MOJ PAS VODIČ I JA

I ozvučeni tramvaju mogu lako zbuniti

Po prvi puta, javni me prijevoz dobro zbunio.

Svakodnevno se koristim javnim prijevozom u Zagrebu, ponajviše tramvajima.



Ovi novi, niskopodni su u redu kad imaju unutar prostora uključen govor za najavu sljedećih stanica, ali nikako više nisu prepoznatljivi dok pristižu na stanicu jer su svi istoga zvuka.

Naime, stari tramvaji poneki škripi, neki cvili, svaki koči na svoj način i svaki ima neki svoj zvuk te tako slijepe osobe s razrađenom praksom raspoznaju tramvaj koji dolazi, a uobičajeno je da uvijek isti voze na istim linijama.

Ali, ni to nije uvijek stopostotno sigurno i zato pitamo: „Oprostite, koji je ovo broj?“.

Najčešće slijepa osoba odgovor dobije od samoga vozača, ali kadkad tu priskaču u pomoć putnici unutra ili pak oni koji stoje na stanici.

Nekad i tu zna biti smijeha i zbunjivanja jer su katkad u tramvaju putnici kojima je trebao bilo koji broj pa bubnu neki, a iz vana ostali kažu neki drugi broj. Ništa, lijepo ponovimo pitanje i po nekoj svojoj procjeni odredimo koji je zapravo broj.

Katkad nitko ništa ne kaže i tramvaj ode, to zaista slijepi ne vole jer nekad im se žuri, ali što je, tu je, čekaju sljedeći tramvaj.

E da, spomenula sam govorne obavijesti unutar tramvaja. To je uvedeno nedavno i moram primijetiti da nije uvijek u uporabi, ali u nekih 80 posto slučajeva radi i sve se slijepe osobe mogu opušteno voziti, mogu razgovarati sa suputnikom ili slušati mp3 uređaj, a pritom se ne izgubiti.

Kako je u onih preostalih 20-tak posto slučajeva. Evo nekoliko primjera koje mogu zbuniti slijepog putnika.

Kada govor nije uključen slijepa osoba jednostavno ima pravo pokucati na vrata kabine te zamoliti vozača da govor uključi. U slučaju da to nije u mogućnosti, vozači se uvijek vrlo rado ponude sami najaviti stanicu na kojoj slijepa osoba treba izaći. To je sasvim u redu i svaka im čast.

U slučaju kojeg sam imala danas dok sam putovala tramvajem zaista treba velika koncentracija i strpljenje jer mi ga je osobno skoro pa ponestalo. Naime, dočekala sam na tramvajskoj stanici „Prisavlje“ broj 17 i ušla. Odmah sam začula govor, ali i odmah me zbunio jer u stvarnosti, sljedeća je stanica „Vjesnik“ a govor je lijepo najavio „Prisavlje“!

Što sad. Panika ili .... Ali, u redu, ajmo logikom...

Ništa, svaku sam stanicu u sebi ubrzala i pretvorila si ju u onu pravu. Onako napamet sam se sjetila zavoja i semafora, pa sam tako lako došla do „Trga bana Josipa Jelačića“ i nisam imala poteškoća. Kao da sam se vozila napamet po tramvajskoj karti.



Karta tramvajskih pruga koju slijepe osobe znaju napamet. A kako bi bilo dobro da ZET objavi i ovakvu taktilnu kartu. Olakšao bi život i kretanje ne samo Zagrepčanima, već i slijepim i slabovidnim gostima i turistima. I sigurna sam da ako ovo netko iz ZET-a pročita da će se takva karta vrlo brzo pojaviti.


A onda se srećom, govorni automat uskladio sa stvarnim stanjem nadolazećih stanica i odahnula sam, ali, na žalost ne zadugo :)

Ipak, još je bilo nekoliko stanica do kuda sam išla, pa sam ih skoncentrirana mogla pratiti u mislima. A i da sam se zbunila ne bi mi bio problem pitati suputnike koja je sljedeća stanica. Ljudi su uvijek ljubazni i žele pomoći. Osim ako u takvim slučajevima naiđete na nekog strance koji ni sam ne zna gdje je. No, uvijek netko priskoči i ponudi se za pomoć.

