Blekeri -l-
Inače nisam nešto inspirativna u zadnje vrijeme pa se odlučih malo sprdati i pisati o bleku :)
Inače ga slušam negdje oko 2 godine, pa eto... Inače u ovom tekstu ima velika doza ironije i sarkazma, ali jebiga, šta je istina istina je... Blek sam po sebi valja, ali "pametni čru blekeri" ga kvare ;)
Mislim da niko nije dovoljno čru za ovo ;)
Smatran podžanrom heavy metala kako ljudi kažu, black metal se često razvrstavao u još veće grane samog žanra kao što su npr. melodic black, pagan black, symphonic black, folk black metal i mnogi drugi.
Black sam po sebi je glazba koju ipak slušaju malo poremećeniji ljudi, iako to ustvari ne zvuči toliko loše (isključujući lošu produkciju ponekad, uzvišavanje sotone i paljenje crkvi protiv čega nemam apsolutno ništa). Dalke, black sam po sebi nije loš… Ali vratimo se na pripadnike te glazbe, tj. metalce koji su uz svoj opaki žanr dobili ime blekeri.
Vrlo iritantni, previše pametni i opaki za ikoje druge metalce, previše čru (eng. true-istina, istinsko, što kao blekerska prava riječ predstavlja određivanje pravog istinskog blekera, od nekog ančru ili fejk-lažnog blekera). To su naši dragi blekeri.
Ufurani, veliki obožavatelji sotone, često se pretvaraju da su nešto što nisu. Recimo dosta blekera, i to onih totalno čru jel, voli slušat Mayhem i uporno tvrditi kako je samo Mayhem jedini pravi norwegian black metal (a pravo mu je ime The true Mayhem, naravno). I zato se boje staviti na svoju čru plejlistu bilo šta što nije čru norwegian black. Takvi blekeri često u podsvjesti slušaju Cradle of filth, Dimmu Borgir i Emperor (bendovi koji su svirali black metal i onda su se usudili snimit jedan jebeni spot i izkomercijalizirat se i to je strašan promašaj). Dakle, takvi blekeri u podsvjesti često slušaju ono što nije, kako oni to kažu „čru“ i mrze to pokazivati, te duboko to skrivaju da ih pokojna duša Deada (bivšeg vokala Mayhema) ne bih osudila na jebeni raj jer „ančru“ blekerima nije mjesto u paklu!
Eto, to je bio profil jednog tipičnog blekera kojeg odlučih ukratko opisati. No, sad prelazim na pravo opredjeljenje opakih blekera…
Naime, neki tvrde da je ovaj lik nazi bleker, drugi tvrde da je čru bleker, treći tvrde da je sotonjara i tako to… Sada odlučih svima pokazati kako ja doista mislim da se blekeri trebaju svrstavati…
Dakle, postoje dva opća oblika blekera:
1. Divlji blekeri
2. Privrženi blekeri
A i uz ta dva oblika, svaki oblik posjeduje još podvrsta koje ću svakako detaljno i opisati.
Divlji blekeri su oni blekeri koji svoje vrijeme često provode u mračnim, misterioznim i mističnim šumama, te skakuću okolo po kamenju i penju se po drveću. Neki divlji blekeri nadasve obožavaju nordijsku mitologiju i stapaju je s blekom, opsjednuti su Norveškom, a ako im je ta divna zemlja dom, onda mora da su i veliki domoljubi xD
Eto i vrste divljih blekera!
1) „Lord of the Rings“ blekeri - Hodaju okolo sa buzdovanima, mačevima i ostalim oružjem. Neki vole uzimat čak i motike i štapove, te ostale predmete koji služe za obrađivanje zemlje. Često u svojoj čru glavici znaju dobiti nejasan poziv u neki rat, te onda počnu buncati nekakve nerazumljive riječi. Kada dođu k sebi, često govore da su pričali jezikom patuljaka, trolova ili koje kakvih mitskih bića. Najbolji primjer su većina blekera koji uzimaju imena iz knjige J.R.R. Tolkiena, Gospodar prstenova (recimo Cirith Gorgor).
