MOJ PAS VODIČ I JA

nedjelja, 31.10.2010.

Money, money, money - make me funny

Danas je Svjetski dan štednje, pa sam odlučila nešto napisati o novcu. Kako slijepi raspoznaju novac i kako rukuju s njime.

Odmah se želim ograditi - slijepi jednako loše štede, uvijek potroše što ne bi trebali ili ne bi željeli, često su u minusu i tu nema razlike jesu li "videći" ili slijepi. Nema se što po tom pitanju naučiti, niti zavidjeti slijepima.

Ali kako slijepi raspoznaju kovanice, kako papirni novac, kako znaju jesu li kune ili možda Euri? Neovisno kako, ali kada prepoznamo Eure, i slijepi se razvesele.

Ovakva i slična pitanja ljudi nam postavljaju vrlo često. Mnoge zanima kako se snalazim s novčanicama, jer svi moji prijatelji svjedoci su da bez problema odlazim sama u trgovinu i točno znam koliko sam novaca dala prodavačici.

Kao prvo, naše papirnate novčanice (osim onih od 5 kuna) imaju na sebi znak za slijepe, ali na žalost, taj znak se raspoznaje samo kad je novčanica potpuno nova. Na upotrebljavanim novčanicama taj znak je slabo opipljiv, i na žalost, nama nekoristan. Ali, svaka pohvala našima koji tiskaju novčanice, jer čujem da druge novčanice to nemaju.

Ali, obzirom da je situacija takva kakva jeste, nama slijepima preostaje nekoliko drugih načina kako raspoznati i znati koja je koja novčanica.

Stvar je prakse. Svi mi slijepi razlikujemo novac na svoj način i to je individualno. Teško je, ali trebamo se potruditi jer nikome nije do toga da budemo prevareni. Naravno, zna se dogoditi da me netko prevari, ali smatram da se to može dogoditi svakome tko u brzini plati i ode. Srećom, čini mi se da se to vrlo rijetko događa, jer velika je većina poštenih prodavača.

Vrlo je važno najprije točno raspoznati novčanice, pa ih zatim uvijek istim redosljedom spremiti u novčanik. Od najveće (po dimenziji, ali i po vrijednosti) pa do najmanje. Zna se dogoditi da krivo posložim novac u novčaniku te da platim s 10 kuna, a kažem - mislim da je 20. Prodavačica me ispravi, zatraži još ili vrati ostatak.

Papirnate novčanice (kuna) svrstane su po veličini. Veća vrijednost, veća dimenzija. Ako se uzmu novčanice od 10 i 20 kuna i poravnaju se po gornjem rubu, odmah se vidi razlika - naravno, novčanica od 20 kuna je veća od one od 10 kuna. I to je najčešći i najjednostavniji način kako slijepi raspoznaju novac.

Dobro je kad mi se u novčaniku nalazi barem jedna novčanica i znam koja je, jer tako lakše mogu doznati koja je pak ona koju sam dobila u trgovini. Ako primjerice zaboravim, pomogne mi „šablonka“ - komad plastike koji uz rub ima ispupčene crtice. Prislonim novčanicu na donji rub „šablonke“ preklopim preko gornjeg ruba te provjerim koju je crticu novčanica dotaknula. Crtice su redom odozgo nadolje: 10, 20, 50, 100 itd.

Što se tiče kovanica, ni tu nema problema. Kunu, dvije ili pet raspoznajem prvenstveno prema veličini. Primjerice, ako se uzme pet kuna te na nju se stavi kovanica od dvije, a zatim jedne i tako se vidi razlika i u stvari to je jedan način kako raspoznajemo kovanice. Osim veličine simboli ove tri kovanice su slavuj, riba i mrki medvjed i ugravirani su na kovanici. U stvari, to je osnovni način raspoznavanja kovanica, jer naše glavno osjetilo jest dodir.

Što se tiče lipa postoji problem. Nema logike ili to ja još nisam otkrila. Ne mogu ih svrstati po veličini jer su kovanice manje, a i simboli koji su na njima ugravirani vrlo su sitni. Ovdje ja uvijek potražim pomoć.

Da se vratim na papirnati novac. Kako razlikovati kune od primjerice Eura? Euri su sami po sebi veliki novci. Od kune ne samo što su duži nego su i širi. Pošto često putujem van zemlje u doticaju sam sa stranim novcem te uvijek ostavim jednu novčanicu sebi kako bih sljedeći puta znala posložiti si novac.

