puknuto_srce

ponedjeljak, 20.04.2015.

Ljubim te

Jer si dražestan stvor
i imaš
milo lišce
stvoreno za sjenu moga ramena...

Ispunjaš mi prsa
nježnošću
vječitom.

Volim te.

20.04.2015. u 15:51 • 13 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Dobre vrijednosti u životu. Potraga za istomišljenicima. Optimizam i vjera. Poezija i umijeće življenja.

sve smo mogli mi

Jadranka Stojaković

Sve smo mogli mi
da je duži bio dan
da si našao
za me malo vremena
sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada
kako naći put koji vodi do tebe
kako naći mir kad je svega nestalo

Sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada

Nikoga nema u sivom gradu
ulice moje korake kradu
i ja kao sjena sad lutam
u tvome srcu padaju kiše
i sve se naše polako briše
iz svijeta tog

Sve smo mogli mi
da je duži bio dan
da si našao za me malo vremena
sve smo mogli mi
da si samo htio ti
biti nježan kao nekada

MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?


A.B. Šimić


Ona duga putovanja,
dani rasuti u snijegu;
zar je srcu sve to trebalo da shvati?
Ovo mi more više znači.
Ti će mi ljudi više dati.

Oni gradovi daleki još se dalji danas čine.
Niti zvijezde nisu bile tako sjajne.
Šume su pute svoje skrile,
a dvorci čuvali su tajne
i od nas.

Vraćam se tu,
da ti kažem - ovo sunce nek mi sja.
Vraćam se tu,
to su luke iz mog sna.
Vraćam se tu,
na toj zemlji gradim dom.
Vraćam se tu,
sve ću dijeliti sa njom.

Dok smo tražili svoj dio,
dio sreće, dio snova,
dok smo slijedili te ljubavi iz bajke,
zvalo me more svake noći
i blage oči moje majke.

Možda pošli bismo dalje,
da se ne vratimo nikad,
ali dobro su nas čuvali ti lanci.
Za toplu obalu djetinjstva bili smo vezani ko čamci,
život sav.

Arsen Dedić

Free Web Site Counters
Get a Free Web Site Counters 475

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

0