2) Šumski blekeri – Eh. To je jedna on najdivljih vrsta divljih blekera. Većina njih živi u Bergenu ili u Norveškoj (oni koji ne žive su ančru). Uz vječito slušanje blacka, svoj život pronalaze u skakanju po tlu svakakvih šuma, šumaraka i prljavih močvara. Vjerovali ili ne, oni to obožavaju i njih to prosvjetljuje, te se osjećaju slobodnima. Često mrze kada ispadnu nesposobni što se tiče snalaženja u šumi (ili padnu na skliskom kamenu, ili ne mogu hodat okomito po drvetu jer je to protiv sile teže). Najbolji primjer šumskog blekera je Abbath (Immortal)
3) Nordijski blekeri – Blekeri koji često bulje prema sjeveru. Opsjednuti su nordijskom mitologijom i često zbog tog polude i umisle si kako je u njima duša drevnih nordijskih vladara i vikinga, naravno, s corpse paintom. Nadasve, ponekad znaju i pisati runama… Često su zamjenjivani za Lord of the Rings blekere jer imaju jednu slićnu karakteristiku: Oboje su ludi u pravom smislu te riječi. Najbolji primjer nordijskog blekera je Hřest (Taake).
Sad nabrojih tri osnovna tipa divljih blekera i mislim da mogu prijeći na privržene blekere.
Nema se što puno o njima govorit, osim da nisu baš u blizini ikakvih šuma. Ponašaju se civiliziranije od divljih blekera i bolje pamte neke stvari, znači malo su inteligentniji.
1) Ocvali blekeri – Bivši blekeri koji su se krasili corpse paintom, a neki su čak i imali trunku divljeg blekera u sebi. Dakle, to su blekeri koji više nisu blekeri, nego su obični „ančru pozeri“ (kako ih horda čru blekera naziva) zato što su se izkomercijalizirali i počeli snimati spotove i svoje albume su počeli izdavati sa sve boljom i kvalitetnijom produkcijom. Ocvali blekeri su često ismijavani od horde pravih istinskih divljih i privrženih blekera jer su inteligentniji i prerasli su svoju „čru“ fazu. Najbolji primjeri za ocvale blekere su Shagrath (Dimmu Borgir) i Dani Filth (Cradle of filth)
2) Depresivni blekeri – Slušaju tzv. depressive black metal, iako uz to još mogu nadodati malo drugih vrsta blacka. To su vrlo depresivne osobe, koje u slobodno vrijeme razmišljaju o svojem samoubojstvu i o tome koji je najzanimljiviji način kojim se možeš ubiti. Često su na slikama prikazivani kao pokisli dugokosi momci, namazani corpse paintom i sa užetom od vješala u ruci. Najbolji primjer depresivnog blekera je Modii (Nocturnal depression)
3) Đavolji zli blekeri – blekeri žive u svom crnom zlom svijetu. U crnim mislim često im se vrti sodomiziranje, orgije, paljenje crkvi, crne mise i tako dalje… Većinom su iz Norveške il se prave da su iz norveške, pa okrenu Norvešku zastavu naopako da budu više čru. I oni su jedni od onih za koje postoji samo čru norwegian black metal… Najbolji primjer za Đavoljeg blekera je Nattefrost (Carpathian Forest/Nattefrost)
Eto, to bi bilo to :)
Kraj mojim glupostima x)
Crni trag
Bilo je to još davno… Tada je bila još mala djevojčica koja je bila vedra i vesela. Svi su je takvu poznavali… Uvijek nasmiješenu, razigranu i znatiželjnu. Zbog takve lijepe naravi, bila je obiteljska miljenica. Zvala se Nera. Ka tome… Bila je i jako pametna, pristojna i uzorna, za razliku od njezinog starijeg brata. On je imao 18 godina, bio je metalac i nije baš bio miljenik u susjedstvu, a ni u obitelji. Uvijek je radio probleme. Imao je dosta dugu tamno smeđu kosu, a svoju slabu i mirnu dušu skrivao je iza crne i tamne odjeće. Ime mu je bilo Gabriel… Ali njegova mala sestra nikada nije osuđivala svoga brata zato što je drugačiji. Voljela ga je i nikada se na njega nije derala zajedno s roditeljima u glas. Uvijek ga je branila i bila na njegovoj strani.
To je bio dan kada je slavila svoj 11. rođendan. Iako je bila još mala djevojčica, bila je odlučna i uporna u svojim željama i odlukama. Probudila se i vidjela nasmiješene roditelje i svog omiljenog brata u pozadini kako pali cigaretu.
- Sretan rođendan dušice ! - rekli su roditelji u glas.
- Hvala vam – odvrati ona sa osmijehom na svome dječjem i nevinom licu. Sjela je za stol i počela jesti svoje omiljene palačinke koje joj je mama napravila. Pogledala je svoga brata. Nasmiješio se i rekao joj:
– Sretan ti rođendan slavljenice!
- Hvala! Očeš malo palačinki ? – zapita ga ona.
- Ma ne, hvala – odvrati on uvlačeći dim cigarete u pluća.
