MOJ PAS VODIČ I JA

Ima dobrih ljudi

Već je godina dana kako sam iselila iz studentskog doma u stan. Živim na Srednjacima u Zagrebu. Kvart je odličan i ciljano sam odlučila živjeti tu zbog lijepih, širokih pločnika, obilja zelenila, blizine dućana, pekara, autobusa te prijatelja. Kada sam tražila gdje ću živjeti ovi su mi uvijeti bili najvažniji kako bih samostalno mogla odlaziti gdje god trebam.

S Harryjem sam bez većih poteškoća odlazila u sva tri obližna dućana. Mercator, Lidl čak i Konzum koji je u susjednoj Knežiji, a do njega ima hoda. Rute sam naučila uz svoju i Harryjevu instruktoricu, a katkad uz prijateljicu koja živi u blizini. Nikad nismo imali problema.

Sada, kad Harryja više nema krećem se štapom po jednostavnijim rutama, ali ne i do Konzuma. Da bih došla ondje, moram prijeći "Park sunca". To je veliki park s puno klupica, putića i zelenila. Sam park zaista izgleda kao sunce i svaka zraka je stazica koja vodi u neki svoj smjer.

Nisam štapom nikad išla tim putem jer, jednostavno, sve bih kupila u prva dva dućana koja su mi bliže i put do njih je jednostavniji. Ali, moja upornost i tvrdoglavost nije mi dala mira i tako sam danas baš morala otići kupiti si ručnik za more jer ih samo ima u Konzumu i baš ti mi se sviđaju. Prvo, nedjelja je, ideja mi je došla na pamet u 13:30 h, a Konzum radi do 15:00 h. Dakle, i nemam vremena, ali krenula sam jer nekako mi se čini kako treba ići samo ravno kroz park te uvijek nekog ima na cesti i lako zamolim za pomoć ako zapnem.

Tako sam krenula, prešla Selsku cestu sa zvučnim semaforom i negdje na pola parka srela gospođu koja me iskorigirala u hodu. Tako, kad me je pratila, dopratila me i do Konzuma jer na samom kraju parka neki su radovi i sve je raskopano. Zahvalila sam gospođi, ušla u dućan te potražila prodavačicu i zamolila ju za pomoć. Izabrala sam ručnik, platila i izašla van dućana.

Hmm, ali kako se sad vratiti, nisam baš pratila dok me je dobrodušna gospođa dopratila. Krenula sam ipak, ni sama ne znam odakle mi tolika smirenost i samopouzdanje. Već na samom početku prišao mi je gospodin i preveo me te objasnio nek samo idem ravno, pratim desni rub jer je park raskopan. Objasnio mi je kad dođem do križanja koje je to te sam mu zahvalila i rekla da ću znati dalje sama.

Ma, nisam prošla ni 10 koraka mlađi dečko priča na mobitel, ali prekida razgovor jer je čuo kuda idem i doveo me do sredine parka nakon čega sam s još većom sigurnošću hodala prema Srednjacima. Već sam nadomak semaforu i trebam prijeći Selsku cestu. Dakle, uskoro i moja je misija završena.

Ali ... prilazi mi još jedan dečko i pita me trebam li pomoć pri prelasku? Ja sam mu odgovorila kako trebam prijeći cijeli semafor, pritom misleći kako mi pomoć nije potrebna čisto da ga ne gnjavim, ali dečko je bio uljudno uporan te me preveo. Započeli smo razgovor kako me još nije primijetio, jesam li nova u kvartu. Odgovorila sam da sam ovdje već godinu dana, ali sam se prije kretala uz psa na što se sjetio da me ipak viđao. Prešli smo Selsku i pozdravili se.

Na kraju, Marin, tako se zove, ponudio mi je svaku svoju pomoć, ako trebam do dućana ili išta u kvartu, nije mu nikakav problem i čak mi je nudio dati svoj broj, ali bilo mi je nekako neugodno pa sam se zahvalila, ali rekla da mi slobodno i sljedeći put može prići i pružiti pomoć. Možda ću ga tako bolje upoznati pa se i sprijateljimo.

Divan je osjećaj znati da ima toliko dobrih ljudi. Hvala im!

