Drago mi je pročitati i čuti od svojih poznanika i prijatelja kako ipak ima dobrih primjera integracije slijepih i slabovidnih. U Primorsko - goranskoj županiji provodi se projekt "Šansa je u mojim rukama" i u kojem sudjeluje dvoje mojih prijatelja: Svetlana Maksimović i Vedran Dumenčić.
U ovom projektu sudjeluju Učilište Lovran, Udruga slijepih Primorsko-Goranske županije, Turistička zajednica Kvarner, a ciljana skupina su nezaposlene osobe s invaliditetom između 18-65 godina s područja Primorsko-Goranske županije. Glavni cilj ovog Projekta je osposobiti osobe s invaliditetom i pustiti ih na tržište rada u „redovnom“ okruženju. Projekt se bavi obukom za masere, a praksu će svi imati već prema dogovoru i potrebama u raznim kozmetičkim salonima, hotelima gdje se nudi usluga masaže.
Za sad su na suradnju pristali poslodavci iz kozmetičkog salona „Žana“, Milenij hoteli d.o.o. Opatija, Ortosan d.o.o. i Studio „Art of thouch“.
Specifičnost projekta je osposobljavanje osoba s invaliditetom za zanimanja u zdravstvenom turizmu.
Kao što sam u uvodu najavila, jedna od korisnica je moja draga prijateljica Svetlana Maksimović koja je u program ušla iz radoznalosti i željom za naučiti još više obzirom kako je Svetlana iako je slijepa, shiacu majstorica. A kako je vedra, uporna i sposobna možete sami pročitati u kratkoj pričici s kojom se sama predstavlja.
Ime mi je Svetlana. Rođena sam 1984. godine u Rijeci. Djetinjstvo i srednjoškolsku mladost provela sam u Čabru, uz miris svježe zemlje, šum lišća i Čabranke, slušajuci tišinu snježnih pahuljica kako polako pokrivaju krovove čabranskih kuća. Nakon gimnazije, radi usavršavanja jezika, otišla sam u Englesku kao Au-Pair tj. baby-sitterica i tamo ostala punih godinu dana. S devetnaest godina, u cvijetu svoje mladosti, izgubila sam vid, od tada je moj zivot pomalo drugačiji.
Upisala sam Shiatsu školu i započela svoj ples na koljenima, jer se Shiatsu živi i odvija na podu. 2009. godine položila sam ispit u Shiatsu skoli Hrvatska te postala profesionalna Shiatsu prakticarka. Kroz praksu želim podržati ŽIVOT. Nježan ali moćan puls života, fini protok energije u životu svakog ljudskog bića, koje je posebno, neponovljivo i u svim aspektima savršeno.
Igram se i istražujem te istinski svjesnim Shiatsu dodirom podržavam svako ljudsko biće koje želi pronaći svoj mir, tišinu i traži sebe na svom životnom putu. To mi jako dobro ide jer volim to što radim i u tome sam pronašla sebe.
„WHEN YOU FIND A JOB YOU LIKE, YOU'LL NEVER HAVE TO WORK IN YOUR LIFE AGAIN!“ (Confucius)
Volim prirodu i prema njoj imam poštovanje i veliku zahvalnost, jer sam se nekoliko puta kroz vlastito iskustvo uvjerila u njenu iskonsku snagu. Posebice volim životinje, a imala sam čast biti korisnica psa vodiča. Moja me Toya, prekrasna žuta labradorica tri godine vodila kroz život i bila podrška na mom putu. Danas sam majka vesele i razigrane djevojčice po imenu Hana, a nju i supruga Marijana volim najviše na svijetu.
Učenju u životu nikad kraja... pa evo sada opet nesto učim kako bi nadogradila već stečeno znanje i postala jos bolja majstorica istinski svjesnog dodira. Moj je dan ispunjen od jutra do mraka. Podizanjem (uz neprocjenjivo važnu podršku supruga Marijana i naše bliže obitelji) zdravog, sretnog i svijesnog djeteta. Brigom o domaćinstvu (jer žena drži tri ugla kuće). Učenjem (jer znanja i novih iskustava u životu nikad dosta). Planiranjem budućnosti aktivno šireći informacije, osmijeh i dobru vibru (jer za bolje sutra trebamo napraviti nešto danas). Meditacijom (radi relaksacije i doticanja unutarnjeg mira i tisine). Jačanjem proprioceptivne svjesnosti (jer je lakše kad u životu imaš GPS..). Čitanjem svake dobre knjige koja mi dođe pod ruku.
Ukratko... Živim svaki trenutak svog života. Preporuka je to svima, jer jedino sami možemo odlučiti što ćemo učiniti sa vremenom koje nam je dano. Život je zaista prekrasan, dan nam je na dar, zato cijenimo život tako da ga živimo u punom smislu te riječi!!! CARPE DIEM!!!
Dakle, ono što ja znam jest da se mladi tijekom srednjoškolskog obrazovanja u Centru „Vinko Bek“ školuju za tri zanimanja (poslovni tajnik, telefonski operater i administrator), dok učenici koji ipak odaberu redovno obrazovanje upisuju više-manje gimnazije što nije loše ukoliko žele dalje na fakultet.
Dok sam se ja školovala nije bilo interesanata za fizioterapiju što je žalosno jer sve što maser radi, radi svojim rukama, a dodir je najjače osjetilo slijepih i slabovidnih pa sam mišljenja da bi umjesto poslovnog tajnika trebalo ubaciti fizioterapeuta. Tek unazad nekoliko godina počelo se uključivati mlade za fizioterapeute tijekom srednje škole, a nekoliko ih je završilo i višu školu.
Vedran Dumenčić, moj dugogodišnji prijatelj i član kuglačke reprezentacije za slijepe i slabovidne, također je uključen u ovaj projekt. On se je sam predstavio u sljedećem video prilogu, a spominje i moju malenkost u svojoj priči. Iznimno sam sretna što sam na neki način bila "uzrok" što je Vedran našao svoju Teu, inače moju prijateljicu iz djetinjstva. Ipak, izdvojila bih nekoliko Vedranovih riječi: "Treba pobijediti svoj invaliditet, pronaći se u onome što možemo, ostvariti snove i biti koristan društvu kao svi. Ne kukati nad svojom sudbinom jer unatoč svemu najvažnije je probiti se i dokazati, a ne zabiti glavu u pijesak i odustati."
Filmić ima naraciju za slijepe što me oduševilo.
A malo više o projektu može se saznati iz sljedećeg video priloga, a u kojem ćete upaznati Svetlanu Maksimović:
Ovim blogom nastojati ću na jednostavan način približiti vam svoj svijet, život slijepih osoba. Kratkim postovima, korak po korak otvarati ću nove teme i stvarati priču o životu slijepih osoba, baš onakvu kakvu i sama živim.
Svojim pitanjima i komentarima i vi također možete doprinijeti ovome blogu jer svako vaše pitanje dati će mi priliku pojasniti vam kako to mi proživljavamo i doživljavamo, a odgovor može biti i sljedeći post.
Ti si jedan od čitatelja ovoga moga bloga i jedan od
Online
posjetitelja.
Dobro došla, dobro došao.