- Ma on samo zna pušit i pit. Nemoj njega ispitivat oće li palačinke ! – reče majka s podsmijehom. Na to Gabriel spusti glavu, uzme pepeljaru i izađe van na dvorište, sjesti na stube. Razmišljao je o tome kako mu je dosta prodika od staraca. I najednom ga prekine rasprava iz kuhinje.
- Što želiš da ti tata kupi za rođendan ? – upitao ju je otac.
- Želim maloga psa, ali pravog ! – odgovori mu ona.
- Pravog ??? Ne znam baš… Ne trebaju mi glupe životinje u kući. – reče otac odmahnuvši rukom.
- Ali… - počne Nera i otac ju prekine :
- Ma kupit ću ja tebi veliku igračku, velikog, velikog psa! – ponosno će otac. Mala Nera spusti glavu na to, ustane se i ode u svoju sobu.
Gabriel je čuo sav razgovor. Zamišljeno je gledao u staru pseću kućicu koja je prazna od kada su se doselili u ovu kuću. Ugasio je cigaretu i krenuo u sestrinu sobu.
Ona je plakala. Vidjela je kako se vrata sobe otvaraju. Vidjela je svoga brata.
- Hej, Nera… Nemoj plakat – rekao je. Ona ga je samo tužno pogledala i spustila svoju glavicu.
- Da ali uvijek… Mrzim ih. Oni misle da sam ja neka velika dobrica i ne volim taj njihov ponos zbog mene… Želim biti kao ti – reče ona i pogleda svoga brata.
Gabriel se kiselo nasmiješio i sjeo pored nje. Prebacio je ruku preko njezinog ramena i rekao joj :
- Nera, ako ti oni neće kupiti psa za rođendan, ja ću!
- Stvarno ? – upita ona veselo. Gabriel kimne glavom i namigne joj kao i uvijek. Izašao je iz sobe i krenuo van.
Već je došlo kasno popodne. Nera je već bila nasmiješena u društvu svojih prijateljica. Taman je mama stavila veliku tortu na stol. Na njoj je bilo 11 svijeća. Nera je živahno puhnula i ugasila sve svijeće. Svi su pljeskali i bili oduševljeni. A ona je sjedila na svojoj slavljeničkoj stolici i zamislila se.
- Psssst! – začuje na jednom i ugleda svog brata na vratima blagovaone.
- Ajde dolaz' vamo! – rekao je penjajući se po stepenicama. Ona je neprimjetno skočila sa stolice i potrčala za njime.
- Evo uđi u sobu! – reko je Gabriel otvarajući vrata.
Nera je pažljivo ušla i ispred sebe ugledala malog čupavog stvora. Bio je toliko malen da je jedva uspio stajati na nogama. Mahao je svojim malim repićem i klimao svojim klempavim crnim ušima. Imao je velike smeđe okice koje su se presijavale i izgledale ko dugmad, a oko vrata je imao crvenu vrpcu u obliku mašnice.
- Psić! – vrisne ona zadovoljno i zagrli brata.
Roditelji su primijetili da nema njihove omiljene slavljenice i otišli su gore pogledati gdje je nestala.
- I nemoj da roditelji saznaju… Oboje će nas nabit u top! – reče brat, kao što je inače govorio. Ali taman roditelji uđu u njezinu sobu i zateknu Gabriela i Neru sam mali crnim
'' čudovištem ''.
- Od kud vam ovo ?! – upita majka sva zaprepaštena, a otac u isto vrijeme kaže :
- Nera šta sam ja rekao za psa ?!
- Ne deri se na Neru ! Ja sam joj ga kupio ! – ustane se Gabriel.
- Ti… Znao sam! Dosta mi te je sad. Nećeš ti više ići protiv moje volje! – izderao se otac. Upreo je kaži prstom prema vratima sobe i rekao:
- Izlazi van iz ove kuće… Da te više ne vidim.
Gabriel se nije bunio. Samo se okrenuo i otišao.
- Brate! Ne idi! – vrisnula je mala Nera i potrčala za njime. Izašla je na ulicu. Vidjela je svoga brata preko puta ceste. Nije mario za ništa, samo je snuždeno hodao.
- Brate! – vikne ona, a Gabriel se zabrinuto okrene. Mala Nera je krenula pretrčat cestu glavom bez obzira.
Toliko je voljela svoga brata da nije ni vidjela kako auto ide. Samo je hrabro krenula. Zadnje što je čula bio je Gabrielov histerični vrisak…
- Nera! Pazi!!! – izderao se histerično, a onda poklekao na hladan beton i gledao kao da ne vjeruje. Začulo se glasno škripanje kočnica i zvuk razbijanja stakla, te glasna sirena automobila. Zbunjena i prestrašena žena je izašla iz automobila.