Danas se govorni automat sav nešto zbunio.

Po izlasku na pravu stanicu odahnula sam, kao da sam prvi puta sama putovala nepoznatim putem. Nema veze, iskustvo više.

Pomagala u samostalnom životu slijepih osoba

Potpuno samostalno živim od početka studija, od svoje 19-e godine u Zagrebu u studentskom domu. Samostalno uređujem svoju sobu, svoj ormar i sve slažen na svoje mjesto iz jednostavnog razloga što u neredu ni videća osoba, a kamo li slijepa ne može pronaći željeni predmet, majicu koju želi upravo sada obući ili slično.

Mnogi me pitaju kako se snalazim s bojama, kako uskladim odjeću, kako znam razvrstati veš za pranje te kako ga kasnije složim u par.

Evo nekoliko riječi o pomagalima s kojima se u svakodnevnom životu služi slijepa osoba.

U svakodnevici slijepa se osoba koristi razno-raznim pomagalima koje joj olakšavaju samostalan život i ne ograničavaju je na pomoć druge osobe.

Sat
Postoje brajevi satovi i govorni. Većina slijepih koristi brajev sat koji izgleda kao i svaki drugi ručni sat, samo što ima poklopac te kad se podigne poklopac opipom se može osjetiti položaj kazaljki, odnosno utvrditi koluiko je sati..

Sat se koristi na način da se otklopi prednji dio sata i prstom se opipa položaj kazaljki. Sat nije s brojkama već je označen dvjema sitnim ispupčenim točkicama na mjestima brojeva 12, 3, 6 i 9, a jednom točkicom na ostalim brojkama. Sat zbog same veličine nema kazaljku za sekunde.

Sat je „osjetljiv“ na dodir te vrijeme treba provjeravati laganim dodirom jer u protivnom slijepa osoba nehotice može pomaknuti kazaljku i poremetiti vrijeme.

Šta se tiče govornog sata on izgleda sasvim normalno osim šta na sebi ima gumb koji kad ga se pritisne pokreće mehanizam i snimljeni glas izgovara vrijeme.

Detektor boja
Ovo pomagalo slijepi koriste vrlo često jer maksimalno pomaže i nemoguće je zamisliti kako se obući se bez njega. Riječ je o malom uređaju na kojemu se nalazi snimljeni glas. Uređaj se prisloni uz željeni predmet, primjerice uz majicu te pritiskom na gumb slijepa osoba doznaje boju.

Lako razumljiv glas koji izgovara boje tipa crvena, crna, plava, zelena također ima mogućnost odrediti i je li boja svijetla ili tamna, tirkizna ili jarka odnosno intezivna.

Na detektoru se nalazi još jedan gumb koji služi potpuno slijepim osobama koji nemaju nikakav osjet vida, a funkcija mu je da visoko ili nisko frekventnim zvukom javi korisniku je li svjetlo u prostoriji upaljeno ili ugašeno.

Detektor se usmjeri prema izvoru svjetla te pritiskom na gumb javi se zvuk – visoki za upaljeno, a niski za ugašeno svjetlo.

Detektor tekućine
Ovo pomagalo koristi se u kuhinji i odlično je kada slijepoj osobi dođu gosti i žele popiti čaj, kavu ili jednostavno vodu.

Jednostavan, mali predmet plastičnog materijala s dvije žičice zakači se na šalicu te kada tekućina dotakne žičice javi se sitan zvuk i vibracija te tada slijepa osoba zna da je nalila tekućinu do ruba šalice.

Ovo pomagalo je odlično u slučaju kada se toči vruća tekućina i ne treba provjeravati stalnim podizanjem šalice kako bi po težini osjetila do kuda je tekućina došla ili prstom ograničiti dokle će dočiti.

Uz detektor tekućine neki koriste i kockicu koja ima kroz sredinu rupu. Ona se primjerice ubaci u lončić s mlijekom te kada mlijeko počne kuhati kockica zbog pritiska tekućine počne kuckati i tako slijepa osoba zna da je mlijeko prokuhalo.

