Prošlo je već pola godine
PJESMA MRTVOG PJESNIKA
Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba
Dobriša Cesarić
Možda ste primijetili, možda i ne, ali ću pojasniti zašto ovaj post započinjem Cesarićevom pjesmom ovako nesretnih stihova.
Sa mnom već pola godine više nije moj Harry. Moj prijatelj, moj oslonac, moje sve. Harry je moj prvi pas vodič i s njime sam se tako reć, preporodila. Više nego sa štapom sam se samostalno kretala Zagrebom, sigurnije prelazila križanja i makar nisam nekad trebala izaći to sam učinila jer sam trebala njega izvesti, a kad sam već vani otišla bih lagano i do dućana, pekare ili kioska. Tako, Harry mi je bio SVE!
Sa mnom je bio točno 6 godina. Kratko, prekratko, ali bolest, koja ga je zahvatila, jednostavno nije nam dala više vremena. Tijekom siječnja, dijagnosticiran mu je tumor slezene i krenule su operacije i terapije. Neopisivo je kako sam se osjećala, kako su se osjećali moji i Harryjevi prijatelji dok smo ga promatrali. Vidiš da mu je teško, a ne možeš mu pomoći.
6. veljače, na sam osmi rođendan trebao je otići na još jednu operaciju, ali tumor je bio zločeste naravi i jednostavno Harry je dan poslije otišao. Tog 6. veljače, kao da sam sve osjećala makar mi nisu ništa govorili jer navečer toga dana trebala sam primiti nagradu za najbolju sportašicu u neparaolimpijskim sportovima od hrvatskog paraolimpijskog odbora. Nisu mi htjeli reći, jednostavno nisu me željeli rastužiti, ali osjećala sam da nije dobro.
Šest godina zajedničkog života je malo, ali ono što smo Harry i ja prošli zaista nitko ne bi rekao da stvarno stane u tako malo godina. Zajedno smo stekli titulu prvostupnika na Fakultetu političkih znanosti, zajedno diplomirali te zaslužili i titulu magistre novinarstva. Zajedno dijelili studentsku sobu, zajedno se veselili novom stanu. Odlazili na treninge i osvajali medalje jer, svaka moja medalja bila je i Harryjeva. Harry je bio poseban pas. U redu, to će reći svaki vlasnik svoga ljubimca, ali zaista, njemu je malo trebalo da progovori jer je sve razumio. Zajedno smo počeli pisati i ovaj blog. Od prvog dana, kad mi je došao u studentski dom osjetili smo da smo par i da ćemo biti odlični i u radu i u zabavi.
Socializirala ga je obitelj Pleško kojoj sam beskrajno zahvalna, jer su od tako živahnog psa uspjeli napraviti skoncentrirano biće kad to treba - ozbiljnog i odgovornog psa vodiča. Obitelj Pleško, uvijek je za Harryja imala slobodno mjesto i kad sam odlazila na prvenstva čuvali su ga i pružali mu zabavu svaki dan.
Harry je osvojio srca mnogih pa čak i promatrača sa strane koji se boje psa. Tako sam, kad Harryja više nije bilo doživjela da mi je otac djeteta prišao i upitao mi je gdje mi je pas, da bi njegovo dijete prišlo i podragalo ga jer je skupilo hrabrosti za to. Pitali su gdje je, zašto nije sa mnom već nekoliko treninga za redom. Kada sam mirno objasnila da Harryja više nema, da je uginuo, dijete je stalo neutješno plakati, jednostavno nisam znala što reći jer Harry nažalost, nije volio malu djecu, nije se dao gnjaviti, ali osjetila sam da bi ovo dijete nekako istrpio.
Isto tako, dok sam hodala gradom sama sa štapom prišao mi je čovjek i ponudio mi je svoju pomoć. Uljudno sam odbila jer sam išla jednostavnom rutom, samo ravno pločnikom. Tako sam mu i rekla, ali gospodin je uporedo sa mnom hodao i započeo razgovor. Pričao mi je kako je često, sve do nedavno znao viđati visoku djevojku s crnim psom i kako mu se čini da je retriver jer je baš pitao. Dao mi je savjet da si nabavim takvog psa vodiča, da je po njemu s njim se lakše kretati nego s bijelim štapom. Ne trebam naglašavati da tom rutom idu studenti, a tako sam išla i ja, a čovjek je meni, opisivao mene.
Harry, nedostaješ mi. Nedostaju mi tvoje budalaština, i tvoje lajanje dok te zafrkavam i ne spuštam ti zdjelicu s hranom.
Pišem ovaj post šest mjeseci nakon Harryjevog odlaska ne jer sam tek našla vremena već jer sam prihvatila činjenicu da ga nema. I dalje se krećem samostalno uz bijeli štap, ali svakim danom nailazeći na toliko besmislene prepreke više i jače priželjkujem dan kad će u moj život ušetati novi četveronožac te mi olakšati kretanje. Znam da bi to Harry najviše volio.
|
