MOJ PAS VODIČ I JA

nedjelja, 31.07.2016.

Oznake na iskaznicama

Novi dokumenti ili registarske tablice imaju i novi izgled protiv kojeg su mnogi građani. Nakon izbacivanja novih dizajniranih pločica, kartica, osobnih iskaznica pokreću se rasprave, jesu li lijepe, odgovaraju li željama i zahtjevima građana, imaju li odgovarajuće državne simbole, a nitko ne pita jesu li svima dostupne.

U svom novčaniku kao slijepa osoba imam na desetke kartica (nisu sve bankovni računi, ne brinite :-) ). Više manje, bankovne kartice su pod prstima iste s onim čipom, ali to je to ... zdravstvene iskaznice imaju ispupčena slova, ali nisu čitljiva pod prstima, osobna iskaznica, ah ta osobna iskaznica.
Imala sam onu staru koja je na sebi sa stražnje strane u gornjem lijevom kutu imala brajevim pismom ispisana dva slova OI što je jasno dalo slijepoj osobi odgovor da je ta kartica OSOBNA ISKAZNICA.

Po tom principu sam si ja sama označila ostale svoje kartice pa sam tako TR napisala na karticu tekućeg računa, ŽR žiro računa, X nekad davno za xicu i slično i svaki put su mi se divili na domišljatosti u banci kad bih predala odgovarajuću karticu bez predhodne provjere je li TA prava.

Promijenila sam adresu, morala sam napraviti novu osobnu iskaznicu. Dala sam je izraditi i kad je bila gotova, kad sam je podizala neugodno sam se iznenadila. Na novoj osobnoj iskaznici više nema oznake brajevim slovima OI. Već na šalteru sam službenicu upitala gdje je oznaka?

Službenica me čudno pogledala i pitala koja, pa evo, tu je i pokaže mom bratu onaj kvadratić što se sad presijavanjem pretvara u OIB i sl.
"Ne", kažem ja, "brajeva oznaka, vidite", i pokažem joj svoju staru s oznakom OI.
"A to nešto tu piše?" upita me službenica ...

Ništa, zahvalim na novoj osobnoj i napustim MUP u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Što ću, kao i na ostalim karticana, napisati ću sama meni prepoznatljivo OI.

Zaboravila sam ja već na tu osobnu, ali kroz razgovor sa svojim istosudbenicima doznam da neki oznaku OI imaju pa pitam kako, našto mi se odgovori to sam sama trebala naglasiti kad sam predavala zahtjev za izradu nove osobne iskaznice.

Tko je tu lud, zar sve moramo sami? Zar uvijek moramo pretpostavljati hoće li netko nešto promijeniti? Jesam li trebala pitati hoće li mi staviti ime? Tko zna što je kome palo na pamet promijeniti i ukinuti. Kome se mogu obratiti? Pa zar gospođa koja je primala moj zahtjev za novu osobnu iskaznicu nije ni pogledala koga ima ispred sebe? Mislim da je morala kad je provjeravala sliku, a sigurna sam da joj je bilo posve jasno kad sam se potpisivala. Ali …
Čak sam u svojoj banci predložila da na svoje kartice stave oznake, ali ništa se nije postiglo...

Za kraj, jedino gdje su se nadležni zeznuli je kad su i najnovije registarske tablice izradili s ispupčenim brojkama i slovima pa i mi slijepi možemo pozvati pauka kad nam neki "savjesni" vozač koji je "stao samo na minutu" zapriječi put i dovede nas u opasnost.

- 18:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 18.03.2016.

Postojimo li mi uopće?

U zadnjih nekoliko mjeseci, možda i koju godinu, ne bih znala koliko to već traje, slušam kao i svi ostali o tome koliko i što sve primaju osobe s invaliditetom, što im zapravo treba, zbog čega loše žive, zašto ne nailaze posao, loše se školuju, zanemareni su od svoje obitelji, nemaju vršnjake za prijatelje...

Sve to slušam i ne uplićem se jer u većini slučajeva kada se govori o OSOBAMA S INVALIDITETOM, kao da se SLIJEPE I SLABOVIDNE OSOBE ne ubrajaju u tu skupinu.

Mnogi u prvi tren kada to kažem pitaju: "A kako ne?", "E pa, lijepo ne!"

Kada god govorimo o prilagodbi, misli se na rampe koje se postavljaju kako bi osoba u kolicima ili osoba koja teže hoda mogla pristupiti nekoj ustanovi. Slijepima ne smetaju stepenice. To još uvijek pokušavam objasniti ljubaznim prolaznicima koji me sretnu na tramvajskoj stanici pa kada naiđe tramvaj pitaju treba li mi pomoć pri ulasku jer stiže tramvaj sa stepenicama. A da ne govorim kako znamo i po dvije godine čekati na ozvučenje jednog križanja za kojeg grad kaže kako to križanje nije trenutno prioritetno. Nije vama gospodo, ali je nama, a mi smo ti kojima prilagodba treba.

Zatim, osobe u kolicima i one koje teže hodaju žale se na visoke rubnike, što se slažem, ali rješenje koje se sada izvodi je samo za njih, a na štetu slijepih i slabovidnih osoba. Pločnici se u potpunosti izravnavaju s kolnikom, što je opasno za osobu koja se kreće uz pomoć bijelog štapa ili psa vodiča, vrlo lako može prijeći tu crtu i izaći na cestu!

Zatim, nedostaje asistenata u nastavi, djeci u školi nema tko pomoći, na natječaje se javljaju svakojake osobe raznih struka i profila koje katkad ni nemaju veze s pedagogijom, psihologijom ili nekom vrstom opće asistencije, bez iskustva. Roditelji su nezadovoljni, ali bolje išta nego ništa pa zajedno uče proces pomoći tom djetetu. Nisam upoznata s činjenicom da je i jedno slijepo dijete dobilo mogućnost za asistenta u nastavi, ispravite me ako griješim. A što slijepom djetetu ne bi dobro došla osoba koja će mu sa strane pokazivati predmete koje učiteljica crta na ploči ili mu pomoći proći hodnikom jer svi znamo kako djeca trče. A zamislite asistent koji zna Braillevo pismo.

Također, osobe s invaliditetom imaju pravo na osobnog asistenta, najčešće je to na četiri sata što je smiješno i premalo. Najčešće se radi o članovima obitelji osobe kojoj treba pomoći, ali... slijepe i slabovidne osobe nemaju pravo ni na kakvu vrstu asistencije, zašto?

Slijepe i slabovidne osobe osposobljavaju se da bi bile maksimalno samostalne. Naučili su nas kretati se bilo sa štapom bilo s psom. Naučili su nas raditi na računalu, obavljati svakodnevne poslove u kući. Znamo si skuhati, oprati, opeglati, sve su nas to naučili bilo tijekom obrazovanja u COO „Vinko Bek“, bilo roditelji čija su djeca neki dio obrazovanja prošla redovno. I tu zapravo u javnosti nastaje problem jer se vidi koliko možemo, a ne shvaća se koliko nam zapravo za sve to treba i više vremena, više strpljenja, puno više prilagođene (skupe!) opreme pa i više novaca.

Pisala sam već o tome, ali samo ću izdvojiti nekoliko primjera: toplomjer za mjerenje tjelesne temperature, kućna i tjelesna vaga, satovi ... moraju biti zvučni, što višestruko poskupljuje uređaj. A da ne govorim o specifičnoj opremi kao što je zvučni alarm za razinu tekućine, programi koji "čitaju" s ekrana bilo kompjutera ili mobitela, scaneri, braillevi pisači, čitač boja, itd.

Roditelji su nas sve podigli, odgojili i naučili raznim stvarima za cijeli život. Uz nas zasigurno i još koje dijete bez invaliditeta. Osposobili su nas za samostalan život i zaslužuju da ih pustimo u starim danima. Ne kažem da roditelji ne smiju pomoći, govorim kako nisu oni ti koji će živjeti umjesto nas i koji će stalno bdjeti nad nama, a uzmimo u obzir i činjenicu da su mnogi mladi otišli iz svojih roditeljskih domova, iz malih mjesta školovati se, ostali u većim gradovima dok su njihovi roditelji zbog posla i navike ostali živjeti na istom mjestu.

U mom slučaju, što se odgoja tiče, roditelji nisu radili preveliku razliku između mene i starijeg brata koji nema nikakav invaliditet. Možda neke stvari nisam smjela jer nije ni bilo moguće obzirom da ne vidim, ili uzmimo u obzir da je brat 5 i pol godina stariji od mene, pa kad je on nešto smio ja sam tad bila manje dijete, sasvim logično da sam morala čekati.

Zbog sigurnosti i povezanosti kada sam tijekom osmog razreda otišla nakratko u Zagreb ipak su mi kupili mobitel makar je brat svoj dobio tek za 18-i rođendan, ali dobila sam ga jer mi je zaista trebao kako bih se čula s roditeljima.

No, ne pričam ovdje o odgoju već o tome kako sam svakim danom sve više ljuta i kosa mi se diže na glavi kad čujem OSOBE S INVALIDITETOM i njihova prava, mogućnosti, doplatci i slično i kako je sve to (pre)veliki izdatak iz proračuna i da se upravo tu treba štedjeti i tako spašavati državu od bankrota zbog prekomjernog zaduživanja..

Slijepe i slabovidne osobe

- ovdje ću dalje pisati samo o toj skupini OSOBA S INVALIDITETOM jer je u tome mislim da je najveći problem.

Dakle, sve više i više upisujemo fakultete, završavamo ih uspješno i tražimo posao. Mnogi za koje znam rade, ali većinom su to osobe sa završenom srednjom školom ili iako su završile fakultet rade prema srednjoj stručnoj spremi. Slijepi koji su završili samo srednju školu, primjerice trogodišnju u COO „Vinko Bek“ teže pronalaze posao pa tako najčešće ostaju kod kuće, s roditeljima i s 350 kuna pomoći!

Aha, dobro si dragi čitatelju, pročitao. 350 kuna! Toliko dobivamo od države za život.

Imamo mi kao i ostale osobe s invaliditetom pravo na invalidninu koja je nešto veća, a iznosi 1250 kuna, ali nju primati možemo samo ako smo radno nesposobni. Dakle, potpiši to i živiš mjesečno od te svotice. Može?

Moja želja je da se kao skupina OSOBE OŠTEĆENOG VIDA glasnije zalažemo za prava koja su nama bitna i korisna jer meni ne treba povlastica za auto-ceste, naljepnice za parkirna mjesta, povlastice na 50 % jeftiniju fiksnu liniju. Prihvaćam povlasticu na televiziju iz logičnih razloga. Gledam ono što mogu, a sami znate koliko televizijskog programa slijepa osoba može samostalno pratiti.

Mi imamo papir zvan RJEŠENJE O INVALIDITETU kojeg nam je kako kome i kako kad izdao nadležni Zavod za mirovinsko osiguranje s kojim jasno dajemo na znanje da smo osobe tjelesnog invaliditeta s minimalno 60 % (za ostvarivanje ikakvih prava), a maksimalno 100%, ali redovito neke od nas zovu na reviziju, jer možda smo progledali, a pri određivanju stupnja oštećenja nadležne osobe u komisijama dobiju svu papirologiju i liječničku dokumentaciju s jasnim stanjem oštećenja.

Nitko ne bi bio sretniji od mene da mi se vid jednog dana vrati. Istog bih trena uzela taj papir, vratila ga onima koji su mi ga dali i živjela bez invaliditeta. Ali ne, nekim mojim prijateljima, slijepim osobama kojima je vid trajno oštećen, redovito šalju poziv na komisiju.

Ne znam kako je s tjelesnim invalidima, osobama u kolicima, bez ruku ili nogu, jesu li i oni na stalnoj provjeri, a nas slijepe redovito provjeravaju, živimo li sami ili imamo mogućnost živjeti s roditeljima. Koliko i gdje odlazimo samostalno, jesmo li psihički sposobni i prema tome nam se određuje novčana pomoć koja se vrlo lako i ukida. Primjerice kao samac u kućanstvu od Centra bi trebala primati 600 kuna, ali obzirom da mi je tijekom studija povremeno pokojna baka odvajala od svoje penzije i uplaćivala na račun po 1000 kn, odmah je naknada skinuta na 350 kuna, jer eto ostvarujem dodatni prihod.

I za kraj ovog posta, a čitat ćemo se uskoro, jer bih još željela o ovoj temi pisati (a predstaviti i sva pomagala koja mi trebamo kako bismo samostalno živjeli, a što zasigurno ne možemo ostvariti primajući 350 kuna) - ne želim svoj invaliditet stavljati ispred ostalih, ali ipak ću istaknuti ono što naš predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, ujedno i slijepa osoba, gospodin Vojin Perić godinama govori: "Sljepoća nije ogrebotina s kojom mi možemo lako živjeti, sljepoća je teži oblik invaliditeta".

I postavlja se pitanje: „Čemu ulagati trud vrijeme i novac u visoko obrazovanje kad nitko tvoja znanja i kompetencije neće prepoznati na tržištu rada?"


- 22:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 15.12.2015.

Party u mraku

Advent i u zagrebačkom kazalištu „Vidra“



Što se nudi i što se sve može pogledati u kazalištima lako je pronaći onome tko voli predstave, ali ne znam je li itko od čitatelja čuo za „Party u mraku“?

Često me pitaju kako je meni jer ne vidim, mogu više-manje sve sama uz pomoć raznih pomagala: čitam, pišem, radim na računalu, koristim mobitel, kuham, spremam, apsolutno sve. Ali, onda kada krenem s pričom kako sve to izgleda u praksi mnogi započnu zamišljati kako je to biti u mraku.

Sve slijepe osobe nisu baš u potpunom mraku. Razina oštećenja vida je raznolika pa neki od nas imaju osjet svjetla. Neki vide čak i umjetno svjetlo, dok neki razaznaju samo danje svjetlo od noći. Svako i malo svjetlo u oku dobro je došlo, ali kako bi maksimalno prikazali kako je živjeti kao slijepa osoba po uzoru europskih i svjetskih gradova kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“ već po ne znam koji put organizirao je „Party u mraku“ za sve zainteresirane građane bez oštećenja vida.

Dakako, kako su videći znatiželjni kako je slijepima, tako se i mi slijepi ondje pojavimo, jer ipak smo videćima tamo podrška, vodiči, a i nezaobilazni zafrkanti.

7. prosinca tako je u dva navrata po sat vremena organiziran party u predvorju kazališta „Vidra“. Apsolutan mrak, oklijevanje pri ulasku, blokada, pomalo šok bili su prisutni kod većine. Pazi se da nije prevelik broj posjetitelja pa je zbog toga party organiziran u dvije grupe i to samo na sat vremena zbog logičnih razloga.

Mnogi od videćih su u mraku, potpunom mraku proveli možda svega par minuta dok nisu pronašli svijeću ili ponovo uključili svjetlo... ovdje na partyju omogućeno je svjetlo, ali samo nakratko kako bi se provela igra „prepoznaj, opiši“. Tada, osoba koja vidi ima povez preko očiju te samo pri rukovanju s osobom mora reći tko je osoba te kako izgleda.

A u samom mraku – posjetitelji su izrazili želju za pićem. Nekima je rečeno da cole nema pa su dobili fantu, ali ipak im je dan sprite što osoba nije primijetila sve dok nije otpila gutljaj.

Hodali su samo hrabri. Prostor predvorja bio je očišćen od stolova tako da je sve bilo i više nego sigurno, ali nisu se baš svi usudili kretati pa su se držali samo uza zid ili šank. Oni hrabriji, okušali su se u kretanju uz pratnju slijepe osobe, a kasnije i sami. Zanimljivo je bilo kako bi prilazili svakome i pitali: "Tko si, hej Marko! Ne, Ivan je, ma joj, nisam skužio..."

U jednom trenu, posjetitelji su morali pronaći određenu osobu za koju su slijepi znali iz prve gdje stoji, ali ostatku je trebalo 10-ak minuta da ga pronađe! Zatim se jedna osoba javila sa „tu sam“, a osoba s povezom morala je sama doći do nje – bilo je raznih puteva!