Obilježivač
Ovo pomagalo nekad se koristilo kako bi slijepa osoba označila neki cd ili kazetu, a danas kreativnošću osobe dobilo je i više drugih mogućnosti tipa ispisom „šećer“ na trakici osoba istu zalijepi na posudicu sa šećerom i tako se osigura od miješanja namirnica u kuhinji.

Stroj ima ukrug ispisana slova na brajici te okretanjem kruga i točnom pozicijom slova pritiskom na tipku ocrtava se slovo, a pritiskom na označeno mjesto trakica se prekida te ju se lako odlijepi i prilijepi na željeno mjesto.

Govorna osobna vaga
Mnogi su opsjednuti svojom težinom i stalno se važu. Mislim da bi nekome već dosadilo stalno iščitavati težinu slijepoj osobi, a vjerujem da ni njoj nije baš ugodno da svi znaju koliko teži :)

Zato se koristi govorna vaga koja radi na jednostavnom principu. Prvo se dodirom upali vaga, a zatim sačeka signalnu poruku u obliku glasa da može stati. Kada osoba stane, nakon sekundu ženski glas objavi težinu.

Postoji govorne vage na više jezika, a najčešće se koristi engleski jer je skoro i najjeftinija.

Još postoje mnoga pomagala, i vrlo često se koristi još i govorni toplomjer koji funkcionira na istom principu kao i vaga.

U ekonomatu Hrvatskog saveza slijepih mogu se još nabaviti i govorni tlakomjer, raznorazna pomagala za kulinastvo od kunjinjske vage do mjerica za razne doze. Postoje i govorni te brajični metar za mjerenje, krojački metar, igle za šivanje, rezači za tablete, označene brajične kutijice za lijekove i sl.












Na slikama gore zvučni metar i tlakomjer za slijepe. Desno govorni toplomjer.










I na kraju, evo slike moderne izvedbe ručnog sata za slijepe. Vrhunska tehnologija i odličan dizajn služe i slijepima.

Kako slijepi skijaju?

Čim dođe zima i temperature padnu ispod nule. Sunca je sve manje većina se povuče u svoje domove i samo kukaju kako je hladno te kako više vole ljeto.

Ja ne volim biti zatvorena u četiri zida svoje sobe i zato sam se odlučila okušati u sportu koji je na otvorenom, u prirodi i kojem je potrebna hladnoća!!!

Prošle sam se godine uključila u skijanje i moram priznati da uživam i da zaista kvalitetno iskoristim ove hladne dane. Stoga sam se odlučila i čitateljima bloga predstaviti skijanje slijepih i slabovidnih osoba.

Kako slijepi i slabovidni skijaju?

Skijaški klub za osobe s invaliditetom „Sljeme“ osnovan je 2006. godine. i od tada organizira obuku skijanja za osobe s invaliditetom. Klub je osnovan radi pozitivnog djelovanja alpskog skijanja na kvalitetu života osoba s invaliditetom, a u cilju promicanja, poticanja i unapređenja alpskog skijanja kod osoba s invaliditetom. Kroz obuku skijanja je do sada obuhvaćeno 60-oro djece i mladih osoba s invaliditetom.

Skijaški klub za osobe s invaliditetom „Sljeme“ okuplja najveći broj članova – osoba s invaliditetom te postiže najbolje rezultate. Klub u svom članstvu ima prvu alpsku paraolimpijku Nikolinu Šantek koja je sudjelovala na paraolimpijskim igrama u Vancouveru 2010. Neki od članova kluba prepoznati su kao potencijalni budući paraolimpijci (Damir Mizdrak i Kristijan Knežević) pa se s njima započelo intenzivnije raditi, a uključeni su i u plan rada Hrvatskog skijaškog saveza osoba s invaliditetom i Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

Djelatnici (tj. osnivači) Kluba su stručni djelatnici u području sporta (VSS – profesori kineziologije) s dugogodišnjim iskustvom u radu s osobama s invaliditetom. Također su dugogodišnji učitelji skijanja pri Hrvatskom zboru učitelja i trenera skijanja te od početka sudjeluju u organizaciji i realizaciji ovakvih projekata. U rad s djecom i mladima (obuka skijanja) uključeni su licencirani učitelji Hrvatskog zbora učitelja I trenera skijanja.

