i gledajući , očiju uprtih u horizont, kao u sunce. Samo, ovaj put je oblačan dan.

Tako, recimo, izgleda moje sada.

Ne, nije crno, nije čak niti sivo. Ali, fali kolorit. Preostaje samo smeđkasta preforsirana boja, kao na starim slikama, romantična u svojoj sumornosti. Tako je. Sumorno mi je sve. I sadistički romantično.

Nije da se ne smijem, pa to sam ipak ja, ona ista i nepromijenjena, samo je umjetnost življenja dobila drugačiji okvir. Tema je ista, stil i forma, sve je ono staro, ali prizor djeluje nepoznato i drugačije.

Padaju mi na pamet Japanci, trpe trpe trpe cijele godine, pa onda jedan dan u godini popnu se na daleko brdo, i vrište iz petnih žila dok ne ispušu svoju frustraciju. Onda pognute glave siđu natrag, i čekaju taj dan iduće sezone.... Ja sam taj mali Japanac, i pognuta mi je glava, ali ne toliko da bih vrištala. Valjda nije prošlo dovoljno vremena.

Sama sam. Ima li što strašnije od usamljenosti, pogotovo kad si među ljudima. Nije mi dovoljan posao, nije mi dovoljan smijeh, osmijeh i tapšanje po ramenu, nije mi dovoljno priznanje. Nije. Sebična sam gadura, i želim sve, ništa me osim apsolutnog ne zadovoljava.

Želim .... želim moju familiju, želim svoje prijatelje, želim svoj dom, svoje stvari i ormar za cipele. Želim svoj orbitrec, svoj pogled na more i telefonske pozive na iznenadni ručak, svoj Otok vikendom i ribolov bez dozvole, svoj shopping sa sestrom, svoju dvd-oteku i veliki tv, svoju demižanu od par litri domaćeg vina, kad god poželim....
Uz to želim i ovaj posao ovdje, ljude koji me obožavaju i raduju mi se, i koji su obožavani od mene, zadatke koje rješavam bez problema, greške koje se ispravljaju bez pokude, i pohvale za svaku dobro urađenu stvar.Također, uz to želim i centralno grijanje koje sada imam pa nam je toplo za bit u kratkim rukavima po cili dan, kao što ne želim ni ostati bez tamnog točenog piva za 8 kuna u lokalnom (čitaj seoskom) pubu.

I želim bebu. Koju sada iz još nepoznatih razloga ne mogu imati.

E *ebi ga...ne ide to sve, jel tako.

MOja novogodišnja odluka nije ni da prestanem pušiti, ni da smršavim, ni da upišem tečaj.

Jedonstavno, prestat ću željeti. Bilo što.

Apatija kao lijek protiv razočaranja.

Glasam za!!!!


Eto.



Tako to otprilike izgleda kad me pukne crnjak, al nije često, otprilike dva do tri puta dnevno.
Prvi put u danu kad krenem na posao. Da se razumijemo, ako već niste skužili iz prethodnog, posao, okruženje, ljudi i sve popratno je za pet. No.....dakle, kad krenem ujutro autom, autocestom prema metropolici, tjekom ugodne vožnje od nekih sat vremena po magli, mraku i kroz polusnene oči....promotaju mi se ovakve misli. Procuri i koja suzica, jer nekako se poklopi da se sjetim moje seke , mog anđela na nebu, pa mi je to vrijeme i za razgovor s njom.

Onda se prešaltam na smijeh i osmijeh, vragolije i napor, tipkanje i razgovore, potpisivanje i pečatiranje, još smijeha i poneki zagrljaj..ono žena ženi...ne vuk, nego vučica!! :-)

Onda se vraćam doma, isti put, ista magla, plus sumrak i gužva, a više od svega isti feeling praznine. Dolazim u Selo, pokupim Zakonitog koji ima sreću (ili nesreću) da radi u Selu, i onda slijede sati i sati ispred tv a , ili šetnje po magli i mračnim pustim blatnjavim ulicama, ili šah. Kombinacija jednog, drugog i trećeg dan za danom, tjedan za tjedno, a već i u mjesecima možemo računati. Sad smo malo unijeli živosti u život, naime kupila sam karte, i sad igramo remi. Jeeeeeea!!!