Iskustva posjetitelja bila su razna. Mnogi su rekli da nikad nisu toliko bili u mraku, da imaju strah od udarca pa imaju ruke uvijek ispred sebe. Kažu da poznate prepoznaju po glasu, ali one tek upoznate te večeri nisu prepoznavali ni iz više pokušaja. Također, posjetiteljima je bilo dovoljno sat vremena da donekle, ali ne u potpunosti shvate kako je zapravo slijepima, ipak ima još dosta segmenata koje bi trebali proći da bi u potpunosti shvatili.

Što se ovakvog događaja tiče u europskim gradovima, najpopularniji je Beč gdje su neki od naših organizatora bili i kažu da su, iako su slabovidni, doživjeli ondje šok i nije im bilo svejedno. Ondje je prostor velik, sve je realistično, čak postoji i "tramvaj koji vozi" i ima govornu najavu. Dakako, sve je to u zatvorenom prostoru s raznim podlogama, zvukovima vode, ptica, prometa...

Igor inače član kazališta „Novi život“ i ujedno slabovidan nije se ondje dobro osjećao, ali kaže da je iskustvo više uvijek dobro kako bi još bolje shvatio i pomogao svojim slijepim prijateljima, a i objasnio videćima kako je zapravo ne vidjeti.

Kako je rekla moja prijateljica Iva: „Sljepoća ne znači 90 % informacija manje nego 100 % načina više za doživjeti svijet... mirišući, dodirujući i slušajući videći uzvanici ovog partyja kratko su obuli cipele slijepih osoba i krenuli u pustolovinu gdje se prepreke ruše.“

Ja sam za party čula usput tako da mi je žao što nisam javila na vrijeme, ali vjerujem i nadam se da će biti organiziran još koji pa sljedeći puta čitatelje pravovremeno obavijestiti i pozvati.

Do sljedećeg čitanja.


- 12:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.10.2015.

Sanjaj, jer snovi prethode cilju

Prekrasan je, sunčan dan, sjedim u svom boravku s prijateljima i planiramo ručati svi skupa. Prijateljica kuha, dok drugi dio društva i ja sjedimo u boravku, pričamo, komentirano, pomalo tračamo i šalimo se, kad nas prekida zvonjava mog mobitela.

Zrik-zrik-zrik-, oglašava se moj mobitel

Pogledam tko me zove, ali očitava mi se neki nepoznati broj s fiksne mreže iz Zagreba. Ne znam tko je i o čemu se radi, možda neka prodaja, možda … nisam sigurna pa odlazim u sobu gdje je tišina i mir.

- Dobar dan, Petru Deša bih trebao?
- Ja sam, izvolite.
- Zovem iz kadrovske službe ha-er-tea i želim vas obavijestiti da ste primljeni na stručno osposobljavanje na HRT-u te vas molim da sutra u 9 ujutro dođete na Prisavlje potpisati prvi dio ugovora.
- Molim, aha, hvala, super, trebam li što donijeti, kakav dokument, papir?
- Ne, za sad je sve u redu, javite su na portu pa se vidimo sutra!
- Hvala, vidimo se.

Izlazim iz sobe, kako mi se čini s blesavim polu smiješkom na licu, ali sa srcem u grlu, govorim ekipici:
- Dobila sam posao!
- Što, kad, gdje? Daj ne zezaj!
- Ne ozbiljno, kažem, ne shvaćajući ni sama zapravo što govorim.

Prijateljica iz kuhinje odlazi do frižidera i svima nam natoči liker od mandarine dok ostatak čestita, grli me i u nevjerici još postavlja pitanja!

Ok, ljudi moji, napokon, u jednom obliku, ostvarile su mi se sve želje u životu. Želja o kojoj sam maštala još od petog razreda osnovne škole, kada sam tijekom dugih noći, potiho slušajući noćni radio program, čvrsto odlučila da ću jednog dana ja biti radijska voditeljica.

Nakon osnovne škole otišla sam u veliki Zagreb. Ostavila sam prvi puta u životu roditeljski dom, roditelje, prijatelje i moje malo mjesto na otoku. Upisala srednju koja me uopće nije interesirala, u kojoj nisam bila sretna, ali izašla sam najsretnija znajući kako ću upisati fakultet svojih snova. Tako je i bilo. Upisala sam ga, iako godinu dana kasnije, ali završila sam u roku. Paralelno sam odlazila na kuglanje, družila se s prijateljima, upoznavala grad, izgrađivala svoju samostalnost i sigurnost. Ukratko, živjela sam život punim plućima. Diplomirala sam i našla se, kao i svi na burzi ništa ne očekujući od nje. Javljala se na razne radio postaje, na razne natječaje, pisala molbe, slala biografije, nadala se, razočaravala se. Od svih njih sam možda dobila uobičajene odgovore - žao nam je, ali mjesto je već popunjeno; žao nam je, ne možemo vam za sada ponuditi posao. Odlazila sam čak i na par razgovora, ali ništa. Isti odgovori. Ipak, honorarni rad na portalu h-alter dao mi je krila te sam objavila svoja prva četiri novinarska članka od kojeg je jedan: „Dug je put do radnog mjesta“ otišao dalje od internetskih stranica pa se tako priča našla na malim ekranima i na radiju.

Eto, sve je to sada iza mene, sretna sam, vjerujem u sebe, idem i sanjam dalje.

Sad dok ovo pišem, imam vremena u obliku polusatne pauze između povratka s posla i odlaska na trening. Najsretnija sam jer radim u zgradi svih mojih djetinjih snova i želja, na radijskom programu HRT-a. Učim kako ću jednog dana moći samostalno raditi radio vijesti, radio priloge, a možda i imati svoju emisiju koju ću posvetiti svemu što se tiče osoba s invaliditetom, prezentirati naše potrebe, želje i mogućnosti. Bez patetike, bez sažaljevanja osoba s invaliditetom, samo iskreno i s provjerenim činjenicama. Dati priliku tim osobama da kažu što žele i pomoći im otkloniti teškoće s kojima se susreću u svakodnevnom životu, upravo isto što sam pokušala i s ovim svojim blogom.

Dragi čitatelju, pozdravljam te i čitamo se uskoro, a možda i čujemo u programu Hrvatskog radija. A ono što svakome od vas želim poručiti: sanjajte, sanjajte iskreno, želite, želite jako, idite ka svome cilju smjelo, snovi se ostvaruju, želje se ispunjavaju.


- 20:14 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.08.2015.

ŠANSA JE U MOJIM RUKAMA

Drago mi je pročitati i čuti od svojih poznanika i prijatelja kako ipak ima dobrih primjera integracije slijepih i slabovidnih. U Primorsko - goranskoj županiji provodi se projekt "Šansa je u mojim rukama" i u kojem sudjeluje dvoje mojih prijatelja: Svetlana Maksimović i Vedran Dumenčić.

U ovom projektu sudjeluju Učilište Lovran, Udruga slijepih Primorsko-Goranske županije, Turistička zajednica Kvarner, a ciljana skupina su nezaposlene osobe s invaliditetom između 18-65 godina s područja Primorsko-Goranske županije. Glavni cilj ovog Projekta je osposobiti osobe s invaliditetom i pustiti ih na tržište rada u „redovnom“ okruženju. Projekt se bavi obukom za masere, a praksu će svi imati već prema dogovoru i potrebama u raznim kozmetičkim salonima, hotelima gdje se nudi usluga masaže.

Za sad su na suradnju pristali poslodavci iz kozmetičkog salona „Žana“, Milenij hoteli d.o.o. Opatija, Ortosan d.o.o. i Studio „Art of thouch“.

Specifičnost projekta je osposobljavanje osoba s invaliditetom za zanimanja u zdravstvenom turizmu.

Kao što sam u uvodu najavila, jedna od korisnica je moja draga prijateljica Svetlana Maksimović koja je u program ušla iz radoznalosti i željom za naučiti još više obzirom kako je Svetlana iako je slijepa, shiacu majstorica. A kako je vedra, uporna i sposobna možete sami pročitati u kratkoj pričici s kojom se sama predstavlja.

Ime mi je Svetlana. Rođena sam 1984. godine u Rijeci. Djetinjstvo i srednjoškolsku mladost provela sam u Čabru, uz miris svježe zemlje, šum lišća i Čabranke, slušajuci tišinu snježnih pahuljica kako polako pokrivaju krovove čabranskih kuća. Nakon gimnazije, radi usavršavanja jezika, otišla sam u Englesku kao Au-Pair tj. baby-sitterica i tamo ostala punih godinu dana. S devetnaest godina, u cvijetu svoje mladosti, izgubila sam vid, od tada je moj zivot pomalo drugačiji.

Upisala sam Shiatsu školu i započela svoj ples na koljenima, jer se Shiatsu živi i odvija na podu. 2009. godine položila sam ispit u Shiatsu skoli Hrvatska te postala profesionalna Shiatsu prakticarka. Kroz praksu želim podržati ŽIVOT. Nježan ali moćan puls života, fini protok energije u životu svakog ljudskog bića, koje je posebno, neponovljivo i u svim aspektima savršeno.

Igram se i istražujem te istinski svjesnim Shiatsu dodirom podržavam svako ljudsko biće koje želi pronaći svoj mir, tišinu i traži sebe na svom životnom putu. To mi jako dobro ide jer volim to što radim i u tome sam pronašla sebe.

„WHEN YOU FIND A JOB YOU LIKE, YOU'LL NEVER HAVE TO WORK IN YOUR LIFE AGAIN!“ (Confucius)

Volim prirodu i prema njoj imam poštovanje i veliku zahvalnost, jer sam se nekoliko puta kroz vlastito iskustvo uvjerila u njenu iskonsku snagu. Posebice volim životinje, a imala sam čast biti korisnica psa vodiča. Moja me Toya, prekrasna žuta labradorica tri godine vodila kroz život i bila podrška na mom putu. Danas sam majka vesele i razigrane djevojčice po imenu Hana, a nju i supruga Marijana volim najviše na svijetu.

Učenju u životu nikad kraja... pa evo sada opet nesto učim kako bi nadogradila već stečeno znanje i postala jos bolja majstorica istinski svjesnog dodira. Moj je dan ispunjen od jutra do mraka. Podizanjem (uz neprocjenjivo važnu podršku supruga Marijana i naše bliže obitelji) zdravog, sretnog i svijesnog djeteta. Brigom o domaćinstvu (jer žena drži tri ugla kuće). Učenjem (jer znanja i novih iskustava u životu nikad dosta). Planiranjem budućnosti aktivno šireći informacije, osmijeh i dobru vibru (jer za bolje sutra trebamo napraviti nešto danas). Meditacijom (radi relaksacije i doticanja unutarnjeg mira i tisine). Jačanjem proprioceptivne svjesnosti (jer je lakše kad u životu imaš GPS..). Čitanjem svake dobre knjige koja mi dođe pod ruku.

Ukratko... Živim svaki trenutak svog života. Preporuka je to svima, jer jedino sami možemo odlučiti što ćemo učiniti sa vremenom koje nam je dano. Život je zaista prekrasan, dan nam je na dar, zato cijenimo život tako da ga živimo u punom smislu te riječi!!! CARPE DIEM!!!




Dakle, ono što ja znam jest da se mladi tijekom srednjoškolskog obrazovanja u Centru „Vinko Bek“ školuju za tri zanimanja (poslovni tajnik, telefonski operater i administrator), dok učenici koji ipak odaberu redovno obrazovanje upisuju više-manje gimnazije što nije loše ukoliko žele dalje na fakultet.

Dok sam se ja školovala nije bilo interesanata za fizioterapiju što je žalosno jer sve što maser radi, radi svojim rukama, a dodir je najjače osjetilo slijepih i slabovidnih pa sam mišljenja da bi umjesto poslovnog tajnika trebalo ubaciti fizioterapeuta. Tek unazad nekoliko godina počelo se uključivati mlade za fizioterapeute tijekom srednje škole, a nekoliko ih je završilo i višu školu.


Vedran Dumenčić, moj dugogodišnji prijatelj i član kuglačke reprezentacije za slijepe i slabovidne, također je uključen u ovaj projekt. On se je sam predstavio u sljedećem video prilogu, a spominje i moju malenkost u svojoj priči. Iznimno sam sretna što sam na neki način bila "uzrok" što je Vedran našao svoju Teu, inače moju prijateljicu iz djetinjstva. Ipak, izdvojila bih nekoliko Vedranovih riječi: "Treba pobijediti svoj invaliditet, pronaći se u onome što možemo, ostvariti snove i biti koristan društvu kao svi. Ne kukati nad svojom sudbinom jer unatoč svemu najvažnije je probiti se i dokazati, a ne zabiti glavu u pijesak i odustati."




Filmić ima naraciju za slijepe što me oduševilo.


A malo više o projektu može se saznati iz sljedećeg video priloga, a u kojem ćete upaznati Svetlanu Maksimović:






- 20:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.08.2015.

Staze vodilje za slijepe

Kako sam najavila u komentaru prošlog posta A gdje su strelice? o nestajanju strelica sa semafora u ovom ću se postu pozabaviti stazama vodiljama koje su mnogi od vas, pretpostavljam vidjeli po gradu i u nekim ustanovama.

Smisao tih staza vodila jest da slijepu osobu, koja se kreće uz pomoć bijelog štapa, po ravnoj crti vodi po pločniku ili od ulaznih vrata do šaltera u banci.

Ali, opet taj ali, staze vodilje postavljane su onako kako misle gradski dužnosnici, a ne same slijepe osobe.

Da pojasnim malo.

Primjerice kada izađem na tramvajsku stanicu „Branimirova“ u smjeru „autobusnog kolodvora“ čeka me prijelaz sa zvučnim semaforom (ovaj ima strelice sretan). Dok čekam ubrzani signal poravnam se prema strelici iako je križanje vrlo jednostavno.





Prelazim cestu... Običnu tramvajsku prugu iz oba smjera... Kada dođem na pločnik štapom pronalazim stazu vodilju i slijedim ju. Cilj mi je Hrvatski savez slijepih u Draškovićevoj ulici.





Slijedeći stazu vodilju koja je nalijepljena po sredini pločnika bez većih prepreka stižem do ulaza u Savez. Nastavljam ravno... prelazim Šenoinu ulicu i idem prema križanju Draškovićeve i Hatzove ulice. Ponovno sam na pločniku i slijedim stazu vodilju. Znajući što me čeka, u jednom trenutku moram usporiti...





Naime, staza vodilja naljepljena je po sredini pločnika, a uz nju u neposrednoj blizini dva su stupića koja sprečavaju prilaz automobilima . Hodam ravno, i dalje sporo iako znam put, imam stazu vodilju i samo čekam kad ću glavom tresnuti o tramvajsku ploču koja se nalazi tik uz stazu.

U redu, mogu hodati unutar staze vodilje, ali obzirom da je to centar grada, svako malo nailazim na kante za smeće koje su smještene uz rub zgrada.

Stižem tako, laganim hodom do križanja. Zeleno! Prelazim, ali zapnem za stupić jer sam pratila – stazu vodilju.





Ono što želim reći vjerojatno je iz fotografija očito, ali ima toga još...

Kretala sam se po Londonu i Pragu, dva Europska grada koja za slijepe imaju valjda SVE što možeš zamisliti. Zvučne semafore, govor u svim prometnim vozilima čak i oznake na tlu kada se slijepa osoba približava pješačkom prijelazu. Ne, nisu to staze vodilje! Naime, ono što su vani staze vodilje su točkičaste izbočine od samog betona, a ne naljepljena gumena traka kao većinom u Zagrebu po kojoj se kad je kiša možeš klizati i završiti rastegnut na podu.

Naime, gumene staze vodilje koje se viđaju po gradu namijenjene su za unutrašnje prostore i one tamo svoju zadaću obavljaju više nego jasno i precizno. Primjerice, Privredna banka Zagreb u Ilici. To je veliki prostor i ima oznaku od ulaza do šaltera u obliku gumene trake što je super!