Jedna zanimljivost. Ako sam sama kod kuće ili u studentskom domu te imam novčanicu, a ne znam ju odrediti, snađem se na vrlo praktičan način. Koristim punu računalnu opremu u koju ulazi scanner. Novčanicu stavim u scanner, isti je scanira i uz pomoć programa koji tekst sa slike pretvara u digitalizirani tekst (OCR program - program za optičko raspoznavanje slova i brojeva, odnosno znakova) dobijem slova i brojeve s novčanice u digitalnom obliku, kao tekst. Onda pomoću govornog programa doznam koji je tekst zapisan na novčanici. U stvari, doznam o kojoj se novčanici radi. Ovo (mislim na scaniranje) se možda ne smije, ali odmah scan brišem, a novac spremam i sigurno odlazim u trgovinu.

Sad se pitate kako koristim računalo i sve te programe? O tome u jednom od sljedećih postova. Veliki pozdrav od Harryja i mene. Čitamo se vrlo brzo.

- 23:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.10.2010.

Na putu od kuće do škole

Ha, ha, sjetila sam se ovog naslova. Kad sam bila mala, ovo je bila neka televizijska emisija. Čini mi se da je bilo govora o sigurnosti u prometu mlađih učenika osnovnih škola. Zgodno za naslov posta sa sličnom tematikom.

U ovom postu ukratko ću opisati svoj put od studentskog doma do kuglane kako bi svima koji ovo čitaju ukazala na probleme na koje nailazim. Nadam se da ću i ostalim slijepim osobama pomoći, a "videćima" barem pokušati ukazati kako nam je katkada teško jer se oni nisu sjetili da tuda prolazi slijepa osoba. Nadam se da će ljudi shvatiti koliko nam ometa slobodno kretanje jedan krivo naparkirani automobil.

Smještena sam u studentski dom „Cvjetno naselje“ u dijelu grada Prisavlje. Odprilike, do odredišta - kuglane imam petnaestak tramvajskih stanica ili 45 minuta vožnje.

Treninzi su mi dva puta tjedno u popodnevnim satima i to u vrijeme kad građani odlaze s posla kući.

Ovdje je prvi problem - gužva u prometu.

Harry i ja spremamo se, on maše repom i sretan je što ide na svoj dnevni posao. Pakiram ruksak za trening. Sva oprema je pomno odabrana i pazim na sve od boje do najsitnijih detalja kao šta su boca za vodu, ručnik i ostalo.

Pitate se kako znam koje je boje majica. Obično kada kupujem ili dobijem majicu pitam kakve je boje, mogu razlikovati materijal po opipu i sve to jednostavno zapamtim. Ali, to je možda tema nekog idućeg posta.

Harry i ja smo spremni te krećemo u novo osvajanje terena, ali i u novu pobjedu.

Do tramvajske stanice imam desetak minuta pješke. Na tom putu su dva manja prijelaza preko ceste. Na ovom dijelu puta nemam nekih većih prepreka jer sam cijelo vrijeme na pločniku. Ali, katkada se tu, samo na trenutak ugura neki auto, pa eto problema. Srećom, pločnik je širok pa se Harry i ja snađemo.

Kad stignem na stanicu, ako je već netko tamo zamolim ga da mi kaže koji broj tramvaja stiže. Slijepe osobe na mnogo načina raspoznaju tramvaje. Najčešće po zvuku - zvuku kola na šinama, zvuku otvaranja vrata. Ali, u posljednje vrijeme sve teže jer ovi noviji zvuče svi isto. Zato odmah pitam. A uvijek je netko na stanici. Ako nije, kada stigne tramvaj, priđem vratima i pitam vozača ili nekog putnika.

Kad tramvaj stigne ulazimo, Harry je taj koji pronalazi vrata te se smještamo iza vozača da ne smetamo ostalim putnicima. Pametan je Harry, stisne mi se uz noge i ne reagira na nikoga. Čini mi se da i ne gleda ljude. Tako se ljudi ne boje. Nadam se.

Putujemo. Tramvaj (osim ovih najnovijih) klapara od stanice do stanice. Katkada stane i da nije stanica. Osluškujem hoće li se otvoriti vrata, pa da onda zabilježim u memoriji da je prošla još jedna stanica. Ako se ne otvore - gužva je. Promet je zakrčen. E, sada je tu drugi problem s kojim se sreće slijepa osoba. Kako znam koja je stanica i jesam li stigla na stanicu na kojoj moram sići? Ni tu nije veliki problem. U novim tramvajima postoji ozvučenje te najavljuje svaku stanicu. A nekad se zna dogoditi da govor nije uključen, ali i u onim starijim tramvajima gdje nema razglasa pa se snalazim. Pazim na razno-razne sitnice od križanja tramvajskih tračnica, skretanja, usporavanja tramvaja u zavojima i sl. Brojim stanice od nekog prepoznatljivog mjesta do drugog. A ako se dogodi i da se pomutim, jer me je netko nešto pitao, nazvali su me moji na telefon ili zbog nečeg drugog - onda pitam. Pitam vozača, pitam nekog putnika do sebe. Ljudi odmah odgovore, ljubazni su.