Da ne volim onoga koga volim i to više nego sebe, i da nisam vragolan kakav jesam, pa čak i kad mi nije do toga, pa da uveseljavam i pravim budalu od sebe, za sebe i za druge....već bi mi trebali lijekovi.


Ne moš imat sve, ali ni većinu toga.

Pročitačla sam super izreku u novinama neki dan, i razmišljam o njoj već neko vrime. Kaže ovako: NIJE VAŽNO ŠTO IMAŠ, NEGO ŠTO MISLIŠ O ONOME ŠTO IMAŠ!!!!

Gledajući gore napisani tekst, ispada da imam malo, da mi svega fali, ali imam puno. I cijenim to što imam, iako teško se odreći bilo čega, osobito kad možeš birati. Imam puno, imam svašta, imam sebe i njega, imam.... ali je li dovoljno za potpunu sreću?!!!


Ovo je psiho terapija. Možda izbrišem ovo, možda pohranim, možda objavim... Možda ništa od ovoga nije istina nego samo privid nesreće, kao što neki održavaju privid sreće. Prema vani, prema unutra, svejedno.

Privid je privid, ne postoji , samo lebdi, iluzija stvarnog, znači može se raspršiti.

Puhni, možda će proći.

Novi laptop daje neslućene mogućnosti.

Jedan DEL i nema ni laži ni istine, samo prazan ekran.

A možda je tako i najbolje....

Doviđenja i dobar dan, dobro došla i dobro vas našla, ali sviju vas uvik voli vaša pupkica.....




Sad kad gledam, tužna sam sama sebi. A nisam. Tad nisam bila sama ali sam bila usamljena. Sad, danas sam nekako opet sama, već dugo, iz nekih neobjašnjivih razloga, ali nisam usamljena. Duša nekako izrasla, sazrela, prihvatila i prigrlila, čak i tužno drvo preko puta prozora ima svoju ljepotu i vedrinu, usprkos oblacima i magli. Samo je, ali snažno. To sam vam ja....

- 18:39 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 25.09.2009.

Zaplesala je zadnji ples ovog ljeta,
U sebi, pred drugima,
U glasnoj tišini, uz osmijeh,
Plačući.

Zaplesala je život duboko,
Brzo i hrabro,
Kao da umire
A tek je na početku.

Ili bar tako vjeruje.

Zaplesala je sama, nemajući nikoga
Iako drži ruku u masi
Ruku koju ne pušta
Ne želi i ne može.

A i nema razloga.

Zaplesala je ples za dvoje
Za troje-tek kratko
I opet za dvoje
U čekanju, u nadanju, u vjeri.

Hoće li opet doći taj mali osmijeh?

Pleše i pleše, u smiraju dana,
U noći u gradu, u jutrima,
Kroz maglu i kolodvore,
Kroz polja i zelene krajolike

Pleše i ne staje.

Dok pleše živi, smije se i voli,
U pjesmama pleše,
Pogledima htijenja,
Smije li ili ne smije zastati na tren

A da ne pusti ruku koju drži.

U plesu je zaborav,
U plesu je sjeta, ali i mogućnost
Iznova da krene,
Da se makne, da odleti, da postoji

Da ruke se u krug ipak jednom spoje.

Zaplesala je ples
Zadnji ovog ljeta,
Prije nego usne u bjelini zime
Ponavljajući jedno na usnama drago
Nerođeno ime.

Luna.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

- 15:23 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.10.2007.

You can run, but You can not hide....

Kažu da te uvijek u životu stigne baš ono od čega najviše bježiš.