Ipak, valja biti korektan i reći da grad Zagreb puno čini za slijepe i njihovo samostalno kretanje, što u drugim, pogotovo manjim mjestima baš i nije slučaj.

Možda, kad bi se pri prilagodbi grada pitalo par slijepih ipak bi bilo funkcionalnije i sigurnije jer kada ja znam put kojim idem hodam dosta brzo, a zaista nije mi drago zapeti za stupić ili tresnuti glavom o obližnji stup ili neku informativnu ploču.


NEDOSTATAK STAZA VODILJA

Gdje ih ima i kako su postavljene zaista je maštovito, a gdje ih zaista treba, nema ih! Primjerice kada se izađe na Glavni kolodvor i krene se prema Importane centru slijepoj osobi na putu su razne prepreke – štandovi..., pa ukrasi na podu (kamene kocke) koje zbunjuju, ali, nisu cilj štandovi, želja je sići u Importane, što je nemoguće sa štapom.



Sva sreća, ondje uvijek ima ljudi pa netko priskoči u pomoć, ali da postoji ondje staza vodilja koja bi vodila do pokretnih stepenica i onih običnih (obzirom kako slijepi koji se kreću sa psom vodičem ne idu na pokretne) sve bi bilo puno jednostavnije. Također, u pothodniku prema autobusima sa štapom je slijepima dosta otežano kretati se. Posred ne mogu, jer kako održati pravac, pa hodam u cik-cak. Pratiti uz lijevi, odnosno desni rub također ne mogu jer su ondje bankomati, ulazi u dućane, razni otvori i stoje ljudi.



Dakle, staza vodilja i ovdje dobro dođe, a nema je! Nadam se da će biti.


- 20:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.07.2015.

A gdje su strelice?

Čovjek ima razne hobije, svašta skuplja i od sitnica radi vlastite kolekcije.

GDJE NESTAJU STRELICE S GRADSKIH SEMAFORA?

Možda neobično pitanje, a možda i ne ako ste slijepa osoba u Zagrebu i krećete se uz pomoć bijelog štapa.

Ja sam jedna od tih i do ovog pitanja došla sam unazad godinu i pol dana obzirom da mog Harryja (psa vodiča) više nema.

Slijepi i slabovidni mogu biti zahvalni svemu u Zagrebu što se radi kako bi im se donekle olakšalo samostalno kretanje gradom. Prijeći i najkompliciranije križanje više nije problem. U većini slučajeva tu su zvučni semafori. Ali, u ono malo slučajeva kada semafor nije ozvučen pješaku koji „normalno“ vidi ne predstavlja problem i uopće ne primjećuje male, sitne detaljčiće na semaforu koji su smjerokazi i informatori slijepom pješaku.

Naime, postoje razna križanja, obična T križanja, X križanja, a ima onih većih, primjerice križanje na Savskom mostu, ili Šubićeve i Zvonimirove ulice. Uz zvuk, slijepima pomažu detalji koji su utisnuti u sam semafor, a to su strelice koje su usmjerene tako da pokazuju smjer preko ceste (nalaze se s gornje strane kutije na stupu semafora) i male oznake automobilskih traka ili tramvajskih tračnica (reljefno utisnute s lijeve ili desne strane kutije).

Problem nastaje onda kada slijepa osoba želi provjeriti smjer prijelaza ceste, a strelice nema! A svojevremeno su bile.




Nema, jer ju je netko doslovno iščupao. Zašto?

Nemam pojma jedino ako kod kuće ima prometnicu pa mu strelice dobro dođu :-), ali definitivno čudan odabir sakupljanja.

Ljudi štošta skupljaju, ali baš strelice s prometnih signala!!!

No, ne vjerujem u zločestoću, već je jednostavno stvar neznanja i neinformiranosti - čemu to služi, pa stoga neka ovaj post posluži ka boljoj informiranosti, ali i gradskim službama da poprave nedostatke.


- 18:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 04.07.2015.

Je li to integracija kakvu želimo?

Slučajno čitajući postove na svom FB profilu naišla sam na podjeljenu objavu koja me u rani subotnji sat zaista oneraspoložila. Radi se o članku na In Portalu: Lijepe žene Lijepom našom: Modna revija žena s invaliditetom




Pročitavši članak baš si razmišljam koliko dugo svi mi (osobe s invaliditetom), naši roditelji i malobrojne stručne osobe rade „kao konji“ na integraciji? A, integracija, što je to?

Da još po ne znam koji put pokušam objasniti.

Svaka osoba ima pravo na svoje mjesto u društvu. Ima pravo na školovanje, na izlaske, na stjecanje radnog iskustva, na zdravstvenu pomoć, na prijevoz, na kulturno obrazovanje, u glavnom na SVE!

Isto tako to imamo i mi, osobe s invaliditetom, bilo da smo slijepe/slabovidne, gluhe, u kolicima ili slično samo, obzirom u kakvom društvu živimo, teško postižemo „glatko“ uključenje i zato se borimo i nažalost, dokazujemo.

Osobe s invaliditetom danas se redovno školuju sa svojim vršnjacima koji ih od malih nogu prate kako bi naučili više o svom prijatelju s nekom vrstom invaliditeta. Djeca kao mala više znaju, više se usude, imaju manje straha i zato je integracija u vrtiću nešto najvažnije i najbitnije za daljni razvoj bilo koje osobe s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom školuju se i studiraju ono što mogu. Sigurno neće preskakati svoje „nemogućnosti“ kako bi se dokazale u društvu već će u skladu sa svojim kvalitetama i mogućnostima raditi ono što mogu, ono što vole pa tako primjerice, baviti se manekenstvom.

Ne trebamo biti lutke koje će netko oblačiti, šminkati, ukrašavati i pustiti na pistu kako bismo prohodale nekoliko krugova i dopustili da nam se dive.

Ne trebamo biti drugačije samo jer ne vidimo, ne čujemo ili smo u kolicima. Trebamo biti ono što jesmo i ako želimo biti manekenka, raditi na sebi u društvu, doći u kontakt s ljudima, okušati se u rangu sa svim ostalima, jer ovakvim događanjima integracija pada u vodu! Ovakvim se događanjima upravo radi na dezintegraciji!

Osobno, novinarku Anu Tomašković ne pratim niti njezinu emisiju „Normalan život“ jer smatram da je u najmanju ruku nepotrebna za širu populaciju.

Zašto? Prvo, emisija ide u krivo vrijeme kada su ljudi vani, u kupnji, u šetnji sa svojom obitelji. Drugo, emisija je namjenjena isključivo određenoj populaciji, a to su osobe s invaliditetom. Treće, radimo na tome, kako sama gđa Tomašković kaže: djevojkama, ženama nije potrebna sućut i sažaljenje, nego prilika za sudjelovanje u društvenom životu, što sama gđa Tomašković u svojoj emisiji uopće ne pokazuje već svodi sve na divljenje, čak do granice patetike.

A ono što je cilj ovakvog događaja, opet ponavljam, ruši sav trud integracije jer kako sam cilj kaže: Cilj je poticati integraciju osoba s invaliditetom u društveni život a namjera organizatora je na ovaj način obići što više gradova hrvatske.

Pogledajte me, čujte me i divite mi se, jer ja sam kao svi i prihvatite me!!!

Ne! Sama se uklopi, pitaj, reci, predloži, upiši školu, fakultet, neku društvenu aktivnost, bavi se nekim sportom, a svojim znanjem, sposobnošću, upornošću, korisnošću i doprinosom društvu pokazati ćeš kako si ravnopravna osoba svima i zapravo tek tada možemo govoriti o integraciji.

Ne mislite li da bi kudikamo bolje i integrativnije bilo kada bi jedna od stotinjak manekenki na "Cro A Porteru" bila slijepa manekenka, ali bez da se to naglašava, da se pokazuje prstom na nju: vidi kako ona to može, vidi kako mi radimo na integraciji.

I na kraju, članak koji me oneraspoložio nije prvi takav događaj, ali „kad kap prelije čašu“ ne može čovjek šutjeti.



Članak možete pogledati na:
In Portal: Lijepe žene Lijepom našom: Modna revija žena s invaliditetom


- 11:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 02.12.2014.

Profesor koji nadahnjuje

Nisam se javljala na blogu. Imala sam sreću, pa sam radila, bila vrijedna. Nadam se. U dogovoru s urednikom portala H-Alter napisala sam članak o profesoru muzikologije Bojanu Berteku, koji da bi skupio samo pola profesorske satnice u školama, a to znači i samo pola osnovne plaće, putuje stotinama kilometara tjedno, iz Zagreba u okolicu, u čak tri županije. Članak u originalu možete niže pročitati.

Ono što mi je jako drago, jeste da je moj članak pokrenuo cijelu seriju interesa medija za slučaj ovog profesora - koji je slijep, i kojemu unatoč tome ništa nije teško. Nekoliko dana nakon mog članka koji je objavljen 13.11. HRT je u emisiji Labirint 27.11. objavio prilog o profesoru Berteku.

a nakon toga i druge novine i portali:
19.11.2014. Portal srednje škole Novska: Bojan Bertek, diplomirani muzikolog i profesor povijesti glazbe
28.11. 2014. 24sata: Za njega ništa nije nemoguće: Samo želim djecu učiti glazbi
28.11.2014. Index.hr: Slijepi profesor radi u tri županije
28.11.2014. Dnevnik.ba: Slijepi profesor radi na tri mjesta
01.12.2014. Portal Nacionalnog sindikata policije: Slijepi profesor nadahnjuje druge ljude da sve mogu bolje

i još neki.

Drago mi je i iskreno se nadam da će profesor Bertek dobiti priliku i početi raditi punu satnicu.


A sada evo mog članka s portala H-Alter:

Dug je put do radnog mjesta


Bojan Bertek, slijepi muzikolog i profesor povijesti glazbe: "Radim u tri škole na tri različita mjesta, ne zato jer mi se putuje, već zato što moram. Prijavljivao sam se na natječaje u zagrebačkim školama. U većini ne bih dobio niti povratni odgovor, ili rijetko bih, ali negativan, kako su našli bolju osobu, a meni bi poželjeli sreću u daljnjem pronalasku posla. To su mi poželjeli sigurno šezdesetak puta, ali ne pomaže baš.“

Pronaći posao, posebno onaj svoje struke danas je vrlo teško, a nekima čak nezamislivo. U Republici Hrvatskoj trenutno je nezaposlenih 307 743 što je statistika iznesena na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Mnogi sreću pronalaze u sezonskim poslovima, koji s dolaskom zime opet našu populaciju "baca“ u depresiju. Pitamo se što se događa sa skupinom osoba koje imaju neki oblik prilagođenog života, koje unatoč svojim oštećenjima završavaju srednje škole, fakultete, magistriraju i doktoriraju, a ne samo da nisu zaposlene već katkad rade za nižu stručnu spremu jer moraju raditi kako bi preživjeli.

Unatoč nesretnom početku ove naše priče možemo istaknuti vrlo zanimljiv pozitivan primjer kako mlada perspektivna slijepa osoba uporno traži posao, kako pristane na razne uvjete i sklapa svoju satnicu na više radnih mjesta. Možemo se također zapitati, koliko je to zapravo normalno razmišljanje jer više ispitanika u Hrvatskoj izjasnili su se u nekoliko anketa kako bi otišli raditi van, čak i na drugi kraj svijeta, a s druge strane, vrlo malo ih je spremno putovati i do 60 kilometara svakodnevno kako bi stigli na svoje radno mjesto.

Diplomirani muzikolog i profesor povijesti glazbe Bojan Bertek pred sebe postavlja velika očekivanja i ne zazire ni od dalekog puta do svojih radnih mjesta, jer kako sam kaže, "mora ispuniti svoju školsku satnicu", a to u glazbeno školskom svijetu zahtijeva ili rad u velikoj školi ili rad na više mjesta.

"Trideset i jedna mi je godina i dolazim iz Svetog Ivana Zeline. Slijep sam od rođenja, no to me nije spriječilo da živim 'punim plućima'. Završio sam redovnu osnovnu školu, dok sam srednju školu pohađao u Zagrebu. U obje škole prvi sam slijepi učenik i mogu reći kako su se ondašnji učitelji i profesori odlično snašli. Srednja škola Vatroslav Lisinski moj je izbor kao daljnji smjerokaz ka glazbenoj akademiji koju sam upisao uz minimalnu pomoć profesora, kolega, scanera i diktafona, kao svaki današnji slijepi student.“

"Kod mene su ispiti uvijek bili rješavani usmeno jer je zapravo takva politika samog smjera muzikologije pri akademiji, ali nekoliko kolegija poput harmonije i polifonije pisao sam na brajici te čitao dodijeljenom asistentu koji je moja rješenja zapisivao crnim tiskom.“

Bojan trenutno živi samostalno u Zagrebu kao podstanar. Odlučio se na taj korak iz više razloga, a najveći je sama pozicija s koje odlazi na svoja radna mjesta.

"Najbliže radno mjesto je Opća gimnazija u Novom Marofu do koje imam šezdesetak kilometara puta. Ondje putujem autobusom, samostalno. Administratorica škole dočeka me na autobusnoj stanici, a također me otprati po završetku radnog vremena. Ne kažem kako sam ne mogu, ali jednostavnije je, a kolegici nije problem. Zatim slijedi Opća gimnazija u Pregradi koja je udaljena 85 kilometara i ondje radim najduže, od 2009. godine.“

Kao šećer na kraju Bojanovog putovanja za poslom smjestila se Novska, udaljena od njegovog stana "samo" 110 kilometara.

"Nije mi teško putovati u Novsku jer ipak radim posao koji volim i u kojemu sam, prema tvrdnjama učenika i kolega, dobar. U Novskoj također imam radno mjesto u Općoj gimnaziji. Na sva tri radna mjesta odlazim samostalno autobusom ili vlakom, osim do Pregrade“. Nije iz sažaljenja, već iz kolegijalnosti, Bojan u Pregradu odlazi s kolegicom automobilom i vraćaju se zajedno. Zar nije zanimljivije putovati u društvu?

Na svim razgovorima Bojan je ostavio dobar i snažan utisak na ravnateljice škola, što svojim kvalifikacijama, što interesom za rad i željom za prenošenjem svojeg znanja na učenike. Ne kaže kako ne želi raditi u jednoj školi primjerice u Zagrebu, ali teško je pronaći svoje mjesto u većim školama dok s druge strane malo se tko lako odluči na duga putovanja.

"Radim u tri škole na tri različita mjesta, ne zato jer mi se putuje (ustajem ujutro u 5 sati), već zato što moram. Prijavljivao sam se na natječaje u zagrebačkim školama, ali u većini ne bih dobio niti povratni odgovor ili rijetko bih, ali negativan, kako su našli bolju osobu, a meni bi poželjeli sreću u daljnjem pronalasku posla. To su mi poželjeli sigurno šezdesetak puta, ali ne pomaže baš.“

Obzirom kako je Bojan slijepa osoba koja radi s djecom srednjoškolskog uzrasta, zanimljiva je činjenica kako se odlično slaže sa svojim učenicima i kolegama u sve tri škole. "Imam sasvim korektan odnos sa svim svojim učenicima, držim nastavni sat pod kontrolom koliko to može svaki profesor u radu s djecom srednjoškolskog uzrasta. Bilo je par neugodnih situacija, ali ni jedna ozbiljnija od nekog šaljivog rasporeda namještaja u učionici, što je zaista normalno za očekivati od nestašnih učenika.“

Bojan je razvio ugodan i korektan odnos sa svojim kolegama koji mu maksimalno pomažu pri izvršavanju nekih zadataka kao što su unošenje ocjena u školski dnevnik, čitanju nekih učeničkih zadaća, ali većinu obavlja sam pomoću svog laptopa, na kojemu ima instaliranu govornu jedinicu.

