Razmisljanja jednog psihoterapeuta
19.07.2016., utorak
Luđak
|
Neobično, a opet tako obično, iako u ovom trenutku neobično iskustvo koje me potaklo na pisanje bloga za koji stalno odlučujem da ću pisati; i hoću; i budem; pa moram... ali uvijek i uvijek nešto, da već zaključujem da poprilično vremena trošim pitajući se gdje ga trošim. Vježba na večerašnjem treningu (Qi Gong vježba) pokrenula nešto u meni. Suze krenule, srećom nitko nije reagirao, mada vjerojatno jer nije ni primjetio, a ja se lijepo isključio od svijeta u svoj unutarnji. Ne znam kakav je to proces pokrenulo, a nije mi ni važno. Tako je besmisleno svemu davati konstrukciju prividne logike, jer taj proces i to stanje još su tu. I kasnije čujem jednu misao, jako mi drage osobe, koja me izazvala. Izazvala me misao, ne osoba, a kad kažem izazvala mislim da mi je dala misliti. Nisam ništa rekao u tom trenuku, jer osim mog svijeta u kojem sam bio, a u koji se ta misao neraspletivo uplela, nisam si uzeo za pravo kontrirati izjavi, neovisno što o njoj mislio, iz nekog poštovanja prema toj osobi, a i da pred drugim ljudima koji su bili prisutni ne narušavam autoritet ekspertnosti koji uživa. Malo je ljudi koje u zadnje vrijeme tako poštedim rasprava sa mnom kada me nešto izazove. Vjerojatno zato jer me nije briga što tko misli, a ja govorim što želim i osjećam potrebu. A u onim rijetkim trenucima kada to ne učinim, primarni je razlog uvažavanje prava te osobe da uči o nekim stvarima na svoj način, a i moja spremnost da nisam u pravu, pa možda jednom kad se odmakne od trenutnog stava (s kojim se ne slažem) i ja nešto naučim. No, pitate se vjerojatno, što me je to izazvalo? Teško mi je sad citirati, pa ću parafrazirati. Svi ljudi trebaju biti sinkronizirani, odnosno biti dio cjeline i djelovati u skladu s cjelinom, jer to je prirodno i normalno, to je cilj svega. Kada se ne ponašamo tako, onda mislimo da je cijeli svijet nenormalan, a mi smo normalni, a to je pogrešno. To je za dijagnozu. Izazvala me je ta misao o trenutku/stavu u kojem mislimo da je cijeli svijet nenormalan; u problemu; lud... zovimo to kako hoćemo. Kurosawa je rekao „U ludom svijetu samo su luđaci prisebni“. Izazovna misao, zar ne? Što je normalan svijet, a što je ludi svijet? Naš svijet nama je potpuno normalan. Svijet koji se zasniva na čekanju završetka svog mogućeg školovanja, da mogli čekati zaposlenje, da bi onda čekali djecu (jer brak i obitelj su jedino što je ispravno, alternative ne postoje), da bi u miru čekali penziju, da bi kad konačno dočekamo tu penziju čekali smrt. Siguran sam da aboridžinima ne bi bio nimalo normalan, kao što nama nije njihov svijet normalan. No, vratimo se na pojedinca u kontekstu normalnog ili ludog svijeta. Jednom je živio jedan luđak koji je imao jednu poprilično suludu ideju, a u koju je čvrsto vjerovao. Vjerovao da na našim rukama žive nekakve male životinjice koje prenose bolesti, te da će broj smrti po porođajima biti manji ako se ruke budu prale. Čak je to i statistički dokazao. Zbog te je ideje ostao bez posla, ismijan i na kraju skončao u ludnici. Znamo kakve su bile ludnice u 19. stoljeću. Dakle, možemo reći da je on bio luđak u normalnom svijetu. Normalan je svijet znao da je bespotrebno prati ruke prije porađanja žena, a jedan je luđak znao da je potrebno. Pitam se. što bi danas rekli za liječnika koji bi tvrdio da ne treba prati ruke prije porađanja žena? Što bi danas struka napravila s njim? Kako bi reagirala? Vjerujem da bi imao istu sudbinu kao i ovaj gore. Iz čega proizlazi da danas normalni svijet zna da je potrebno prati ruke prije porađanja žena, a potencijalni luđak da nije. Teško je tu zaključiti tko je lud, a tko normalan, no idemo dalje s poantom mojih ludih misli. U toj priči imamo jednog luđaka koji je promijenio svijet, koji je spasio nebrojene živote novorođene djece svojom ludom idejom koja je kasnije prepoznata kao korisna. Da taj luđak nije imao hrabrosti biti lud i da i se i danas ne peru ruke pri porođaju, da li bi vi svi koji ovo čitate zaista ovo čitali i da li bih ja ovo pisao? Reći će mi netko sada, pa otkrilo bi se to ionako. Da, bi. Vjerujem da bi. Samo, kako? Tako da bi se pojavio neki drugi luđak koji bi isto završio. Povijest je puna