Alpsko skijanje je zimski paraolimpijski sport. Natjecanja se odvijaju u disciplinama; spust, superveleslalom, veleslalom i slalom. Sportaši su podijeljeni u kategorije ovisno o vrsti i stupnju invaliditeta.

Sa slijepim i slabovidnim osobama rade školovani učitelji skijanja na nekoliko načina.

Slijepe i slabovidne osobe skijaju uvijek u paru s učiteljem. Učitelj je taj koji daje upute i koji vodi račina da se stalno održava isti razmak između slijepe ili slabovidne osobe i njega, i to na udaljenosti od 1,5 do 3 metra. Slabovidni i slijepi skijaju neposredno iza učitelja i u svakom trenu moraju biti spremni stati, pustiti skiju, usporiti - napraviti točno kako učitelj kaže jer na učitelju leži velika odgovornost.

Slabovidni skijaš skija iza svog učitelja uvijek na dovoljnoj udaljenosti da ga vidi i lako slijedi, a u slučaju da mu učitelj „nestane“ iz vida lako mu to kaže komunikacijskim uređajem kojim su povezani bluetooth vezom sa slušalicama radi sigurnije komunikacije.

Slijepe osobe ne koriste slušalice. Naime tu je jako bitno slušati cijelo vrijeme što govori učitelj preko posebnog zvučnika kojeg nosi na leđima. Na taj način, slijepa osoba i čuje što učitelj govori, ali i prepoznaje smjer iz kojeg zvuk dolazi. To je razlog zašto se ne koriste slušalice, jer u njima zvuk dolazi uvijek iz istog smjera.

Učitelj slijepog skijaša je za njega sve. Od očiju do ušiju. Učitelj mora paziti i na svog skijaša, na stazu, na ostale skijaše. Mora točno procijeniti kada njegov skijaš može krenuti, koliki zavoj može napraviti, a katkad mu mora i uletiti u zavoj kako bi spriječio nezgodu zbog mogućeg uleta nekog drugog skijaša.

Na učitelju je sve, a na slijepom je skijašu samo da mu vjeruje i da ga bespogovorno sluša.

Slijepa osoba nema točnu predodžbu skijališta, ali prolaskom staze otprilike zna kakva je i već nakon dva-tri spusta potpuno je opuštena i uživa u skijanju.

Sve tri skupine skijaša na sebi imaju zeleni marker sa znakom osobe s invaliditetom, koji je lako uočljiv svima na skijalištu i daje do znanja da se radi o „specifičnom“ skijašu. Mnogi su na Sljemenu već upoznati i slijepi zaista nemaju problema, ali katkad treba objašnjavati jer novim skijašima nije jasno kako skijaju, a ne vide.

Eto, ako se kad nađete na Sljemenu i vidite nekog skijaša sa zelenim markerom možete stati sa strane i pogledati kako skija.

Vidimo se na Sljemenu!!!

U međuvremenu dajem vam nekoliko sljedećih slika koje mogu dočarati kako to izgleda na skijalištu.








Komunikacijski uređaj

Pas vodič i bijeli štap

Znali su me na ulici pitati zašto ne koristim bijeli štap uz psa vodiča, jer da su tako vidjeli u nekim stranim državama.

U ovom ću postu pokušati pojasniti prednosti i nedostatke kretanja u oba slučaja.

Slijepa osoba koja se kreće uz pomoć bijelog štapa, kreće se sporije u odnosu na osobu koja se kreće uz psa vodiča. To ne znači da se ne zna kretati ili da nije sigurna u prostor već jednostavno za štap svaka kanta za smeće, izbočina na pločniku, naparkirani auto je prepreka, a da bi se osoba koja ne vidi snašla gdje je, sve te prepreke mora taknuti štapom i čuti odjek.

Oni predmeti, kao što su rasvjetni stup ili žardinjere katkad su osobi koja se kreće sa štapom glavni orijentiri i uvijek se uspore približavajući se njima, jer ga traže kako bi znali dalje ići putem kojim trebaju. U slučaju pomicanja orijentira može doći do zbunjivanja osobe koja se kreće sa štapom i lako može skrenuti s pravog puta.

