ZBOGOM EU!
VJESNIK: Križni put Europe
Europskom Unijom ovladao je euroskepticizam. Formalno ujedinjena, EU je zbog gramzljivosti bogatih članica razjedinjenija nego ikad. Jedinstvo različitosti ruši se kao kuća od karata na koju Europa sve više sliči. Prognoze su to skeptičnije što se bliži britansko vodstvo Unijom. Ipak, Hrvatska teži i takvoj poljuljanoj Europi! Samo je pitanje hoće li je biti kad Hrvatska tamo pristigne?
Europa u kratkom razmaku po drugi put »pada pod križem«. Tek što se spotakla o vlastiti Ustav, vjerodostojnost kojega je dovedena u pitanje dvjema odbijenicama na referendumima (iza kojih slijedi lančana reakcija ostalih euroskeptika), još se žešće minuloga tjedna poskliznula na Proračunu koji je označio propast posljednjega bruxelleskog summita.
Euroskepticizam, što je toliko negativnih kritika doživio u Hrvatskoj (etiketiranjem onih što sumnjaju u »obećani raj« , kao europskim »izrodima« što zaslužuju biti nazvanima u najmanju ruku nepodobnima), ovladao je Europskom Unijom koja se pokazuje nezrelom za rješavanje krucijalnih pitanja opstanka toliko proklamiranog europskog zajedništva.
Politička vodstva europskih država pokazala su (i dokazala) nesposobnost za vođenjem dijaloga. Razlog tomu bila je samo borba za vlastite interese, naravno one proračunske. Prednjačili su u tome najbogatiji, oni koji bi navodno željeli politički ujedinjeni stari kontinent, kao pandan prekooceanskom »Velikom Bratu« kojemu već hrle tumačiti, kojeg li apsurda, »jedinstvo i snagu Europske Unije«. I to u trenutku kad je Unija najslabija, kad otkriva sve svoje mane i slabosti. Stoga se nameće pitanje žuri li se američkom predsjedniku po dodatne savjete? A onda i ono drugo: može li Europa samostalno stati na vlastite noge? Očito ne može, kada joj »Veliki Brat« nameće pravila i ucjene (što ih ona globalno ili pojedinačno prihvaća)! Jedinstvo različitosti za koje se ta deklarativno ujedinjenja Europa zalagala ne postoji, jer se različitosti ne uvažavaju nego se pokušava uvesti diktat jedinstva, po svaku cijenu (kultura tu samo služi kao paravan). A takova Unija onda je neminovno osuđena na propast.
Izgleda da je jedino jedinstvo do kojeg je toj Uniji stalo, ono trgovinsko koje, naravno osigurava nekima velike profite, a drugima beskrajna ograničenja. U toj pohlepi oni bogati (koji svugdje i svagda diktiraju pravila), što bi morali pomoći siromašnim pridošlicama u Uniju, ne uočavaju čak njihovu spremnost na žrtvovanje (naivno odricanje od dijela namijenjenih im subvencija), na koje su svikli (i stoga mnogi od njih potpisali onaj sumnjivi dokument što garantira potencijalnim američkim ratnim zločincima poštedu od bilo kakva međunarodnoga suda), pa težeći nepostojećem, ali obećanom zemaljskom raju srljaju u ustupke koje im nitko nikada neće honorirati. Što više za njih će sami plaćati penale. Ta oni su ionako »sitne ribe« i što se iz njih dalo isisati za »jedinstvenu Europu« to je ionako već učinjeno! I k takvoj Europskoj Uniji Hrvatska i dalje teži, možda malo trjeznije glave, shvaćajući da datumi, što se od proljeća broje kao odlučujuća terminska odrednica njezinom prijemu u Uniju, stvarno ne igraju nikakvu ili tek zanemarivu ulogu (zbog koje se nedavna prijetnja prijevremenim izborima potvrđuje kao nedoraslost političkih protivnika). Taj prijem još jedne »siromašne« zemlje (»bogatih potencijala«) s prvotnih preoptimističnih projekcija o 2007., pa onda umjerenijoj 2009. godini, sada lagano zbog europske krize klizi u drugo desetljeće 21. stoljeća u 2011. , čak i 2012. godinu?
Hoće li se Europa do tada stvarno stabilizirati ili je kao takve, ujedinjene zajednice, više i neće biti? A kamo će onda Hrvatska koja se sada u potpunosti iscrpljuje u želji da dostigne taj cilj?
Hrvatska je toj gramzljivoj Europi, odnosno njezinim najbogatijim i najzainteresiranijim članicama (koje sada međusobno vode bitke za prevlasti), već omogućila da na različite načine harači ovom zemljom, ne štiteći dovoljno vlastite resurse (od zemljišta i drugih nekretnina te vlastitih prirodnih bogatstava do strateških izvorišta) pokazujući tako dodvorničke sklonosti kao i one »siromašnice« što su već pristupile Uniji. Do 2012. godine, ako takva Europa opstane (nakon svih padova pod križem), Hrvatska će, nastavi li tako, već biti posve »isisana« zemlja, iskorištena i uništena, pa će joj već posve svejedno biti hoće li u europsku zajednicu ući u »balkanskom paketu« ili samostalno, tj. s Turskom kojoj su izgledi jednako neuvjerljivi. Stoga priča s Gotovinom u ovom europskom scenariju nema nikakve veze. Ona je tek intermeco za skretanje pozornosti i manifestiranje metoda ucjene od Amerike preko Velike Britanije (koja se najviše zalagala za taj ultimatum) do EU u kojoj ipak svi ne zastupaju takav radikalan i na svoj način osvetnički stav.
Ako će EU ucjenama dolaziti do svojih ciljeva, onda je bolje da se odmah raziđe. Tim više što to već dulje prakticira. Francuska je bila protiv ulaska Velike Britanije u Uniju, pa su ju na ponovljenom referendumu »uvjerili« u suprotno. Sada joj se to osvećuje.
Irci su sa Sporazumom u Nici prošli slično, pa će s Ustavom drugačije. EU se već spremila na slična ultimativna uvjeravanja, ali izgleda da se kuća od karata ipak raspada. Danci već u lijesu nose europski ustav! Britanci o Ustavu nemaju bolje mišljenje, i k tome, spremni su na nove ucjene Zajednice u koju su željeli ući. Da li samo zbog vlastita koristoljublja?
Nije li nova Europa trebala biti Europom solidarnosti? Nije li za to jedinstvo trebalo žrtvovati malo bogatstva, kao što je, primjerice, Njemačka podnijela teret ujedinjenja nakon rušenja Berlinskoga zida? Taj pojam je izgleda Europi stran. Više ju zanimaju interesne sfere probitaka. A na tom putu čekaju je novi križevi i padovi (neki joj prognoziraju propast već u vrijeme britanskog mandata na čelu Unije). Zanimljivo će biti vidjeti kako će stvarno skončati taj »križni put« Europe?
|