- Ubila sam dijete… - rekla je zaprepašteno, plačući. A Nera je beživotno ležala na hladnoj cesti. Pogled joj je bio gotovo nedokučiv, a njezino dječje lice krasio je onaj isti iskreni smiješak…
Gabriel je stajao preko puta ceste i gledao cijelu scenu. Nije znao što da napravi, nije znao jeli to stvarnost ili san. Roditelji su istrčali van. Majka je plakala, a otac se držao za glavu. Vidio je svojeg sina preko puta ceste. Izgledao je kao nikad u životu… Potpuno slomljeno i zbunjeno.
Gabriel je napravio prvi korak. Krenuo je prema svojoj mrtvoj sestrici.
- Nera… Zašto si trčala za mnom… - ponavljao je dok je grlio mrtvo tijelo Nere.
Drugi dan… Drugi dan nakon Nerine iznenadne smrti… Bio je to jedan sasvim spokojan listopadski dan. Suho lišće je bilo posuto zrakama sunca, sve dok jedan sivi jesenji oblak nije prekrio to sunce. Na groblju je bila tišina, a tiha parada je nosila jedan manji lijes, križ i sliku jedne vedre djevojčice.
Zaborav
Sjedila sam na hladnome tlu,
Kao skamenjena,
Kao prikovana za zemlju.
I opet… Moj pogled vuče
Daleko, daleko…
Opet na isto, staro mjesto.
Sjedila sam uz uspomene,
One divne i ružne.
Promatrale su me kao
Neznanca, kao stranca.
Opet… Moj pogled postaje
Pun suza koje su
Samo padale kao plahi
Snijeg u ponor.
I opet… Željna zaborava,
Sjedim bez treptaja,
U onijemljelom snu koji
Polako gori i postaje pepeo.
Gubim se u mislima
I nestajem zajedno sa sjenama
U pramenovima magle.
Gledam u sivo nebo
Koje grli slabi obzor
I nestaje zajedno sa mnom.
Opet… Želim se okrenuti
I pogledati u prošlost zadnji put.
Ali ostavljam sve,
Okrećem leđa i odlazim
U tihom zaboravu…
Anđeoski plač nad Bergenom
Znala se pružiti zvjezdanim nebom, pogotovo za vrijeme onijemjelog mjeseca studenog… Polarna svjetlost.
Bijaše to tako divna pojava koja je ljepila ljudske poglede na svoj golemi veo koji je plesao nebom. No, ljudima u Bergenu to bijaše sasvim normalna, jer Bergenska klima je hladna i šumska.
Stariji ljudi su imali običaj govoriti da je polarna svjetlost niz anđeoskih suza koje se lijevaju nebom, a neku su pak govorili da se taj plač može i čuti ako se ode u duboku šumu na brdu iznad Bergena…
Taj dan je sve bilo tako čudno… Svi su divljali ulicama i bili nekako arogantni. Banke su bile pljačkane češće nego inače, ljudi su se svađali i cijelim gradom je odjekivala buka. No, on je samo sjedio uz obalu mora i pratio nekakav svoj film. Razmišljao je i razmišljao sve dok nije opazio kanister pun goriva kako netaknuto stoji pored nekakvog broda. Neprimjetno se došuljao do kanistera i zgrabio ga. Hodao je Bergenskom lukom i skrenuo u jednu malu uličicu u kojoj se nalazila jedna prazna i napuštena crkva. Otvorio je kanister i polako polijevao gorivo oko crkve. I kada je napokon završio, dostojanstveno je stao ispred crkve i upalio jednu šibicu. Polako ju je spustio na zemlju i već se cijela crkva nalazila u plamenu. Tužno je promatrao tu crkvu, dok se mrak već hvatao po nebu. Zatim se samo okrenuo i otišao…
Hodao je gradom i ulicama. Oko njega kao da je sve gorilo i vrištalo, ali nije se obazirao. Samo je nastavio hodati, sve dok se nije našao na šumovitom brdu koje je grlilo taj prokleti grad Bergen. Stajao je na rubu visokog fjorda i promatrao taj grad. Sve je bilo bučno, a pogotovo zvuci policijskih sirena koje su odjekivale. Sve se brisalo od gustog dima svega što je bilo spaljeno.
Najednom ga strese blagi pucanj koji je dolazio sa zvijezda. Podigao je pogled prema nebu koje više nije bilo onako mračno. Crveno – narančasti veo širio se nebom poput zavjese i plesao je poput veselih ptica koje su plesale svojim gipkim letom. Bila je to polarna svjetlost.