Slijepoj osobi koja se kreće s psom vodičem takvi orijentiri nisu potrebni i kad bi uz psa imala i štap samo bi zbunjivala svoga psa i ometala ga u radu. Pas će sve te orijentire zaobići jer njemu su to uvijek prepreke koja su, po njemu, „opasnost“ za osobu koju vodi. Stoga se slijepa osoba uz psa vodiča kreće brže jer sve to zaobilazi, dakle, nema potrebe zadržavati se kod orjentira.

Ostaje otvoreno pitanje kako slijepa osoba u pratnji psa vodiča zna kada treba skrenuti u nekom drugom pravcu kretanja, s obzirom da ne koristi štap pa tako niti se ravna prema orijentirima?

U tu svrhu su reljefne ploče ugrađene u pločnike i pješačke staze odnosno taktilne staze, od iznimne pomoći slijepima.

Ovako izgleda pješačka staza:


Ovo je križanje staza:


Ovo su staze za slijepe na trgovima:


Oznaka za zaobilaženje prepreka:


Oznaka prije pješačkog prijelaza:


Oznaka uz rubove koji se ne smiju prijeći:



Na žalost, u našim gradovima takvih taktilnih staza i oznaka je premalo. Ali, za nadati se je da će ulaskom u EU i Hrvatska slijediti primjere gotovo svih Europskih gradova.

Dok ovakve staze ne budu više raširene po pločnicima i pješačkim stazama naših gradova, slijepima se ostaje za snalaziti prema poznatim orijentirima ili uz psa vodiča uz maksimalno korištenje sluha.

Slijepa osoba dok se kreće s psom pažljivo osluškuje. Svaka promjena zvuka, pa čak i strujanja zraka, prigušenost, drugačiji materijal pod nogama... sve su to slijepoj osobi s psom orijentiri i ukoliko osoba nije dobro skoncentrirana, lako ih je zaobići i izgubiti orijentaciju gdje se nalazi.

Priznanje Zagrebačkog športskog saveza

4. veljače u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu održana je svečanost Zagrebačkog športskog saveza na kojem su proglašeni najbolji sportaši Zagreba za 2012. godinu. Savez broji mnogo sportova, a još više uspješnih sportašica i sportaša te je odluka vjerujem, bila teška.

Na toj sam svečanosti primila posebno priznanje koje sam dobila uz još troje susportaša s invaliditetom za uspjeh u 2012. godini.

Naime, prošle sam godine nastupila na europskom prvenstvu u Celju i sa sobom kući donijela čak četiri odličja. Prekrasno iskustvo, velika sreća!!! Sa mnom su došla tri zlatna i jedno srebrno odličje u raznim kategorijama...

Te godine osvojila sam i državno prvenstvo u kategoriji „žene“.

Svečanost je bila predivna uz prigodan program kojeg su nam priredili članovi ansambla kazališta „Komedija“.

Uz nas četvero sportaša s invaliditetom društvo su nam radili vrhunski sportaši grada Zagreba poput: Sandre Perković (proglašene kao najuspješnija sportašica), zatim slavni četverac s olimpijskih igara u Londonu (proglašeni za najuspješniju mušku ekipu u 2012. godini), ženska rukometna ekipa te još dosta uspješnih juniora kojima su dodijeljena priznanja za njihove uspjehe.

Također, priznanja su išla i starijoj ekipi kojima su priznanja dana za želju, trud, odanost poslu kojim se bave (sportskom poslu) jednostavno rečeno za životno djelo.

Svojoj kolekciji medalja i pehara, i raznim priznanjima dodala sam prekrasnu plaketu i sve već razmišljam gdje ju smjestiti jer ipak, mora biti uočljiva.

Drago mi je što Zagrebački športski savez ima sluha i za sportaše s invaliditetom i zapravo ne odvaja nas od ostalih vrhunskih sportaša jer možda jesmo mali, ali smo jednako jaki kao oni!

Evo, prenosim vijest iz Jutarnjeg lista:



SVEČANOST U LISINSKOM

Perković i Pavić najbolji sportaši Zagreba