Crni trag
Bilo je to još davno… Tada je bila još mala djevojčica koja je bila vedra i vesela. Svi su je takvu poznavali… Uvijek nasmiješenu, razigranu i znatiželjnu. Zbog takve lijepe naravi, bila je obiteljska miljenica. Zvala se Nera. Ka tome… Bila je i jako pametna, pristojna i uzorna, za razliku od njezinog starijeg brata. On je imao 18 godina, bio je metalac i nije baš bio miljenik u susjedstvu, a ni u obitelji. Uvijek je radio probleme. Imao je dosta dugu tamno smeđu kosu, a svoju slabu i mirnu dušu skrivao je iza crne i tamne odjeće. Ime mu je bilo Gabriel… Ali njegova mala sestra nikada nije osuđivala svoga brata zato što je drugačiji. Voljela ga je i nikada se na njega nije derala zajedno s roditeljima u glas. Uvijek ga je branila i bila na njegovoj strani.
To je bio dan kada je slavila svoj 11. rođendan. Iako je bila još mala djevojčica, bila je odlučna i uporna u svojim željama i odlukama. Probudila se i vidjela nasmiješene roditelje i svog omiljenog brata u pozadini kako pali cigaretu.
- Sretan rođendan dušice ! - rekli su roditelji u glas.
- Hvala vam – odvrati ona sa osmijehom na svome dječjem i nevinom licu. Sjela je za stol i počela jesti svoje omiljene palačinke koje joj je mama napravila. Pogledala je svoga brata. Nasmiješio se i rekao joj:
– Sretan ti rođendan slavljenice!
- Hvala! Očeš malo palačinki ? – zapita ga ona.
- Ma ne, hvala – odvrati on uvlačeći dim cigarete u pluća.
- Ma on samo zna pušit i pit. Nemoj njega ispitivat oće li palačinke ! – reče majka s podsmijehom. Na to Gabriel spusti glavu, uzme pepeljaru i izađe van na dvorište, sjesti na stube. Razmišljao je o tome kako mu je dosta prodika od staraca. I najednom ga prekine rasprava iz kuhinje.
- Što želiš da ti tata kupi za rođendan ? – upitao ju je otac.
- Želim maloga psa, ali pravog ! – odgovori mu ona.
- Pravog ??? Ne znam baš… Ne trebaju mi glupe životinje u kući. – reče otac odmahnuvši rukom.
- Ali… - počne Nera i otac ju prekine :
- Ma kupit ću ja tebi veliku igračku, velikog, velikog psa! – ponosno će otac. Mala Nera spusti glavu na to, ustane se i ode u svoju sobu.
Gabriel je čuo sav razgovor. Zamišljeno je gledao u staru pseću kućicu koja je prazna od kada su se doselili u ovu kuću. Ugasio je cigaretu i krenuo u sestrinu sobu.
Ona je plakala. Vidjela je kako se vrata sobe otvaraju. Vidjela je svoga brata.
- Hej, Nera… Nemoj plakat – rekao je. Ona ga je samo tužno pogledala i spustila svoju glavicu.
- Da ali uvijek… Mrzim ih. Oni misle da sam ja neka velika dobrica i ne volim taj njihov ponos zbog mene… Želim biti kao ti – reče ona i pogleda svoga brata.
Gabriel se kiselo nasmiješio i sjeo pored nje. Prebacio je ruku preko njezinog ramena i rekao joj :
- Nera, ako ti oni neće kupiti psa za rođendan, ja ću!
- Stvarno ? – upita ona veselo. Gabriel kimne glavom i namigne joj kao i uvijek. Izašao je iz sobe i krenuo van.
Već je došlo kasno popodne. Nera je već bila nasmiješena u društvu svojih prijateljica. Taman je mama stavila veliku tortu na stol. Na njoj je bilo 11 svijeća. Nera je živahno puhnula i ugasila sve svijeće. Svi su pljeskali i bili oduševljeni. A ona je sjedila na svojoj slavljeničkoj stolici i zamislila se.
- Psssst! – začuje na jednom i ugleda svog brata na vratima blagovaone.
- Ajde dolaz' vamo! – rekao je penjajući se po stepenicama. Ona je neprimjetno skočila sa stolice i potrčala za njime.
- Evo uđi u sobu! – reko je Gabriel otvarajući vrata.
Nera je pažljivo ušla i ispred sebe ugledala malog čupavog stvora. Bio je toliko malen da je jedva uspio stajati na nogama. Mahao je svojim malim repićem i klimao svojim klempavim crnim ušima. Imao je velike smeđe okice koje su se presijavale i izgledale ko dugmad, a oko vrata je imao crvenu vrpcu u obliku mašnice.
- Psić! – vrisne ona zadovoljno i zagrli brata.
Roditelji su primijetili da nema njihove omiljene slavljenice i otišli su gore pogledati gdje je nestala.
- I nemoj da roditelji saznaju… Oboje će nas nabit u top! – reče brat, kao što je inače govorio. Ali taman roditelji uđu u njezinu sobu i zateknu Gabriela i Neru sam mali crnim
'' čudovištem ''.
- Od kud vam ovo ?! – upita majka sva zaprepaštena, a otac u isto vrijeme kaže :
- Nera šta sam ja rekao za psa ?!
- Ne deri se na Neru ! Ja sam joj ga kupio ! – ustane se Gabriel.
- Ti… Znao sam! Dosta mi te je sad. Nećeš ti više ići protiv moje volje! – izderao se otac. Upreo je kaži prstom prema vratima sobe i rekao:
- Izlazi van iz ove kuće… Da te više ne vidim.
Gabriel se nije bunio. Samo se okrenuo i otišao.
- Brate! Ne idi! – vrisnula je mala Nera i potrčala za njime. Izašla je na ulicu. Vidjela je svoga brata preko puta ceste. Nije mario za ništa, samo je snuždeno hodao.
- Brate! – vikne ona, a Gabriel se zabrinuto okrene. Mala Nera je krenula pretrčat cestu glavom bez obzira.
Toliko je voljela svoga brata da nije ni vidjela kako auto ide. Samo je hrabro krenula. Zadnje što je čula bio je Gabrielov histerični vrisak…
- Nera! Pazi!!! – izderao se histerično, a onda poklekao na hladan beton i gledao kao da ne vjeruje. Začulo se glasno škripanje kočnica i zvuk razbijanja stakla, te glasna sirena automobila. Zbunjena i prestrašena žena je izašla iz automobila.
- Ubila sam dijete… - rekla je zaprepašteno, plačući. A Nera je beživotno ležala na hladnoj cesti. Pogled joj je bio gotovo nedokučiv, a njezino dječje lice krasio je onaj isti iskreni smiješak…
Gabriel je stajao preko puta ceste i gledao cijelu scenu. Nije znao što da napravi, nije znao jeli to stvarnost ili san. Roditelji su istrčali van. Majka je plakala, a otac se držao za glavu. Vidio je svojeg sina preko puta ceste. Izgledao je kao nikad u životu… Potpuno slomljeno i zbunjeno.
Gabriel je napravio prvi korak. Krenuo je prema svojoj mrtvoj sestrici.
- Nera… Zašto si trčala za mnom… - ponavljao je dok je grlio mrtvo tijelo Nere.
Drugi dan… Drugi dan nakon Nerine iznenadne smrti… Bio je to jedan sasvim spokojan listopadski dan. Suho lišće je bilo posuto zrakama sunca, sve dok jedan sivi jesenji oblak nije prekrio to sunce. Na groblju je bila tišina, a tiha parada je nosila jedan manji lijes, križ i sliku jedne vedre djevojčice.