Ravnateljica Opće gimnazije iz Novog Marofa prof. Jasminka Behin izabrala je Bojana na razgovoru za posao između nekoliko kandidata. "Kada smo raspisali natječaj za radno mjesto profesora glazbene umjetnosti imali smo kolegicu na tom poslu. Ona je tada bila apsolventica, te nije stizala. Profesora Berteka smo izabrali bez prevelikog razmišljanja jer je zadovoljavao uvjete svojim kvalifikacijama. Nije bilo prepreka pri zapošljavanju slijepe osobe, jer sam ranije prisustvovala jednom projektu slijepih, slabovidnih i gluhih osoba tako da sam imala već nekog iskustva u radu sa slijepima“, priča nam profesorica Jasminka Behin.

Ono što je još 'dalo zeleno svjetlo' Bojanovom zaposlenju u Novom Marofu jest činjenica kako svojim invaliditetom može doprinjeti školi i djeci. "Moram reći, kada smo zaposlili profesora Berteka, imali smo na umu kako će u svom radu pružiti primjer učenicima kako se odnositi prema slijepima i zapravo napredovati u svom životu. Jer, promatrajući profesora Berteka uče kako nije sve jednostavno i kako se moraju maksimalno truditi.“

Također, odlično se uklopio i u radnu atmosferu Opće gimnazije u Novskoj gdje radi jedan dan tjedno, ali u svim razredima. Kao i u Novom Marofu, Bojan i ovdje samostalno obavlja svoju profesorsku dužnost. Ravnateljica škole Nikolina Fijačko Filipović od nedavno je na položaju ravnateljice, ali Bojana poznaje kao svog kolegu iz ranijih dana. "Profesora Berteka nisam zaposlila, ali poznajem ga kao kolegu. On nikad nije tražio neku veću prilagodbu niti umanjivao svoj rad zbog svoje sljepoće. Sasvim samostalno obavlja sve zadatke i u potpunosti vodi nastavne satove, ravnopravno kao ostali profesori. Jedino što je neka pomoć profesoru Berteku je ta što po njega na željezničku postaju dolazi kolega.“

Bojan nikad, ni u jednoj školi nije tražio neki oblik pomoći u smislu da se dolazi po njega već je sve to riješeno spontano od strane ostalih kolega. Svatko će, kad je gužva u prometu ili je neko loše vrijeme, pitati kolegu može li ga pokupiti na putu do posla.

Ono što proizlazi iz rada profesora Berteka, prof. Fijačko Filipović opisuje samo kao pozitivu, druželjubivost, i volju za radom.

Bojan ima pravo na prilagodbu radnog mjesta. Problem je što se to pravo odnosi samo na prilagodbu jednog radnog mjesta. Obzirom da trenutno radi u tri škole, ipak do sada nije tražio neke veće prilagodbe. U dvije škole ima neki oblik prilagodbe, minimalni, ali sasvim dovoljan. Primjerice, u Novom Marofu samo je zatražio zvučnike za kvalitetniji rad na nastavi. Dodatno mu je osigurana vlastita učionica kako bi mu bilo još jednostavnije. "U Novom Marofu i Novskoj zaista volim raditi. Ugodna je atmosfera, učenici su pristojni, kolege profesori uvijek dostupni. Rad ne zahtijeva preveliku prilagodbu prostora za kretanje“, ističe Bojan.

Dok tako U Novom Marofu radi u maloj školi, u Pregradi je druga priča.

"Škola u Pregradi broji oko 500 učenika. Profesora Berteka izabrali smo na radno mjesto profesora glazbene umjetnosti bez prevelikog razmišljanja. Ima odlične kvalifikacije i veliki interes za rad“, priča nam ravnateljica Opće gimnazije iz Pregrade Vilmica Kapac. "Profesor Bertek sam je naveo na prvom razgovoru svoju okolnost putovanja i svoju sljepoću, ali to nije bila nikakva prepreka pri njegovom zapošljavanju u našoj školi. Vodi svoje nastavne satove u jednoj učionici s trideset učenika. Sasvim samostalno, osim nekih malih tehničkih stvari u kojima mu pomažu razrednici.“

Naime, uveden je takozvani "elektronski dnevnik" koji je zamijenio onaj stari, papirnati, a prilagođeni program za rad s tom vrstom dnevnika Bojanu nije dostupan, pa i dalje vodi na stari način. Zapisuje. "Ocjene svojih učenika bilježim te ih dostavim razrednicima koji ih upisuju u elektronički dnevnik. Taj dnevnik mi nije dostupan jer je način logiranja napravljen pomoću tokena. No, nemam problema s tim jer su razrednici uvijek dostupni i unose sve ocjene“, kaže Bojan.

Na kraju priče iz Pregrade, ravnateljica ističe kako je raditi s profesorom Bertekom sasvim jednostavno. "Kolege su dostupni pomoći mu, učenici ne rade probleme, a i kad bi se dogodio ikakav incident učenika prema profesoru Berteku nastojali bismo ga riješiti na isti način kao i u slučaju profesora bez invaliditeta, jer naša škola ima svoju politiku: prema svojim učenicima maksimalno koristimo mjere poticanja umjesto mjera sprječavanja“, dodaje ravnateljica Kapac.

Na kraju ove priče postoji pitanje što zapravo sprječava poslodavce da zaposle osobu s invaliditetom. S obzirom da je broj nezaposlenih u porastu iz dana u dan, činjenica da mnogi s invaliditetom ne rade, govori više o neznanju poslodavaca o pravima svog zaposlenika, strahu ili nesigurnosti možda u samoga sebe. Vjerujemo kako osoba s invaliditetom svjesno upisuje fakultete i ima želju za rad - ali kako da tu želju ostvari kad joj se ne daje prilika unatoč kvalifikacijama?

Koliko zapravo poslodavcima igra ulogu sama kvalifikacija, koliko nešto drugo? Jer niti jedna osoba s invaliditetom ne prijavljuje se na radno mjesto za koje sigurno ne zna može li i koliko pokazati svoje maksimalne kvalitete i kvalifikacije u praksi.




- 23:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.10.2014.

Trud se isplati

Međunarodni kuglački turnir za slijepe
"Apatin 2014."






- 19:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 23.09.2014.

Kako pristupiti slijepoj osobi?

Svatko je od nas slijepih doživio neugodnu situaciju kad bi mu netko neprimjereno pristupio. Ne zato što su ljudi nepažljivi ili neosjetljivi, već baš iz razloga što ljudi žele pomoći, ali ne znaju, a misle da rade dobro.

Kad god razgovaram sa slijepim i slabovidnim osobama o ovoj temi, u većini se slažemo da je način pristupa slijepima individualan, različit od osobe do osobe, ali isto tako gotovo svi smo se složili kako je prići i najaviti se: „Oprostite, trebate li vam pomoć?“ ili „Mogu li vam kako pomoći“ sasvim dovoljno i vrlo prihvatljivo. Svaka slijepa osoba kojoj je upućeno takvo pitanje zasigurno će se zaustaviti i uljudno odgovoriti.

No, s čime se mi slijepi često susrećemo u svakodnevnom životu, pokušati ću opisati u ovom postu i barem čitateljima moga bloga ukazati što je poželjno, a što nije.



Prvo i osnovno pravilo je ne pristupati naglo, a posebno ne naglo i iznenadno dok se slijepa osoba kreće. Nema potrebe vikati, pa niti posebno glasnije obraćati joj se. Slijepa osoba dok se kreće maksimalno je koncentrirana na okolinu, pločnik kojim se kreće, okolne zvukove, materijal samog tla kojim hoda, kao i sve opipe koje osjeti pod svojim nogama. Ta koncentracija iznimno joj je bitna za sigurnost kretanja. Svako ometanje (naglim, preglasnim i neprimjerenim pristupom) može stvoriti nesigurnu situaciju.

Ono čega bi se svi trebali držati prilazeći i nudeći pomoć slijepima jest ne uvrijediti se ili ne daj Bože, ubuduće prestati pružati pomoć drugima, ako je odgovor ove osobe negativan. Ne generalizirati prema jednom iskustvu ili negativnom odgovoru. Slijepa osoba ne odbija jer je „nosom u nebu“ ili pak jer neće, nego jednostavno je tada sigurna u trasu kojom trenutno ide, jer je baš u brojanju koraka na poznatoj trasi ili jednostavno misli da joj pomoć u tom trenutku nije potrebna. Ipak, svaka slijepa osoba prihvatiti će pomoć ako ćete joj olakšati prijeći križanje ili zaobići prepreku, rupu ili lokvu na putu. To će svi vrlo rado prihvatiti.

U slučaju kad slijepa osoba prihvati pomoć videće osobe, ne hvatajte ju za ruku ili rame već dopustite da vas primi kako njoj odgovara. Upravo tako su slijepi učili tijekom obuke kretanja. To znači da će vas primiti malo iznad lakta te se više držati iza, za kojih pola koraka, i slijediti vas. Nikako nemojte primiti slijepu osobu za rame i gurati ju ispred sebe.




























Prilagodite svoju brzinu kretanja, a tijekom hodanja glasom upozorite da nailazite na stepenicu prema gore ili dolje, na rub pločnika, tramvajsku šinu ili neku nepravilnost na putu. Kada se krećete po stepenicama, idite korak ispred slijepe osobe, kako bi ona mogla pratiti po vašim kretnjama što slijedi, ali joj ipak naglasite kada su stepenice gotove.









Vodite računa kad vodite slijepu osobu da ona neće zaobići neku prepreku, već joj vi to kažite, jer ta se osoba drži vama za ruku i jednostavno vas slijedi s punim povjerenjem. Pogotovo se to odnosi kada se nađete u nekom uskom prolazu - između automobila ili slično. Kažite to slijepoj osobi i vi krenite naprijed, a ona će vas slijediti.












Vjerojatno mnogi susreću slijepu osobu u pratnji prijatelja kako se drže pod ruku, ali to je stvar poznanstva i navike hodanja s tom osobom koja vodi i svakako nije pravilno, ali meni je nekako tako draže kretati se uz prijateljicu ili mog dragog, nego za njom hodati kao za neznancem koji mi pruža pomoć na cesti.

Pristup slijepoj osobi koja se kreće uz pomoć bijelog štapa i uz psa vodiča različit je.


Najvažnije pravilo glasi: kada pristupate osobi koja se kreće uz psa ne govorite naredbe psu, ne hvatajte ga za uzicu ili volan, jer se samo slijepa osoba smije držati za psa koji je školovan za vođenje i koji su prošli zajedničku obuku, razumiju kretnje jedan od drugoga. U tom slučaju slijepoj osobi treba prići sa strane gdje nema psa, dakle, da vas osoba prihvati desnom rukom za vašu lijevu nadlakticu, s obzirom da se pas koristi isključivo i uvijek korisnikovom lijevom, dok je desna ruka slobodna.

Što se tiče pristupa osobi koja se kreće s bijelim štapom samo je potrebno pitati s koje strane joj odgovara, a dalje je sve na osobi. Naime, i među slijepima postoje ljevaci i dešnjaci, pa tako i drže svoj bijeli štap.

Dok šećete sa svojim psom ulicom i naiđete na psa vodiča u radu, prihvatite svoga psa na kraće, privucite ga sebi, stanite malo sa strane i pričekajte da slijepa osoba s psom vodičem prođe. I jedan i drugi pas će reagirati, jer pas vodič nije robot, isto je pas kao i ljubimac prolaznika, a za takve situacije je slijepa osoba školovana i odreagirati će kako bi svog psa trzajem za volan primirila i vratila mu pažnju na zadatak - sigurno kretanje. U pravilu psi vodiči, ako i reagiraju na drugog psa, vrlo brzo poslušaju takvu naredbu svoga vlasnika. Slijepa osoba uvijek će vas pitati li imate li psa, i ako ne čuje vašeg psa, jer će osjetiti pokrete svoga vodiča i odreagirati po pravilima škole ili jednostavno po svojoj procijeni.

Ono što je važno naglasiti, svi psi vodiči su kastrirani i u pravilu ne vole kada ih drugi psi njuše po međunožju kako bi ustanovili je li mužjak ili ženka. Najčešće psi zareže i stanu u nekakav obrambeni stav, a kuje izbjegavaju i sjednu. Pripazite da im se vodilice na zapetljaju.

Ja sam uvijek svom Harryju dopustila da se ponjuška s drugim psom, ali samo u situaciji kad bih se vraćala u stan, kad je obavio zadatak, jer u suprotnom samo bi ga smela u radu, a onda mi je bilo teško ponovno uspostaviti kontrolu nad kretanjem.

Također, znamo i svjesni smo da su naši psi vodiči lijepi, socijalizirani, mirni i umiljati, pa im često ljudi pristupaju sa željom da ih podragaju. Valja voditi računa da oni kad su sa slijepom osobom rade svoj zadatak i prate sve za što su školovani s ciljem sigurnosti svoga vlasnika. Zbog toga ih se ne smije ometati, pa čak ni dozivati, jer to ga može smesti, dovesti do zabune, greške koja može ugroziti sigurnost i slijepe osobe i psa.

Posebno je takvo što opasno usred križanja, prelaska ceste, na stepenicama ili na površinama na kojima je dosta prepreka (stupića, kanti, parkiranih automobila). No, ako se zaustavite sa slijepom osobom i stupite u razgovor, ostvarite kontakt, slijepa osoba stane, a njen pas sjedne, slobodno možete krenuti sa zapešćem ruke ispred njuške psa (nikako iznad glave) i dati psu da vam ponjuši ruku. Kad pas onjuši vašu ruku i lizne je čak, tada će i psu biti drago da ga počeškate. Naravno, ne pretjerujte, jer će se pas zaigrati i biti će ga teško vratiti ponovno na zadaću.

I pas vodič je samo životinja, nije robot.

Neke slijepe osobe, a posebno one slijepe od rođenja imaju naviku opipavati druge i tako si dočarati izgled te druge osobe. Ali, isto tako, mnogi od nas ne vole to raditi i nastojimo to izbjegavati jer najčešće osobi koja je predmet interesa slijepe osobe nije ugodno. Po meni to nije ni pristojno. Postoje ljudi koji to sami predlože slijepoj osobi, ali to je već druga priča, tu se radi o već uspostavljenim prijateljstvima ili čak emocionalnim vezama.

Meni osobno dovoljno se opisati i ja ću imati predodžbu kako tko izgleda.

Nekad slijepi procijene izgled druge osobe prema glasu, ali to zna biti smiješno i zabavno. Najčešći način doživljavanja izgleda drugih slijepima je onda kad ga netko vodi, dakle, kad se drži za nekoga ili slično. Tada će slijepa osoba vrlo brzo shvatiti je li ta osoba krupna ili sitnija, mršava ili deblja, jača ili slabija. Ipak, slijepe osobe ne zanima jeste li ružni ili lijepi, njih samo zanima jeste li prema njima pristojni i ugodni.


- 23:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 19.09.2014.

Cijeni što imaš, ne žali što nemaš

Vid, sluh, njuh i dodir četiri su osjetila najvažnija čovjeku. Od toga, čovjek najviše koristi vid. Putem vida prima se 80 % informacija i baš u svemu je to osjetilo vrlo potrebno i važno.

Slijepima je ono uskraćeno te koriste ostala tri kako bi nadomjestili svoj nedostatak i kako bi mogli normalno funkcionirati. Moram pobiti glasine kako slijepi imaju bolji, a kadkad i apsolutan sluh jer ne vide. Netočno, samo im je sluh izraženiji, veću mu pažnju posvećuju, na njega se više oslanjaju jer moraju živjeti bez vida, najvažnijeg osjetila. Što je sa slijepo-gluhim osobama – to je jedan primjer da nikako nije točno kako slijepi odlično čuju.

Koliko je vid važan govori i činjenica da u situaciji nestanka struje svatko od videćih kreće u potragu za svijećom jer ni pet minuta ne može se snaći čak i u vlastitom domu. Takva situacija meni je najzanimljivija jer tad sam među svojima u prednosti i zanimljivo mi je promatrati kako se teško snaći.