Kad stignem na odredište, a to je stanica u Harambašićevoj, Harry prvi izlazi i pazi da ne naletim na neku prepreku, rupu ili lokvu vode. On to zaobiđe čuvajući svoju gazdaricu. Imam pred sobom veliko križanje. Trenutak pažnje da se snađem u kojem smijeru treba ići, i krećem dalje. Harry me vodi na pješački prijelaz. Kako sada prijeko, ali sigurno?

E, o tome sljedeći puta. Kako se slijepi snalaze na raskršćima.

- 21:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.10.2010.

Zašto pišem ovaj blog?

Kad sam razmišljala o tematici ovog bloga nisam sa sigurnošću znala kako ću pisati postove. Mislila sam pisati općenito o psima vodičima, ali shvatila sam da ako ukucate u google „psi vodiči“ dobit ćete na tisuće rezultata o toj temi.

Ipak, odlučila sam zadržati osnovnu temu „psi vodiči“, ali na način da prikažem što pas meni znači te koliko mi pomaže u samostalnom kretanju i mom načinu života. I ne samo to. Vjerujem da ću se ubuduće osvrnuti i na ostale teme iz života slijepih osoba. Onako kako ih ja doživljavam i proživljavam.

Mnogim "videćim" ljudima jednostavno je neugodno pitati: što? kako? kako možeš? Htjeli bi pomoći, ali ne znaju, ili su u svojoj dobroti nespretni, pa katkad čak i opasni. Bude li prilike da ljudi ovo pročitaju, nadam se da ću im približiti moj "svijet tame", ali i reći im da nije sve tako crno kako se čini. Pokušati ću prikazati da postoji na tisuće načina kako nadoknaditi taj nedostatak, ako to i jeste nedostatak.

Na samom početku sam se predstavila zajedno s Harryjem te ukratko opisala moj život od osnovne škole pa srednje, zatim kretanje s bijelim štapom, a na kraju i o dobitku Harryja te daljnje obrazovanje i kretanje u velegradu. Možda se i kasnije vratim malo u prošlost, možda ako se sjetim koje zanimljive teme.

Često moji "videći" prijatelji postave pitanje, ali i sama sam si znala postaviti isto to pitanje: kako se samostalno kretati bez većih poteškoća, bez udaranja u predmete, ljude, prometne znakove na cesti, kante po pločnicima, a slijepa sam osoba?

Svatko će mi reći - Pa uvijek viđam slijepu osobu s bijelim štapom i savršeno se samostalno kreće. Slažem se, može se, ali ne toliko sigurno kao ja od prije 2 godine. Od dana kad sam dobila Harryja potpuno sam sigurna u svoje kretanje po većini mjesta u gradu Zagrebu te ostalim meni manje poznatim gradovima i mjestima što mi je mnogo pomoglo u mom kretanju velegradom, ali i u sportskom dijelu života.

Spomenula sam kako se bavim kuglanjem pa bih u ovom postu željela nešto više napisati o tome kako sam započela, a kasnije će biti više riječi o tome koliko mi je Harry pomogao u svemu tome i kako sve to prolazim s njime.

Kuglanjem sam se počela baviti u prvom razredu srednje škole kada smo u sklopu nastavnog predmeta tjelesni odgoj imali mogućnost okušati se i u kuglani. U početku mi nije išlo dobro te sam se više zafrkavala i sat provodila u teretani.

Tek kasnije profesor je opazio moj sportski talent (tako je rekao, ozbiljno!) te se više pozabavio sa mnom i pomogao mi je odlučiti odabrati kako bih se mogla baviti nekim sportom. Ni u kojem trenutku nije bilo prisile već je jednostavno to bila moja želja i potreba jer dolazim iz sportske obitelji. Samo je trebalo pronaći pravi sport.

U stvari, ipak se slijepi, bez obzira na sve želje, mogućnosti i nemogućnosti, slabo kreću. Premalo je fizičke aktivnosti, pa je bavljenje sportom, bilo kakvim pogodnim, u stvari nužnost. A da ne govorim o susretu s osobama različite dobi koje imaju isti problem. I na kraju krajeva, pored zdravstvene koristi tu je i ta socijalna komponenta. Družim se, širim krug prijatelja i u Hrvatskoj, ali, evo i u svijetu.