Prošlo je već pola godine

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba

Dobriša Cesarić

Možda ste primijetili, možda i ne, ali ću pojasniti zašto ovaj post započinjem Cesarićevom pjesmom ovako nesretnih stihova.

Sa mnom već pola godine više nije moj Harry. Moj prijatelj, moj oslonac, moje sve. Harry je moj prvi pas vodič i s njime sam se tako reć, preporodila. Više nego sa štapom sam se samostalno kretala Zagrebom, sigurnije prelazila križanja i makar nisam nekad trebala izaći to sam učinila jer sam trebala njega izvesti, a kad sam već vani otišla bih lagano i do dućana, pekare ili kioska. Tako, Harry mi je bio SVE!

Sa mnom je bio točno 6 godina. Kratko, prekratko, ali bolest, koja ga je zahvatila, jednostavno nije nam dala više vremena. Tijekom siječnja, dijagnosticiran mu je tumor slezene i krenule su operacije i terapije. Neopisivo je kako sam se osjećala, kako su se osjećali moji i Harryjevi prijatelji dok smo ga promatrali. Vidiš da mu je teško, a ne možeš mu pomoći.

6. veljače, na sam osmi rođendan trebao je otići na još jednu operaciju, ali tumor je bio zločeste naravi i jednostavno Harry je dan poslije otišao. Tog 6. veljače, kao da sam sve osjećala makar mi nisu ništa govorili jer navečer toga dana trebala sam primiti nagradu za najbolju sportašicu u neparaolimpijskim sportovima od hrvatskog paraolimpijskog odbora. Nisu mi htjeli reći, jednostavno nisu me željeli rastužiti, ali osjećala sam da nije dobro.

Šest godina zajedničkog života je malo, ali ono što smo Harry i ja prošli zaista nitko ne bi rekao da stvarno stane u tako malo godina. Zajedno smo stekli titulu prvostupnika na Fakultetu političkih znanosti, zajedno diplomirali te zaslužili i titulu magistre novinarstva. Zajedno dijelili studentsku sobu, zajedno se veselili novom stanu. Odlazili na treninge i osvajali medalje jer, svaka moja medalja bila je i Harryjeva. Harry je bio poseban pas. U redu, to će reći svaki vlasnik svoga ljubimca, ali zaista, njemu je malo trebalo da progovori jer je sve razumio. Zajedno smo počeli pisati i ovaj blog. Od prvog dana, kad mi je došao u studentski dom osjetili smo da smo par i da ćemo biti odlični i u radu i u zabavi.

Socializirala ga je obitelj Pleško kojoj sam beskrajno zahvalna, jer su od tako živahnog psa uspjeli napraviti skoncentrirano biće kad to treba - ozbiljnog i odgovornog psa vodiča. Obitelj Pleško, uvijek je za Harryja imala slobodno mjesto i kad sam odlazila na prvenstva čuvali su ga i pružali mu zabavu svaki dan.

Harry je osvojio srca mnogih pa čak i promatrača sa strane koji se boje psa. Tako sam, kad Harryja više nije bilo doživjela da mi je otac djeteta prišao i upitao mi je gdje mi je pas, da bi njegovo dijete prišlo i podragalo ga jer je skupilo hrabrosti za to. Pitali su gdje je, zašto nije sa mnom već nekoliko treninga za redom. Kada sam mirno objasnila da Harryja više nema, da je uginuo, dijete je stalo neutješno plakati, jednostavno nisam znala što reći jer Harry nažalost, nije volio malu djecu, nije se dao gnjaviti, ali osjetila sam da bi ovo dijete nekako istrpio.

Isto tako, dok sam hodala gradom sama sa štapom prišao mi je čovjek i ponudio mi je svoju pomoć. Uljudno sam odbila jer sam išla jednostavnom rutom, samo ravno pločnikom. Tako sam mu i rekla, ali gospodin je uporedo sa mnom hodao i započeo razgovor. Pričao mi je kako je često, sve do nedavno znao viđati visoku djevojku s crnim psom i kako mu se čini da je retriver jer je baš pitao. Dao mi je savjet da si nabavim takvog psa vodiča, da je po njemu s njim se lakše kretati nego s bijelim štapom. Ne trebam naglašavati da tom rutom idu studenti, a tako sam išla i ja, a čovjek je meni, opisivao mene.