Mnogi su mi rekli da su pokušali nešto sa zatvorenim očima, ali u većini slučaja brzo bi otvorili oči što zbog nesigurnosti, što zbog nepovjerenja u situaciju ili u ostala osjetila. I svakako, gotovo nemoguće je dočarati kako je slijepima samo prekrivši oči na nekoliko minuta, sati ili u rijetkim situacijama na dulje vrijeme.

Ako su čitatelji u mogućnosti, toplo preporučam posjet Tiflološkiom muzeju u Zagrebu u Draškovićevoj 80, u kojemu se mogu razgledati razna pomagala za slijepe iz prošlosti, a i posjetiti tamnu sobu. Ondje posjetitelj ima priliku obići sobu, napraviti si kavu ili cedevitu. Donekle si dočarati kako je stajati uz otvoreni prozor, a samo čuti zvukove prometa.

Slijepima sluh i dodir znače mnogo. Njuh također pomaže i u većini slučaja vrlo koristan je u kuhinji pri kuhanju ili kad treba odgonetnuti je li proizvod pokvaren. Sluhom slijepi dobivaju možda najviše informacija bilo da se radi o zvučnom signalu za zeleno svjetlo na semaforu, zvuku nadolazećeg automobila koji se kreće kolnikom, tramvaju koji pristiže na stanicu. Također, sluhom slijepi prepoznaju osobu.

Glas svake osobe drugačiji je te nije potrebno baš svaki puta predstaviti se kako bi slijepa osoba znala tko joj je prišao, tko joj se obratio. Dovoljno se prvi put predstaviti ili u slučaju rjeđeg susreta podsjetiti. Slijepi jako dobro pamte zvukove, pa tako i glasove.

Mnogi se često pitaju kako sam ih prepoznala, jesam li ih prepoznala i čude se tome, a zapravo uopće nema neke prevelike mudrosti ili umjeća samo je potrebno slušati što u svijetu slijepih znači gledati. Kod osoba koje poznajem duže vrijeme znak prepoznavanja mi je i parfem kojeg koristi. Slijepi se samo trebaju prilagoditi i iskoristiti svoje prednosti, svoja znanja nikako ne izbjegavati ili pošto-poto pokušavati raditi ono što je nemoguće.

Ja mogu dosta toga samostalno, što u potpunosti, što uz minimalnu pomoć videće osobe jer svakako sama ne mogu nalakirati si nokte, srediti obrve iako imam odlično izražen osjetilo dodira ne vidim svaku pojedinu obrvu koja ako se ukloni upropasti sav oblik. Tu mi je potrebna pomoć i uvijek ću ju zatražiti od prijateljice koja vidi i voljna mi je pomoći jer svakom prijatelju stalo je da pruži savjet, pomoć ili kritiku drugom prijatelju.

Kao što je u svom nedavnom članku dao poučan savjet invalidnim osobama Stephen Hawking: "Koncentrirajte se na ono što možete raditi i ne žalite za onim što ne možete". "Ne budite invalidni duhom" - poručuje Hawking.

U potpunosti se slažem sa Hawkingovim savjetom jer nitko se ne treba dokazivati u nemogućem. Pogotovo ne osobe s invaliditetom. Treba se truditi ostvariti najbolje u onome što može samostalno, što je realno i sigurno. S druge strane, prisiljavati se na nešto odraditi bez pomoći, dovesti sebe i druge u opasnost, po meni je nepromišljeno, nepotrebno te po slijepu osobu i po njenu okolinu opasno.


- 20:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 03.09.2014.

Gospodine Pero Kvesić, hvala Vam


Globus, 27. kolovoza 2014.








Gospodine Pero Kvesić, hvala Vam što ste me u lijepom svjetlu spomenuli u Vašem interviewu. Zahvaljujem i na Vašem poklonu kojeg ste mi poslali, iznimno zanimljivoj knjizi "Pudli lete na jug" - u digitalnom formatu. sretan


- 20:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.08.2014.

Ima dobrih ljudi

Već je godina dana kako sam iselila iz studentskog doma u stan. Živim na Srednjacima u Zagrebu. Kvart je odličan i ciljano sam odlučila živjeti tu zbog lijepih, širokih pločnika, obilja zelenila, blizine dućana, pekara, autobusa te prijatelja. Kada sam tražila gdje ću živjeti ovi su mi uvijeti bili najvažniji kako bih samostalno mogla odlaziti gdje god trebam.

S Harryjem sam bez većih poteškoća odlazila u sva tri obližna dućana. Mercator, Lidl čak i Konzum koji je u susjednoj Knežiji, a do njega ima hoda. Rute sam naučila uz svoju i Harryjevu instruktoricu, a katkad uz prijateljicu koja živi u blizini. Nikad nismo imali problema.

Sada, kad Harryja više nema krećem se štapom po jednostavnijim rutama, ali ne i do Konzuma. Da bih došla ondje, moram prijeći "Park sunca". To je veliki park s puno klupica, putića i zelenila. Sam park zaista izgleda kao sunce i svaka zraka je stazica koja vodi u neki svoj smjer.

Nisam štapom nikad išla tim putem jer, jednostavno, sve bih kupila u prva dva dućana koja su mi bliže i put do njih je jednostavniji. Ali, moja upornost i tvrdoglavost nije mi dala mira i tako sam danas baš morala otići kupiti si ručnik za more jer ih samo ima u Konzumu i baš ti mi se sviđaju. Prvo, nedjelja je, ideja mi je došla na pamet u 13:30 h, a Konzum radi do 15:00 h. Dakle, i nemam vremena, ali krenula sam jer nekako mi se čini kako treba ići samo ravno kroz park te uvijek nekog ima na cesti i lako zamolim za pomoć ako zapnem.

Tako sam krenula, prešla Selsku cestu sa zvučnim semaforom i negdje na pola parka srela gospođu koja me iskorigirala u hodu. Tako, kad me je pratila, dopratila me i do Konzuma jer na samom kraju parka neki su radovi i sve je raskopano. Zahvalila sam gospođi, ušla u dućan te potražila prodavačicu i zamolila ju za pomoć. Izabrala sam ručnik, platila i izašla van dućana.

Hmm, ali kako se sad vratiti, nisam baš pratila dok me je dobrodušna gospođa dopratila. Krenula sam ipak, ni sama ne znam odakle mi tolika smirenost i samopouzdanje. Već na samom početku prišao mi je gospodin i preveo me te objasnio nek samo idem ravno, pratim desni rub jer je park raskopan. Objasnio mi je kad dođem do križanja koje je to te sam mu zahvalila i rekla da ću znati dalje sama.

Ma, nisam prošla ni 10 koraka mlađi dečko priča na mobitel, ali prekida razgovor jer je čuo kuda idem i doveo me do sredine parka nakon čega sam s još većom sigurnošću hodala prema Srednjacima. Već sam nadomak semaforu i trebam prijeći Selsku cestu. Dakle, uskoro i moja je misija završena.

Ali ... prilazi mi još jedan dečko i pita me trebam li pomoć pri prelasku? Ja sam mu odgovorila kako trebam prijeći cijeli semafor, pritom misleći kako mi pomoć nije potrebna čisto da ga ne gnjavim, ali dečko je bio uljudno uporan te me preveo. Započeli smo razgovor kako me još nije primijetio, jesam li nova u kvartu. Odgovorila sam da sam ovdje već godinu dana, ali sam se prije kretala uz psa na što se sjetio da me ipak viđao. Prešli smo Selsku i pozdravili se.

Na kraju, Marin, tako se zove, ponudio mi je svaku svoju pomoć, ako trebam do dućana ili išta u kvartu, nije mu nikakav problem i čak mi je nudio dati svoj broj, ali bilo mi je nekako neugodno pa sam se zahvalila, ali rekla da mi slobodno i sljedeći put može prići i pružiti pomoć. Možda ću ga tako bolje upoznati pa se i sprijateljimo.

Divan je osjećaj znati da ima toliko dobrih ljudi. Hvala im!


- 23:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 13.08.2014.

Prošlo je već pola godine

PJESMA MRTVOG PJESNIKA



Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba


Dobriša Cesarić



Možda ste primijetili, možda i ne, ali ću pojasniti zašto ovaj post započinjem Cesarićevom pjesmom ovako nesretnih stihova.

Sa mnom već pola godine više nije moj Harry. Moj prijatelj, moj oslonac, moje sve. Harry je moj prvi pas vodič i s njime sam se tako reć, preporodila. Više nego sa štapom sam se samostalno kretala Zagrebom, sigurnije prelazila križanja i makar nisam nekad trebala izaći to sam učinila jer sam trebala njega izvesti, a kad sam već vani otišla bih lagano i do dućana, pekare ili kioska. Tako, Harry mi je bio SVE!

Sa mnom je bio točno 6 godina. Kratko, prekratko, ali bolest, koja ga je zahvatila, jednostavno nije nam dala više vremena. Tijekom siječnja, dijagnosticiran mu je tumor slezene i krenule su operacije i terapije. Neopisivo je kako sam se osjećala, kako su se osjećali moji i Harryjevi prijatelji dok smo ga promatrali. Vidiš da mu je teško, a ne možeš mu pomoći.

6. veljače, na sam osmi rođendan trebao je otići na još jednu operaciju, ali tumor je bio zločeste naravi i jednostavno Harry je dan poslije otišao. Tog 6. veljače, kao da sam sve osjećala makar mi nisu ništa govorili jer navečer toga dana trebala sam primiti nagradu za najbolju sportašicu u neparaolimpijskim sportovima od hrvatskog paraolimpijskog odbora. Nisu mi htjeli reći, jednostavno nisu me željeli rastužiti, ali osjećala sam da nije dobro.

Šest godina zajedničkog života je malo, ali ono što smo Harry i ja prošli zaista nitko ne bi rekao da stvarno stane u tako malo godina. Zajedno smo stekli titulu prvostupnika na Fakultetu političkih znanosti, zajedno diplomirali te zaslužili i titulu magistre novinarstva. Zajedno dijelili studentsku sobu, zajedno se veselili novom stanu. Odlazili na treninge i osvajali medalje jer, svaka moja medalja bila je i Harryjeva. Harry je bio poseban pas. U redu, to će reći svaki vlasnik svoga ljubimca, ali zaista, njemu je malo trebalo da progovori jer je sve razumio. Zajedno smo počeli pisati i ovaj blog. Od prvog dana, kad mi je došao u studentski dom osjetili smo da smo par i da ćemo biti odlični i u radu i u zabavi.

Socializirala ga je obitelj Pleško kojoj sam beskrajno zahvalna, jer su od tako živahnog psa uspjeli napraviti skoncentrirano biće kad to treba - ozbiljnog i odgovornog psa vodiča. Obitelj Pleško, uvijek je za Harryja imala slobodno mjesto i kad sam odlazila na prvenstva čuvali su ga i pružali mu zabavu svaki dan.

Harry je osvojio srca mnogih pa čak i promatrača sa strane koji se boje psa. Tako sam, kad Harryja više nije bilo doživjela da mi je otac djeteta prišao i upitao mi je gdje mi je pas, da bi njegovo dijete prišlo i podragalo ga jer je skupilo hrabrosti za to. Pitali su gdje je, zašto nije sa mnom već nekoliko treninga za redom. Kada sam mirno objasnila da Harryja više nema, da je uginuo, dijete je stalo neutješno plakati, jednostavno nisam znala što reći jer Harry nažalost, nije volio malu djecu, nije se dao gnjaviti, ali osjetila sam da bi ovo dijete nekako istrpio.

Isto tako, dok sam hodala gradom sama sa štapom prišao mi je čovjek i ponudio mi je svoju pomoć. Uljudno sam odbila jer sam išla jednostavnom rutom, samo ravno pločnikom. Tako sam mu i rekla, ali gospodin je uporedo sa mnom hodao i započeo razgovor. Pričao mi je kako je često, sve do nedavno znao viđati visoku djevojku s crnim psom i kako mu se čini da je retriver jer je baš pitao. Dao mi je savjet da si nabavim takvog psa vodiča, da je po njemu s njim se lakše kretati nego s bijelim štapom. Ne trebam naglašavati da tom rutom idu studenti, a tako sam išla i ja, a čovjek je meni, opisivao mene.

Harry, nedostaješ mi. Nedostaju mi tvoje budalaština, i tvoje lajanje dok te zafrkavam i ne spuštam ti zdjelicu s hranom.

Pišem ovaj post šest mjeseci nakon Harryjevog odlaska ne jer sam tek našla vremena već jer sam prihvatila činjenicu da ga nema. I dalje se krećem samostalno uz bijeli štap, ali svakim danom nailazeći na toliko besmislene prepreke više i jače priželjkujem dan kad će u moj život ušetati novi četveronožac te mi olakšati kretanje. Znam da bi to Harry najviše volio.




- 23:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 02.08.2014.

Sve što je lijepo kratkog je vijeka

Ovdje prenosim članak kolege blogera Gordana Radića, također slijepe osobe, koji vodi zanimljiv blog Nemoguća vizija. Stil pisanja mu je malo oštriji, direktniji, s elementima humora. Možda se mojim čitateljima koji su navikli na moje pisanje, neće svidjeti ovaj oštriji i direktniji stil, ali obzirom da ukazuje na neke poteškoće i probleme iz svakodnevnog života slijepih (čime se i ja bavim na svom blogu), a koje bi se mogle vrlo brzo i jednostavno riješiti i ja se slažem s iznesenim. Zaista ne vidim smisla u sprečavanju mladih da rade na onome što vole i na podizanju svijesti ostalih građana u svezi slijepih osoba. Stoga, ako Vam se ne sviđa stil pisanja, molim Vas da zanemarite stil i obratite pažnju na temu i problem koji obrađuje.

A možda, kao što je u jednom komentaru na svom blogu Moj pinklec napisala moja vjerna pratiteljica Čuvarica pinkleca: Postoji vrijeme spojenih dlanova, ali katkada dođe vrijeme da se prsti isprepletu i napravi šaka. Da, katkada treba lupiti šakom o stol!

A sada o temi.

Voziti se "samostalno" gradom ZET-ovim vozilima (samostalno, tu mislim bez previše zapitkivanja "koji je broj?"), nepotrebnog stajanja u razno-raznim uvjetima, bilo vremenskim ili kojim drugim - vrijednost je o kojoj videće osobe ne razmišljaju previše. Nije problem stati na tramvajsku stanicu, na ploči s dolascima pročitati stiže li vaš broj uskoro, kroz minutu, tri ili 10 te na temelju toga prošetati. Tako treba biti. Ali slijepi nisu previše u mogućnosti prešetavati od stanice do stanice ili presjedati ako to baš nužno ne moraju. Njima se njihova ionako otežana situacija ne treba dodatno otežavati.

Smatram da je vanjska govorna obavijest o broju tramvaja od prosinca 2013. izvrsna ideja, ali kao Gordan primjećujem kako i više nego koči. Evo primjera: zar se od 22,00 h do 06,00 h slijepi ne kreću gradom, slijepi ne izlaze, ne druže se noću kad padne mrak? Što, mrak je pa ne izlaze? A u to vrijeme se isključuju i zvučni semafori, a na tramvajima vanjske govorne informacije. Pa mrak je, slijepima je ionako uvijek mrak, zar ne?

To što smeta kome smeta osobno ne znam, ali zar to nije malo sebično? Da, slažem se da glasnost može biti smanjena u noćnim satima, treba se stišati, ali ne isključiti. Ne smeta buka i treska stanara uz prugu kuda mu svakodnevno vlak prolazi ili uz tramvajsku prugu gdje i noću trešte tramvaji? Zašto se u tom slučaju vlakovi ili tramvaji ne zaustave unutar vremena kad se gase tramvajske vanjske govorne obavijesti ili zvučni semafori? Da, slijepi se ne kreću noću i ne trebaju prijeći ulicu pa se gase i zvučni semafori. Mrak je - izgleda u nečijim glavama.