Image Hosted by ImageShack.us


Ja, kao pravi i nepokolebljivi buntovnik s razlogom, uvijek sam se busala šačicama u prsa i tvrdila da mene neće. A-a, nikako, ni u kojem slučaju, ma nema šanse…da bude to i to, da radim to i to, da živim tu i tu…… Istina je. Vjerujte, istina je.
Kao što strah nestane kad se suočiš s njim, tako i prepoznaš životne situacije od kojih si bježao, kad sagledaš život u cjelini. Kad se osvrneš i distanciraš, kad poput slikara digneš palac s kistom u vertikalu i promatraš preko njega, tako odjednom ugledaš kako te sa svih strana okružuju sve te NE-stvari, svi ti NE-ljudi, i kako imaš različite NE-osjećaje…

Image Hosted by ImageShack.us

Nije sve to nužno loše. Ta rječica NE- ne znači nužno negativan kontekst. Jednostavno, to nije ono što sam mislila da će biti, ili drugim riječima rečeno, sve je ono što sam govorila da neće biti. Od posla, obiteljskih odnosa, mjesta boravka i življenja….sve, sve je ono što NE.
Jedino mi je ljubav, i brak jedno veliko DA-, to je sve što sam htjela, očekivala, nadala se, i voljela, i sve puno puno više od toga. No, to nije tema.

Image Hosted by ImageShack.us


Od početka godine se koprcam i vrtim, pokušavam se izmigoljiti iz ruku firme koja me gura u jednom smjeru, koji ne želim i iz koje sam se nekoliko puta otrgnula, ali ponovo i ponovo me hvataju i guraju i vuku i nose…..u pravcu sjevera. Kažu mi da je tamo perspektiva. Kažu mi da je tamo karijera. Kažu mi da je tamo bolji preduvjet za život. Kažu da su gore bolji ljudi. Kažu da je bolji standard. Kažu da su manji troškovi. Kažu i kažu….i znam da ne lažu. ALI…!!!

Image Hosted by ImageShack.us


Ali, ja kažem, da je jedna stvar različita za dvoje ljudi.
Ono što je njima perspektiva, možda je nama zatvoreni krug.
Ono što je njima karijera, možda je nama opterećenje.
Ono što je njima preduvjet, možda nama niti nije potrebno.
Oni koje zovu boljim ljudima, zar se mogu usporediti s mojim dragim roditeljima, seki, sa našim ludim prijateljima.
Taj bolji standard, zar može zamijeniti lagani tempo življenja, zar nije bolje manje i slađe.
A što je trošak naspram zadovoljstva, što je platiti par kuna više, naspram mirisa mora, zalaska sunca i šetnje po Otoku…
Možda je, možda nije. Oni su u pravu, i ja sam u pravu.
Previše me vode emocije, previše me vežu ljudi. Mjesto nikad, ali ljudi uvijek. I teško mi je. A gurnuše me gore, uz uvjet ili bez uvjeta , naprijed ili ništa, više ili nimalo. Opet sam se vratila na početak, otprije par mjeseci….

Image Hosted by ImageShack.us

Ne želim ostaviti obitelj, previše su se u životu žrtvovali za mene, da bi ih tek tako ostavila.
Ne želim ostaviti more, previše sreće mi daje, previše ispunjava da bih tek tako zaboravila.
A izgleda da moram. Bar za sada.

Image Hosted by ImageShack.us


Ne znam hoću li ostati, koliko ću ostati, kako će sve izgledati. On bi odmah sve prihvatio gore, bez premišljanja. Rekli smo da ćemo dati si par mjeseci vremena, pa ćemo vidjeti. Samo, više nemam snage za nove početke. U ovih mojih trideset godina, toliko sam se puta preselila, našla novi dom, imala nove ljude, živjela nove početke, da sam jednostavno umorna od svega, želim jedan normalni, monotoni, svakodnevni, uobičajeni, obiteljski život….

A opet, da li bi me to zadovoljilo??!!.............

Image Hosted by ImageShack.us


- 09:54 -

Komentari (33) - Isprintaj - #

utorak, 16.10.2007.

još jedno zbogom...