Harry, nedostaješ mi. Nedostaju mi tvoje budalaština, i tvoje lajanje dok te zafrkavam i ne spuštam ti zdjelicu s hranom.

Pišem ovaj post šest mjeseci nakon Harryjevog odlaska ne jer sam tek našla vremena već jer sam prihvatila činjenicu da ga nema. I dalje se krećem samostalno uz bijeli štap, ali svakim danom nailazeći na toliko besmislene prepreke više i jače priželjkujem dan kad će u moj život ušetati novi četveronožac te mi olakšati kretanje. Znam da bi to Harry najviše volio.

Sve što je lijepo kratkog je vijeka

Ovdje prenosim članak kolege blogera Gordana Radića, također slijepe osobe, koji vodi zanimljiv blog Nemoguća vizija. Stil pisanja mu je malo oštriji, direktniji, s elementima humora. Možda se mojim čitateljima koji su navikli na moje pisanje, neće svidjeti ovaj oštriji i direktniji stil, ali obzirom da ukazuje na neke poteškoće i probleme iz svakodnevnog života slijepih (čime se i ja bavim na svom blogu), a koje bi se mogle vrlo brzo i jednostavno riješiti i ja se slažem s iznesenim. Zaista ne vidim smisla u sprečavanju mladih da rade na onome što vole i na podizanju svijesti ostalih građana u svezi slijepih osoba. Stoga, ako Vam se ne sviđa stil pisanja, molim Vas da zanemarite stil i obratite pažnju na temu i problem koji obrađuje.

A možda, kao što je u jednom komentaru na svom blogu Moj pinklec napisala moja vjerna pratiteljica Čuvarica pinkleca: Postoji vrijeme spojenih dlanova, ali katkada dođe vrijeme da se prsti isprepletu i napravi šaka. Da, katkada treba lupiti šakom o stol!

A sada o temi.

Voziti se "samostalno" gradom ZET-ovim vozilima (samostalno, tu mislim bez previše zapitkivanja "koji je broj?"), nepotrebnog stajanja u razno-raznim uvjetima, bilo vremenskim ili kojim drugim - vrijednost je o kojoj videće osobe ne razmišljaju previše. Nije problem stati na tramvajsku stanicu, na ploči s dolascima pročitati stiže li vaš broj uskoro, kroz minutu, tri ili 10 te na temelju toga prošetati. Tako treba biti. Ali slijepi nisu previše u mogućnosti prešetavati od stanice do stanice ili presjedati ako to baš nužno ne moraju. Njima se njihova ionako otežana situacija ne treba dodatno otežavati.

Smatram da je vanjska govorna obavijest o broju tramvaja od prosinca 2013. izvrsna ideja, ali kao Gordan primjećujem kako i više nego koči. Evo primjera: zar se od 22,00 h do 06,00 h slijepi ne kreću gradom, slijepi ne izlaze, ne druže se noću kad padne mrak? Što, mrak je pa ne izlaze? A u to vrijeme se isključuju i zvučni semafori, a na tramvajima vanjske govorne informacije. Pa mrak je, slijepima je ionako uvijek mrak, zar ne?

To što smeta kome smeta osobno ne znam, ali zar to nije malo sebično? Da, slažem se da glasnost može biti smanjena u noćnim satima, treba se stišati, ali ne isključiti. Ne smeta buka i treska stanara uz prugu kuda mu svakodnevno vlak prolazi ili uz tramvajsku prugu gdje i noću trešte tramvaji? Zašto se u tom slučaju vlakovi ili tramvaji ne zaustave unutar vremena kad se gase tramvajske vanjske govorne obavijesti ili zvučni semafori? Da, slijepi se ne kreću noću i ne trebaju prijeći ulicu pa se gase i zvučni semafori. Mrak je - izgleda u nečijim glavama.