Sve što je lijepo kratkog je vijeka


Piše: Gordan Radić

Jednom davno u dalekoj zemlji iza sedam mora i sedam gora, sedam rijeka i sedam planina u visokoj planinskoj špilji živio je jedan strašan zmaj. Jednog se jutra probudio, glasno zijevnuo, podrignuo vatru i preletjevši svojim strašnim zmajskim pogledom uokolo tužno i glasno uzdahnuo rekavši: “Jebo te patak u kojoj pripizdini ja živim!”

Nakon telefonskog razgovora koji sam popodne obavio s kolegom Baričevićem iz udruge HUPRT nekako sam se i ja osjetio kao taj zmaj i zapitao se sličnu stvar. Istina, ne živim iza sedam mora i sedam gora, sedam rijeka i sedam planina u visokoj planinskoj špilji ali se ponekad stvarno osjetim kao da to jeste tako. Zapitam se jesu li svi vladini, saborski, gradski i prigradski službenici te stručnjaci koji vode današnja javna poduzeća tek jučer sišli s grane i umjesto banana u ruke primili ključeve svojih ureda ili drugih radnih prostora i lijepo žive na račun nas još većih majmuna koji to dozvoljavamo a što je još gore i plaćamo.

Ako ste iz prethodnih odlomaka upravo zaključili da sam ljut kao bijesan pas imate odličnu moć zapažanja i dovoljno ste inteligentni da dobijete posao u nekom od javnih poduzeća, očito za takva radna mjesta ne trebaju bolje kvalifikacije od toga da budete sposobni shvatiti nekoliko prosto proširenih rečenica i sigurno ne biste napravili veću glupost od one za koju sam saznao iz već spomenutog telefonskog razgovora. Da vas više ne držim u neizvjesnosti glavni uzročnik moje današnje patnje je ZET i pritom ne mislim na čovjeka koji će u budućnosti možda oženiti kćer koju još ni nemam nego na javnu društvenu tvrtku koja pruža usluge javnog prijevoza tramvajima i autobusima po širem području grada Zagreba i ponekih prigradskih naselja.

Sjetit ćete se, prije nekog vremena pisao sam i to s izuzetkom od pravila o jednoj aplikaciji za Android operativni sustav koja se zvala ZETCheck a ako ste zaboravili na to se možete podsjetiti ovdje. Ako ste previše lijeni kliknuti na priloženu poveznicu ukratko ću reći da je to aplikacija koja pruža obavijesti o tome za koliko vremena određeni tramvaj dolazi na stanicu na kojoj upravo stojite. Naravno, ta aplikacija vam neće biti od koristi ukoliko imate sreće da stojite na stanici koja ima onaj famozni displej s minutažom za dvije sljedeće linije i ako je jedna od te dvije prikazane linije neka od onih koju čekate no ako niste na takvoj stanici ili čekate tramvaj koji trenutačno nije prikazan jednostavno nemate blagog pojma kad će doći baš onaj tramvaj koji čekate.

S aspekta slijepe osobe, što slučajno jesam, nemate sreće kako god okrenuli jer da se i nalazite na tramvajskoj stanici opremljenoj prikazom minutaže dolaska tramvaja i da je tramvaj koji čekate prikazan na displeju nećete se puno okoristiti od toga jer taj displej jednostavno ne vidite. E, tu upada aplikacija ZETCheck koja svim svojim korisnicima, uključujući i preko tisuću slijepih stanovnika grada Zagreba daje tu informaciju i to ne samo za dva sljedeća tramvaja nego za nešto više njih i koja to radi prilično točno s nekoliko sekundi odstupanja od navedenih intervala.

No kako to nekoć davno rekoše Nadrealisti: “Štos’ pušio, pušio si”. Nema više, The End, kraj, konec, fin, vege… Aplikacija ZETCheck ne može više raditi svoj posao jer se netko s upitnim IQ-om zaposlen u ZET-u sjetio da onemogući pristup mrežnim poslužiteljima s kojih je ova aplikacija preuzimala podatke o kretanju vozila javnog prijevoza. Sve mi to skupa i zajedno ne bi toliko diglo tlak da gospoda iz ZET-a prvo nisu razgovarali s razvojnim timom ovog softvera i sa sastanka ih otpratili uz riječi pohvale i naznakama o budućoj suradnji da bi se nakon toga pristup poslužiteljima s potrebnim podacima misteriozno ugasio.

Idemo u priču uvesti još neke elemente. Razvojni tim ZETCheck aplikacije nije nikakva multinacionalna korporacija koja u ovome vidi brda i doline kupljene od zarade na takvoj aplikaciji, to je nekoliko klinaca sa zagrebačkog FER-a koji su ZETCheck napravili iz mladalačkog entuzijazma iz prostog razloga što ih je nerviralo da nemaju nikakvu poštenu informaciju kad će tramvaj koji čekaju doći na stanicu. Aplikaciju su ponudili na besplatno preuzimanje i iz toga nisu dobili ama baš nšta osim par članaka u novinama i veliku zahvalnost zagrebačke zajednice slijepih a nadam se i ostalih stanovnika grada Zagreba.

Prema informacijama koje sam dobio glavonje u ZET-u kažu da su onemogućili pristup poslužiteljima zato što je mogućnost da svatko na ovakav način dođe do podataka o kretanju tramvaja visoko rizična i da tako smanjuju mogućnost od terorističkih aktivnosti i da dalje ne nabrajam već mi se i od ovakvih izjava povraća. Kakvih fuckin’ terorističkih aktivnosti u Zagrebu? Kakva visokorizična situacija? Nema veće visokorizične situacije i terorističke prijetnje od one kad usred srpnja ili kolovoza uđeš u neki stariji model ZET-ovih tramvaja na plus 900 i udišeš svakojaka isparenja i plinove samo što to nije Ciklon B nego smrad ustajalog ljudskog znoja pospješen vožnjom u neklimatiziranoj limenci koja je još za vrijeme hrvatskog proljeća trebala završiti rashodovana u nekoj željezari.

Umjesto da se orijentiramo prema nekim pozitivnim i naprednim europskim primjerima kad smo već ušli u toliko iščekivanu Europsku Uniju ponašamo se kao da smo političare, javne dužnosnike i direktore poduzeća u javnom sektoru uvezli iz Sjevernog Vijetnama, Kine ili Kambodže. OK, Kineze smo izgleda počeli uvoziti ovako ili onako ali koliko znam još nijedan ne vodi naša poduzeća, možda su zaposleni kao tajni i tihi savjetnici. Onu Europu o kakvoj svi sanjamo, kako stvari stoje, još ćemo dugo vremena viđati samo u REM fazi. Tamo aplikacije za najavu tramvajskih i autobusnih stajališta izrađuju same prijevozničke tvrtke kako bi pomogli slijepim i slabovidnim članovima šire zajednice da mogu lako i jednostavno koristiti njihove usluge. Takvo nešto, uz rudimentarno poznavanje engleskog jezika možete pročitati ovdje, a namjerno neću ponuditi nikakav prijevod za slučaj da ovaj tekst ikad dođe pod oči glavonji koji je izdao naredbu za zabranu pristupa ZET-ovim poslužiteljima. Takav vjerojatno i ovaj tekst čita mičući usnama pa da mu ne zadam glavobolju od previše informacija preskočit ću nepotrebna proširivanja ovog teksta.

A možda taj glavonja i nije tako glupav kako se čini na prvi pogled. Što recimo da ima ovakav tok misli? Hrpa klinaca s FER-a napravila je aplikaciju za praćenje kretanja naših tramvaja i ta aplikacija očito dobro radi svoj posao jer je preuzeta s Google Play preko nekoliko tisuća puta i ima odlične reviewe i očito je da nam je takvo nešto potrebno. Ajd da mi iz državne kase uz onih 13 milijuna kuna koje uzimamo svake godine za održavanje našeg poslužitelja uzmemo još nekoliko dodatnih milijunčića za izradu i održavanje slične aplikacije pa će biti dobro i meni i još nekoliko zemljaka koji će napraviti takvu sličnu aplikaciju a sve će to lijepo platiti naš rvacki narod. Jelda da zanimljivo zvuči ovakav scenarij možebitnih budućih događaja?

Ali, dragi naš glavonjo, nismo ni mi slijepi toliko glupavi kao što izgledamo na prvi pogled. S obzirom da nas nekoliko za razliku od tebe govori engleski, služimo se Internetom bez priručnika za upotrebu i zbog više sile smo ipak osuđeni na ubrzano usvajanje informacijskih tehnologija kako bismo ravnopravno mogli sudjelovati u svakodnevnom životu i radu zajednice nismo nešto previše nasjeli na priču o visokom riziku i terorističkim prijetnjama. Za početak, stvarno nismo toliko glupi da bismo ikad pomislili da će nekakav Abu Mustafa Sulejman srušiti Croatia Airlinesov zrakoplov na Zagrepčanku i Trg hrvatskih velikana. Na geopolitičkoj karti svijeta nismo bitni ni važni nikome osim samima sebi i čak bi i talibanski teroristi vjerojatno zaključili da je to uzaludno trošenje ljudskih resursa. Kao drugo, nešto mi se čini da Hrvatske željeznice, a to je ako nisi čuo također društvena tvrtka iz javnog sektora kao i tvoja uopće nemaju problem s tim. Aplikacije iHZnet za IOS i ona za Android operativni sustav radi otprilike istu stvar samo za vlakove koji saobraćaju našim prugama i čak su i sami izradili tu aplikaciju. Kao treće, za već navedene sustave postoje aplikacije u kojima u svakom trenutku možeš u bilo kojem gradu na svijetu dobiti informacije o letovima iznad tog grada a ovisno od jedne do druge zrakoplovne tvrtke mogu se dobiti čak i popisi putnika na određenom letu. Slijedom svega ovoga stvarno se pitam, dragi ZET glavonjo, smatraš li ti nas stvarno toliko glupima da popušimo priču o visokom riziku i terorističkim prijetnjama za hrvatsku metropolu ako vi dozvolite pristup podacima o kretanju tramvaja?

Evo za sam kraj i jedan besplatan savjet, neću tražiti autorska niti ikakva druga prava za njega. Odnedavno ste uveli vanjske govorne najave na tramvaje koje nama jadnim slijepcima kažu broj tramvaja i pravca u kojem se kreće. Svaka čast! Ali ima jedan mali problem, ne rade kako treba i još jedan mali problem, ne rade uopće od 22:00 navečer do 06:00 ujutro kako ne bi smetale ljudima koji spavaju u zgradama blizu tramvajskih pruga. Zanemarit ću što je to notorna glupost jer ako Peri periću kojem prozor spavaće sobe gleda na Horvaćansku ulicu ne smeta što mu na svakih desetak minuta pod prozorom prolazi šklopocija od nekoliko desetaka tona neće mu sigurno smetati ni što će snimljeni glas Zdenke Poc reći “Linija 17, smjer Prečko”. Malo ću više pažnje posvetiti činjenici da dok ove govorne najave rade prije i poslije policijskog sata ne rade kako treba. Često se vozim tramvajem i obično čujem najavu linije već kad sam u tramvaju i kad odavno znam o kojem se broju linije radi. Kalibracija ovih najava je katastrofalna i maltene se oglašavaju tek kad tramvaj krene iz stanice što nije od nikakve koristi ni nama kojima su te najave potrebne a niti poreznim obveznicima koji su ih pošteno platili da bi nama bile korisne. A sad dugo očekivani savjet. Kad biste omogućili pristup informacijama o kretanju tramvaja kako bi je ZETCheck aplikacija mogla koristiti ne biste imali potrebe za vanjskim govornim najavama. Svaki korisnik IOS i Android sustava, a takvih je danas velika većina dobio bi te informacije sa zaslona svog mobilnog uređaja a vi za to ne biste potrošili niti kune preko onih 13 milijuna koliko već trošite na održavanje spomenutih poslužitelja. Momci s FER-a su ovo odradili besplatno i jer za razliku od vas shvaćaju problematiku s kojom se susreće svaki korisnik zagrebačkog javnog prijevoza a vi umjesto da date malo vjetra u leđa tim mladim ljudima dajete im nogu u guzicu. Jest, kaže se da je i noga u guzicu pomicanje u nekom pravcu ali vrlo je upitno je li to pravac kojim bismo htjeli da ova zemlja ide.




- 11:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 30.07.2014.

Mene se moji uvijek sjete

Hvala








- 19:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 29.07.2014.

Problemi parkiranja i kretanje slijepih zagrebačkim ulicama

Nakon sportskih napora, užitaka i veselja ponovo se vraćam u realnu stvarnost – na zagrebačke ulice.

Kako sam se nedavno iznervirala na nepažljive prolaznike tako se svakodnevno divim vozačima i njihovoj mašti za parkiranje.

Obzirom da ne primjećujem znak za zabranu parkiranja nisam sasvim sigurna u mjesta gdje je isto dozvoljeno, a gdje nije, ali zasigurno pločnici nisu mjesta za ostavljanje automobilaa, kombija i sl.

Uzet ću primjer u Zagrebu, Savska cesta.

Ta je ulica dosta prometna, a u zgradama koje su uz cestu većinom su trgovine, restorani, kiosci ili kafići te je pločnik kojim se hoda sveden na minimalan prostor. Pored toga još posred ima pokoji stupić koji je činimi se oznaka za zabranu parkiranja.

Eto tako, često se krećem Savskom cestom na području Vjesnik - Veslačka gdje se nalazi Privredna banka Zagreb u koju samostalno odlazim. Kod banke širok je pločnik, a paralelno s njim je cesta te tramvajska pruga uz sam rubnik.

Dok sam se kretala uz svog psa vodiča Harryja toliko nisam primjećivala parkirane automobile, ali sam čula od ostalih prijatelja koji su se onda kretali bijelim štapom. Sad kako nemam harryja uvidjela sam o čemu je riječ. Tako, sad kad idem u banku silazim iz smijera Savski most na tramvajskoj stanici Veslačka te u smjeru tramvaja hodam pločnikom prateći desni rub i travu. Već pri dolazku do banke nailazim na automobile s desne strane, ali znam kako su ondje parkirna mjesta te lagano zaobilazim prepreke. Skrećem udesno i ulazim u banku.

U povratku nekako uvijek svratim do prijatelja u studentski dom te iz banke skrećem desno i unaprijed se pripremam na prepreke. U krugu banke postoje parkirna mjesta, ali nakon dvadesetak metara više ne te tu proradi snalažljivost i mašta vozača. Automobili nisu parkirani uz rub ili paralelno uz zgradu već okomito preko pločnika, neki bliže, neki dalje od zgrade, pa sad neka zaobilazim? Još kad se uz zgradu, pored nekog ulaza nađe i kanta za smeće, prolaz je, za mene, nemoguć.

Ista situacija je kad prelazim pješački prijelaz, a uz rub semafora parkirani auto! Stojim na tramvajskoj stanici uz znak, parkirani auto! Krećem se uskim pločnikom paralelno s prometnom cestom, parkirani kombi! Odakle vozačima toliko mašte, pitam se. Ma nije mašta, nego ljudi se snalaze jer nema dovoljno mjesta za parkiranje, a ne misle da to nekima - npr. slijepim osobama stvara nepremostive probleme. Ne misle, ne znaju, zaborave. Tko će ga znati? Ponekad čujem vozače kako se ispričavaju kad se zateknu kraj vozila, kažu: Znate, samo sam na minutu stao, sad ću ja. U redu, ali kako da ja ili bilo koja druga slijepe osoba prođe, ako tu vozača slučajno (što je najčešće) nema? Da siđe na cestu ili prekorači auto?

Shvaćam kako je u gradu Zagrebu parkiranje problem. Isto tako shvaćam da vozači ne znaju, ne misle u žurbi, zaborave. E zato i pišem ovaj blog i ovaj post ne bih li ih podsjetila. Nadam se da će netko to pročitati i sljedeći puta se sjetiti - jer i jedan auto manje na putu slijepim osobama, već je poboljšanje.


Čak je i Google Earth zabilježio navedeno stanje. (Zahvaljujem se kolegi blogeru koji mi je pomogao snimiti i uploadati fotgrafije). Pogledajte:

















- 01:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.06.2014.