„Rajski plač...“ rekao je s blagim smiješkom na licu. I dok mu je vjetar mrsio dugu kosu, znao je da čuje tihe jecaje koji dolaze sa svih strana.
„Žao mi je što sam i ja danas pogriješio i spalio ono što je sveto…“ rekao je sam sebi znajući da je ovaj grad proklet.
Samo je zakoračio naprijed i pustio svoje tijelo niz provalije oštrih fjordova.
Idućeg dana bila je noć. Polarne svjetlosti nije više bilo, a grad je bio normalan i miran kao inače… Ali ipak… Ne govore ljudi uzalud da je polarna svjetlost anđeoski plač…
North
… Ne znam kako bih opisala to mjesto… Ali mislim da do njega vodi put prema sjeveru… Da… Sjedim na kamenju i gledam preko puta. Vidim mutnu rijeku, koja je uvijek mutna, pa čak i ako vani nema ni malog oblačka. Preko puta rijeke, gledam prema sjeveru i vidim šumu… I najednom me prođe neka jeza. Kao da sam tamo, kao da me te guste grane tužnih vrba guše i sakate, ali opet… Osjećam da me netko zove. Osjećam neku ljepotu.
Ne znam više. Znam samo da me pogled cijelo vrijeme vuče prema sjeveru, prema tišini. I najednom, palim cigaretu i vidim svuda oko sebe šumu i opet se stvara nekakav put koji vodi još dublje u sjever. Tuda hodaju ljudi, normalni, obični ljudi. Žene, muškarci, djeca, mladi i stari… I, kao da bježe od nečega… Kao da za sobom vuku svu svoju imovinu koja je nestala… Kao da imaju jedino svoje voljene i sam svoj život.
Stojim i gledam. Izgledaju razočarano, ali i snažno. Ne plaču. Smiju se i pričaju, samo kako bi skupili još više snage i hrabrosti kako bi nastavili svoj put, ili bijeg. Vidim i svoje poznanike, voljene i prijatelje. Ali mene nema nigdje. Čak ni ne osjećam da zapravo stojim po strani puta i gledam u tu kolonu. Znam da me ne vide… Da me vide, već bi me povukli sa sobom, znam da bi… Najednom, povuče me netko s druge strane i cijelo to čudo nestane, te se ponovo nađem tamo gdje sam i prije bila... Otvorim oči i prvo gdje sam pogledala, opet je bio sjever, lijeva obala rijeke i šuma… Tada mi neke stvari budu jasnije, jedino… Zašto baš sjever?
Baš kao apokalipsa
Znam. Previše žurim... Ili sam previše spora... Zapravo, ne znam.
Baš kao apokalipsa…
Vjetar više ne pjeva nego vrišti. Drveće više ne cvate nego truli i umire.
Tanki puteljak vodi nekuda. Suho lišće se kotrlja njime, tako bolno i tužno. Na jednom usamljenom, mrtvom drvetu sjedi jedan veliki, crni gavran i šuti.
Ispod njega su leševi… Sve je mrtvo. Trulo meso zaudara i zgrušana krv, uprskana po bijeloj koži umrlih vitezova.
Iz daljine, zajedno s krikom vjetra, miješao se zvuk nečijih koraka. Tiho, tiho, pa sve glasnije. Na puteljku se ukaže nečija sjena. Sve jasnije i jasnije, ona se približavala. Bila je to lijepa djeva koja je tiho plakala. Njezino krhko i vitko tijelo se mučilo za svaki korak, za svaku izgubljenu nadu i za mrtvo kraljevstvo.
Kada ju je vidio… Kada je vidio tu njezinu ljepotu u hladnoj apokalipsi, morao je graknuti. Sletio je s drveta i pretvorio se u mladića. Iza crnih krila stvorio se mladi princ. Imao je crni oklop, blijedu kožu i crnu dugu kosu, poput ugljena. Uspravio je svoje snažno tijelo i rekao :
'' Marija, znam da ćeš me okriviti za ovo. ''
Prelijepa djeva je samo šutjela i plakala. Gledala ga je svojim iznevjerenim plavim očima. Poklekla je. Nije više mogla stajati.
Tada je skupila snage i progovorila :
'' Bartole, znam da nisi kriv za ovo. Ali mogao si otjerati te strašne barbare… ''
Na to, čovjek gavran digne glavu i uzvrati :
'' Iako sam ih napustio, ne znači da ih moram ubit. ''
'' Znala sam… Znala sam Bartole. Ti si na njihovoj strani, vampiru jedan okorjeli. '' ljutito će ona kroz bijesne suze.