...krade mi te cesta,
kradu mi te ljudi,
svako pomalo
od osmjeha tvog posudi.

Iza svakog ugla,
stalno neko vreba,
da mi te ukrade
kada malo sreće treba..."



Evo ga je cesta ukrala od nas sviju!

Zbogom!!! Voljela sam tvoje pjesme iako nisam voljela našu estradu, voljela sam pojavu mladosti, zgodno lice i nasmijane komentare. Bio si tu malo vremena a dao si više nego mnogi koji drže mikrofon godinama i godinama. Nek ti duša počiva u miru, nek sniva i leti nebom, pokraj moje seke koja te je voljela jako jako. Možda joj se gore ispuni želja i sretnete se u vječnom blaženstvu barem na trenutak.

Image Hosted by ImageShack.us

- 12:26 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

Kada je dom dom, a kada nije?!

Moj dom je dom. U isto vrijeme moj dom nije dom. Ovisi na koju stranu nagnem glavu dok sagledavam tu situaciju.
Ovisi gledam li s kutnog kauča prema televiziji pravo, pri čemu ne vidim ništa osim golemog ekrana u boji. Tada sam u prividu neke punine, sebi dovoljna, u interakciji s likovima iz Uvoda u anatomiju, ili Carrie iz Seks i grada. Tada sam…doma.
Ili možda vidim krajičkom oka prazno mjesto do sebe na crvenoj presvlaci. A ako se naslonim i ispružim, pogled mi privlači dio bijele muške klompe koja viri iza vrata. Prazne. I onda su likovi na TV-u upravo to što jesu, elektronska slika i zvuk u plastičnoj sivoj kutiji. Jedna čaša na stolu… Jedna četkica za zube u kupatilu... Jedan jorgan na krevetu… Prazan ormar na lijevoj strani kreveta… Doma sam. Jesam li, zaista…?!

Image Hosted by ImageShack.us


Nisam usamljena. Hrpa ljudi voljenih, i koji vole, okružuje me svakodnevno, nekad su toliko tu za mene, da od njihove ljubavi bježim, sklanjam se, branim se. Nervozno cupkam nogom dok ispijam kavu, upadam u riječ i pokušavam završiti razgovor, prolazim na brzinu kroz obveze i druženje, samo da što prije dođem „doma“, da se odmorim, da zaboravim, da se prizemljim.

Image Hosted by ImageShack.us


No svakog dana isti osjećaj, onog trenutka kad uđem u stan, zatvorim popodnevnim suncem obasjana vrata, i bacim pogled na prostoriju…..hm, mala hladna koščata ručica se pojavi iz sjene, zgrabi mi srce svojim tvrdim prstićima i počne ga stezati i stiskati, kao komad toplog mekanog voska. I uvijek pomislim, „ a što sad?!“. I onda iščupam te misli , bacim ih na pločice, zgazim klompom broj 40 sa najtvrđim đonom, da se više ne javljaju, da se utišaju, da nestanu. Pjevušim, plešem po crvenom tepihu, zapnem za nit, pijem pivo iz najfinije čaše, udarim se u lakat, bacam pepeo u pepeljaru koja ima ženske grudi , pričam na mobitel, piškim u uskom wc-u, oblačim pidžamu. Onda slijedi večer uz televiziju, pogledi, pravo, lijevo i desno, ekran televizije, prazno mjesto i njegove papuče iz vrata. I ukrug….
Ma nisam utučena, ni bolesno vezana, ni nesposobna, niti depresivna. Jednostavno mi nedostaju sitne radosti, kao kad mi oguli jabuku koju ne volim, ali ju pojedem zato što se on brine da mi fali vitamina. Ili me češka po glavi dok gleda emisiju o investicijskim fondovima, a ja ležim kraj njega zatvorenih očiju pokušavajući zarobiti taj trenutak da potraje što duže. Najteže mi se smijati. Da, upravo to, najteže mi se smijati. A smijem se stalno. Često. Slatko. I onda poželim prokomentirati taj smijeh i osmijeh, tu šalu i sramoticu, i okrenem se reći „ma jesi ti vidio ovo“, ili „čuješ….“ I pogledam prema nikome, nema uzvratnog osmijeha, nema komentara, nema zajedničkog veselja, pa čak ni pokude jer „ sam blentava, i jer to nije uopće smiješno!“.
Jednostavno mi fali naš život, fali mi naš brak, fali mi naš odnos, fali moj najbolji prijatelj i drug! Eto. Rekla sam.