Papirnato pravo na rad osoba s invaliditetom



Pravo na rad jedno je od temeljnih ljudskih prava, ali mnogima je danas uskraćeno, posebno osobama s invaliditetom.


Petra Deša nikada nije dobila ponudu za posao, a da jest, kaže, sigurno ne bi odbila

Piše: Tomislav Šoštarić



Petra Deša je 26-godišnja djevojka s hrvatskog otoka Krka. Završila je u roku studij novinarstva u Zagrebu, aktivna je sportašica, hrvatska reprezentativka u kuglanju, a rekreativno se bavi i skijanjem.

Kao i mnogi u Hrvatskoj, traži posao. Ali, Petrina situacija je daleko kompliciranija nego ona većine pripadnika "vojske" od 380.000 nezaposlenih – osoba je sa 100-postotnim invaliditetom, a njezin je hendikep sljepoća.

Od završetka fakulteta redovito se javlja na natječaje i šalje molbe za posao. Želja joj je raditi novinarski ili voditeljski posao na radijskoj postaji, zbog prirode hendikepa i najlakše prilagodbe.


Nije pozvana ni na jedan razgovor

Međutim, s obzirom na to da je svugdje dobila odgovor kako im nisu potrebni kadrovi ili da nemaju ništa za nju, spremna je i na rad u tiskanom ili internetskom novinarstvu.

Nadajući se da ćemo iz prve ruke čuti kakva iskustva na razgovorima za posao imaju osobe s invaliditetom, doznali smo da Petra u vezi s tim naprosto nema što za reći.

"S obzirom da nisam bila pozvana ni na jedan razgovor, ne bih znala odgovoriti na pitanje o samom razgovoru o mogućem poslu. Nažalost, nisam dobila nikakvu ponudu za posao, jer da jesam, sigurno u današnje vrijeme i s obzirom na invaliditet - ne bih odbila, jer smatram da nisam u mogućnosti previše birati", kaže Petra, koja je, inače, samostalna u kretanju uz pomoć psa vodiča.

Kada je riječ o radnom odnosu, imala je samo dvotjednu praksu na Hrvatskom radiju na trećoj godini fakulteta.

"Išla sam s voditeljicom na press konferencije, zatim sam dobivala zadatke slagati najvažnije vijesti za informativne emisije, snimala telefonski intervju, sastavljala pitanja za kolegicu koja je trebala održati intervju o nekoj temi. Oduševilo me je što me nisu štedjeli jer sam slijepa", kaže Petra.

Pomoć pri zapošljavanju tražila je, po zakonu, od Zavoda za zapošljavanje. I ondje ima loša iskustva. Kaže da joj, kao slijepoj osobi, nisu pridali dovoljno pozornosti u odnosu na osobe s nekim drugim vrstama invaliditeta.

Redovito se javlja na Zavod, ali bezuspješno. Prati i natječaje, ali joj, kaže, više-manje, nisu dostupni, s obzirom na to da je slijepa.


Novi Zakon obvezuje i realni sektor

U međuvremenu, u Hrvatskoj je 1. siječnja stupio na snagu novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, koji bi trebao pomoći osobama poput Petre.

Puna primjena zakona očekuje se od 1. siječnja 2015. godine. Prijelazni period, objašnjavaju u hrvatskom Ministarstvu rada, predviđen je kako bi se stvorili preduvjeti za početak rada regionalnih centara za profesionalnu rehabilitaciju i primjenu obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom.

I dok je stari zakon propisivao obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom samo u javnom sektoru, jedna od novina je da zakon sada propisuje kvotu, odnosno obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom za sve poslodavce, dakle i za realni sektor.

Obveza se odnosi na sve poslodavce koji zapošljavaju minimalno 20 radnika, a utvrđivat će se u postotku od 2 do 6 posto, ovisno o ukupnom broju zaposlenih i djelatnosti poslodavca. Prevedeno, to znači da bi na 20 zaposlenih jedan zaposlenik trebala biti osoba s invaliditetom.

Novi zakon ukida obvezu uplate posebnog doprinosa za zapošljavanje, a uvodi se naknada u slučaju nezapošljavanja osoba s invaliditetom u visini 30 posto minimalne plaće po osobi, kao i nagrada poslodavcima koji zaposle više od predviđene kvote i koji nemaju obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Ipak, u udrugama, koje novi zakon smatraju korakom unaprijed, upozoravaju na zloporabe u vezi s poticajem od poslodavaca, koje su se događale tijekom primjene starog zakona.


Borba sa zloporabama

"Poslodavac prijavi radnika, uzme poticaj, a radniku ne isplati nijednu plaću, već je isplati na neki tekući račun koji sam otvori s njegovim imenom jer je osoba, npr. gluhonijema", opisuje Jozefina Kranjčec iz Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida.

Kada udruga želi pomoći takvoj osobi, onda su, kaže Kranjčec, nemoćni. "To su privatni podaci i mi
ne možemo do njih, a kada od poslodavca tražimo radnu knjižicu, koje su tada još bile u optjecaju, on kaže da ju je izgubio. Osoba ode liječniku i ispostavi se da nema zdravstveno osiguranje, ali neke nadležne institucije su spore i problem ostaje neriješen. To se masovno koristilo. Nadam se da u budućnosti toga neće biti"
, kaže Kranjčec.

Na pitanje kojim instrumentima namjeravaju spriječiti slične zloporabe te kako će kontrolirati provedbu zakona, u Ministarstvu kažu kako zakon, kao i pravilnici, daju ovlasti Zavodu za obavljanje nadzora nad radom centara za profesionalnu rehabilitaciju, zaštitnim i integrativnim radionicama, ali i nad poslodavcima s otvorenog tržišta rada, i to u dijelu koji se odnosi na dokumentaciju potrebnu za utvrđivanje prava na poticaje.

Zavod će imati i informatičku povezanost s institucijama sustava, te će mu biti dostupni na provjeru svi relevantni podaci.

Ipak, u udrugama upozoravaju i kako je dokumentacija koju poslodavci moraju ispuniti pri zapošljavanju osoba s invaliditetom kako bi ostvarili spomenute poticaje previše obimna. To, kažu, poslodavce destimulira u zapošljavanju.

U Ministarstvu odgovaraju da papirologija nije golema te da uglavnom već postoji kod svakog poslodavca.


Sve više zapošljavanja

Većina navedene papirologije, kažu, prilaže se samo kod prvog zahtjeva za poticaje. Uz to, ta dokumentacija, osim što služi u svrhu utvrđivanja opravdanosti zahtjeva, istodobno je i jedan od instrumenata sprječavanja zloporaba, a informatizacijom sustava će, kažu, papirologija uskoro biti svedena na minimum.

U Ministarstvu posebno naglašavaju da se, unatoč krizi na tržištu rada, posljednjih godina bilježi pozitivan trend u zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Tako su u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. godine posredovanjem Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje zaposlene 1744 osobe s invaliditetom, što je za 18,52 posto više nego što je to bilo u istom razdoblju prošle godine, kada je zaposlena 1421 osoba.

Podaci po godinama, počevši od 2003., pokazuju da je tijekom 2013. godine postignut najveći učinak u zapošljavanju u posljednjih deset godina.

Pozitivan trend potvrđuje se i "na terenu". URIHO je vodeća hrvatska Ustanova za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, u kojoj neku vrstu invaliditeta ima 50 posto zaposlenika.

Tamo kažu kako se od ukupnog broja korisnika, koji su u Virtualnoj radionici (vježbeničkoj tvrtki) procijenjeni zapošljivima, unutar tri mjeseca od završetka programa profesionalne rehabilitacije na otvorenom tržištu rada zaposlilo njih 62 posto.

"Od ukupnog broja korisnika, koji su u Radnom centru procijenjeni zapošljivima u svom zanimanju, njih 58 posto se uspješno zaposlilo, većinom u zaštitnim radionicama. Iz grupe onih koji su procijenjeni nezapošljivima u zanimanju za koje su se školovali, njih 25 posto uspješno je zaposleno na najjednostavnijim pomoćnim poslovima čišćenja i održavanja zelenih površina", precizira ravnatelj Ustanove Josip Držaić.


Posla nema ni za posve radno sposobne

Najveći dio osoba s invaliditetom, koji su prošli spomenuti program i neposredno nakon toga se zaposlili, kaže, ostali su zaposleni.

Tome doprinosi, napominje, i promjena "klime" u društvu, i to na bolje. Iako je ponuda radnih mjesta prije bila značajno veća nego danas, uključivanja invalida u svakodnevni život bilo je manje.

"Danas je puno manje predrasuda i negativnih stavova prema osobama s invaliditetom, tako da su rezultati zapošljavanja tih osoba na otvorenom tržištu rada bolji, neovisno o tome što je puno manja ponuda slobodnih radnih mjesta", kaže Držaić.

Ali, unatoč pozitivnim promjenama, Petra Deša još bezuspješno traži posao u struci. Stoga, unatoč kvalitetnijem zakonu i brojkama koje bude nadu, u udrugama su tek umjereni optimisti.

Posla, kažu, nema ni za radno potpuno sposobne ljude, pa kako, onda, pitaju se, očekivati da će se situacija za osobe s invaliditetom uskoro bitnije poboljšati.





Izvor:
Al Jazeera:
Papirnato pravo na rad osoba s invaliditetom


- 13:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 20.06.2014.

Europsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne 2014. - 7

Tomaszow Mazowiecki, Poljska, 9. - 15. lipnja 2014.


Službeni rezultati












- 18:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 18.06.2014.

Europsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne 2014. - 6

Tomaszow Mazowiecki, Poljska, 9. - 15. lipnja 2014.


Prijem u HPO


















- 20:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 17.06.2014.

Europsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne 2014. - 5

Tomaszow Mazowiecki, Poljska, 9. - 15. lipnja 2014.


Press Clipping 5











- 15:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.06.2014.

Europsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne 2014. - 4

Tomaszow Mazowiecki, Poljska, 9. - 15. lipnja 2014.


Press Clipping 4














- 23:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 13.06.2014.

Europsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne 2014. - 3

Tomaszow Mazowiecki, Poljska, 9. - 15. lipnja 2014.


Press Clipping 3











Ukupni osobni rezultat - 4 zlatne medalje sretansretansretansretan:

hrvatska Ekipno - ženska reprezentacija
hrvatska Mix - u mješovitom paru
hrvatska Pojedinačno - Europska prvakinja
hrvatska Tandem - naizmjenično bacanje



- 22:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.06.2014.

Europsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne 2014. - 2

Tomaszow Mazowiecki, Poljska, 9. - 15. lipnja 2014.


Press Clipping 2
















- 21:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 11.06.2014.

Europsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne 2014. - 1

Tomaszow Mazowiecki, Poljska, 9. - 15. lipnja 2014.


Press Clipping 1













Evo, kako je to izgledalo:






- 22:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 13.05.2014.

Ne postoji pisano pravilo, ali postoji opća kultura

Neki dan, dok sam iz teretane išla na kuglački trening dakle, iz Vlaške ulice tramvajem do Jordanovca te pješice Harambašićevom prema Njegoševoj ulici, nemarnim ponašanjem prolaznika odlučila sam se ponvno javiti čitateljima bloga i upozoriti ih jer zasigurno su i oni česti prolaznici po zagrebačkim ulicama.

Nažalost, više sa mnom nije moj najvjerniji, najbolji i najodaniji prijatelj Harry. Prije tri mjeseca ozbiljno je obolio i 7. veljače zauvijek je zaspao. Zaista, moram priznati da mi je još uvijek teško bez njega i dok ovo pišem nije mi lako. Ponovo se krećem s bijelim štapom i nekako, vratila sam se u prve dane kad sam stigla u Zagreb, učila kretati se sa štapom po gradu te zaobilazila prepreke koje zaista nisu opravdane.

Tako dok sam hodala s jednog treninga na drugi, laganim hodom, štapom sam pratila zid zgrade i hodala ravno pločnikom. Čitateljima ovog bloga je poznato da se slijepi kreću na razne načine, ali najčešće prate neki orjentir jer hodajući sredinom pločnika nemaju pravac i ometaju štapom ostale prolaznike.

Dok sam hodala tako, prvi prolaznik hoda prema meni i uporno ide između mene i zida, a prostor je zaista uzak i samo zahvaljujući što sam odmakla štap od zida čovjek je prošao. Već me taj prvi prolaznik naljutio, ali dobro, nastavila sam svoj put dalje.

Nedugo zatim, ma nije prošlo ni 10, 15 metara, opet ista situacija. Tu sam već odreagirala i upitala prolaznika: „Pa dobro, kud gledate?“ Dakako, prolaznik niti se zaustavio, a vjerujem niti me čuo - u vjetar je otišao moj glas.

Približavajući se križanju Harambašićeve i Zvonimirove ulice usporavam kako bih čula zvučni semafor i poravnala se sa stupom, čekam zeleno svjetlo. Prelazim prvi prijelaz i zatim skrećem udesno na drugi dio istog križanja. Zeleno je već počelo i polako sam krenula. Na sred pješačkog prijelaza neki „lik“ ide ravno na mene, spotakne se na moj štap, spetlja se, ali nastavi dalje.

E tu sam već zaista bila luda.

To je i razlog ovog mog protesta. Molim čitatelje ovog bloga, ali i nji8h molim da upozore svoje bliže i poznate: gledajte kuda hodate jer slijepi nemaju bijeli štap iz zabave, ne vide se kretati. Ja zaista nastojim hodati uz rub da me se može zaobilaziti nesmetano. ne želim nikoga ometati, ali želim i molim da se ni mene ni ostale slijepe ne ometa dok hodaju trasom.

Svaka isprika: „Oprostite, nisam vidio“ je presmiješna i savjetujem da se više ne koristi u ovakvim neugodnim susretima sa slijepim osobama. Barem na pješačkom prijelazu treba se suzdržati od gledanja u svoj mobitel, jer zbog toga će zapeti za štap slijepog pješaka, pasti na kolnik i ozlijediti i sebe i slijepu osobu koja ne zna što se događa.

Do sljedećeg čitanja, kad će više riječi biti o pravilnom parkiranju automobila.

- 23:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.03.2014.

Glasnik Općine Omišalj

Glasnik Općine Omišalj



Petra Deša najbolja sportašica neparaolimpijskih sportova



Prošlogodišnji sjajni uspjesi mlade omišaljske kuglašice Petre Deše, posebice zlatna medalja koju je osvojila u pojedinačnoj konkurenciji na Europskom prvenstvu u kuglanju za slijepe i slabovidne, priskrbili su joj još jedno veliko priznanje. Hrvatski paraolimpijski odbor proglasio ju je najboljom sportašicom u neparaolimpijskim sportovima za 2013. godinu. Tom prigodom razgovarali smo s Petrom o kuglanju i zavidnim rezultatima koje
postiže.

Kada si se i zašto počela baviti kuglanjem?

- S obzirom da potječem iz sportske obitelji, najvažnije mi je bilo baviti se sportom. Vid me ograničava i nisam bila u mogućnosti baviti se bilo kojim pa sam tijekom djetinjstva samo rolala, plivala, katkad i trčala Omišljem. Krenuvši u srednju školu u Zagrebu, upoznala sam se s više mogućnosti slijepih osoba pa tako i s raznim sportovima. Okušala sam se prvo u atletici, zatim u veslanju, a nakraju i u kuglanju. Zapravo me kuglanje najmanje i interesiralo jer mi nikako nije išlo i samo sam se živcirala. Profesor tjelesne kulture ipak je pronašao dio natjecateljskog duha u meni pa sam u drugome razredu savladala osnovu kuglanja. Prilika mi se pružila 2005. kada je ženskoj kuglačkoj reprezentaciji za nastup na Europskom prvenstvu u Rijeci trebala još jedna članica, kuglašica B1 kategorije (potpuno slijepi). Prihvatila sam poziv i, unatoč kratkom razdoblju treniranja, osvojila deveto pojedinačno i peto ekipno mjesto, što mi je dalo motiv za daljnje treniranje i viši plasman.