Sve što je lijepo kratkog je vijeka

Jednom davno u dalekoj zemlji iza sedam mora i sedam gora, sedam rijeka i sedam planina u visokoj planinskoj špilji živio je jedan strašan zmaj. Jednog se jutra probudio, glasno zijevnuo, podrignuo vatru i preletjevši svojim strašnim zmajskim pogledom uokolo tužno i glasno uzdahnuo rekavši: “Jebo te patak u kojoj pripizdini ja živim!”

Nakon telefonskog razgovora koji sam popodne obavio s kolegom Baričevićem iz udruge HUPRT nekako sam se i ja osjetio kao taj zmaj i zapitao se sličnu stvar. Istina, ne živim iza sedam mora i sedam gora, sedam rijeka i sedam planina u visokoj planinskoj špilji ali se ponekad stvarno osjetim kao da to jeste tako. Zapitam se jesu li svi vladini, saborski, gradski i prigradski službenici te stručnjaci koji vode današnja javna poduzeća tek jučer sišli s grane i umjesto banana u ruke primili ključeve svojih ureda ili drugih radnih prostora i lijepo žive na račun nas još većih majmuna koji to dozvoljavamo a što je još gore i plaćamo.

Ako ste iz prethodnih odlomaka upravo zaključili da sam ljut kao bijesan pas imate odličnu moć zapažanja i dovoljno ste inteligentni da dobijete posao u nekom od javnih poduzeća, očito za takva radna mjesta ne trebaju bolje kvalifikacije od toga da budete sposobni shvatiti nekoliko prosto proširenih rečenica i sigurno ne biste napravili veću glupost od one za koju sam saznao iz već spomenutog telefonskog razgovora. Da vas više ne držim u neizvjesnosti glavni uzročnik moje današnje patnje je ZET i pritom ne mislim na čovjeka koji će u budućnosti možda oženiti kćer koju još ni nemam nego na javnu društvenu tvrtku koja pruža usluge javnog prijevoza tramvajima i autobusima po širem području grada Zagreba i ponekih prigradskih naselja.

Sjetit ćete se, prije nekog vremena pisao sam i to s izuzetkom od pravila o jednoj aplikaciji za Android operativni sustav koja se zvala ZETCheck a ako ste zaboravili na to se možete podsjetiti ovdje. Ako ste previše lijeni kliknuti na priloženu poveznicu ukratko ću reći da je to aplikacija koja pruža obavijesti o tome za koliko vremena određeni tramvaj dolazi na stanicu na kojoj upravo stojite. Naravno, ta aplikacija vam neće biti od koristi ukoliko imate sreće da stojite na stanici koja ima onaj famozni displej s minutažom za dvije sljedeće linije i ako je jedna od te dvije prikazane linije neka od onih koju čekate no ako niste na takvoj stanici ili čekate tramvaj koji trenutačno nije prikazan jednostavno nemate blagog pojma kad će doći baš onaj tramvaj koji čekate.

S aspekta slijepe osobe, što slučajno jesam, nemate sreće kako god okrenuli jer da se i nalazite na tramvajskoj stanici opremljenoj prikazom minutaže dolaska tramvaja i da je tramvaj koji čekate prikazan na displeju nećete se puno okoristiti od toga jer taj displej jednostavno ne vidite. E, tu upada aplikacija ZETCheck koja svim svojim korisnicima, uključujući i preko tisuću slijepih stanovnika grada Zagreba daje tu informaciju i to ne samo za dva sljedeća tramvaja nego za nešto više njih i koja to radi prilično točno s nekoliko sekundi odstupanja od navedenih intervala.

No kako to nekoć davno rekoše Nadrealisti: “Štos’ pušio, pušio si”. Nema više, The End, kraj, konec, fin, vege… Aplikacija ZETCheck ne može više raditi svoj posao jer se netko s upitnim IQ-om zaposlen u ZET-u sjetio da onemogući pristup mrežnim poslužiteljima s kojih je ova aplikacija preuzimala podatke o kretanju vozila javnog prijevoza. Sve mi to skupa i zajedno ne bi toliko diglo tlak da gospoda iz ZET-a prvo nisu razgovarali s razvojnim timom ovog softvera i sa sastanka ih otpratili uz riječi pohvale i naznakama o budućoj suradnji da bi se nakon toga pristup poslužiteljima s potrebnim podacima misteriozno ugasio.