'' U redu… Krivi me zato što sam rođen proklet. '' reče Bartol gledajući u puni mjesec.
'' Što ću ja sada? Ostala sam sama u kraljevstvu, opljačkana, bez vode, bez hrane, bez ičega. '' reče tiho, jecajući.
Kleknuo je pored nje i rekao :
'' Marija, ti znaš da vas mrzim. Ne mogu vas smislit. Ne mogu vašu krv više podnijeti. Gadite mi se. Gade mi se i oni. Mrzim i njih, zato sam sada sam. ''
Marija tada prestane jecati. Podigla je svoju lijepu glavu i pogledala ga.
'' Lažeš. Mene ne mrziš. Znam da mene ne mrziš. Spasio si mi život, poljubio si me, pričao mi u mjesecu i njegovim moćima. Koliko god bio proklet i koliko se god pravio bezosjećajnim i hladnim, znam da me voliš. '' reče mu ona bijesno.
'' Dobro, barem u nečemu imaš pravo. Pretvaraš se da me mrziš sada, iako ja znam da to nije istina. '' dobaci on pomalo bahato.
'' Mrzim te. Nemaš pojma koliko te mrzim. Sve si upropastio! Sada je gotovo… Moj život je zbog tebe propao. '' nabrajala je.
Bartol se ustao i uzeo jedan bačeni mač s krvavom oštricom. Stao je ispred nje, pružio joj mač i hladno odbrusio :
'' Ako me mrziš, uzmi ovaj mač i odreži mi glavu. ''
Gledala ga je prestrašeno i polako je uzela mač. Ustala se i prislonila ga na njegov vrat. Ruka joj je drhtala i suze su joj još uvijek klizile po licu.
'' Ajde, samo presjeci, da me više ne moraš gledat. '' reče on i uhvati ju za struk te joj više privuče ka sebi. Drugom rukom je uhvatio oštricu mača. Polako je vukao oštricu po svome vratu sve dok nije napravio posjekotinu.
'' Sada će ti biti lakše. '' dodao je.
'' Prestani više! '' izdere se ona i baci oštricu. Zagrlila ga je. Osjetio je svaki drhtaj njezinog krhkog tijela. Rana na njegovom vratu je počela zarastati sve dok nije nestala.
Dok ju je grlio, tiho je govorio :
'' Novac i bogatstvo nazivaš važnim. Izgrađenu palaču tuđim znojem i tuđom krvlju nazivaš važnim. Svoje haljine i postelje nazivaš važnima, Marija… Čak i ja znam da je to najmanje važno. Tuguješ za vitezovima zato što ti nitko više neće moći udovoljit. Nećeš više moći biti na zrnu graška. ''
Znala je da se pokazala sebičnom.
'' Da, Bartole. Prokleta sam više nego ti koji si rođen takav. Zato me učini prokletom do kraja. '' rekla mu je.
Nije se bunio. Iako ljudsku krv nije okusio 36 godina, nježno je maknuo njezinu plavu kosu sa vrata. Prislonio je svoje zube i polako prodro u njezino vruće meso. Osjetio je kako vruća krv kola njegovim jednjakom, sve do zadnje kapi.
Lagano je spustio Marijino beživotno tijelo na zemlju. Zagrizao je svoje zapešće i pustio krv neka teče u njezina usta.
Sada je i ona postala prokleta do kraja. Ustala se, poljubila ga i pretvorila se u vranu. Sletjela mu je na rame i graknula.
'' Idemo daleko negdje daleko. '' rekao je uz krik vjetra.
Njegovo tijelo se polako brisalo u iskidanim pramenovima magle. Apokalipsa je ostala pusta, samo s mrtvim dušama koje su pjevale svoju posljednju pjesmu.
Ovo sam jednom objavila na starom blogu...
Ragnarok
Po što u zadnje vrijeme nemam baš inspiracije, a obožavam mitove pa čitajte malo o ovom mitu...
Mitovi nam govore nadolazeću priču o sudbini Bogova.