takvih luđaka, a ja mogu sada ovdje pisati nebrojene primjere. Postoji još jedan luđak koji je jednom vjerovao da juvenilni idiopatski artritis (ili reumatidni... tko će više znat te silne dijagnoze) nije kronična bolest, a još manje da mora završiti fatalno. Naravno, cijeli je svijet znao i vjerovao drugačije, uključujući i to jadno dijete. I eto, majka koja je vjerojatno bila spremna na mogućnost da pokopa vlastito dijete, sada ga gleda, slobodnog od liječnika i simptoma, kako uživa u životu, a taj luđak piše ovaj blog. I zato se pitam, ja od kojeg je malo ljudi više puta zaključilo da cijeli svijet nije normalan, što me je tako izazvalo u toj izrečenoj misli? Ja više ne mislim da cijeli svijet nije normalan. Ja sam prihvatio da ja nisam normalan, odnosno da sam luđak i baš mi je dobro. Mene biti luđakom čini sretnim. I dok gledam ljude koji su mi došli u život s etiketama ne izlječivih, koje im je dala psihijatrija, a koji su danas dobro vjerujem da su i oni sretni što sam odlučio biti luđak. Ne pišem ovo da bih sebe reklamirao ili promovirao, jer ionako sam ovdje odlučio biti anoniman, a i sad kad razmislim... svim tim ljudima nisam ništa naplatio. Čak sam trošio svoj novac, i u vremenima kada sam bio bez posla, da bih putovao do njih da bi odradili seansu. Nema tog materijalnog dobra koje može zamjeniti onaj osjećaj kada vidim promjenu u takvim tužnim pričama. A to sve zato jer sam luđak. I gledam sad ovdje na radnom stolu jednu skupu bilježnicu koju sam kupio. Osim što je na slici izgledala ljepše i više starinski, pa mi je žao para za koje sam mogao kupiti valjda 50 običnih bilježnica, muči me i što je prazna, a kupio sam ju sa svrhom. Kupio sam ju sa svrhom da u nju detaljno, bez cenzure, opišem jedan psihoterapijski rad. S jednom klijenticom koja je poslana kući da umre, jer po mišljenju psihijatrice nije se moglo više ništa. I sad razmišljam, očito sam ovo išao pisati s razlogom, da ipak ima nešto u meni što me još blokira, odnosno što me na neki način opterećuje svijetom oko mene. Znam da ta bilježnica, kada bude ispisana, neće biti dostupna javnosti dok sam živ, samo zato jer mi se neda gubiti vrijeme i energiju na rasprave ili krajnji dokaz moje ludosti. Vjerujem da će jednom negdje biti još luđaka koji će razumjeti ono što će pisati unutra, te dalje lomiti granice psihoterapije i psihijatrije. I to me podsjeća na jednu knjigu, koja je izdana u malom broju primjeraka, a još uvijek ju se može kupiti. Meni to pokazuje da na svijetu nema toliko luđaka koji bi ju kupili ili uopće imali iz bilo kojeg, pa i kolekcionarskog, razloga. Ne sakrivam ju, a ljudi koji mi gledaju knjige ju uoče. Neki se uplaše već izgledom, a neki ju i otvore pa se uplaše sadržajem ili uopće ne razumiju o čemu je, a neki pogledom postavljaju pitanje što radim s tim. I kome ja mogu objasniti da mi je ta knjiga bila potrebna za ovu klijenticu gore? Kome ja mogu objasniti da je ta knjiga valjda jedino mjesto na svijetu gdje sam mogao pronaći odgovor na posljednju zagonetku u tom radu, ne bih li jadnoj ženi koja je 15 godina bila žrtva psihijatriskog terora i koju su našli u bolnici dehidriranu i izgladnjelu, tako omogućio da napokon bude dobro? Vjerujem, rijetko kome, ali vjerujem da ne bi bilo puno problema za objasniti normalnom svijetu da ja nisam normalan jer mi je ta knjiga poslužila u psihoterapijskom radu. Gledam sad koliko sam već ispisao, a tek ću vidjeti jesam li sebi nešto razjasnio. Započeo sam sa spomenom treninga, pa mogu tako i završiti. Tai Chi Chuan. Postoje forme, pravila, vrijednosti... predivna struktura. I to je ok. Ali kako je to nastalo? Jesu li sve forme Tai Chia postojale od kad i ljudi ili od ranije? Ili ih je netko smislio? Prvo jednu, pa drugu... pa su se raširile i postale općeprihvaćene? U svakom trenutku postojala je konačna granica forme ili formi, ali je netko izašao iz okvira i proširio te granice koje su zatim postale normalne. Ne bi li to zapravo trebala biti temeljna ispravna vrijednost naše vrste na ovome planetu? Da se potiče ljude da izađu iz postojećih granica, da istražuju, da budu drugačiji i tako šire granice u interesu dobrobiti svih, a ne da se prilagođavaju većini i prate taj predivni normalni svijet? |