Idemo u priču uvesti još neke elemente. Razvojni tim ZETCheck aplikacije nije nikakva multinacionalna korporacija koja u ovome vidi brda i doline kupljene od zarade na takvoj aplikaciji, to je nekoliko klinaca sa zagrebačkog FER-a koji su ZETCheck napravili iz mladalačkog entuzijazma iz prostog razloga što ih je nerviralo da nemaju nikakvu poštenu informaciju kad će tramvaj koji čekaju doći na stanicu. Aplikaciju su ponudili na besplatno preuzimanje i iz toga nisu dobili ama baš nšta osim par članaka u novinama i veliku zahvalnost zagrebačke zajednice slijepih a nadam se i ostalih stanovnika grada Zagreba.

Prema informacijama koje sam dobio glavonje u ZET-u kažu da su onemogućili pristup poslužiteljima zato što je mogućnost da svatko na ovakav način dođe do podataka o kretanju tramvaja visoko rizična i da tako smanjuju mogućnost od terorističkih aktivnosti i da dalje ne nabrajam već mi se i od ovakvih izjava povraća. Kakvih fuckin’ terorističkih aktivnosti u Zagrebu? Kakva visokorizična situacija? Nema veće visokorizične situacije i terorističke prijetnje od one kad usred srpnja ili kolovoza uđeš u neki stariji model ZET-ovih tramvaja na plus 900 i udišeš svakojaka isparenja i plinove samo što to nije Ciklon B nego smrad ustajalog ljudskog znoja pospješen vožnjom u neklimatiziranoj limenci koja je još za vrijeme hrvatskog proljeća trebala završiti rashodovana u nekoj željezari.

Umjesto da se orijentiramo prema nekim pozitivnim i naprednim europskim primjerima kad smo već ušli u toliko iščekivanu Europsku Uniju ponašamo se kao da smo političare, javne dužnosnike i direktore poduzeća u javnom sektoru uvezli iz Sjevernog Vijetnama, Kine ili Kambodže. OK, Kineze smo izgleda počeli uvoziti ovako ili onako ali koliko znam još nijedan ne vodi naša poduzeća, možda su zaposleni kao tajni i tihi savjetnici. Onu Europu o kakvoj svi sanjamo, kako stvari stoje, još ćemo dugo vremena viđati samo u REM fazi. Tamo aplikacije za najavu tramvajskih i autobusnih stajališta izrađuju same prijevozničke tvrtke kako bi pomogli slijepim i slabovidnim članovima šire zajednice da mogu lako i jednostavno koristiti njihove usluge. Takvo nešto, uz rudimentarno poznavanje engleskog jezika možete pročitati ovdje, a namjerno neću ponuditi nikakav prijevod za slučaj da ovaj tekst ikad dođe pod oči glavonji koji je izdao naredbu za zabranu pristupa ZET-ovim poslužiteljima. Takav vjerojatno i ovaj tekst čita mičući usnama pa da mu ne zadam glavobolju od previše informacija preskočit ću nepotrebna proširivanja ovog teksta.

A možda taj glavonja i nije tako glupav kako se čini na prvi pogled. Što recimo da ima ovakav tok misli? Hrpa klinaca s FER-a napravila je aplikaciju za praćenje kretanja naših tramvaja i ta aplikacija očito dobro radi svoj posao jer je preuzeta s Google Play preko nekoliko tisuća puta i ima odlične reviewe i očito je da nam je takvo nešto potrebno. Ajd da mi iz državne kase uz onih 13 milijuna kuna koje uzimamo svake godine za održavanje našeg poslužitelja uzmemo još nekoliko dodatnih milijunčića za izradu i održavanje slične aplikacije pa će biti dobro i meni i još nekoliko zemljaka koji će napraviti takvu sličnu aplikaciju a sve će to lijepo platiti naš rvacki narod. Jelda da zanimljivo zvuči ovakav scenarij možebitnih budućih događaja?