Stići će tri ledene zime s oštrim vjetrovima među kojima neće biti ljeta. To je Doba Sjekire. Pratit će ga Doba Mača, još tri zime s moćnim bitkama, gdje će se braća međusobno ubijati zbog pohlepe. Treće doba, još strašnije, je Doba Vjetra, a na kraju će nastupiti Doba Vuka. Vukovi će progutati Sunce i Mjesec. Fenris, Div-vuk, će toliko narasti da će se uspjeti osloboditi. Velika zmija Midgarda, koja je tolika da okružuje zemlju, probudit će se i izići na kopno trujući sve na što naiđe. Brod sačinjen od noktiju mrtvaca, najveća lađa od svih – Naglfar – će isploviti,a njome će upravljati Div Hrym. Vuk Fenris će napredovati razjapljenih usta – biti će takve veličine, da će njegova donja čeljust doticati zemlju, dok će gornja doseći nebo. Vatra će šikljati iz njegovih nozdrva i očiju. Vatreni Div Surtr će voditi Sinove Muspella preko Bifrosta pa će most puknuti. Loki će voditi prvake Hela. Cijela će ova mračna vojska stići na polje Vigridr da se bori protiv Bogova.
Heimdall će upozoriti Bogove. Zapuhat će u svoj rog Gjallarhorn kada se Sinovi Muspella približe vratima Asgarda. Odin će uzeti još jedan savijet iz Mimirovog izvora te će Aesir doći na polje Vigridr.
Thor će se boriti protiv Jormungard, midgardske zmije. Ubit će je , ali će potom preminuti od otrovnih rana. Frey će umrijeti u borbi sa Surtrom zbog nedostatka mača kojeg je nekoć dao svom glasonoši Skirniru. Najveće čudovište, pas Garmr, sada svezan pred Gnipa Pećinom, bit će oslobođen. Borit će se protiv Tyra i svaki od njih će biti ubojica onog drugog. Odina će progutati Fenris nakon strahotne bitke. Odmah nakon toga, Vidar će postaviti jednu nogu na donju čeljust vuka, dohvatit će njegovu gornju čeljust, a zatim mu rastrgati jednjak nadvoje. To će mu uspjeti zahvaljujući cipeli sačinjenoj od materijala sakupljenih od svih koji žele pomoći Aesiru – komadići od prstiju i peta istrošenih cipela bi trebali biti bačeni na stranu da ih Aesir pokupi. Loki i Heimdall će se međusobno poubijati. Surtr će bacati vatru preko svijeta i cijelog ga spaliti.
Ragnarok je propast Bogova i svijeta kakvog poznajemo. Ali pretpostavlja nov početak, zbog cikličke prirode svih procesa. Nebesa će biti postavljena u Gimle, odaju koja i sada postoji iznad zemlje Svijetlih Elfova. Zli će naseliti Nastrand, blizu Hvergelmira, gdje će biti mučeni zmijskim otrovom. Zemlja će izroniti iz mora, zelena i predivna. Vidar i Vali će živjeti u Ida ravnici, gdje se nalazio Asgard. Baldr i Hodr će doći iz Hela, a Magni i Modi, Thorovi sinovi, će imati Mjollnir. Dakle, Bogovi će se ponovo uzdići. Kći božice Sunca će zauzeti majčino mjesto.
Prije Bitke, Bogovi su sakrili muškarca Lifa i ženu Lifthrasir u Hoddmimirs Holt, mjesto unutar Drva Svijeta. Njih dvoje će naseliti svijet čovječanstvom nakon Ragnaroka.
Ako nekoga isto zanimaju mitovi i takve neke medieval stvari, neka posjete ovu stranicu
Krvava nevjesta
Hladni beton grlio je moju bijelu haljinu. Suho lišće poigravalo se s bijelim buketom cvijeća kojeg držah u rukama. A moj bijeli sjajni veo lepršao je zajedno sa svim lažima koje sam slušala i slušala, kojima sam vjerovala i vjerovala… Nevidljiva krila moje, sada izopačene duše postajala su siva i gruba.
Vidjela sam demone kako se raspinju uza grane te stare, krvave lipe. Trčali su zajedno uz vjetar, plesali s njime i glasno se smijali. Sjedila sam na hladnoj stepenici i gledala ta dva demona kako guše vjetar i postaju stopljeni s njime. Ispod te lipe, u krikovima smijeha, uživao je on. Ležao je nepomično, kao i njegov mač koji se ponosno pružao pored njega. Te njegove divne oči bile su zatvorene, a usta su bila složena u oštru crtu niz koju se spuštala jedna tanka crvena vrpca krvi. A ona crna duga kosa bila je savršeno stopljena uz njegovo mrtvo bijelo lice.