Odlazak u kuglane veliki je problem jer je u pitanju više lokacija. Ja ih sve moram naučiti te sigurno ih znati proći sa štapom. To je pomalo "nemoguća misija".

Slijepa osoba mora svaku trasu proći sa školovanim peripatologom koji će mu ukazati na sve prepreke te ga naučiti kako ih zaobići. Ja sam sve to prošla, sve rute od doma do fakulteta; dom - kuglana; fakultet - kuglana; kuglana - dom, u stvari, sve što meni treba.

Put do baš svake kuglane koju koristimo nisam savladala na klasičan način - s peripatologom, jer je dugotrajno, preteško te ima i neprilagođenih ruta. Zato mi je tu od velike pomoći moj Harry. S njim sve prolazim skoro bez i jednog problema.

Za sada toliko, sljedeći puta opisati ću svoj put od studentskog doma do kuglane kako bi svima koji ovo čitaju ukazala na probleme na koje nailazim i nadam se da ću i ostalim slijepim osobama pomoći. Želja mi je prikazati probleme pa se nadam da će ljudi shvatiti koliko nam ometa slobodno kretanje "samo" jedan krivo naparkirani automobil.

Čitamo se uskoro.

- 20:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 19.10.2010.

NEŠTO O SEBI

Bok, zovem se Petra, 23 su mi godine, a dolazim s Krka iz Omišlja.

Osnovnu školu završila sam na otoku, ali zbog problema s vidom,srednje obrazovanje nastavila sam u Zagrebu .

Tijekom srednjoškolskog obrazovanja upoznala sam se bolje sa svojim problemom. Stekla sam mnogo prijatelja s istim ili sličnim problemom te sam tako sve lakše prebrodila. U sve četiri godine školovanja najteže mi je padala razdvojenost od roditelja.

U trećem razredu srednje škole u potpunosti sam prihvatila svoj problem te sam se počela kretati uz pomoć bijelog štapa. Tada sam se oslanjala na prijateljsku pomoć, ali duboko u sebi nisam željela ovisiti od rugima, pa sam zdušno učila kako se kretati s bijelim štapom. Ali i tu sam ovisila o tuđoj pomoći.

Kako sam vrijeme provodila u velegradu gdje se sve vrlo brzo dozna naišla sam na nešto novo i meni vrlo prihvatljivo. Naime, upoznala sam djevojku koja se za razliku od mene kretala uz pomoć psa vodiča.

Pomislila sam: savršeno za mene!

Raspitala sam se za mogućnost dobivanja psa i rastužila me informacija da za psa vodiča trebam biti punoljetna. Ništa, pomirila sam se tada, preostaje mi još par godina kretati se uz štap.

Privela sam kraju srednju školu te pauzirala godinu dana prije fakulteta. Moja velika želja, prije svih ostalih, bila je upisati novinarstvo te kasnije raditi na radiju. U toj godini dana pauze pripremala sam se za upis na fakultet, u slobodno vrijeme trenirala sam kuglanje, družila se s prijateljima i prijavila se za psa vodiča u Hrvatsku školu za školovanje pasa vodiča i mobilitet u Zagrebu.

Godina je brzo prošla, uspješno sam upisala željeni fakultet te stvarno brzo, s velikom snagom volje i s velikom nestrpljivošću odradila testiranje te dospjela na listu čekanja za psa.

S Minjom Orlić, jednom od tri instruktorice pasa u školi, stupila sam u kontakt u ožujku 2008. godine te prvi puta vidjela Harryja. Bila sam presretna. Nisam mogla vjerovati da će mi se uskoro uz moju životnu želju - novinarstvo, ostvariti još jedna velika želja.

Zbog nekih sitnih poteškoća u obuku sam sa Harryjem krenula krajem lipnja. Do tog vremena Harry je kod mene provodio svaki vikend, dok od polovine travnja i svaki dan.

Nakon završene obuke tijekom koje smo se Harry i ja potpuno upoznali i zbližili, tijekom koje smo postali nerazdvojni, savladala sam kretanje po gradu, kretanje po određenim rutama kao i ponašanje u pojedinim situacijama, a sve to da bih se mogla sigurno i samostalno kretati velegradom kao što je Zagreb.

Sada je prošlo već dvije godine kako se samostalno krećem s Harryjem po Zagrebu, svakog dana s jednog kraja grada, iz studentskog doma, idem na drugi kraj grada na fakultet, pa nekoliko puta tjedno u različite dvorane na različitim stranama grada na treninge kuglanja, svako toliko autobusom kod roditelja na Krk. Prezadovoljna sam i osjećam se sigurna i samostalna te se nikad ne bih vratila na bijeli štap.