Ali, dragi naš glavonjo, nismo ni mi slijepi toliko glupavi kao što izgledamo na prvi pogled. S obzirom da nas nekoliko za razliku od tebe govori engleski, služimo se Internetom bez priručnika za upotrebu i zbog više sile smo ipak osuđeni na ubrzano usvajanje informacijskih tehnologija kako bismo ravnopravno mogli sudjelovati u svakodnevnom životu i radu zajednice nismo nešto previše nasjeli na priču o visokom riziku i terorističkim prijetnjama. Za početak, stvarno nismo toliko glupi da bismo ikad pomislili da će nekakav Abu Mustafa Sulejman srušiti Croatia Airlinesov zrakoplov na Zagrepčanku i Trg hrvatskih velikana. Na geopolitičkoj karti svijeta nismo bitni ni važni nikome osim samima sebi i čak bi i talibanski teroristi vjerojatno zaključili da je to uzaludno trošenje ljudskih resursa. Kao drugo, nešto mi se čini da Hrvatske željeznice, a to je ako nisi čuo također društvena tvrtka iz javnog sektora kao i tvoja uopće nemaju problem s tim. Aplikacije iHZnet za IOS i ona za Android operativni sustav radi otprilike istu stvar samo za vlakove koji saobraćaju našim prugama i čak su i sami izradili tu aplikaciju. Kao treće, za već navedene sustave postoje aplikacije u kojima u svakom trenutku možeš u bilo kojem gradu na svijetu dobiti informacije o letovima iznad tog grada a ovisno od jedne do druge zrakoplovne tvrtke mogu se dobiti čak i popisi putnika na određenom letu. Slijedom svega ovoga stvarno se pitam, dragi ZET glavonjo, smatraš li ti nas stvarno toliko glupima da popušimo priču o visokom riziku i terorističkim prijetnjama za hrvatsku metropolu ako vi dozvolite pristup podacima o kretanju tramvaja?

Evo za sam kraj i jedan besplatan savjet, neću tražiti autorska niti ikakva druga prava za njega. Odnedavno ste uveli vanjske govorne najave na tramvaje koje nama jadnim slijepcima kažu broj tramvaja i pravca u kojem se kreće. Svaka čast! Ali ima jedan mali problem, ne rade kako treba i još jedan mali problem, ne rade uopće od 22:00 navečer do 06:00 ujutro kako ne bi smetale ljudima koji spavaju u zgradama blizu tramvajskih pruga. Zanemarit ću što je to notorna glupost jer ako Peri periću kojem prozor spavaće sobe gleda na Horvaćansku ulicu ne smeta što mu na svakih desetak minuta pod prozorom prolazi šklopocija od nekoliko desetaka tona neće mu sigurno smetati ni što će snimljeni glas Zdenke Poc reći “Linija 17, smjer Prečko”. Malo ću više pažnje posvetiti činjenici da dok ove govorne najave rade prije i poslije policijskog sata ne rade kako treba. Često se vozim tramvajem i obično čujem najavu linije već kad sam u tramvaju i kad odavno znam o kojem se broju linije radi. Kalibracija ovih najava je katastrofalna i maltene se oglašavaju tek kad tramvaj krene iz stanice što nije od nikakve koristi ni nama kojima su te najave potrebne a niti poreznim obveznicima koji su ih pošteno platili da bi nama bile korisne. A sad dugo očekivani savjet. Kad biste omogućili pristup informacijama o kretanju tramvaja kako bi je ZETCheck aplikacija mogla koristiti ne biste imali potrebe za vanjskim govornim najavama. Svaki korisnik IOS i Android sustava, a takvih je danas velika većina dobio bi te informacije sa zaslona svog mobilnog uređaja a vi za to ne biste potrošili niti kune preko onih 13 milijuna koliko već trošite na održavanje spomenutih poslužitelja. Momci s FER-a su ovo odradili besplatno i jer za razliku od vas shvaćaju problematiku s kojom se susreće svaki korisnik zagrebačkog javnog prijevoza a vi umjesto da date malo vjetra u leđa tim mladim ljudima dajete im nogu u guzicu. Jest, kaže se da je i noga u guzicu pomicanje u nekom pravcu ali vrlo je upitno je li to pravac kojim bismo htjeli da ova zemlja ide.