Kako izgleda jedan tvoj trening? Gdje treniraš i je li ti to mjesto lako dostupno?

- Prije svakog treninga sama započinjem sa zagrijavanjem, a zatim sam na stazi s trenerom. Rezultat je tu najmanje važan jer se najviše radi na taktici. Sam trening traje oko sat i pol jer po- slije čistog treninga, kad izbacam svih 120 hitaca, bacam i pozicije. Pozicija je kada mi dodavač postavi određene čunjeve i cilj je što više bacati u srednjeg, a izbjegavati bočne. Tako stječem pravac i mirnu ruku. Trenutačno sam u Zagrebu i od stana do kuglane mi treba oko 45 minuta. Donedavno sam odlazila samostalno, bez straha sa svojim najboljim prijateljem, psom vodičem Harryjem. Harry je nažalost obolio i sada sam ponovno na kretanju uz bijeli štap dok čekam novog psa, novog pomagača i ponajviše novog prijatelja.

Koje si rezultate postigla u prošloj godini i koji je tvoj najveći uspjeh?

- Prošle je godine u Apatinu u Srbiji održano Europsko prvenstvo na kojemu sam osvojila četiri zlatne medalje u četiri kategorije - dvije u klasičnim kategorijama, pojedinačnoj i ekipnoj, te dvije u singl i tandem kategoriji. Najveći je uspjeh dakako onaj iz 2007. kada sam na svjetskom prvenstvu u slovačkim Košicama osvojila svoje prve medalje i to obje srebrne. Idućih godina željela sam samo stići na vrh, što mi je uspjelo tek 2012. Najdraže mi je natjecanje ono iz Sarajeva kada sam osvojila srebro i za prvim mjestom zaostala samo nekih dvadesetak čunjeva.


P. Deša: Već nekoliko godina očekujem nagradu Hrvatskoga paraolimpijskog odbora, a sada sam napokon uspjela. Presretna sam.


Zašto kuglanje nije paraolimpijski sport i hoće li ikada postati?

- San svakog sportaša pa tako i moj je doći na Olimpijske, odnosno Paraolimpijske igre. Nažalost, kao kuglašici mi to nije moguće ni u budućnosti. Da bi neki sport postao olimpijski, mora se njegovati u više od 100 zemalja na pet kontinenata, a kuglanjem se bave samo europske zemlje te pokoja južnoamerička. Više je zastupljen bowling.

Baviš li se još kojim sportom?

- S obzirom da sam sportskoga duha, volim biti vani, aktivna sam i nemam mira „bacila“ sam se u nove avanture i već se dvije godine bavim skijanjem - članica sam zagrebačkoga Skijaškog kluba za osobe s invaliditetom Sljeme. Iza mene su dvije dobre sezone s napredcima u skijanju, a također i dva državna prvenstva. Prvo je bilo okićeno srebrom, a drugo broncom u kategoriji slijepih i slabovidnih sportašica. Posljednja u nizu bila je promotivna skijaška utrka koja se održala 21. veljače na Sljemenu. Nisam očekivala previše, osim da je završim i ne razočaram, no, nakraju sam je zapečatila broncom i to me baš razveselilo.



- 16:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 31.05.2013.

Europsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne 2013.

Apatin, Srbija, 20. - 26. svibnja 2013.


Press Clipping


















































Evo, kako je to izgledalo:







- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.03.2013.

Globus o skijašima s invaliditetom




SNJEŽNI HEROJI





Neki od njih su slijepi, drugi su paraplegičari, treći rođeni bez ruke... Najmlađa skijašica s invaliditetom ima tek 8 godina i juri kao zmaj!

Bolesno sam zgodan – s vragolastim smiješkom odgovara Matija Gorjanec na nespretno sročeno pitanje koja je njegova bolest. Postavio sam mu to pitanje birajući riječi. Htio sam doznati zašto se kreće pomoću invalidskih kolica. Kad smo se susreli, bio je u posebno dizajniranom bobu koji mu omogućava da skija po svim skijaškim stazama kao i svi ostali skijaši s dvije zdrave noge, pa tako i po sljemenskom crvenom spustu na vrhu kojeg smo ga upoznali. Osim što je natprosječno obdaren ljepotom, ovaj 33-godišnjak iz Zaprešića ima paraplegiju, što znači, objašnjava mi, da ništa ne osjeća od prsa naniže te da mu ne rade mišići, ni trbušni ni nožni.

I odmah mi kaže da ne moram paziti na riječi jer skijaši s invaliditetom nisu time osobito opterećeni. Sasvim je normalno da si dvoje slijepih među njima kad se pozdravljaju kažu – vidimo se. Ili kad recimo slučajno jedan drugog udare ljutito upitaju: pa zar si ti slijep?



Mladi ljudi koji se iz dana u dan, iz minute u minutu, trude normalno živjeti sa svojim tjelesnim nedostacima. Druže se, školuju, rade, izlaze, zabavljaju, bave raznim sportovima, pa i skijanjem koje im, koliko sam vidio, jako dobro ide.

Matiji se život iz temelja promijenio prije 16 godina kad je pao s motora. Bio je suvozač, pod utjecajem alkohola. Imao je samo 17 godina. “Iako sam u kolicima, osjećam se kao potpun čovjek. Prije nesreće nisam znao cijeniti zdravlje. Živio sam na krivi način. I nakon nesreće sam nastavio povremeno konzumirati alkohol. No prije deset godina počeo sam shvaćati prave vrijednosti. Počeo sam čitati Bibliju i razgovarati s Bogom. Danas sam sretniji nego ikada prije u životu i svjestan sam koliko je čovjek slab i krhak. Ni puno novaca ni puno djevojaka neće čovjeka ispuniti ako nije duhovno ispunjen. U životu je najvažnija obitelj. Zaista sam imao divnu obitelj, a svejedno sam radio gluposti”, govori Matija, koji prije nije bio ni najmanje pobožan.

AKTIVNOSTI

Počeo je čitati Bibliju po preporuci nekoliko prijatelja. Želja mu je obići sve osnovne i srednje škole u Hrvatskoj, sve do zadnje, i učenicima održati predavanje o prevenciji ovisnosti o alkoholu i drogama. Htio bi da mlade generacije budu mudrije.

Matija se bavi grafičkim i web-dizajnom. Radi od kuće i ima dovoljno posla. Uvijek je volio sportove. Fizički hendikep ga ne sprečava da vesla u čamcu, roni, vozi hand-bike, odnosno bicikl koji se pokreće rukama.

"Ne mogu bez sporta i cijele godine koristim svaku priliku da se bavim nekom aktivnošću" ističe Matija. Skijati je počeo prije šest godina kad se u Austriji prvi put susreo s monoskijem, disciplinom za osobe s oštećenjima donjih ekstremiteta. Posljednjih je godina dopredsjednik Monoski kluba Zagreb, u kojem trenira i njegov prijatelj Dino Sokolović paraolimpijac u toj disciplini. Uz bob koji se izrađuje po mjeri i košta najmanje 35.000 kuna, skijaš ima i tzv. flik-flak štapove koji mu služe za odgurivanje poput skijaških štapova, ali se jednostavno pretvaraju u male skije koje drži u rukama za vrijeme vožnje i pružaju bolju stabilnost. Matija je navikao da se ljudi na stazi okreću za njim jer mnogi nikad nisu vidjeli monoski. U Hrvatskoj je svega nekoliko monoskijaša premda nije riječ 0 novoj disciplinu.

"Skijanje mi je užitak jer volim izazove. Volim raditi stvari za koje većina ljudi mi sle da neću moći. To mi je dodatni motiv da uspijem", ističe Matija Gorjanec, koji se početkom ožujka na Sljemenu natjecao na prvenstvu Hrvatske u skijanju za osobe s invaliditetom. Među invalidima u Hrvatskoj posljednjih godina ima sve više skijaša, a nekoliko klubova za osobe s invaliditetom, među kojima prednjačke Skijaški klub osoba s invaliditetom Sljeme i Monoski klub Zagreb, svake zime organiziraju obuku za nove mlade skijaške snage. Rezultat sustavnog rada je sve veći broj natjecatelja u skijaškoj reprezentaciji osoba s invaliditetom čiji su članovi nastupi li na zadnje tri zimske paraolimpijade - u Salt Lake Cityju, Torinu i Vancouveru, a sada im je izazov Soči 2014.

BEZ DAHA

Prvenstvo Hrvatske održava se već sedam godina za redom, organizira ga Hrvatski skijaški savez osoba s invaliditetom, a jedna od suorganizatorica mu je Lada Jug, predsjednica SKOI-a Sljeme koji postoji već osam godina. Ona je profesorica kineziologije, kineziterapeut i učiteljica skijanja zaposlena u Centru za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih osoba Vinko Bek koja zimi skoro svaki vikend provodi sa svojim učenicima na vrhu Medvednice. Objašnjava mi kako skija nje mnogo znači za rehabilitaciju i socijalizaciju osoba s invaliditetom jer pomiču granice, jačaju samopouzdanje, a uz to su u prirodi, na zraku i u veselom društvu.

Natjecanja se održavaju u nekoliko kategorija, s obzirom na vrstu tjelesnog oštećenja, a ostvarene brzine množe se s određenim koeficijentima kako bi se dobilo korigirano vrijeme i konačni poredak. Među Ladinim skijašima, koje ona naziva djecom, ima i studenata od 25 i više godina, ali i sasvim malih sportskih nada poput 8-godišnje Lucije Smetiško, koja je publiku na prvenstvu ostavila bez daha dok se spuštala niz strmu sljemensku padinu. Djevojčica je rođena bez lijeve podlaktice pa skija s jednim štapom. Zovu je malim zmajem na skijama. Na prvenstvu se okitila zlatnom medaljom jer je u svojoj kategoriji bila brža od svih ostalih, sve redom od nje mnogo starijih djevojčica i djevojaka. Teško je povjerovati da je počela skijati tek prošle godine.

"Ja sam mali zmaj i nije mi teško skijati bez jednog štapa. Idem u drugi razred i najviše volim matematiku i tjelesni. Kad idemo na skijanje, mama me doveze do Mihaljevca gdje me pokupe ljudi iz kluba. Igram i šah. Bila sam u svojoj kategoriji prva u Zagrebu. I moj brat Josip bio je prvi u šahu, a sestra Marija treća. Ali skijanje volim više od šaha", priča mala Lucija. Voli i pjevati i plesati, posebno cha-cha-cha.

Među ponajboljim skijašima rekreativcima je i 24-godišnja Zagrepčanka Tereza Ružir ko ja je rođena sa sindromom Apert. "Kad sam se rodila imala sam spojene prste na rukama. Operacijom su mi ih razdvojili da se mogu služiti rukama. Mogu pisati, jesti s jedaćim priborom, ali ne mogu koristiti skijaške štapove jer nemam hvat. Nožni prsti su mi spojeni. Skijam normalno, ali bez štapova", objašnjava Tereza koja je završila srednju ekonomsku školu. Radi kao spremačica u dječjem vrti ću u Španskom i jako voli svoj posao. Živi s mamom i bratom. Obožava glazbu i izlaske s prijateljima.

POSTOCI

"Ne osjećam da mi je u životu bit no teže nego drugim ljudima. Prihvatila sam sebe takvu kakva jesam i normalno živim. U četvrtom razredu srednje škole profesorica tjelesnog predložila mi je da probam skijati. Pridružila sam se klubu Sljeme i sada dobro skijam. Ne dopuštam da me fizički hendikep u bilo čemu ograničava i ne dam ikome da me zbog toga smatra manje vrijednom", govori.

U kategoriji slijepih slabovidnih osoba na sljemenskom je državnom prvenstvu najbolji bio 17-godišnji Šibenčanin Grgo Bogdanović koji u Zagrebu pohađa školu Vinko Bek i živi u domu. Školuje se za telefonskog operatera, no taj je mladić od glave do pete posvećen sportu. Uz skijanje trenira i džudo, bavi se plivanjem, hrvanjem, bacanjem kugle i diska... Skijanje mu najviše podiže adrenalin. Kako mu je vid sveden na svega nekoliko posto, ispred njega skija vodič koji nosi žarko narančastu odjeću i daje mu glasovne upute. "U drugom razredu osnovne škole vid mi se je naglo pogoršao. Mnogo je vremena od tada prošlo. Bio sam mali, i to me nije mnogo brinulo. Što mogu? Pa neću se valjda baciti sa zgrade. Navikne se čovjek... Na daljinu vidim ljude. I na blizu sada vidim da nešto pišeš, ali ne vidim što", govori mi Grgo, koji se ne osjeća osobito zakinutim.

Slobodno vrijeme radije provodi u crkvi. Volio bi se zarediti, studirati teologiju i, kada za vrši sportsku karijeru, postati svećenik kako bi mogao drugim ljudima, osobito mladima, pomoći da otkriju vjeru i imaju lijep život. Na sljemenskim stazama često se može susresti i Nikolinu Šantek (25), koja je skijala i na zadnjim paraolimpijskim igrama u Vancouveru gdje se natjecala u slalomu, ali nije uspjela završiti utrku.

Mnogo je više očekivala od veleslaloma, svoje najdraže discipline, ali se na treningu uoči starta ozlijedila koljeno pa nije mogla nastupiti. Skija od 2005. godine, a 2008. ušla je u paraolimpijsku reprezentaciju. Kako je jako slabovidna i ima manje od pet posto vida, na stazi ima vodiča koji joj na sav glas viče kuda da vozi. Vodič i skijaš mogu komunicirati i pomoću bluetootha.



PISMO

U svakodnevnom životu mnogo joj pomaže mali teleskop za gledanje na dale ko, a za gledanje na blizu, primjerice čitanje, koristi elektronička povećala kao i uređaje pomoću kojih tekst iz knjige ili novina ske-nira i pretvara u glas. Tako Nikolina knjige radije sluša nego čita na Brailleovu pismu. Nabrojene tehnologije bile su joj dragocjene za vrijeme studija fizioterapije koji je nedavno završila i sad je u potrazi za mjestom u nekoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj bi sta-žirala. Velika joj je želja raditi u bolnici kao fizioterapeut.

"Kad me pitaju koliko vidim, ne mogu od govoriti jer ne znam kako je normalo vidje ti. Rođena sam prerano i u inkubatoru sam izgubila skoro cijeli vid. S 14 godina su mi umjesto lijevog oka, koje je bilo nefunkcionalno, ugradili plastični implantant iz estetskih razloga", kaže Nikolina, koja je posve samostalna. Sama pegla, kuha, peče kolače... Skijanjem se bavi rekreativno, a u zadnje vrijeme zapalila se i za biciklizam. U skijanju vrhunski rezultati dolaze uz stalne treninge za koje u Hrvatskoj nema dovoljno snijega.

"Sretna sam. Pišem glazbu i tekstove za pjesme. Uglavnom su to pop-balade. Za pjevanje baš nisam nadarena pa se nadam da će neki pjevač uskoro izvesti neku moju pjesmu", kaže Nikolina, kojoj je velika želja skupiti novac za novi bicikl jer vozi bratov prastari.

Vjeruje da bi i u tom sportu, uz volju koje joj ne nedostaje, mogla dogurati do paraolimpijade.



- 21:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (3)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (8)
Svibanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Svibanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (3)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)

Opis bloga

  • Ovim blogom nastojati ću na jednostavan način približiti vam svoj svijet, život slijepih osoba. Kratkim postovima, korak po korak otvarati ću nove teme i stvarati priču o životu slijepih osoba, baš onakvu kakvu i sama živim.

    Svojim pitanjima i komentarima i vi također možete doprinijeti ovome blogu jer svako vaše pitanje dati će mi priliku pojasniti vam kako to mi proživljavamo i doživljavamo, a odgovor može biti i sljedeći post.



    Ti si jedan od
    Free Hit Counter
    čitatelja ovoga moga bloga i jedan od
    Online

    posjetitelja.
    Dobro došla, dobro došao.







    PIŠI MI @




Linkovi

View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se