Dopustila sam… O da… Dopustila sam da ga odnesu, da ga ubiju njegovim vlastitim mačem, da mu dušu iskopaju svojim prljavim rukama. Bilo mi je svejedno, ovoga puta je. Ruke su mu se raspele uz krvavo suho lišće, kao uza tamne klinove, a ja sam samo sjedila i bez treptaja u oku, promatrala sam… Ustala sam se kao svijeća i plaho silazila dolje, stepenicu, po stepenicu… sve dok nisam sišla u tamu. Stala sam pored njegovog mrtvog tijela i položila sam bijeli buket svijeća na njegova snažna prsa. Okrenula sam se i krenula dalje, tražeći neku iskrenu nadu koja će možda izliječiti moju dušu i izbijeliti moja krila…
Legenda o zvijeri
U šumi dubokoj i tihoj,
Mamila je duše slabe
Leteći kroz grane sive,
Dozivala je zalutale vitezove,
Umorne i hrabre.
Mamila je i ubijala
Strastvenim poljupcem,
A one umorne i slabe
Je ugušila u svojem
Toplom zagrljaju.
One jake je u tamu stjerala,
Poslala ih k vragu
I najednom uz puni mjesec,
Ona je nestala.
Njezin crveni veo
Stopio se sa suzama tihih zvijezda
Koje su plakale krv božju…
Njezina crna haljina
Stopila se s dubinom
Pohlepne noći i
S izgubljenim dušama koje
Je tjerala u tamu i tiho im
Uzimala živote.
Izgubljene duše i krikovi hrabrih,
Razarali su njezinu
Pohlepnu dušu…
Horde izgubljenih i krikovi jakih
Sklapali su se uz njezinu
Dušu i gušili je polako…
Sve dok se crna duša
Nije utopila u tim lijepim
Licima izgubljenih…
Njezina goreća faca
Ugasila se,
A pepeo se stopio s tihim snijegom
Koji svoj veo prosuo duboko u noći.
Njezina crna krila,
Besmrtnosti su izgubila…
Perje to prokleto,
Pretvorilo se u lišće suho
Koje je svoje slabašno tijelo
Polako spuštalo na hladnu zemlju.
Njezine blijede nježne ruke
Koje su gušile,
Razapele su se uza oštre grane
Šume tihe i tamne.
…U toj dubini mjeseca punog,
Nestala je ona.
Nestala je ubojica.
Nestala je zvijer.
Horde izgubljenih duša
Bivale su oslobođene,
A krikovi hrabrih
Ugušili su vražje srce
Uz sjećanja na zadnji
Poljubac vrući…
Ovako... što se tiče prošlog posta, vidim da su neki ljudi digli paniku... Uredu je to sve, da. Samo što nitko nije shvatio na čemu je zapravo težište toga svega... Žao mi je ako se netko uvrijedio zbog toga što sam objavila post mojeg ludog frenda. Nisam htjela nikoga uvrijediti ili slićno, nego samo reći nekakvu istinu, al vidim da baš nije ispalo tako. Stoga da nemam više problema s ljudima ovdje, maknila sam post.
Kako si mogla?
Te večeri sam se popela na vrh svoje zgrade, u bijeloj spavačici i s onom crnom narukvicom koju mi je Marko dao prije 8 godina. Sve je bilo mirno i mrtvo, samo je vjetar zavijao kao da je oponašao moju bol. Gledala sam dolje, u duboki ponor i u slijepu prljavu ulicu. Čvrsto sam uhvatila Markovu narukvicu i pustila svoje slabo tijelo u ponor. Najednom sam se našla dole, na hladnom i bolnom betonu. Oči su mi bile ukočene i nisam se mogla micati… Kao što nisam više čula svoje srce kako kuca. Nisam više osjetila toplinu tijela niti sam osjetila svoj vrući dah iako sam disala. Tada mi se najednom nad tim zamrzlim očima ukaže on, mladić duge crne kose. Bio je to Marko. Uhvatio me za ruku i najednom sam se ustala. Pogledala sam dole na beton i vidjela svoje mrtvo tijelo. Izgledala sam jezivo, blijedo i tužno.
'' Mrtva sam. '' rekoh tiho, kao da nisam prvi put izustila tamo nešto.
Marko me je uhvatio za ramena i rekao : '' Sada ćeš moći lutati kao ja. ''
Nije mi izgledao kao da se ljuti. Uhvatio me za ruku i najednom smo oboje poletili. Bilo je to prekrasno… Gledala sam sa visine kako policija i hitna pomoć stoje pored mojega tijela, ali nije me to diralo.
Iako još sada lutam mračnim ulicama grada, zajedno sa Markom, još uvijek mi u ušima odzvanja ono pitanje, onaj Markov iznevjereni pogled : KAKO SI MOGLA?
Eto ovo je ulomak iz jedne priče (naziv na početku) koju sam napisala. Nije mi se cijelu dalo objavljivat u par posteva tak da ono... izabrala sam najkraći dio. I sretan svima prvi maj. Napijte se, lijepo se provedite i tako to :DD