Image Hosted by ImageShack.us


I onda se nastavljam smijati sama, hodati sama, postavit ću jedan tanjur za ručak, jednu čašu i cijelo pivo samo za sebe. Još malo. Ili malo više. Ili koliko bude. Nema natrag.

A stan mi sav u boji ljubavi, crveno do srži, veselo i toplo, ugodno i prisno. I ponosim se sobom, i svojim trudom, što sam sve napravila sama, što sam uspjela sama, što sam izdržala sama. I i dalje ću isto tako, hrabro naprijed, ubaci u petu i vozi…

Ovo je nije bio post za vas. Nije bio post ni za njega, ionako nema pristup blogu. Ovo je samo za mene, da sama sebi kažem ono što znam; da je teško, ali da može bit i gore; da je dugo, ali da vrijeme prolazi; da sam usamljena ali ne i sama; i da daleko od oka znači samo bliže srcu!

Image Hosted by ImageShack.us


A sad se želim ispričati opet samo njemu, što sam zaspala. Od deset navečer do ponoći šetkam po onom već spomenutom crvenom tepihu, sa slušalicom u uhu, i pretresam sve moguće teme, ozbiljne i neozbiljne, modu, vrijeme i politiku, hranu i društvena događanja. Usput oblačim pidžamu, onu plavu široku koju on ne voli jer je staromodna a meni najdraža, jer je topla, udobna i meka, liježem u krevet, i nastavljam pod jorganom polemiku o tome je li teoretski bolje uložiti u investicijski fond ili kupiti Atlanticove dionice . Ponoć je odavno prošla, ja slušam, govorim, povlađujem, da, ne, hmmm…… Hrrrkk, frrhhkkk…. Pupkice, PUPKICEEE!!! – viče dragi Pupak Zakoniti u slušalicu, a ja se prestrašeno trgnuh i prestravih, jer odakle sad taj glas kad sam sama, gdje sam, ma što je to…. Uh, sram me je! On se naljutio, tko zna koliko je pričao dok sam ja mirno spavala, tek me je nježno hrkanje razotkrilo. Naravno, nema razloga za uvrijeđenost, pa svakome se može dogoditi. Oprostio mi je odmah. Onda sam spoznala ponovo kako je dobar i velikodušan. Naime, da se dogodilo obrnuto…ma ništa. Samo elementarna nepogoda….

Pupku moj Zakoniti, dođi doma……..



- 10:03 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2010  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

MySpace Layouts

MySpace Layouts



Veseli pogled na neveselu svakodnevnicu...


S OBZIROM NA TO DA SAM OPSJEDNUTA VREMENOM...



Piši, piši mi....

pupak.svijeta@gmail.com

myspace layout

myspace layout



..kaži mi što čitaš, i reći ću ti tko si...




...kad stanu na prvom semaforu, Fern se ogleda oko sebe. Kad ugleda suncem okupane avenije i visoko, otpornije drveće, preplavi ju ugoda. Dok čekaju zeleno svjetlo Fern i Fenno razmijene poglede. U toj razmjeni postoji određena sigurnost, kao da se sidro uglavilo u dno luke. Izraz na njegovom licu Fern protumači kao prepoznavanje, kao užitak koji i sama osjeća. Tu smo - unatoč zastojima, zbrci i sjenama po putu - napokon smo, barem na trenutak, tamo kamo smo oduvijek namjeravali stići...

Julija Glass
"TRI LIPNJA"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se